Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1793/19 (M. H., N. G., N. H., M. P. i P. S.)
Odluka donesena 22. 12. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Dokazni postupak
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Djelotvoran pravni lijek
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Troškovi postupka
- Ugovor o poklonu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o stvarnim pravima
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1793/19
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1793/19, rješavajući apelaciju Mirka Hercega i dr., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. prosinca 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Mirka Hercega, Nade Gadže, Nevenke Herceg, Mile Petrušić i Pavice Sabljić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 P 024492 17 Rev od 22. siječnja 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 024492 16 Gž od 17.
lipnja 2017. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom broj 63 0 P 024492 14 P od 30. prosinca 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mirko Herceg, Nada Gadže, Nevenka Herceg, Mila Petrušić i Pavica Sabljić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnijeli su apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 63 0 P 024492 17 Rev od 22. siječnja 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 P 024492 16 Gž od 17. lipnja 2017. godine i Presude Općinskog sud u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 63 0 P 024492 14 P od 30. prosinca 2015. godine.
2. Opunomoćenik apelanata je naknadno, na traženje Ustavnog suda, dostavio punomoći za zastupanje apelanata pred Ustavnim sudom.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i opunomoćenika tuženih Anice Herceg ud. Marijana i Blagice Herceg, kćerke Marijana i Anice (u daljnjem tekstu: prvotužena, odnosno drugotužena, odnosno tužene) zatraženo je 13. srpnja 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 17. srpnja do 27. kolovoza 2020. godine. Opunomoćenik tuženih u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacijskih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Apelanti su kao pravni sljednici umrlog Jure Hercega (otac apelanata) u postupku diobe nekretnina u izvanparničnom postupku protiv pravnih sljednika umrlog Marijana Hercega (sina Jurinog, odnosno brata apelanata) rješenjem suda upućeni da u parnici utvrđuju imaju li suposjed, odnosno suvlasništvo na ½ stare kuće, izgrađene u K.O. Humac (u daljnjem tekstu: stara kuća ili predmet diobe).
7. Apelanti su 8. rujna 2014. godine podnijeli tužbu protiv tuženih, te Verice Ereš i Tijane Suša (kćerke, odnosno sestre tuženih), kao i Dragice Petrušić r. Herceg, kći Jure (sestre apelanata) radi utvrđenja ništavosti ugovora o daru, te utvrđenja prava na posjed nekretnina nasljeđivanjem iza umrle majke Anice Herceg ud. Jure i umrle Ruže Herceg (sestre apelanata), te prava na fizičku diobu nekretnina upisanih kao posjed prvotuženih i drugotuženih.
8. Presudom Općinskog suda broj 63 0 P 024492 14 P od 30. prosinca 2015. godine odbijen je konačno opredijeljeni tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili utvrđenje da je ništav i bez pravnog učinka ugovor o daru od 11. lipnja 1966. godine koji su zaključili Anica Herceg ud. Jure (majka apelanata), Ruža Herceg (umrla sestra apelanata), te apelantice Nada Herceg i Mila Herceg, sa jedne strane, kao darodavci, te Marijan Herceg (brat apelanata), sa druge strane, kao daroprimac (u daljnjem tekstu: sporni ugovor o daru), potom, da se utvrdi da su apelanti u dijelu po 1/7, a prvotužena i tužena Dragica Petrušić u dijelu po 1/21 nasljednici iza umrle Ruže Herceg kći Jure, odnosno da su apelanti zajedno sa tuženom Dragicom Petrušić u dijelu po 1/7, a prvotuženi i drugotuženi u dijelu po 1/21 nasljednici iz umrle Ruže Herceg (točka I. izreke presude). Istom presudom, i to točkom II. Izreke, utvrđeno je da apelanti Mirko i Nevenka imaju pravo na diobu nekretnina iza umrlog Jure Hercega u dijelu od po 1/7 na nekretninama, pobliže označenim u točki II. izreke presude, te su prvotužena i drugotužene dužne trpjeti da se izvrši fizička dioba tih nekretnina (točka II. izreke presude), dok je točkom III. izreke presude u ostalom dijelu mimo dosuđenog iz prethodne točke odbijen tužbeni zahtjev apelanata Mirka i Nevenke u odnosu na dio nekretnina označenih na skici geometra broj 1 „uzurpacija“. U odnosu na ostale apelante tužbeni zahtjev kojim su tražile da se utvrdi da imaju pravo na diobu imovine iza umrlog Jure Hercega kao njegove nasljednice ili kao nasljednice umrle Anice ud. Jure i umrle Ruže, apelantice Nada i Mila u omjeru od po 10/49, a apelantica Pavica u omjeru 3/49 odbijen je (točka IV. izreke presude). Točkom V. izreke odbijen je zahtjev apelanata Mirka i Nevenke za naknadu troškova postupka, dok su točkom VI. ostali apelanti (Nada, Mila i Pavica) obvezani na naknadu troškova postupka (sve preciznije navedeno u toč. od I. do VI. izreke presude).
9. Apelanti u navodima tužbe tvrde da su zakonski nasljednici iza umrlog Jure Hercega po osnovi rješenja o nasljeđivanju iz 1965. godine, te da su po tom rješenju nasljednicima proglašeni Jurina supruga Anica sa dijelom 2/7, te apelanti (djeca) sa po 1/7, a da se prednik tuženih Marijan Herceg (brat apelanata) nije primio svog zakonskog nasljednog dijela, kao ni kći Pavica, a da su svojim nasljednim dijelom „navodno“ raspolagale Anica Herceg ud. Jure, Ruža Herceg, te apelantice Mila i Nada na način da su naslijeđenu imovine spornim ugovorom darovale sinu/bratu Marijanu, pri čemu tvrde da taj ugovor nisu potpisale apelantice Mila i Nada, a da im nije poznato da li su Anica (majka) i Ruža (sestra) potpisale sporni ugovor. U tužbi apelanti navode da su u izvanparničnom postupku radi mirnog rješenja diobe priznali da je sporni ugovor valjan, a što tužbom povlače, tvrdeći da je on ništav i to zbog toga što predmet diobe ne ulazi u zajedničko vlasništvo njihovog prednika Jure Hercega.
10. Na temelju provedenih dokaza (koji su taksativno pobrojani na strani 5 obrazloženja presude), između ostalog je utvrđeno da zk. stanje prednika parničnih stranaka nije usklađeno sa stvarnim posjedom nekretnina i izvanknjižnim vlasništvom. Iz izvanparničnog spisa proizlazi da su prijedlog za diobu nekretnina, osim apelanata Mirka i Nevenke, koji nisu raspolagali svojom naslijeđenom imovinom iz oca Jure Hercega, podnijele i apelantice Mila Petrušić i Nada Gadže iako su raspolagale naslijeđenom imovinom u korist brata Marijana, kao i njihova umrla majka Anica i umrla sestra Ruža, a osim toga, apelantice Mila i Nada su u izvanparničnom postupku učinile nespornim darivanje svojih suvlasničkih dijelova.
11. U tom pravcu je Općinski sud podsjetio da je izvanparnični postupak prekinut zbog spora o činjenici ulazi li predmet diobe (stara kuća) u diobu ili samo polovica, jer je predlagateljica u tom postupku, sada prvotužen,a tvrdila da su ona i suprug Marijan gradili desni dio kuće i da predmet diobe uopće ne ulazi u diobu. Tijekom izvanparničnog postupka apelanti su kao predlagatelji učinili nespornim da u diobu ne ulaze nekretnine koje su umrli Marijan i prvotužena kupili nakon povratka iz Slavonije, te da su Marijan i prvotužena (supruga) na uzurpiranom dijelu zemljišta (na kojem se nalazi predmet diobe) izgradili kuću 1971. godine u kojoj su živjeli, a koja je ograđena u odnosu na ostavljeni put prema predmetu diobe i u odnosu na susjednu parcelu i dvorište oko predmeta diobe (stara kuća) u što se sud uvjerio tijekom uviđaja na licu mjesta i što je prikazano na skici koja je sačinjena u izvanparničnom postupku, kao i skici geometra koja je sačinjena nakon uviđaja tijekom tog postupka.
12. Apelanti u parnici sada tvrde da je sporni ugovor o daru, koji je sudski ovjeren 11. lipnja 1966. godine, ništav jer ga nisu potpisale apelantice Mila i Nada, te da ga nisu „prstoznačile“ majka Anica i sestra Ruža iako je ovjera izvršena pred službenikom suda u Ljubuškom, kojemu su stranke bile osobno poznate, što je navedeno na štambilju ovjere. Sukladno tvrdnjama apelanata da je sporni ugovor o daru ništav, Općinski sud je prihvatio prijedlog apelanata da se tijekom postupka provede grafološko vještačenje nespornih potpisa Nade i Mile sa njihovim potpisima na spornom ugovoru o daru i knjizi ovjera (izvorni ugovor je pribavljen od Zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda) a iz nalaza vještaka proizlazi da je na spornom ugovoru o daru potpis apelantice Nade i da je na njemu najvjerojatnije potpis apelantice Mile, dok su apelanti odustali od prijedloga da se provede daktiloskopsko vještačenje prstoznaka umrlih Anice i Ruže.
13. Općinski sud je naglasio da iz iskaza parničnih stranaka proizlazi da se umrli Marijan sa prvotuženom oko 1958. godine odselio u Slavoniju, gdje se nastanio i živio u vrijeme smrti oca Jure 1965. godine, da su u Humcu ostali živjeti roditelji Jure i Anica, brat Marko, te sestre Pavica, Ruža, Nada, Mila, Dragica i Nevenka. Dalje je proizašlo da se brat Marko, prije očeve smrti, odselio u Australiju, da se Marijan iza očeve smrti odrekao prava na imovinu, jer se odselio iz Humca, pa navedene okolnosti Općinski sud navode na zaključak da su majka i kćerke ostale na imovini u Humcu bez muške glave, jer se apelant Mirko odselio u Australiju, pa je očito da je majka Anica željela da joj se sin Marijan vrati sa obitelji iz Slavonije i da živi u Humcu, pa je upravo to i bio motiv da majka i sestre naslijeđenu imovinu daruju bratu Marijanu, koji se sa obitelji vratio iz Slavonije 1966. godine i nastavio živjeti u Humcu, te da je sa prvotuženom u blizini predmeta diobe (stara kuća) izgradio novu kuću u kojoj sada živi prvotužena, jer su se tužene kćerke udale. Općinski sud je, također, naveo da je rješenjem tog suda od 31. prosinca 1991. godine obustavljen ostavinski postupak iza umrle Anice (majke apelanata), jer ona nije bila upisana kao vlasnica nekretnina sa čime su bile upoznate apelantice Pavica, Mila i Nada.
14. Sukladno svemu iznesenom, Općinski sud je utvrdio da apelanti nisu dokazali da je sporni ugovor o daru ništav, te je taj dio tuženog zahtjeva odbijen u smislu članka 9. Zakona o prometu nepokretnosti u svezi sa člankom 103. Zakona o obligacionopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kao i čl. 111, 112. i 117. ZOO, pri čemu je naglašeno da su davno prošli rokovi za eventualno isticanje rušljivosti ugovora zbog mana volje nekih od darodavaca.
15. Sporni ugovor o daru naslijeđenih dijelova imovine iza umrlog Jure Hercega sačinjen je u pisanoj formi i ovjeren pred nadležnim sudom, u smislu Zakona o prometu nepokretnosti, i on je realiziran, a apelantice Mila i Nada tijekom postupka nisu dokazale da nisu potpisale ugovor, niti je tijekom postupka dokazano da umrle Anica ud. Jure i Ruža nisu stavile otisak prsta na ugovor, te je, sukladno tome, odbijen i tužbeni zahtjev kojim je traženo da se utvrde idealni dijelovi na koje bi imali pravo zakonski nasljednici iza umrlih Anice i Ruže, jer je taj dio tužbenog zahtjeva vezan za pitanje valjanosti realiziranog spornog ugovora o daru, imajući u vidu da je tužbeni zahtjev pokrenut i radi utvrđenja veličine suvlasničkih dijelova u imovini umrlog Jure Hercega, koju u posjedu drži prvotužena Anica.
16. Općinski sud je utvrdio da je utemeljen prigovor aktivne legitimacije na strani apelantica Nade, Mile i Pavice u dijelu tužbenog zahtjeva kojim traže da se utvrdi njihovo pravo na fizičku diobu nekretnina, kao i prigovor u odnosu na tuženu Dragicu u odnosu na koju su apelanti proširili tužbeni zahtjev, jer oni nisu suvlasnici imovine zajedničkog prednika Jure Hercega. Isto tako je Općinski sud utvrdio da tužene Verica i Tijana nisu pasivno legitimirane u konkretnom slučaju, jer su one svoje zakonske nasljedne dijelove iza umrlog oca Marijana ustupile prvotuženoj (majci Anici), pa je odbijen tužbeni zahtjev navedenih apelantica u odnosu na tužene Vericu i Tijanu, a ujedno u odnosu na ove tužene odbijen je i tužbeni zahtjev Mirka i Nevenke, sve u smislu čl. 25. i 28. stavak 1. i članka 37. stavak 1. Zakona o stvarnim pravima.
17. Iz izvanparničnog spisa i iskaza stranaka tijekom postupka utvrđena je činjenica da su umrli Marijan i prvotužena svojim sredstvima izgradili obiteljsku kuću na dijelu zemljišta koji je bio erar, da su ogradili okućnicu, što je utvrđeno vještačenjem, pa je Općinski sud zaključio da su Marijan i prvotužena u odnosu na ostale zakonske nasljednice iza umrlog Jure građenjem stekli pravo vlasništva na tom dijelu nekretnina, pa je odbijen tužbeni zahtjev Mirka i Nevenke da taj dio nekretnina ulazi u diobu s tim da oni imaju pravo po osnovi članka 59. stavak 4. Zakona o stvarnim pravima tražiti naknadu u visini tržišne vrijednosti zemljišta prema stanju prije građenja, a po sadašnjim cijenama.
18. Iako je u izvanparničnom postupku prvotužena tvrdila da ima pravo na ½ stare kuće (predmet diobe), jer su je dograđivali ona i suprug Marijan i da ne predstavlja imovinu umrlog Jure, zbog čega je izvanparnični postupak za diobu nekretnina prekinut, prvotužena u parnici ne iznosi takve tvrdnje, a vještak građevinske struke je utvrdio da je predmet diobe (stara kuća) građen u dva navrata, jer ima nosivi zid između lijeve i desne prostorije, ali da je građen u istom vremenskom periodu, između 1955. i 1966 godine, a iz iskaza prvotužene može se zaključiti da su dograđena još tri zida za života njezinog svekra Jure uz njegovo dopuštenje i da su u dograđenom dijelu živjeli i ona i Marijan prije selidbe u Slavoniju.
19. Apelanti Mirko i Nevenka samo su djelomično uspjeli u tužbenom zahtjevu koji nije bio sporan što se tiče njihovog idealnog suvlasničkog dijela i prava na diobu u tom omjeru, a u odgovoru na tužbu tužene nisu osporile da bi u diobu ulazila stara kuća, kao i ostale nekretnine naslijeđene iza Jure Hercega, što je prvotužena osporila u izvanparničnom postupku, pa apelanti Mirko i Nevenka nemaju pravo na troškove postupka jedni prema drugima, u smislu članka 386. stavak 2. ZPP. Apelantice Nada, Mila i Pavica su obvezne nadoknaditi troškove postupka tuženim sukladno članku 386. stavak 1. ZPP, jer je njihov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen. Kako su prvotužena i drugotužena u cijelosti uspjele u odnosu na apelantice Nadu, Milu i Pavicu, one imaju pravo na troškove postupka, u smislu članka 386. stavak 1. i članka 387. ZPP, prema važećoj Odvjetničkoj tarifi (u daljnjem tekstu: OT) i Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o odvjetništvu o maksimalnoj visini nagrade odvjetniku po jednoj radnji u postupku, pa su im dosuđeni troškovi u visini od 4.173,50 KM, pri čemu je Općinski sud na strani 10 taksativno pobrojao sve troškove i njihov iznos.
20. Odlučujući o prizivu apelanata Kantonalni sud je Presudom broj 63 0 P 024492 16 Gž od 17. lipnja 2017. godine priziv odbio i prvostupanjsku presudu potvrdio. Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud na temelju analize i ocjene izvedenih dokaza točno i potpuno utvrdio činjenično stanje i izveo pravilne zaključke i donio pravilnu odluku za što je dao valjane razloge. Kako iz stanja spisa proizlazi da apelanti nisu dokazali da je pravno valjan sporni ugovor o daru, čija se ništavost tražila, prvostupanjski sud je pravilno odlučio kada je odbio taj dio tužbenog zahtjeva. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je taj sud ocijenio sve provedene dokaze kako pojedinačno, tako i u međusobnoj povezanosti, onako kako to nalaže članak 8. ZPP. Neutemeljenim su ocijenjeni i prigovori u svezi sa troškovima postupka, jer je prvostupanjski sud o njima odlučio sukladno uspjehu stranaka u postupku i OT.
21. Odlučujući o reviziji apelanata Vrhovni sud je Presudom broj 63 0 P 024492 17 Rev od 22. siječnja 2019. godine reviziju odbio, kao i zahtjev apelanata za naknadu troškova postupka nastalih u povodu revizije.
22. Vrhovni sud je ocijenio neutemeljenim prigovore apelanata da Kantonalni sud nije postupio sukladno članku 231. ZPP, tvrdeći da drugostupanjski sud nije ocijenio prizivne navode apelanata koji su od odlučenog značaja. U svezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je drugostupanjski sud svoje razloge za odbijanje priziva utemeljio na stavu da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje i izveo pravilan zaključak da apelanti nisu dokazali da sporni ugovor o daru nisu potpisale Nada i Mila, odnosno da majka Anica i sestra Ruža nisu stavile otisak prsta na ugovor u nazočnosti službenika suda, kojem su stranke bile osobno poznate.
23. Tvrdnjama apelanata da su dokazali odlučne činjenice koje opravdavaju utemeljenost tužbenih zahtjeva u kojem pravcu apelanti u reviziji vrše ocjenu sadržaja spornog ugovora o daru iz čega izvode svoje zaključke da navedeni ugovor nije bio pročitan nepismenim darodavcima Anici i Ruži, tako da one nisu znale njegov sadržaj, zapravo, apelanti iznose svoju ocjenu provedenih dokaza na način da iznose drugačije činjenično stanje iz kojeg izvode svoj činjenični zaključak, čime uključuju prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja zbog kojeg razloga se revizija ne može izjaviti. Prema mišljenju Vrhovnog suda, prilikom donošenja odluke o tužbenim zahtjevima izveden je pravilan zaključak o njegovoj neutemeljenosti u odbijajućem dijelu, pri čemu su dani jasni i potpuni razlozi, koje u cijelosti prihvaća i taj sud, čime je izvršena pravilna primjena materijalnog prava na koje se pozvao drugostupanjski sud, dosljedno čemu se i revizijski razlog apelanata o pogrešnoj primjeni materijalnog prava pokazuje neutemeljenim.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
24. Apelanti tvrde da je osporenim presudama prekršeno njihovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Kršenje navedenih prava apelanti vide u činjenici da redovni sudovi nisu „pozorno analizirali dokazni supstrat“, te u činjenici da „navodi i dokazi nisu podvrgnuti analizi, a ni pravnoj kritici sukladno odredbama čl. 7. st. 1. i 2. a u svezi sa čl. 5. ZPP“. Apelanti, potom, tvrde da prvostupanjski sud nije na savjestan i brižljiv način ocijenio svaki dokaz pojedinačno, a niti u njihovoj ukupnosti, već da je ocjenom ad hoc temeljem svoje logike formirao svoj stav. Potom apelanti tvrde da su tijekom postupka nesporno dokazali da apelantica Mila nije potpisala sporni ugovor o daru, jer je ona u vrijeme potpisivanja bila nepismena, što su potvrdili svjedoci, kao i grafološki vještak koji sa sigurnošću nije mogao reći je li Milin potpis na spornom ugovoru. Osim toga, sporni ugovor o daru je ništav i zbog drugih razloga. U svezi s tim, apelanti navode da je u vrijeme zaključenja spornog ugovora o daru važio Zakon o prometu zemljišta i zgrada iz 1965. godine, ali i kasnijim zakonima za valjanost ugovora bilo je potrebno da oni budu u pismenoj formi, ali je za ovjeru potpisa nepismene osobe bilo propisano da se za identitet ugovorne stranke čiji se prstoznak ovjerava provjera izvrši posredstvom dva svjedoka samo za slučaj da stranka osobno nije poznata sudu, ili da nema osobnu iskaznicu. Kada se radi o nepismenoj stranci, propisano je da će se njoj prije ovjere prstoznaka pročitati sadržaj ugovora. Apelanti tvrde da su tijekom postupka dokazali da ništa od navedenog nije učinjeno iz čega proizlazi ništavost ugovora. Apelanti, potom, prigovaraju da je nejasno obrazloženje redovnih sudova zbog kojeg razloga je odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim je traženo utvrđenje da su apelanti i tuženi naslijedili imovinu Anice ud. Jure i Ruže Herceg sa određenim suvlasničkim dijelovima. U odnosu na usvajajući dio tužbenog zahtjeva u odnosu na Mirka i Nevenku, apelanti ukazuju da je iz rješenja o nasljeđivanju vidljivo da Mirko uopće nije nasljednik iza umrlog oca Jure, jer se odrekao nasljeđa u ime ostalih nasljednika. I sve da je valjan ugovor o darovanju, on je stekao nekretnine upisane samo u zk. ul. br. 446 i 48 K.O. Humac, a detaljnim uvidom u zk. izvatke proizlazi da u navedenim zk. ulošcima nisu bile obuhvaćene i upisane nekretnine“ koje su apelanti u apelaciji taksativno pobrojali. Sukladno navedenom, apelanti tvrde da nije bilo mjesta da se zahtjev odbije za sve nekretnine a to je svakako, kako to apelanti tvrde, posljedica proizvoljne ocjene dokaza u smislu članka 8. ZPP. Apelanti, također, tvrde da su tijekom postupka dokazali da su nekretnine upisane u posjedovnom listu na temelju avionskog snimanja bez ikakve pravne osnove na Marijana Hercega, te da stara kuća predstavlja zajedničku imovinu svih parničnih stranaka. Zbog svega navedenog, sud je povrijedio odredbu članka 210. ZPP na način da je pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i kada je odlučne činjenice pogrešno utvrdio, odnosno kad ih nije utvrdio. Osim navedenog, apelanti osporavaju i presudu i u dijelu troškova postupka, tvrdeći da je sud pogrešno ocijenio uspjeh apelanata u sporu, te da je pogrešno primijenjena OT tako da iz osporene odluke proizlazi da su apelantice Nada, Mila i Pavica dužne platiti cjelokupne troškove, a za tužene nije bilo nikakvog rizika sudjelovati u postupku u kojem se nalazi više stranaka. Na strani apelanata bilo je pet parničnih stranaka i one su trebale snositi troškove razmjerno svom uspjehu u sporu i svaka radnja je trebala biti uvećana za 20%, a isto tako i za tuženu stranu se ocjenjuje cjelokupan uspjeh u parnici. Apelanti smatraju da je sud trebao odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pristup sudu i pravo na imovinu. Povredu prava na pristup sudu apelanti vide u kršenju čl. 2, 53. i 74. ZPP, jer je sud odlučivao izvan granica tužbenog zahtjeva, pri čemu je drugostupanjski sud svojom odlukom i svojim kratkim obrazloženjem, zapravo, samo opravdao nezakonitost prvostupanjskog suda, čime je Kantonalni sud povrijedio odredbe čl. 221. i 231. ZPP. Povredu prava na imovinu apelanti vide u umanjenju njihove imovine kroz proizvoljnu primjenu i tumačenje odredaba Zakona o vlasničkopravnim odnosima i Zakona o stvarnim pravima.
b) Odgovor na apelaciju
25. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su sve prigovore ocijenili neutemeljenim, jer osporenim odlukama nije prekršeno pravo apelanata na koja su se neutemeljeno pozvali u apelaciji, predloživši da se apelacija odbije kao neutemeljena.
V.Relevantni propisi
26. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Članak 2. stavak (1) (1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
Članak 5.
Svaka stranka ima pravo izjasniti se o prijedlozima i zahtjevima protivne stranke. Samo kad je to ovim zakonom određeno, sud je ovlašten odlučiti o zahtjevu o kome protivnoj stranci nije bila dana mogućnost da se izjasni.
Članak 7. stavak (1) (1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Članak 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
1. Tužba i njezina sadržina Članak 53.
(1) Parnični postupak se pokreće tužbom.
(2) Tužba mora sadržavati:
1) određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih potraživanja (tužbeni zahtjev),
b) Protutužba i odgovor na protutužbu Članak 74.
(1) Tuženi može u odgovoru na tužbu, a najdocnije na pripremnom ročištu podnijeti protutužbu, ako je zahtjev protutužbe u vezi sa tužbenim zahtjevom, ili ako se ti zahtjevi mogu prebiti, ili ako se protutužbom traži utvrđenje nekog prava ili pravnog odnosa od čijeg postojanja ili nepostojanja ovisi u cjelini ili djelomično odluka o tužbenom zahtjevu.
(2) Poslije održavanja pripremnog ročišta, protutužba se može podnijeti samo ako tuženi na to pristane i ako sud ocijeni da podnošenje protutužbe nije usmjereno na odugovlačenje postupka.
(3) Protutužba se ne može podnijeti ako je za zahtjev iz protutužbe stvarno nadležan viši sud.
(4) Odredbe ovog zakona o tužbi i odgovoru na tužbu sukladno se primjenjuju i na protutužbu i odgovor na protutužbu, ako ovim zakonom nije dugačije određeno.
Članak 210.
(1) Pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji kad je sud neku odlučnu činjenicu pogrešno utvrdio, odnosno kad je nije utvrdio.
(2) Nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji i kad na to ukazuju nove činjenice ili novi dokazi.
e) Granice ispitivanja prvostupanjske presude Članak 221.
Drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojem se pobija prizivom, u granicama razloga navedenih u prizivu, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka iz članka 209. stavak 2. toč. 2), 3), 8), 9), 12) i 13) ovog zakona koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Članak 231.
U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostupanjski sud će ocijeniti prizivne navode koji su od odlučnog značaja.
Članak 386.
(1) Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove.
(2) Ako stranka djelomično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj razmjeran dio troškova.
(3) Sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje je druga stranka imala, ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog toga dijela nisu nastali posebni troškovi.
(4) Prema rezultatu dokazivanja sud će odlučiti hoće li troškove iz članka 385.
stavak 4. ovog zakona, snositi jedna ili obje stranke ili će ti troškovi pasti na teret troškova suda.
Članak 387.
(1) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. (2) Ako je propisana tarifa za nagrade odvjetnika ili za druge troškove, takvi troškovi odmjerit će se po tarifi.
27. Zakon o prometu nepokretnosti («Službeni list SRBiH» br. 38/78, 4/89, 29/90, 22/91, «Službeni list RBiH» br. 21/92, 21/92, 3/93, 17/93, 13/94, 18/94, 33/94 i «Službene novine Federacije BiH» broj 66/13 - ZO) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 9.
(1) Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu Republike Bosne i Hercegovine.
(2) Ugovor koji je zaključen protivno odredbi stava 1. ovog člana ne proizvodi pravno djejstvo.
28. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljivan u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, koji glasi:
Ništavost Član 103.
(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.
(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice.
29. Zakon o stvarnim pravima (“Službene novine Federacije BiH” br. 66/13, 100/13 i 32/19 -
OUSFBiH )
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima (“Službene novine Federacije BiH” broj 66/13) koji je važio u relevantnom periodu, a koji u bitnom dijelu glasi:
1. Suvlasništvo Članak 25.
Pojam (1) Suvlasništvo postoji kada dvije ili više osoba imaju pravo vlasništva na istoj stvari svaki prema svom udjelu razmjerno cjelini (idealni dio).
(2) Ako suvlasnički dijelovi nisu određeni pretpostavlja se da su jednaki.
Članak 28.
Suposjed stvari (1) Svaki suvlasnik ima pravo na suposjed stvari.
(2) Suvlasnici mogu odlučiti da će međusobno podijeliti posjed stvari i izvršavanje svih ili nekih suvlasničkih ovlaštenja. Ova odluka, kao i njen opoziv ili izmjena, spada u poslove redovnog upravljanja
c) Razvrgnuće suvlasništva Članak 37.
Potpuno ili djelomično razvrgnuće (1) Suvlasnik ima pravo zahtijevati potpuno ili djelomično razvrgnuće suvlasništva, ako je moguće i dopušteno, a to pravo ne zastarijeva.
(2) Pravni posao kojim se suvlasnik unaprijed trajno odriče prava na razvrgnuće suvlasništva je ništav. Suvlasnici mogu jednoglasno odlučiti da se u roku, koji ne može biti duži od 3 (tri) godine, ne može tražiti razvrgavanje suvlasništva.
(3) Suvlasnici sporazumno određuju način diobe u granicama mogućega i dopuštenoga (dobrovoljno razvrgavanje).
Članak 59.
Građenje na tuđem zemljištu (1) Zgrada koju neko sagradi na tuđem zemljištu pripada vlasniku zemljišta.
(2) Vlasnik zemljišta ima pravo zahtijevati da mu se preda u posjed njegovo zemljište sa zgradom, a graditelj će moći od vlasnika tražiti naknadu, po pravilima obligacionoga prava.
(3) Vlasnik zemljišta može zahtijevati da nesavjestan graditelj uspostavi prijašnje stanje ili da otkupi zauzeto zemljište po tržišnoj cijeni; u jednom i drugom slučaju vlasnik zemljišta ima pravo na naknadu štete po općim pravilima obveznog prava.
(4) Ako je vlasnik zemljišta znao za građenje, a nije se bez odgode usprotivio daljnjoj gradnji, savjesnom graditelju pripada zgrada sa zemljištem koje je potrebno za njezinu redovnu upotrebu, a prijašnji vlasnik zemljišta ima pravo zahtijevati samo naknadu u visini tržišne vrijednosti zemljišta, koja se određuje prema stanju zemljišta prije građenja, a prema cijenama u vrijeme donošenja odluke suda.
(5) Ako graditelj nije bio savjestan, zgrada pripada vlasniku zemljišta i kada se nije bez odgode usprotivio gradnji iako je znao za građenje, ali tada vlasnik zemljišta nema pravo zahtijevati uspostavu prijašnjeg stanja.
VI.Dopustivost
30. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 63 0 P 024492 17 Rev od 22. siječnja 2019. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu odvjetnik apelanata je primio 22. veljače 2019. godine, a apelacija je podnesena 22. travnja 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena
33. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
34. Apelanti pobijaju presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njihova prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i članka 13. Europske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
35. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
36. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.
37. U konkretnom slučaju radilo se o postupku građanskopravne prirode, pa je članak 6. Europske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije.
38. U svezi sa prigovorima apelanata da im je prekršeno pravo na pristup sudu zbog toga što je Općinski sud izašao izvan okvira tužbenog zahtjeva, čime je prekršio odredbe čl. 2, 53. i 74. ZPP, Ustavni sud zapaža da apelanti nisu konkretizirali ovaj prigovor kako bi on bio podoban za ispitivanje. Posebice apelanti nisu obrazložili u čemu se sastoji kršenje navedenih odredaba ZPP, niti ih Ustavni sud može dovesti u svezu sa konkretnim slučajem. U takvim okolnostima Ustavni sud ovaj prigovor smatra neutemeljenim.
39. U odnosu na brojne prigovore koji se tiču pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja uslijed proizvoljne ocjene dokaza i proizvoljne primjene prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjene Kraljevine, presuda od 10. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
40. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24). Sukladno navedenom, Ustavni sud će ispitati je li činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno je li prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.
41. Ustavni sud, također, podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitetu zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na temelju slobodne sudačke procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. studenog 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Europski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78).
42. Ustavni sud zapaža da su apelanti u apelaciji iznijeli brojne prigovore osporavajući presude redovnih sudova, smatrajući da je prvostupanjski sud, između ostalog, propustio ocijeniti dokaze u smislu članka 8. ZPP, što je dovelo do nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a posljedično i do proizvoljne primjene materijalnog prava. Apelanti tvrde da je Kantonalni sud propustio ispitati njihove brojne prigovore dajući vrlo kratko obrazloženje, što je za apelante nedopustivo. U kontekstu iznesenih prigovora Ustavni sud ponovno ukazuje da zadatak Ustavnog suda nije supstituirati redovne sudove u segmentu primjene prava i utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno ocjene dokaza, te u tom pravcu upućuje na stavove iznesene u prethodnim točkama ove odluke. Uz to, apelacijski prigovori se odnose i na tvrdnje apelanata da je izostalo relevantno obrazloženje redovnih sudova, te da Okružni sud nije ispitao njihove prizivne navode. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da pravo na pravično suđenje ne zahtijeva da u odluci bude naveden detaljan odgovor na svaki argument koji su stranke navele, štoviše, ono dopušta višim sudovima da jednostavno prihvate razloge koje su naveli niži sudovi bez njihovog ponavljanja (vidi, Europski sud, Hirvisaari protiv Finske, br. 49684/99, presuda od 27. rujna 2001. godine, stavak 32). Prizivni sud može popraviti nedostatak obrazloženja koji je počinio niži sud. I, obratno, vrlo kratko obrazlaganje razloga odbijanja priziva, u kojem se u potpunosti upućuje na argumente koje je iznio prvostupanjski sud, ne predstavlja povredu prava na obrazloženu odluku (vidi, Europski sud, Gorou protiv Grčke (broj 2), br. 12686/03, presuda od 20. ožujka 2009. godine, st. 38-42). Dakle, odluke redovnih sudova trebale bi sadržavati razloge koji su dostatni da se mogu smatrati odgovorom na najbitnije elemente argumenata stranaka, neovisno o tome je li riječ o činjeničnim ili pravnim – materijalnopravnim ili procesnim argumentima. Kako članak 6. Europske konvencije ne dopušta podnošenje zahtjeva zbog utvrđivanja činjenica i pravnog (ne)znanja sudaca da su donijeli pogrešnu odluku, pitanje obrazloženja odluke prije je kvantitativne nego kvalitativne prirode: ako su navedeni barem neki razlozi kao obrazloženje, odluka o kojoj je riječ u načelu će biti smatrana kompatibilnom sa člankom 6. Europske konvencije (vidi, Europski sud, García Ruiz protiv Španjolske [VV], br. 30544/96, st. 26-30, ECHR 1999-I).
43. Primjenjujući navedene principe na konkretan slučaj, Ustavni sud zapaža da osporene odluke ispunjavaju navedene uvjete. Naime, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu apelanata kojim osporavaju raspolaganje (sporni ugovor o daru) naslijeđenom imovinom iza oca Jure (koje datira iz 1966. godine) kojim su majka Anica, sestra Ruža, te apelantice Mila i Nada svoj dio naslijeđene imovine iza supruga i oca Jure darovale bratu Marijanu, čiju su imovinu nakon Marijanove smrti naslijedile tužene (supruga i kćerka). U tom pravcu, sukladno tvrdnjama da se radi o ništavom pravnom poslu, traže da se odredi njihov suvlasnički dio imovine iza majke Anice i sestre Ruže, te da im se utvrdi pravo na fizičku diobu imovine iza umrlog oca Jure i da se utvrde suvlasnički dijelovi na toj imovini. Ustavni sud, također, zapaža da je Općinski sud prilikom odlučenja imao u vidu dokaze i sadržaj izvanparničnog predmeta u kojem su iste parnične stranke vodile postupak za diobu stare kuće (predmet diobe) u okviru kojega je izvršen uvid na licu mjesta i provedeno vještačenje sporne imovine. Upravo u tom postupku apelantice Mila i Nada nisu dovodile u pitanje pravnu valjanost spornog ugovora o daru, ali su u parničnom postupku promijenile mišljenje.
44. Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski sud, ocjenjujući provedene dokaze, u smislu članka
8. ZPP, utvrdio činjenično stanje i na utvrđeno činjenično stanje primijenio odredbu članka 9. Zakona o prometu nepokretnosti, utvrdivši da je sporni ugovor o daru pravno valjan (ugovor je sačinjen u pismenoj formi i sudski je ovjeren), odnosno da nije ništav, u smislu članka 103. ZPP, što apelanti smatraju proizvoljnim i u apelaciji tvrde suprotno. Prema ocjeni Ustavnog suda, tvrdnje apelanata o ništavosti spornog ugovora o daru nemaju uporište u obrazloženju prvostupanjskog suda koji je nakon uvida u sporni ugovor, te na temelju grafološkog vještačenja potpisa Mile i Nade (apelanti su odustali od prijedloga da se izvrši daktiloskopsko vještačenje prstoznaka Anice i Ruže) i sadržaja ovjere ugovora koja je izvršena pred službenikom suda, kojemu su ugovorne stranke bile osobno poznate, utvrdio da apelanti, u smislu članka 7. ZPP, nisu dokazali da se radi o ništavom ugovoru. Prema ocjeni Ustavnog suda, upravo je ovo utvrđenje Općinskog suda da sporni ugovor o daru nije ništav bilo ključno za ostale zahtjeve apelanata (djelomičnu utemeljenost u odnosu na apelante Mirka i Nevenku, odnosno neutemeljenost u odnosu na ostale apelantice kojim je traženo pravo na diobu imovine majke Anice i sestre Ruže, odnosno oca Jure). Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, suprotno tvrdnjama apelanata, obrazložio zbog kojeg razloga je odbijen dio zahtjeva apelanata Mirka i Nevenke u odnosu na ostali dio imovine (vidi točku 17 ove odluke) pri čemu je sud u tom dijelu imao u vidu odredbe Zakona o stvarnim pravima (vidi Relevantne propise), a Ustavni sud takvo obrazloženje, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o stvarnim pravima, ne smatra proizvoljnim.
45. U svezi sa tvrdnjama apelanata kojim dovode u sumnju i odluku o troškovima postupka, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud troškove postupka utemeljio na odredbama članka 386. stavak 1. i članka 387. ZPP sukladno činjenici da je tužbeni zahtjev apelantica Mile, Nade i Pavice u cijelosti odbijen, a da su tužene (prvotužena i drugotužena) u odnosu na te apelantice u cijelosti uspjele u parnici, pa Ustavni sud u primjeni citirane odredbe koja propisuje da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove, odnosno da će sud prilikom odlučenja dosuditi samo one troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice i da će se troškovi odmjeriti po OT ne uočava proizvoljnost. Konačno, Ustavni sud zapaža da je odluka prvostupanjskog suda, uključujući i odluku o troškovima postupka, bila podvrgnuta ispitivanju Kantonalnog suda u prizivnom postupku, ali i Vrhovnog suda, u revizijskom postupku, a navedeni sudovi nisu pronašli da su opravdani prigovori apelanata koje ponavljaju u apelaciji, a tiču se ocjene dokaza, utvrđenog činjeničnog stanja i primjene prava. U takvim okolnostima Ustavnom sudu, sukladno njegovoj nadležnosti, ne ostaje prostor za drugačiji stav.
46. Dakle, polazeći od svoje nadležnosti i relevantnih stavova iznesenih u prethodnim točkama ove odluke, Ustavni sud ne može prihvatiti opravdanim prigovore apelanata kojima pokreću pitanje kršenja prava na pravično suđenje u segmentima na koje su neutemeljeno ukazali, pa stoga Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na imovinu
47. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/ 3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje ovog prava, u suštini, vežu za pogrešnu primjenu prava i pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a neutemeljenost tih prigovora Ustavni sud je obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.
Pravo na učinkovit pravni lijek
48. U svezi sa navodima apelanata o kršenju prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu eksplicitno naveli u svezi sa kojim pravom dovode u svezu kršenje prava iz članka 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u svezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelanti imali mogućnost i da su koristili mogućnost upotrebe pravnih lijekova propisanih zakonom u parničnom postupku (priziv i revizija). Činjenica da iskorišteni pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom apelanata u parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili neučinkovitosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije neutemeljen.
VIII.Zaključak
49. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada su redovni sudovi ocjenom provedenih dokaza, u smislu članka 8. ZPP, utvrdili relevantne činjenice na temelju kojih je utvrđeno da je sporni ugovor o daru, kojim su još 1966. godine raspolagale pravne prednice apelanata i apelantice Mila i Nada u korist sina i brata Marijana, pravno valjan, u smislu članka 9. Zakona o prometu nepokretnosti, pri čemu apelanti u smislu članka 7. stavak 1. ZPP nisu pružili relevantne dokaze za suprotno i kada su redovni sudovi djelomičnu utemeljenost zahtjeva apelanata Mirka i Nevenke, odnosno neutemeljenost zahtjeva ostalih apelanata, uključujući i odluku o troškovima postupka, obrazložili na način koji ne ostavlja dojam proizvoljnosti u segmentima na koje su apelanti ukazali.
50. Nema ni kršenja prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje i imovinu kada su apelanti imali na raspolaganju i kada su koristili pravne lijekove u parničnom postupku, pri čemu odbijanje pravnih lijekova od redovnih sudova samo po sebi ne pokreće pitanje kršenja navedenog prava.
51. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević