Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3814/20 (F.A.)
Odluka donesena 22. 12. 2020.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Protek roka
- Pritvor
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Opravdanost dužine trajanja pritvora prije suđenja
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Pravo na odbranu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3814/20
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3814/20, rješavajući apelaciju F. A., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1) i stav (3) tačka c), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. decembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija F.A. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 K 015885 20 Kž 2 od 21. avgusta 2020. godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija F.A. podnesena protiv rješenjā Kantonalnog suda br. 01 0 K 015885 20 Kv od 29. juna 2020.
godine i 01 0 K 015885 20 Kpp 4 od 21. juna 2020. godine zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. F. A. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Hamdija Veladžić, advokat iz Bihaća, podnio je 24. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 K 015885 20 Kž 2 od 21. avgusta 2020. godine. Apelant je u apelaciji osporio i rješenjā Kantonalnog suda br. 01 0 K 015885 20 Kv od 29. juna 2020. godine i 01 0 K 015885 20 Kpp 4 od 21. juna 2020. godine. Na zahtjev Ustavnog suda od 27. oktobra 2020. godine apelant je 2. novembra 2020. godine dopunio apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Kantonalnog tužilaštva Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 6. novembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Pozvani su odgovorili na apelaciju u periodu od 11. do 18. novembra 2020. godine.
4. Također, od Kantonalnog suda su zatražene dodatne informacije 8. decembra 2020. godine, koje je taj sud dostavio isti dan.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Postupak određivanja pritvora apelantu
6. Kantonalni sud (sudija za prethodni postupak) je 21. juna 2020. godine donio Rješenje broj 01 0 K 015885 20 Kpp 4 kojim je apelantu, zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivična djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. i članom 31. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), u rješenju bliže opisana, na osnovu člana 146. stav (1) tač. a), b), c) i d) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: ZKPFBiH), odredio pritvor u trajanju od mjesec dana, počev od 18. juna 2020. godine.
7. Kantonalni sud (vijeće) je 29. juna 2020. godine donio Rješenje broj 01 0 K 015885 20 Kv kojim je žalbu apelantovog branioca izjavljenu protiv Rješenja broj 01 0 K 015885 20 Kpp 4 od 21. juna 2020. godine odbio kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja je navedeno da su bez uporišta navodi odbrane da je u pobijanom rješenju pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i da ne postoji osnovana sumnja da je apelant počinio predmetno krivično djelo za koje se tereti. Naime, iz svih priloženih dokaza uz prijedlog za određivanje pritvora, koji su pobrojani u osporenom rješenju i koje je analizirao sudija za prethodni postupak, proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret.
Postupak produžavanja pritvora apelantu
8. Rješenjem Kantonalnog suda broj 01 0 K 015885 20 Kv 2 od 16. jula 2020. godine apelantu je produžen pritvor za dva mjeseca tako da po tom rješenju pritvor može trajati do 18. septembra 2020. godine ili do druge odluke suda. Pritvor je produžen apelantu zbog razloga propisanih u članu 146. stav (1) tač. a), b), c) i d). U obrazloženju rješenja je navedeno da je prije odlučivanja o prijedlogu Tužilaštva broj T 01 0 KTK 0035144 20 za produžavanje pritvora od 13. jula 2020. godine (u daljnjem tekstu: prijedlog) Kantonalni sud održao ročište 16. jula 2020. godine na kojem su se apelant i njegov branitelj protivili prijedlogu osporavanjem svih navoda iz prijedloga uz detaljno iznošenje i obrazlaganje stava da je apelantovo postupanje u svemu bilo u skladu sa zakonom. Kantonalni sud je naveo da je utvrdio da postoji osnovana sumnja, kao opći uvjet za određivanje/produžavanje pritvora, da je apelant počinio krivična djela povodom kojih se vodi predmetna istraga, kao i posebni razlozi propisani u članu 146. stav (1) tač. a), b), c) i d) ZKPFBiH, što je u rješenju obrazložio.
9. Odlučujući o žalbi apelantovog branioca, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 01 0K 015885 20 Kž od 29. jula kojim je djelomično uvažio žalbu, Rješenje Kantonalnog suda broj 01 0 K 015885 20 Kv 2 od 16. jula 2020. godine ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Vrhovni sud je istakao da se prvostepeni sud u obrazloženju svoga rješenja, pri navođenju razloga na osnovu kojih je utvrdio postojanje osnovane sumnje da je apelant učinio krivična djela zbog kojih se protiv njega vodi istraga, pozvao na naredbu o provođenju istrage i dokaze koje je tužilac dostavio uz prijedlog (str. od 14. do 17), iznoseći njihovu sadržinu, dok nije ocijenio navode apelantove odbrane, te je propustio da navede odgovore na iznesene prigovore branioca istaknute na ročištu koje je prethodilo donošenju rješenja i da se izjasni o značaju dokaza koji su tada uloženi u spis.
10. Odlučujući u ponovljenom postupku, nakon održane sjednice vijeća, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 01 0 K 015885 20 Kv 3 od 11. avgusta 2020. godine kojim je apelantu produžio pritvor za dva mjeseca, tako da pritvor po tom rješenju može trajati do 18. septembra 2020. godine ili do druge odluke suda. Pritvor je produžen apelantu zbog razloga propisanih članom 146. stav 1. tač. a), b) c) i d) ZKPFBiH.
11. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo sadržaj prijedloga (strana 1, posljednji pasus, i str. 2-19), te dokaze koje je Tužilaštvo dostavilo uz prijedlog (22 dokaza, među kojim je i 12 zapisnika o saslušanju imenovanih svjedoka) i koji, pored dokaza dostavljenih uz raniji prijedlog (221 dokaz, među kojim su i 22 zaključka o isplati novčanih sredstava iz budžeta Općine Velika Kladuša sa navedenim brojevima i datumima donošenja, zapisnici o ispitivanju osumnjičenih S.S., S.K., H.G., F.G. i S.S., zapisnici o saslušanju svjedoka, službene zabilješke itd.), prema stavu Tužilaštva, opravdavaju produženje mjere pritvora apelantu za naredna dva mjeseca. Potom je interpretiran sadržaj rješenja Vrhovnog suda od 29. jula 2020. godine. Istaknuto je da je 16. jula 2020. godine održano ročište pred sudom povodom prijedloga, te da iz stanja u spisu predmeta proizlazi da od tada Tužilaštvo nije dostavilo dopunu prijedloga, niti nove dokaze, niti je apelantova odbrana dostavila nove prigovore i dokaze na osnovu kojih bi osporavala prijedlog, te da, stoga, Kantonalni sud nije smatrao da je potrebno da se ponovno održava ročište radi odlučivanja o prijedlogu.
12. Dalje, Kantonalni sud je ispitao postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret. U tom kontekstu je navedeno da se apelantu tačkom 1. prijedloga stavlja na teret postojanje osnovane sumnje da je zajedno sa S.K. i projektnim biroom SENSSA d.o.o. Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: SENSSA) počinio krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. KZFBiH, sve u vezi sa stavom 1. KZFBiH. Prema obrazloženju pobijanog rješenja, radnjama opisanim pod tačkom 1. prijedloga apelantu se stavljaju na teret isplate novčanih sredstava iz budžeta Općine Velika Kladuša projektnom birou SENSSA u iznosu od 53.678,38 KM koje su izvršene na osnovu 22 zaključka o isplati novčanih sredstava u periodu od 5. jula 2017. godine do 14. januara 2020. godine za izvršene usluge izrade projektne dokumentacije, vršenja nadzora nad izvođenjem radova i slično. Dovodeći u vezu iskaz osumnjičenog S. K. sa sadržajem većeg broja ugovora o vršenju usluga nadzora nad izvođenjem radova i projektovanja koje je projektni biro SENSSA zaključio sa Općinom Velika Kladuša a koji su dostavljeni uz prijedlog, odlukama o utvrđivanju Plana javnih nabavki Općine Velika Kladuša, zaključaka o isplati, Kantonalni sud je izveo zaključak da je projektnom birou SENSSA na ime vršenja spomenutih usluga u budžetskim godinama 2017, 2018, 2019. i 2020. (u svakoj godini) isplaćen mnogo veći iznos od 6.000,00 KM, jer kada se isplaćeni iznosi za svaku budžetsku godinu saberu, proizlazi da su sa istog ekonomskog koda za iste usluge istom ponuđaču isplaćeni mnogo veći iznosi od 6.000.00 KM, a apelant kao odgovorno lice ugovornog organa nije imao zakonskih uvjeta da, u smislu odredbe člana 87. stav 4. Zakona o javnim nabavkama, zaključuje direktni sporazum za nabavku usluge projektiranja i nadzora. Također, iz dostavljene dokumentacije uz prijedlog proizlazi da je ugovorni organ Općina Velika Kladuša dostavljala poziv za dostavljanje ponude isključivo i samo projektnom birou SENSSA, kako je to opisao i osumnjičeni S.K., čime je ovaj biro doveden u povoljniji položaj u odnosu na druga pravna i fizička lica koja obavljaju iste poslove, a sve dogovaranjem apelanta i osumnjičenog S.S., koji je u spornom periodu bio zaposlenik Općine.
13. U odnosu na tačku 3. prijedloga, Kantonalni sud je naveo da je apelant u periodu od 23. oktobra 2017. do 22. januara 2019. godine iskorištavao svoj položaj na način da je, suprotno odredbama člana 2, člana 25. stav (2) i člana 27. stav (1) tačka a) Zakona o državnoj službi u Unsko-sanskom kantonu (u daljnjem tekstu: Zakon o državnoj službi), kao i podzakonskim propisima donesenim na osnovu tog zakona, te suprotno odredbi člana 37. stav (3) Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama i naknadama), donio zaključak broj 02-14-2654/17 od 23. oktobra 2017. godine kojim je odredio vještačenje sadašnje vrijednosti objekta JU Centar za kulturu i obrazovanje „Zuhdija Zulić“. Apelant je za vještaka odredio S.S., državnog službenika zaposlenog u organu uprave kojim rukovodi i za vještačenje je odobrio isplatu iznosa od 1.000,00 KM. Odredbama člana 37. stav 1. tačka a) Zakona o državnoj službi propisano je da državni službenik ne smije obavljati dodatnu ili dopunsku djelatnost za koju se plaća naknada. Apelant je rukovodilac organa uprave, odnosno načelnik jedinstvenog organa uprave, te je znao da je S.S. državni službenik, zaposlen u organu uprave kojim rukovodi, pa je samo zloupotrebom svog položaja mogao odrediti da S.S. kao državni službenik izvrši navedeno vještačenje, a apelant nije mogao navedeni posao povjeriti ni bilo kojem vještaku, jer se poslovi utvrđivanja vrijednosti objekta javne ustanove čiji je osnivač Općina obavljaju u okviru poslova osnovne djelatnosti organa državne službe kojom rukovodi apelant.
14. Dalje je utvrđeno da je apelant državnom službeniku zaposlenom u jedinstvenom organu uprave kojim rukovodi odobrio isplatu mjesečne stimulacije u iznosu od 20% počev od 1. novembra 2016. godine a rješenje je doneseno 1. novembra 2017. godine, dakle, riječ je o retroaktivnoj isplati i ovakvo apelantovo postupanje jeste protivno odredbi člana 37. stav 3. Zakona o plaćama i naknadama, jer rukovodilac organa državne službe može za izuzetne rezultate u radu nagraditi državnog službenika do 20% od osnovne plaće, ali najviše dva puta godišnje, a ne davati stimulaciju za svaki mjesec, kako je to upravo učinio apelant. Stoga je ocijenjeno da postoji osnovana sumnja da je apelant zloupotrebom svog položaja i ovlaštenja koja je imao i postupajući protivno odredbi člana 37. stav 3. Zakona o plaćama i naknadama, sve radi stjecanja protupravne imovinske koristi S.S., istovremeno oštetio budžet Općine Velika Kladuša i počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Također, uvidom u zaključak od 30. januara 2018. godine utvrđeno je da je apelant državnog službenika S.S. postavio za voditelja svih projekata građenja čiji je investitor Općina Velika Kladuša, te da mu je Rješenjem broj 02-34-162/19 od 22. januara 2019. godine odobrio obračun i isplatu novčane nagrade u mjesečnom neto-iznosu od 500,00 KM, odnosno u iznosu od 6.000,00 KM za period od 1. januara do 31. decembra 2018. godine. S.S. je zaposlen u jedinstvenom organu uprave Velika Kladuša, kojim rukovodi apelant, pa apelant nije mogao državnom službeniku odobrili isplatu novčane nagrade u navedenom iznosu, jer ovakvu isplatu ne poznaje Zakon o plaćama i naknadama.
15. Dalje, u odnosu na tačku 4. prijedloga, Kantonalni sud je naveo da se apelantu stavlja na teret da je u periodu od 2016. godine do danas u svojstvu službene osobe, zanemarujući interese Općine Velika Kladuša, radnjama opisanim pod tač. 4.1, 4.2. i 4.3. pribavio korist pravnim licima „Foto Geo“ d.o.o. Velika Kladuša, „G. Stanič - svetovanje, svetovanje in raziskave“ d.o.o. iz Republike Slovenije, te fizičkom licu E.H., a Općini Velika Kladuša nanio štetu u ukupnom iznosu od 18.138,00 KM. Kantonalni sud je naveo da je iz uvida u Ugovor broj 09-14-1669/18 od 29. juna 2018. godine utvrđeno da je ugovor zaključen između „Foto Geo“ d.o.o. Velika Kladuša i apelanta, da se ovim ugovorom „Foto Geo“ obavezao da će izraditi elaborat za rješavanje imovinskih odnosa za utvrđivanje vodnog dobra za potrebe Općine, dakle, radi se o ugovoru o djelu, te da je odobrio isplatu novčanog iznosa od 6.138, 00 KM toj firmi. Uvidom u Pravilnik o sistematizaciji radnih mjesta u jedinstvenom organu uprave Općina Velika Kladuša utvrđeno je da Općina Velika Kladuša ima Službu za prostorno uređenje i imovinskopravne i geodetske poslove u čijem opisu poslova je i rješavanje imovinskopravnih odnosa i da je Služba stručno osposobljena da može obavljati ove poslove, pa apelant nije mogao zaključivati ugovor o djelu, koji je imovinskopravne prirode, za obavljanje poslova koji su u direktnoj nadležnosti Službe za prostorno uređenje.
16. Dalje je navedeno da nije sporno među strankama u postupku (Tužilaštva i apelanta) da je apelant angažirao pravno lice „G. Stanič-svetovanje, svetovanje in raziskave“ d.o.o. iz Republike Slovenije kojem je povjerio izradu elaborata nazvanog „Zahtjev za ocjenu ustavnosti zakona i drugih propisa sa kojima su sredstva društvenog vlasništva pretvorena u državno vlasništvo“ i da je apelant za navedene pravne usluge isplatio iznos od 6.000,00 KM. Navedeno je da Općina Velika Kladuša ima svog općinskog pravobranioca Rasima Husića. Ocjenom zapisnika o saslušanju svjedoka Rasima Husića od 30. juna 2020. godine utvrđeno je da apelant ugovor zaključen sa stranim pravnim licem nije dostavio na mišljenje općinskom pravobraniocu, da nije tražio od općinskog pravobranioca stručno mišljenje da li je on ovlašten da podnosi apelacije Ustavnom sudu radi ispitivanja ustavnosti određenih zakona, a ocjenom iskaza svjedoka Huseina Delića utvrđeno je da je ovaj svjedok bio savjetnik općinskog načelnika za pravne poslove i razvoj, da mu je poznato da je vlasnik firme „G. Stanič“ dugogodišnji apelantov saradnik, te da mu je poznato da je Stanič bio na radnom sastanku kada je apelantu kazano da nema legitimitet za pokretanje postupka pred Ustavnim sudom. Kantonalni sud je citirao odredbe Zakona o pravobranilaštvu USK kojim je propisano da, između ostalog, Pravobranilaštvo obavlja poslove pravne zaštite imovine i imovinskih interesa Kantona, odnosno Općine, te da se u postupku donošenja akata kojima se uređuju imovinskopravni odnosi ili raspolaže imovinom Kantona, odnosno Općine i u postupku zaključivanja određenih ugovora imovinskopravne prirode obavezno pribavlja mišljenje nadležnog pravobranilaštva. Utvrđeno je da je apelant zaključio imovinskopravni ugovor sa stranom pravnom osobom, da za zaključeni ugovor nije zatražio mišljenje nadležnog pravobranioca, nego da je zloupotrebom svog položaja omogućio stranom pravnom licu da stekne protupravnu imovinsku korist u iznosu od 6.000,00 KM a da je istovremeno oštetio budžet Općine Velika Kladuša, pa prigovori odbrane da u navedenim radnjama nema elemenata protupravnosti nisu osnovani.
17. Pored toga, kako je navedeno, apelant je, zloupotrebljavajući svoj položaj, sa advokatom E.H. zaključio ugovor od 18. jula 2018. godine kojim se advokat obavezao da će vršiti usluge izrade akata, pravnih mišljenja i drugih upravnih dokumenata za Općinu, te je po tome apelant na osnovu navedenog ugovora 16. novembra 2018. godine donio zaključak na osnovu kojeg je E.H. isplaćen novčani iznos od 6.000.00 KM i za koju je pribavio imovinsku korist, a istovremeno oštetio budžet Općine. Iz iskaza svjedoka Huseina Delića Kantonalni sud je utvrdio da je ovaj svjedok bio prisutan kada je apelant razgovarao sa advokatom E.H., da je advokat, kao i svjedok, apelanta savjetovao kako da se ponaša na sudu u određenom prekršajnom postupku, dakle, iz svega proizlazi da je apelant angažovao advokata da bi njega pravno savjetovao a da je platio advokata novcem iz budžeta Općine Velika Kladuša. Poslove pravnog savjetovanja i zastupanja Općine obavlja općinski pravobranilac i to je njegova zakonska obaveza koja proizlazi direktno iz Zakona o pravobranilaštvu, pa apelant uopće nije mogao angažovati advokata za davanje određenih pravnih mišljenja i za takav angažman isplatiti mu iznos od 6.000,00 KM iz budžeta Općine. Upravo to jeste apelantovo protupravno postupanje i u ovakvim njegovim radnjama prepoznaje se postojanje osnovane sumnje da je izvršio krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja. Slijedom navedenog, sud je izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret - zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav (3), sve u vezi sa stavom (1) KZFBiH.
18. U odnosu na tačku 5 prijedloga, Kantonalni sud je naveo da je ocjenom zaključaka o isplati sredstava iz budžeta Općine Velika Kladuša za 2017. godinu od 24. oktobra i 27. decembra 2017. godine, zaključka o isplati sredstava iz budžeta Općine Velika Kladuša za 2018. godinu od 25. decembra 2018. godine, iskaza svjedoka S. D-M., zaključka o isplati sredstava iz budžeta Općine Velika Kladuša za 2020. godinu od 17. aprila 2020. godine, potpisanog od apelanta kojim je odobrio isplatu novčanih sredstava iz budžeta Općine Velika Kladuša za 2020. godinu u iznosu od 250.000,00 KM u korist Opće kladuške zadruge za sufinansiranje realizacije i implementacije navedenog projekta, zaključka od 13. maja 2020. godine, te ocjenom iskaza svjedoka A.D., E.K., B.K. i F.B. utvrdio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo na način i u vrijeme kako je to činjenično opisano u prijedlogu pod tačkom 5, i to samo u dijelu u kojem je odobrio isplatu u korist Opće kladuške zadruge u iznosu od 250.000.00 KM na osnovu budžeta za 2020. godinu, jer je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud FBiH) budžet koji je donio apelant za 2020. godinu proglasio neustavnim i istovremeno održao na pravnoj snazi budžet koji je donijelo Općinsko vijeće Općine Velika Kladuša 31. marta 2020. godine, a u budžetu koji je donijelo Općinsko vijeće nisu odobrena sredstva u korist Opće kladuške zadruge. Međutim, kako je navedeno, apelant je, iako je znao da u budžetu za 2020. godinu koji je donijelo Općinsko vijeće nisu predviđena navedena sredstva, odobrio isplatu iznosa od 250.000.00 KM, isplata je realizirana i budžet Općine Velika Kladuša je direktno oštećen za navedeni iznos, pa apelant jeste protupravno postupao, jer je bez postojanja zakonitog budžeta za 2020. godinu, odnosno budžeta koji je on sam donio oštetio budžet Općine, a drugom pribavio protupravnu imovinsku korist, pa prigovori odbrane da u apelantovom ponašanju nema elemenata protupravnosti nisu osnovani.
19. Nasuprot tome, kada je u pitanju apelantovo postupanje pobliže činjenično opisano pod tačkom 3.2 prijedloga – donošenje rješenja o unapređenju tačno određenih službenika, Kantonalni sud je zaključio da Tužilaštvo dostavljenim dokazima nije uspjelo uvjeriti sud da postoji osnovana sumnja da je apelant donošenjem rješenja o unapređenju počinio krivično djelo iz člana 383. stav 1. KZFBiH. Eventualno nezakonito postupanje rukovodioca organa državne službe u postupku donošenja rješenja o unapređenju državnog službenika u KZFBiH nije propisano kao krivično djelo, niti je to propisano drugim blanketnim propisima. Također, Kantonalni sud je zaključio da Tužilaštvo dostavljenim dokazima nije uvjerilo sud da postoji osnovana sumnja da je izvršeno krivično djelo u dijelu koji se tiče određenih isplata iz budžeta za 2017, 2018. i 2019. godinu u korist Udruženja za zaštitu nezaposlenih dioničara i radnika „Agrokomerca“, jer budžeti za navedene poslovne godine nisu utvrđeni kao nezakoniti. Naime, budžet donosi Općinsko vijeće na prijedlog općinskog načelnika i budžet izvršava općinski načelnik, pa sredstvima koja su odobrena u budžetu općinski načelnik namjenski može raspolagati.
20. Slijedom toga, po ocjeni Kantonalnog suda, ispunjen je opći uvjet za produženje mjere pritvora apelantu, jer postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela na način kako je to djelimično opisano u prijedlogu Tužilaštva, odnosno u ovom rješenju.
21. Po ocjeni Kantonalnog suda, ispunjeni su i posebni razlozi za produženje mjere pritvora apelantu, što je obrazloženo u nastavku rješenja.
22. Konačno, u rješenju je navedeno da je Kantonalni sud ocijenio i dokaze apelantove odbrane a radi se o odluci o usvajanju budžeta Općine Velika Kladuša za 2017. do 2020. godine, planovima javnih nabavki za poslovnu 2017. do 2020. godine, te podnesku koji je potpisao Jasminko Dervišević, koji je odbrana ocijenila kao nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke. Kantonalni sud je naveo da taj podnesak ne može prihvatiti kao nalaz i mišljenje vještaka, jer nije sačinjen po naredbi tužioca ili suda, niti je apelantova odbrana tražila da sud donese naredbu da se izvrši vještačenje, pa stoga sud navedeni podnesak ocjenjuje kao određenu privatnu ispravu. Ocjenom navedenih dokaza Kantonalni sud je zaključio da odbrana tim dokazima dokazuje činjenice koje među strankama nisu sporne, jer nije sporno da je apelant za period od 2017. do 2019. godine postupao u skladu sa usvojenim budžetom, te u skladu sa planovima javnih nabavki, što potvrđuje i Jasminko Dervišević u podnesku. Dakle, dokazi odbrane ne mogu dovesti do drugačije odluke suda.
23. Odlučujući o žalbi apelantovog branitelja, izjavljenoj protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 01 0 K 015885 20 Kv 3 od 11. avgusta 2020. godine, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 01 0 K 015885 20 Kž 2 od 21. avgusta 2020. godine kojim je žalbu odbio kao neosnovanu.
24. Vrhovni sud je ispitao pobijano rješenje u granicama žalbenih navoda apelantovog branitelja i po službenoj dužnosti, u smislu člana 321. u vezi sa članom 338. ZKPFBiH, nakon čega je zaključio da je osporeno rješenje pravilno i zakonito.
25. Vrhovni sud je analizirao navode iz žalbe apelantovog branitelja i stavove Kantonalnog suda iznesene u osporenom rješenju, te je dodatno analizirao sve dokaze u odnosu na radnje za koje je Kantonalni sud utvrdio da postoji osnovana sumnja da je apelant njihovim poduzimanjem počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, te je zaključio da je pobijana odluka pravilna.
26. Vrhovni sud je naročito ocijenio da nisu tačni navodi iz žalbe da su budžet Općine Velika Kladuša za 2020. godinu i Odluka o izvršenju budžeta koju je donio apelant doneseni u skladu sa Ustavom FBiH i da je to utvrđeno i Odlukom Ustavnog suda FBiH broj U 12/20 od 1. jula 2020. godine, što je posebno detaljno obrazloženo u tom rješenju.
27. Konačno, Vrhovni sud je naglasio da apelantov branitelj u žalbi nije osporavao pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja u pogledu zaključka o postojanju posebnih uvjeta za pritvor iz člana 146. stav 1. tač. a), b), c) i d) ZKPFBiH, pa stoga osporeno rješenje u tom dijelu nije ni ispitivao.
28. Ustavni sud konstatuje da iz informacija koje je, na traženje Ustavnog suda, dostavio Kantonalni sud proizlazi:
- da je Tužilaštvo 14. septembra 2020. godine Kantonalnom sudu podnijelo prijedlog za produženje pritvora apelantu za još tri mjeseca zbog razloga predviđenih članom 146. stav (1) tač. a) i c) ZKPFBiH, koji je Kantonalni sud konačnim Rješenjem broj 01 0 K 015885 20 Kv 7 od 29. oktobra 2020. godine odbio kao neosnovan, da je apelantu ukinuo pritvor i da je apelant pušten na slobodu. Kantonalni sud je prijedlog odbio, jer tužilac, pored postojanja osnovane sumnje kao općeg uvjeta za produženje pritvora i posebnih uvjeta predviđenih članom 146. ZKPFBiH nije dao valjano obrazloženje koji su to naročiti razlozi koji bi opravdali produženje pritvora apelantu za još tri mjeseca u skladu sa odredbom člana 149. stav (3) ZKPFBiH i da je Vrhovni sud Rješenjem broj 01 0 K 015885 20 Kž 5 od 5. novembra 2020. godine žalbu Tužilaštva izjavljenu protiv rješenja od 29. oktobra 2020. godine odbio.
29. Također, Ustavni sud konstatuje da je 14. oktobra 2020. godine u predmetu broj AP 3403/20 donio Odluku o dopustivosti (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je odbacio kao nedopuštenu apelaciju koju je podnio apelant protiv Presude Ustavnoga suda FBiH (u daljnjem tekstu: Ustavni sud FBiH) broj U 12/20 od 1. jula 2020. godine zbog nenadležnosti Ustavnoga suda za odlučivanje. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
30. Apelant navodi da je u predmetnom postupku došlo do povrede prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U obimnoj apelaciji apelant navodi da je 2016. godine izabran na funkciju načelnika Općine Velika Kladuša, koju obavlja i u vrijeme podnošenja apelacije, te u apelaciji detaljno opisuje radnje koje je poduzeo na toj funkciji. Ukazuje da je Tužilaštvo „radi onemogućavanja apelanta da učestvuje na lokalnim izborima za 2020. godinu“ podnijelo Kantonalnom sudu prijedlog za određivanje mjere pritvora apelantu broj T01 0 KTK 0035144 20 od 20. juna 2020. godine, te da mu je taj sud 21. juna 2020. godine odredio pritvor u trajanju od 30 dana. Apelant potom ističe da mu u tom postupku, zbog obimnosti materijala i kratkog vremena, nije omogućena odbrana. Ukazuje i na druge, prema njegovom stavu, nepravilnosti počinjene u postupku određivanja pritvora, kao i prilikom odlučivanja o njegovoj žalbi, koja je rješenjem od 29. juna 2020. godine odbijena. Dalje, apelant, nakon detaljnog opisa dosadašnjeg toka postupka pred Kantonalnim sudom i Vrhovnim sudom u pogledu određivanja, a u daljnjoj fazi istrage i produženja određene mjere pritvora, te ocjene dokaza, navodi da ne postoji osnovana sumnja da je počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret, odnosno da ne postoji protupravnost u radnjama koje je poduzeo. U tom smislu apelant veoma detaljno analizira dostavljene dokaze Tužilaštva, te dokaze dovodi u vezu sa dokazima odbrane i navodi da u prvobitno donesenom rješenju Kantonalnog suda od 16. jula 2020. godine nije bilo suštinske ocjene navoda odbrane i ocjene uloženih dokaza odbrane na ročištu i da je rješenje doneseno suprotno odredbama ZKPFBiH uz povredu prava na odbranu apelanta. Navodi da je u žalbi od 17. avgusta 2020. godine (čiji sadržaj ponavlja u apelaciji), a povodom koje je doneseno rješenje Vrhovnog suda od 21. avgusta 2020. godine, ukazao da ne postoji protivpravnost u radnjama koje je poduzeo, odnosno osnovana sumnja da je počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret. Prema apelantovoj tvrdnji, donoseći rješenje od 11. avgusta 2020. godine u ponovnom postupku, Kantonalni sud nije postupio po uputama iz ukidnog rješenja Vrhovnog suda od 29. jula 2020. godine, te da je, uprkos apelantovom ukazivanju u žalbi protiv tog rješenja na nepravilnosti, Vrhovni sud u pobijanom rješenju propustio da navedene propuste Kantonalnog suda pravilno ocijeni. Apelant prigovara i da je nakon donošenja ukidnog rješenja od 29. jula 2020. godine Kantonalni sud u ponovnom postupku donio rješenje od 11. avgusta 2020. godine bez održavanja ročišta i bez omogućavanja apelantu da se ponovo izjasni o prijedlogu. Ukazuje i da je „kao ovlašteni predlagač“ pred Ustavnim sudom podno apelaciju broj AP 3403/20 kojom je osporio Odluku Ustavnog suda FBiH broj U 12/20 od 1. jula 2020. godine i navodi da svi navodi iz te apelacije „predstavljaju navode i ove apelacije“. Pored toga, apelant osporava i postojanje posebnih razloga za pritvor.
b)Odgovor na apelaciju
31. Vrhovni sud je naveo da iz sadržaja apelacije, kako se to i navodi na neoznačenoj strani 7, pasus drugi apelacije, proizlazi da apelant iznosi navode koji su u osnovi identični žalbenim prigovorima koje je branitelj iznio u žalbi protiv rješenja Kantonalnog suda od 11. avgusta 2020. godine, osporavajući postojanje osnovane sumnje. Navedene prigovore Vrhovni sud je ocijenio u svom rješenju od 21. avgusta 2020. godine u kojem je, kada su u pitanju navodi koji se odnose na postojanje općeg uvjeta za pritvor, dao obrazloženje na str. od 2 do 9 obrazloženja rješenja. Također, Vrhovni sud je naglasio da branitelj u žalbi podnesenoj protiv rješenja od 11. avgusta 2020. godine nije osporavao postojanje niti jednog od posebnih uvjeta za pritvor iz osnova člana 146. stav 1. tač. a), b), c) i d) ZKPFBiH.
32. Tužilaštvo i Kantonalni sud su naveli da su redovni sudovi iz činjeničnog stanja utvrđenog na osnovu dostavljenih dokaza u osporavanim odlukama iz apelacije izveli pravilan zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela za koja se vodi predmetna istraga, kao i u pogledu postojanja posebnih pritvorskih razloga.
V.Relevantni propisi
33. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07,9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 146. stav (1) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,
b) ako postoji osnovan strah da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,
c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora najmanje "od tri godine" ili teža kazna,
d) u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško, s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanjem na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda..
VI.Dopustivost
34. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
35. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
36. U skladu sa članom 18. stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda, apelacija nije dopustiva i ako je protekao rok za podnošenje apelacije.
U odnosu na rješenje Kantonalnog suda od 29. juna 2020. godine
37. S obzirom na to da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je Rješenje Kantonalnog suda broj 01 0 K 015885 20 Kv od 29. juna 2020. godine, kojim je odbijena apelantova žalba na rješenje kojim je apelantu određen pritvor od 21. juna 2020. godine, konačno i da protiv njega nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, te da je apelantu i njegovom branitelju dostavljeno 29. i 30. juna 2020. godine, a da je apelacija Ustavnom sudu, u kojoj je osporeno i navedeno rješenje, podnesena 26. oktobra 2020. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u odnosu na Rješenje Kantonalnog suda broj 01 0 K 015885 20 Kv od 29. juna 2020. godine podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporeno rješenje Kantonalnog suda. U odnosu na rješenje Vrhovnog suda od 21. avgusta 2020. godine
38. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 01 0 K 015885 20 Kž 2 od 21. avgusta 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 26. avgusta 2020. godine, a apelacija je podnesena 24. oktobra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
39. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacije u dijelu koji se odnosi na navode o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
40. Apelant navodi da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Međutim, u svjetlu apelacionih navoda i činjenica konkretnog predmeta Ustavni sud smatra da predmetna apelacija svojom suštinom ne pokreće pitanja obuhvaćena garancijama prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
6. Evropske konvencije, nego garancijama člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća i da nije vezan pravnom kvalifikacijom iz apelacije, te da je, shodno pravilu iura novit curia, ovlašten da na činjenice predmeta primijeni relevantno ustavno i konvencijsko pravo. Stoga će u okolnostima konkretnog predmeta Ustavni sud ispitati navode apelacije u odnosu na pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
41. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;
42. Član 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u sladu sa zakonom propisanim postupkom:
c) zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode u pogledu privođenja nadležnoj sudskoj vlasti kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne.
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. […].
43. U konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantu produžena mjera pritvora zbog postojanja osnovane sumnje da je na način opisan u rješenju kao službena osoba počinio krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. st. (1) i (3) KZFBiH. Stoga, lišavanje apelanta slobode potpada pod član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Apelant, u suštini, tvrdi da su u osporenim rješenjima izostali razlozi i obrazloženja na kojima su redovni sudovi zasnovali zaključak o postojanju osnovane sumnje i posebnih razloga za određivanje pritvora, te da je povrijeđeno njegovo pravo na odbranu, jer nije održana rasprava povodom odlučivanja o prijedlogu za produženje pritvora nakon vraćanja predmeta na ponovno odlučivanje. a)U odnosu na postojanje „osnovane sumnje“
44. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKPFBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle, nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima iz Evropske konvencije. Ustavni sud, također, podsjeća da se određivanje pritvora u periodu prije podizanja optužnice ne smije pretvoriti u kaznu za osumnjičenog. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je lice počinilo krivično djelo, te, načelno, samo radi osiguranja njegove prisutnosti i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga, ZKPFBiH za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje općeg uvjeta, to jest „osnovane sumnje“ da je lice počinilo krivično djelo i postojanje barem jednog od posebnih razloga taksativno nabrojanih u članu 146. stav 1. tač. a), b), c) i d).
45. U kontekstu apelacionih prigovora Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda izražen u više njegovih presuda (vidi, između ostalih, Evropski sud, Bernobić protiv Hrvatske, presuda od 21. juna 2011. godine, aplikacija broj 57180/09) da član 5. stav 1. Evropske konvencije zahtijeva, na prvom mjestu, da pritvaranje bude zakonito, što uključuje i ispunjenje procedure propisane nacionalnim zakonodavstvom, ali da poštivanje nacionalnog prava nije dovoljno, jer član 5. stav 1. Evropske konvencije traži da svako lišavanje slobode bude u skladu sa svrhom zaštite pojedinaca od proizvoljnosti. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u citiranoj odluci ponovio mjerodavna načela koja potpadaju pod opseg zaštite člana 5. stav 1. Evropske konvencije koja je navedeni sud utemeljio u presudi Mooren (vidi, Evropski sud, predmet Mooren protiv Njemačke (GC), broj 11364/03, ECHR 2009, st. 72-81, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
46. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je osoba lišena slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih osoba. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Tako je Evropski sud u kontekstu načela koja se primjenjuju prilikom ispitivanja poštivanja domaćeg zakona, između ostalog, naveo da je u svojoj novijoj sudskoj praksi usvojio stav da svaki nedostatak otkriven u rješenju kojim se određuje pritvor ne čini taj pritvor kao takav nezakonitim, u smislu člana 5. stav 1. Evropske konvencije, te je iznio stav da je razdoblje pritvora u načelu „zakonito“ ako se zasniva na sudskoj odluci. Još je naglašeno da se rješenje o određivanju pritvora mora smatrati ex facie nevaljanim ako nedostatak u rješenju predstavlja „tešku i očiglednu nepravilnost“, pa, osim ako ne predstavljaju “tešku i očiglednu nepravilnost“, nedostatke rješenja kojima je određen pritvor mogu ispraviti domaći žalbeni sudovi u toku sudskog preispitivanja postupka. U vezi sa zahtjevom koji se tiče kvaliteta domaćeg prava, Evropski sud je u presudi Mooren, pozivajući se na vlastitu praksu, između ostalog, naveo da „kvalitet prava“ podrazumijeva da, kad nacionalno pravo dozvoljava lišavanje slobode, njegova primjena mora biti dovoljno pristupačna, precizna i predvidljiva kako bi se izbjegao rizik proizvoljnosti (vidi, Evropski sud, Amuur protiv Francuske, 25. jun 1996. godine, stav 50, Izvještaji 1996-III). U kontekstu pojma proizvoljan pritvor Evropski sud je iznio opće načelo koje je uspostavljeno u sudskoj praksi da će pritvor biti „proizvoljan“ uprkos tome što je u skladu sa formulacijom u domaćem pravu ukoliko postoji element mala fide na strani vlasti, ili kad su domaće vlasti zanemarile da pokušaju pravilno primijeniti mjerodavne propise.
47. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je osoba lišena slobode počinila krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštivanja slobode pojedinca.
48. Dovodeći navedene principe u kontekst predmetnog slučaja, Ustavni sud zapaža da je apelant svoje prigovore usmjerio, prije svega, na postojanje osnovane sumnje kao conditio sine qua non za zakonitost pritvora. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je, u smislu odredbe člana 146. stav (1) ZKPFBiH, opći uvjet za određivanje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određena osoba počinila krivično djelo. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud i Vrhovni sud, odlučujući na dvije instance, zaključak u pogledu postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela za koja se provodi predmetna istraga zasnovali na brojnim dokazima koje su ocijenili i analizirali. Ti sudovi su u obrazloženjima svojih odluka prvenstveno ukazali na pozitivne zakonske propise kojim je regulisano postupanje službenih osoba, što je i apelant, budući da je u inkriminirano vrijeme obavljao funkciju općinskog načelnika, zatim, iskaze saslušanih svjedoka i iskaze drugih osumnjičenih u ovom predmetu, kao i mnogobrojnu materijalnu dokumentaciju kojom su potkrijepljeni navodi Tužilaštva o apelantovom postupanju na način suprotan pozitivnim propisima kojim je počinio krivična djela za koja je osumnjičen, kao i navodima apelanta i njegovog branitelja i materijalnim dokazima odbrane u spisu. Redovni sudovi su, također, ukazali da zaključak o postojanju osnovane sumnje o počinjenju krivičnih djela apelanta i ostalih osumnjičenih proizlazi i iz ostalih dokaza koje je Tužilaštvo pribavilo i dostavilo kako uz prijedlog za određivanje, tako i uz prijedlog za produženje pritvora. Ustavni sud naročito zapaža da je Kantonalni sud u odnosu na pojedine apelantove radnje koje se tiču donošenja rješenja o unapređenju tačno određenih službenika zaključio da Tužilaštvo dostavljenim dokazima nije uspjelo uvjeriti sud u postojanje osnovane sumnje da je apelant donošenjem rješenja o unapređenju počinio krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. KZFBiH, jer takvo eventualno nezakonito postupanje nije propisano kao krivično djelo, niti je to propisano drugim blanketnim propisima. Također, Kantonalni sud je zaključio da Tužilaštvo dostavljenim dokazima nije uspjelo uvjeriti sud u postojanje osnovane sumnje o izvršenju krivičnog djela u dijelu koji se tiče određenih isplata iz budžeta za 2017, 2018. i 2019. godinu u korist Udruženja za zaštitu nezaposlenih dioničara i radnika „Agrokomerca“, jer budžeti za navedene poslovne godine nisu utvrđeni nezakonitim i onim sredstvima koja su odobrena u budžetu a kojim općinski načelnik namjenski može raspolagati. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedene okolnosti na kojima su redovni sudovi zasnovali svoju odluku u pogledu postojanja osnovane sumnje su takvog karaktera da mogu uvjeriti objektivnog posmatrača da je moguće da je apelant počinio krivična djela zbog kojih se vodi predmetni postupak u smislu standarda člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.
49. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani i da je u osporenim rješenjima pitanje postojanja osnovane sumnje detaljno razmotreno a razlozi u prilog zaključku o njenom postojanju dovoljni, jasni i argumentirani.
50. Dalje, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi utvrdili da je, osim postojanja osnovane sumnje kao opće pretpostavke za određivanje i produženje mjere pritvora apelantu, ispunjen i drugi kumulativni uvjet, odnosno da u konkretnom slučaju postoje posebni pritvorski razlozi iz člana 146. stav 1. tač. a), b), c) i d) ZKPFBiH. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji osporava postojanje tih razloga. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz rješenja Vrhovnog suda od 21. avgusta 2020. godine proizlazi da apelant te navode nije istakao u žalbi, nego je te navode prvi put istakao pred Ustavnim sudom. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ističe da su apelantovi navodi izneseni u tom smislu očigledno neosnovani, jer ih apelant ne može s uspjehom isticati prvi put u postupku pred Ustavnim sudom a da nije u toku postupka pred redovnim sudovima problematizirao ovo pitanje uslijed čega se redovni sudovi i nisu mogli očitovati o tome. Stoga, Ustavni sud, shodno svojoj praksi (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine), zaključuje da je apelant, ukoliko je takve prigovore želio sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom, te prigovore morao, bar u svojoj suštinskoj formi, pokrenuti u prethodnoj fazi postupka, što, prema dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu, očigledno nije učinio.
„Neodržavanje ročišta“
51. Apelant navodi da Kantonalni sud nije postupao zakonito i da mu je povrijeđeno „pravo na odbranu“, jer je 11. avgusta 2020. godine u ponovljenom postupku donio odluku kojom mu je produžio pritvor bez održavanja ročišta i omogućavanja apelantu „da se ponovo o prijedlogu izjasni“. Dakle, proizlazi da apelant smatra da „nije izveden pred sud“. S tim u vezi, Ustavni sud ponavlja da iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantu, u konačnici, produžen pritvor zbog razloga predviđenih odredbama člana 146. stav 1. tač. a), b), c) i d) ZKPFBiH, te da je u tom postupku Kantonalni sud u dva navrata odlučivao o prijedlogu, budući da je odluku koju je donio prvi put, 16. jula 2020. godine, po apelantovoj žalbi ukinuo Vrhovni sud i predmet vratio na ponovno odlučivanje. S obzirom na to Ustavni sud treba ispitati da li je apelant izveden pred sudiju ili „drugo lice koje je zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast“, kako zahtijeva član 5. stav 3. Evropske konvencije.
52. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u nizu svojih presuda ukazao na značaj člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Naročito je naglasio da glavna svrha ovog stava u vezi sa članom 5.1.c. Evropske konvencije jeste da pojedincima lišenim slobode pruži specijalne garancije: postupak sudske prirode čija je svrha da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi, Evropski sud, Schiesser protiv Švajcarske, presuda od 4. decembra 1979. godine, Serija A, broj 34, i Skoogstrom protiv Švedske, presuda od 15. jula 1983. godine, Serija A, broj 83), kao i „da osigura da svako hapšenje ili pritvor budu što je moguće kraći“ (vidi Izvještaje od 13. jula 1983. godine, stranica 13 i str. 30-31). Osim naglašavanja izuzetnog značaja člana 5. stav 3. Evropske konvencije, Evropski sud je u više svojih presuda utvrdio kršenje navedenog člana kada pritvoreno lice nije odmah, tj. u najkraćem mogućem vremenu, izvedeno pred sudiju (vidi, npr. Evropski sud, McGoff protiv Švedske, presuda od 26. oktobra 1984, Serija A, broj 83, i Assenov i ostali protiv Bugarske, presuda od 28. oktobra 1998. godine, Izvještaji 1998-VIII).
53. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz prezentirane dokumentacije proizlazi da je apelant nakon lišavanja slobode izveden pred nadležnog sudiju, nakon čega mu je bio određen pritvor u trajanju od jednog mjeseca. Dalje, Ustavni sud zapaža da je u toku trajanja „inicijalnog“ pritvora Tužilaštvo podnijelo prijedlog za produženje tog pritvora za dva mjeseca, te da je Kantonalni sud radi odlučivanja o tom prijedlogu 16. jula 2020. godine održao ročište. Na tom ročištu apelant i njegov branitelj su iznijeli argumente kojima su osporavali osnovanost podnesenog prijedloga za produženje pritvora. Kantonalni sud je donio rješenje kojim je prijedlog usvojen. Međutim, u daljnjem toku postupka Vrhovni sud je osporeno rješenje od 16. jula 2020. godine ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Dakle, u ponovnom postupku Kantonalni sud je na bazi dokaza prezentiranih na ročištu povodom prijedloga za produženje pritvora i izjašnjenja svih stranaka u postupku, uključujući apelanta i njegovog branioca, koje je održano 16. jula 2020. godine, trebalo da ponovno razmotri osnovanost podnesenog prijedloga. Pri tome je Kantonalni sud u rješenju od 11. avgusta 2020. godine naveo da iz stanja u spisu predmeta proizlazi da nakon 16. jula 2020. godine, kada je održano ročište povodom prijedloga, Tužilaštvo nije dostavilo dopunu prijedloga, niti nove dokaze, niti je apelantova odbrana dostavila nove prigovore i dokaze na osnovu kojih bi osporavala prijedlog. Zbog navedenih razloga, taj sud, nakon što je Vrhovni sud ukinuo rješenje od 16. jula 2020. godine, nije smatrao potrebnim da se ponovno održava ročište povodom prijedloga Tužilaštva. Stoga, i prema stavu Ustavnog suda, nije bilo potrebe za ponovnim održavanjem ročišta radi ponovnog odlučivanja o prijedlogu za produženje pritvora, budući da su se o tom prijedlogu već izjasnili apelant i njegov branilac, a koje izjašnjenje je ocijenjeno prilikom donošenja pobijanog rješenja.
54. Dakle, kako je iz činjenica predmeta nesporno da je Kantonalni sud povodom prijedloga Tužilaštva, koji je u konačnici usvojen osporenim rješenjem tog suda od 11. avgusta 2020. godine, kojim mu je produžen pritvor, održao ročište na kojem su se apelant i njegov branitelj izjasnili o prijedlogu za produženje pritvora a od održanog ročišta do donošenja rješenja u spis predmeta nisu uloženi bilo kakvi prijedlozi ili dokazi Tužilaštva ili apelanta koji nisu bili u spisu predmeta 16. jula 2020. godine, kada je održano ročište, Ustavni sud smatra da su istaknuti apelantovi navodi neosnovani.
55. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno ni apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.
56. Konačno, u pogledu apelantovog ukazivanja na navode iz apelacije broj AP 3403/20, Ustavni sud konstatuje da je predmet ispitivanja u ovom predmetu odluka redovnog suda kojom je apelantu produžen pritvor, te da navodi kojim apelant osporava Odluku Ustavnog suda FBiH broj U 12/20 od 1. jula 2020. godine u ovom postupku nisu relevantni.
VIII.Zaključak
57. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c), te stava 3. Evropske konvencije kada su odluku o produženju pritvora donijeli ustanovljeni nadležni sudovi na način i u postupku propisanom zakonom, pri čemu su redovni sudovi na jasan i argumentiran način obrazložili postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje je osumnjičen, kao i postojanje posebnih pritvorskih razloga, te kada se apelant na održanom ročištu povodom prijedloga za produženje pritvora izjasnio o podnesenom prijedlogu, te stoga nije bilo potrebe da se ponovno izjašnjava povodom istog prijedloga.
58. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka c) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
59. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević