Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3885/19 (B. B.)

Odluka donesena 12. 01. 2021.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3885/19

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 01. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-3885/19, rješavajući apelaciju Bersima Brkičevića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Bersima Brkičevića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Mal 120187 19 Gž od 11. jula 2019. godine.

Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da apelantu Bersimu Brkičeviću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 300,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantu Bersimu Brkičeviću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Bersima Brkičevića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Mal 120187 19 Gž od 11. jula 2019. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Mal 120187 12 Kom od 6. marta 2019. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Bersim Brkičević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 11. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Mal 120187 19 Gž od 11. jula 2019. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Mal 120187 12 Kom od 6. marta 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i JP „Elektroprivreda BH“ d.d. Sarajevo, Podružnica „Elektrodistribucija“ Tuzla (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 29. oktobra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Općinski sud, Kantonalni sud i tužitelj dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 5. do 10. novembra 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Tužitelj je 15. marta 2012. godine podnio tužbu protiv apelanta radi neovlaštene potrošnje električne energije. Predmetnu tužbu prvostepeni sud je dostavio apelantu na odgovor 10. jula 2013. godine, a apelant je 7. augusta 2013. godine dostavio odgovor na tužbu. Općinski sud je pripremno ročište održao 15. novembra i 25. decembra 2018. godine, a ročište za glavnu raspravu 6. februara 2019. godine.

6. Presudom Općinskog suda broj 32 0 Mal 120187 12 Kom od 6. marta 2019. godine obavezan je apelant da tužitelju isplati iznos od 1.360,42 KM (u daljnjem tekstu: predmetni iznos) sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15. marta 2012. godine pa do isplate kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u novčanom iznosu bliže označenom u izreci presude. Također, zahtjevi tužitelja i apelanta za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenih do potraživanih iznosa su odbijeni kao neosnovani.

7. Općinski sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, naveo da je ocjenom izvedenih dokaza utvrdio da su radnici tužitelja na osnovu izdatog naloga od 16. februara 2011. godine za kontrolu mjernog mjesta kupca, tj. apelanta, broj mjernog mjesta i broj brojila precizirani u obrazloženju presude, 19. maja 2011. godine, na licu mjesta utvrdili i zapisnički konstatovali, da je apelant neovlašteno preko predmetnog registrovanog brojila domaćinstva, napajao kompletan poslovni prostor - objekat autopraonu i radio taksi d.o.o. „Nafaka" Tuzla i da mu je naloženo da posebno reguliše poslovni prostor odvojeno od domaćinstva napajanjem električnom energijom. Nadalje, utvrđeno je da je nakon toga apelant od tužitelja povodom sačinjenog zapisnika o neovlaštenoj potrošnji i nedostacima obračunskog mjernog mjesta primio račun od 22. septembra 2011. godine na određeni novčani iznos preciziran u obrazloženju presude, koji se odnosi na obračun neovlaštene potrošnje, te račun od 22. septembra 2011. godine, koji se odnosi na troškove ustanovljenja neovlaštene potrošnje, koje iznose apelant nije izmirio, zbog čega je nakon opomene i isključen sa napajanja električne energije. Također, utvrđeno je da su tužitelj i apelant 12. marta 2012. godine zaključili sporazum po pitanju plaćanja predmetne neovlaštene potrošnje i odgode plaćanja, po kom sporazumu je tuženi uplatio dio novčanog iznosa, tako da je ostao dužan dosuđeni predmetni iznos, a da apelant nije dokazao da je sporazum zaključen pod prinudom, tj. da su prilikom zaključenja navedenog sporazuma postojale mane volje.

8. Shodno prednjem činjeničnom utvrđenju, Općinski sud je naveo da je utvrdio da je postupanje tužitelja bilo u skladu sa odredbom člana 68. stav 1. tač. a) i g) Općih uslova za isporuku električne energije (u daljnjem tekstu: Opći uslovi) kojom je propisano da se pod neovlaštenom potrošnjom električne energije podrazumijeva između ostalog: pod a) priključenje objekta na distributivnu mrežu bez elektroenergetske saglasnosti i/ili ugovora o priključenju, ugovora o korištenju distributivne mreže i ugovora o snabdijevanju električnom energijom, te pod g) trošenje električne energije za kategoriju potrošnje za koju nije dobivena elektroenergetska suglasnost. Dakle, ukazano je da je upravo to od strane radnika tužitelja i utvrđeno u stambenom objektu apelanta prilikom kontrole izvršene 19. maja 2011. godine, a što slijedi i iz zaključenog sporazuma. Općinski sud je istakao da se zato i obaveza apelanta za plaćanje predmetnog iznosa (za neovlaštenu potrošnju), zasniva na odredbi člana 70. Općih uslova, kojom odredbom je detaljno regulisan postupak koji se primjenjuje u slučaju neovlaštene potrošnje i načina obračuna, koje je tužitelj ispoštovao kod obračuna neovlaštene potrošnje. U vezi s tim, ukazano je da je odredbom člana 69. Općih uslova propisano da se utvrđivanje neovlaštene i neregistrovane potrošnje vrši prilikom redovnih i vanrednih kontrola mjernog mjesta, te da utvrđivanje neovlaštene i neregistrovane potrošnje vrše najmanje dva kvalifikovana lica koje ovlasti distibuter, a kako je u konkretnom slučaju postupio i tužitelj. Najzad, Općinski sud je u pouci o pravnom lijeku naveo da je protiv te presude dozvoljeno podnošenje žalbe Kantonalnom sudu u roku od 30 dana od dana donošenja prvostepene presude.

9. Apelant je protiv presude Općinskog suda podnio žalbu 18. marta 2019. godine, te je predmetni spis 25. aprila 2019. godine dostavljen Kantonalnom sudu na postupanje po žalbi.

10. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 Mal 120187 19 Gž od 11. jula 2019. godine žalba apelanta je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da se žalba apelanta svodi na tvrdnju da je prvostepeni sud povrijedio odredbe člana 66., a u vezi sa odredbom člana 53. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), kada još u fazi prethodnog ispitivanja tužbe nije tužitelju vratio tužbu radi uređenja, odnosno radi označenja kao stranke i pravnog lica d.o.o. „Nafaka" Tuzla, jer da je on nužni suparničar sa tim pravnim licem, pa da je na takav način učinio i povrede odredaba parničnog postupka iz člana 295. stav 1., a u vezi sa čl. 291. i 293. ZPP. Također, ukazano je da apelant ujedno smatra kako navedeno pravno lice nije tuženo u ovom postupku, da je u odnosu na njega kao tuženog nepravilno primijenjena i odredba člana 68. stav 1. tač a) i g), te čl. 69. i 70. Općih uslova, kao i odredbe člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Shodno tome, Kantonalni sud je istakao da ovakvi žalbeni prigovori nemaju uporišta u izvedenim dokazima, razlozima pobijane odluke i stanju spisa, kao i da žalba ne dovodi u pitanje kako ocjenu izvedenih dokaza od strane prvostepenog suda, tako i utvrđeno činjenično stanje.

12. Dakle, Kantonalni sud je istakao kako ni žalba ne dovodi u pitanje da se u konkretnom slučaju radi o neovlaštenoj potrošnji električne energije, odnosno da je tužitelj prilikom kontrole mjernog mjesta apelanta, registrovanog za domaćinstvo, utvrdio da je apelant neovlašteno preko tog brojila domaćinstva napajao poslovni prostor - objekat autopraonu i radio taksi d.o.o. „Nafaka" Tuzla, to je apelant i isključivo odgovoran za takvo postupanje, zbog čega je i obavezan da shodno navedenim zakonskim odredbama tužitelju isplati predmetni iznos sa pripadajućim kamatnim zahtjevom. Shodno tome, ukazano je da ne stoje navodi žalbe, da je apelant kao registrovani kupac električne energije za domaćinstvo, time što je neovlašteno preko svog registrovanog mjernog mjesta za domaćinstvo priključio radi napajanja navedeni poslovni prostor, samim tim nužni suparničar sa navedenim pravnim licem, pa da je iz tog razloga došlo do povrede odredaba čl. 66. i 295. stav 1. u vezi sa čl. 291. i 293. ZPP. Isto tako, navedeno je da su neosnovani i navodi žalbe da je iz razloga što navedeno pravno lice nije ni tuženo u ovom postupku, u odnosu na apelanta nepravilno primijenjeno materijalno pravo, odredbe člana 68. stav 1. tač. a) i g), čl. 69. i 70. Općih uslova. Prema tome, istaknuto je da ne stoje ni navodi žalbe, da je prvostepeni sud nepravilno primijenio odredbu člana 210. ZOO, jer da se postignuta korist u cijelosti pripisuje upravo pravnom licu d.o.o. ,,Nafaka“ Tuzla, što nema utemeljenja u izvedenim dokazima i njihovoj pravilnoj ocjeni, kao ni datim razlozima, odnosno činjenici da je upravo apelant neovlaštenim pripajanjem poslovnog prostora na električnu energiju preko brojila domaćinstva, čiji je on registrovani kupac, time ostvario korist.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

13. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

14. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili procesno i materijalno pravo-ZPP, ZOO i Opće uslove. Naime, apelant, u suštini, ukazuje da je prvostepeni sud postupio proizvoljno u pogledu odredbi člana 66. ZPP, u smislu člana 295. stav 1. u vezi sa čl. 291. i 293. ZPP, prema kojima kada sud u fazi ispitivanja tužbe utvrdi da je na strani tužene označeno samo jedno lice, a da se tuženi u odnosu na ostala lica nalazi u položaju jedinstvenih suparničara, a ta lica nisu označena ni kao tužitelj ni kao tuženi, sud će tužitelja pozvati da uredi tužbu, jer se nužni suparničari imaju smatrati kao jedna parnična stranka. Nadalje, istaknuto je da ukoliko u ostavljenom roku tužitelj tačno ne označi parničnu stranku na strani tuženih, sud će tužbu u smislu odredbe člana 53. ZPP odbaciti kao neurednu, jer su tačno označenje tužitelja i tuženog obavezni elementi tužbe. Shodno tome, apelant tvrdi da se kao tuženi nalazi u položaju jedinstvenog suparničara naspram navedenog pravnog lica. Također, apelant navodi da je drugostepeni sud očigledno proizvoljno postupio u ocjeni žalbenog razloga povrede parničnog postupka zbog postojanja nedostatka pasivne legitimacije, tvrdeći da navedeno pravno lice i apelant, nisu nužni suparničari, iako je očigledno da su prema sadržaju i podnesenim dokazima u takvoj pravnoj vezi. Najzad, navedeno je da činjenica da je apelant registrovani kupac sama po sebi nije dovoljna za dokazivanje ostvarivanja koristi u smislu obračuna duga od strane tužitelja. Osim toga, apelant ukazuje i na ostale povrede prava na pravično suđenje, koje se ogledaju, pored ostalog, u tome da je prvostepeni sud, kako bi apelantu uskratio pravo na djelotvornu žalbu na prvostepenu presudu, u pouci o pravnom lijeku naveo kako je rok za podnošenje žalbe 30 dana, iako je ZPP odredio kraći rok za podnošenje žalbe od 15 dana za sporove male vrijednosti.

15. U odnosu na navode o dužini trajanja predmetnog postupka, apelant je istakao da je postupak pokrenut tužbom od 16. marta 2012. godine (iz stanja spisa slijedi da je tužba podnesena 15. marta 2012. godine), a da je pravosnažno okončan 11. jula 2019. godine, iz čega proizlazi da je postupak pred sudovima, bez njegove krivice, trajao duže od sedam godina, što implicira kršenje njegovog prava na donošenje odluke u razumnom roku. Apelant je predložio da mu se nadoknadi nematerijalna šteta u iznosu od 2.400,00 KM.

b)Odgovor na apelaciju

16. Općinski sud je ukratko naveo hronološki tok postupka i istakao da taj sud ne nalazi da je u konkretnoj predmetnoj stvari opravdan zahtjev apelanta, odnosno da predočene činjenice mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na imovinu, na pravično suđenje i na suđenje u razumnom roku od strane tog suda. Nadalje, navedeno je da se rok u kojem je postupak okončan može smatrati razumnim obzirom na vrstu spora i preopterećenost suda predmetima druge vrste, pa sud obzirom na navedeno ne smatra da se radi o povredi prava na suđenje u razumnom roku, posebno uzimajući u obzir opterećenost suda i sam postupak i vrstu spora. Također, ukazano je da prvostepena presuda sadrži detaljna pojašnjenja i potvrđena je u cijelosti od strane drugostepenog suda te ni u jednom dijelu nije došlo do povrede prava na koja se poziva apelant. Najzad, Općinski sud je istakao da ukoliko Ustavni sud eventualno usvoji apelaciju, taj sud nalazi da bi eventualno utvrđivanje povrede prava na pravično suđenje bila dovoljna satisfakcija za apelanta. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

17. Kantonalni sud je istakao da ima veliki broj neriješenih predmeta na parničnom referatu i da to opterećuje rad tog suda i utiče na njegovu efikasnost. Također, ukazano je da se prema Planu rješavanja predmeta koji je donesen i za 2020. godinu, a kako je to bilo i u prethodnim godinama, predmeti rješavaju prema starosti podnesene tužbe općinskom sudu. Isto tako, Kantonalni sud je kratko opisao hronološki tok postupka i naveo da ne postoji povreda prava navedenih u apelaciji, te da u cijelosti ostaje kod razloga navedenih u osporenoj presudi tog suda. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Tužitelj je naveo da su apelacioni navodi proizvoljni i paušalni, a na što upućuju i dokazi koji su provedeni na glavnoj raspravi pred prvostepenim sudom. Naime, ukazano je da su na činjenične navode, kao i na dokaze kojima su ti navodi potkrijepljeni, redovni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi:

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 433. st. (1) i (3) (1) Presuda ili rješenje kojim se završava spor male vrijednosti može se pobijati samo zbog povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

(3) Protiv prvostepene presude odnosno rješenja iz stava 1. ovog člana, stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana.

20. Opći uslovi za isporuku električne energije („Službene novine FBIH“, br. 35/08 , 81/08, 32/10, 37/10 i 57/12). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:

Član 68. stav (1) tač. a) i g) (Neovlaštena potrošnja) (1) Pod neovlaštenom potrošnjom električne energije podrazumijeva se:

a) priključivanje objekta na distributivnu mrežu bez elektroenergetske saglasnosti i/ili ugovora o priključenju, ugovora o korištenju distributivne mreže i ugovora o snabdijevanju električnom energijom, [...]

g) trošenje električne energije za kategoriju potrošnje za koje nije dobivena elektroenergetska saglasnost.

Član 69. st. (1) i (2) (Utvrđivanje neovlaštene i neregistrovane potrošnje) (1) Utvrđivanje neovlaštene i neregistrovane potrošnje vrši se prilikom redovnih i vanrednih kontrola mjernog mjesta.

(2) Utvrđivanje neovlaštene i neregistrovane potrošnje vrše najmanje dva kvalifikovana lica koje ovlasti distributer.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 32 0 Mal 120187 19 Gž od 11. jula 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporenu presudu primio 15. augusta 2019. godine, a apelacija je podnesena 11. oktobra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u odnosu na ostale navode ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelant smatra da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […].

28. Ustavni sud zapaža da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na neovlaštenu potrošnju električne energije, dakle na predmet građansko-pravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživaju garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

U odnosu na osporene odluke

29. Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi u predmetnom parničnom postupku proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili procesno i materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene procesnog i materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska.

30. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je u usvojen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se obaveže apelant da mu na ime neovlaštene potrošnje električne energije isplati predmetni iznos, a da iz obrazloženja osporenih odluka slijedi da se obaveza apelanta za plaćanje predmetnog iznosa (za neovlaštenu potrošnju), zasniva na odredbi člana 70. Općih uslova, kojom odredbom je detaljno regulisan postupak koji se primjenjuje u slučaju neovlaštene potrošnje i načina obračuna, koje je tužitelj ispoštovao kod obračuna neovlaštene potrošnje. Nadalje, Ustavni sud ne može prihvatiti opravdanim ni prigovore apelanta kojim tvrdi da je prvostepeni sud postupio proizvoljno u pogledu odredbi člana 66. ZPP, u smislu člana 295. stav 1. u vezi sa čl. 291. i 293. ZPP, prema kojima kada sud u fazi ispitivanja tužbe utvrdi da je na strani tužene označeno samo jedno lice, a da se tuženi u odnosu na ostala lica nalazi u položaju jedinstvenih suparničara, a ta lica nisu označena ni kao tužitelj ni kao tuženi, sud će tužitelja pozvati da uredi tužbu, jer se nužni suparničari imaju smatrati kao jedna parnična stranka, jer je prema ocjeni Ustavnog suda Kantonalni sud jasno navelo razloge zbog kojih su ovi apelantovi prigovori neosnovani (vidi tač. 11 i 12 ove odluke). Imajući u vidu navedena obrazloženja redovnih sudova u kontekstu relevantnih odredaba Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u konkretnom slučaju.

31. Nadalje, apelant tvrdi da je prvostepeni sud kako bi mu uskratio pravo na djelotvornu žalbu na prvostepenu presudu, u pouci o pravnom lijeku naveo kako je rok za podnošenje žalbe 30 dana, iako je ZPP odredio kraći rok za podnošenje žalbe od 15 dana za sporove male vrijednosti. U vezi sa pravom na žalbu Ustavni sud nalazi da je odredbama člana 433. ZPP, između ostalog, propisano da protiv prvostepene presude odnosno rješenja, kojim se završava spor male vrijednosti, stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Također, Ustavni sud nalazi da je prvostepeni sud u pouci o pravnom lijeku naveo da je protiv te presude dozvoljeno podnošenje žalbe Kantonalnom sudu u roku od 30 dana od dana donošenja prvostepene presude. Isto tako, Ustavni sud zapaža da iako je u pouci o pravnom lijeku u prvostepenoj presudi naveden rok za podnošenje žalbe od 30 dana, umjesto roka od 15 dana, apelant je u zakonom propisanom roku izjavio žalbu Kantonalnom sudu po kojoj je odlučivao Kantonalni sud i donio osporenu presudu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne može naći ništa što bi u konkretnom slučaju pokretalo pitanje prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju.

32. Stoga Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u odnosu na osporene odluke, neosnovani.

U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

33. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

34. Osim navedenog, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoj pravosudni sistem na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).

Period koji se uzima u obzir

35. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak započeo 15. marta 2012. godine kada je tužitelj pokrenuo parnični postupak podnošenjem tužbe protiv apelanta, a da je Kantonalni sud o odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku donio 11. jula 2019. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao sedam godina i oko tri mjeseca, što je period koji će ispitati Ustavni sud. Analiza dužine trajanja postupka

36. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku koji je tužitelj pokrenuo protiv apelanta radi neovlaštene potrošnje električne energije. U pogledu ocjene složenosti predmeta, imajući u vidu da se radi o sporu male vrijednosti, kao i radnje koje su redovni sudovi trebali provesti u predmetnom postupku, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu. U pogledu ponašanja apelanta, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije ne proizilazi da je apelant doprinio dužini trajanja predmetnog postupka.

37. U pogledu ponašanja sudova, Ustavni sud zapaža da je tužba podnesena 15. marta 2012. godine i da je Općinskom sudu bilo potrebno šest godina i osam mjeseci da održi pripremno ročište, a da je prvostepenu presudu donio nakon nepunih sedam godina. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalnom sudu bilo potrebno oko tri mjeseca da donese drugostepenu presudu (računajući od datuma dostavljanja predmetnog spisa Kantonalnom sudu na postupanje po žalbi). Nadalje, Ustavni sud zapaža da su kao opravdanje za dužinu trajanja predmetnog postupka Općinski sud i Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju naveli veliki broj predmeta, pri čemu prioritet prilikom rješavanja imaju predmeti po starosti inicijalnog akta koji su u Planu rješavanja starih predmeta.

38. Sumirajući sve navedeno, Ustavni sud smatra da u predmetnom postupku koji nije složen, a koji je na dvije instance trajao sedam godina i oko tri mjeseca, odgovornost za dužinu trajanja predmetnog postupka snosi isključivo Općinski sud, koji je odlučujući o tužbi tužitelja održao pripremno ročište nakon šest godina i osam mjeseci, a prvostepenu presudu je donio nakon nepunih sedam godina, za što Općinski sud u odgovoru na apelaciju nije dao valjane razloge kojima bi opravdao dužinu trajanja postupka.

39. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina trajanja predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, tako da u konkretnom slučaju postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

40. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stava (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

41. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13, od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. juna 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti iznos od 300,00 KM.

42. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Tuzlanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

43. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali navodi

44. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se argumentacija u pravcu povrede ovih prava zasniva na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje (proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljna primjena procesnog i materijalnog prava), koje navode je Ustavni već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava apelanta na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je predmetni postupak trajao sedam godina i oko tri mjeseci, za čije trajanje je utvrđena odgovornost Općinskog suda koji je odlučujući o tužbi tužitelja održao pripremno ročište nakon šest godina i osam mjeseci, a prvostepenu presudu je donio nakon nepunih sedam godina, za što Općinski sud u odgovoru na apelaciju nije dao valjane razloge kojima bi opravdao dužinu trajanja postupka.

46. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu procesnog i materijalnog prava na štetu apelanta, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.

47. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3885/19 (B. B.) | Sudska praksa | Aktio