Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2659/19 (F. P.)
Odluka donesena 22. 12. 2020.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Građevinsko zemljište
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dosjelost
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Ništavost
- Član 5. EK – pravo na slobodu i sigurnost - obim zaštite
- Obligaciono- pravni odnosi
- Vlasničko-pravni odnosi
- Društveno vlasništvo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 29
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2659/19
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2659/19, rješavajući apelaciju Fikreta Palića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. decembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Fikreta Palića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 P 019714 19 Gž 3 od 4. aprila 2019. godine i Presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi broj 18 0 P 019714 17 P2 od 23. januara 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Fikret Palić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanske Krupe podnio je 26. juna 2019. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 18 0 P 019714 19 Gž 3 od 4. aprila 2019. godine i Presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 18 0 P 019714 17 P2 od 23. januara 2019. godine. Apelant je dostavio i dopune apelacije 17. jula 2019. godine, 22. jula 2019. godine i 26. februara 2020. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, Rašide Palić (u daljnjem tekstu: prvotužena), Ajete Palić (u daljnjem tekstu: drugotužena) i Suvada Aličevića (u daljnjem tekstu: trećetuženi, zajedno: tuženi) zatraženo je 21. augusta 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 31. augusta 2020. godine, Općinski sud 2. septembra 2020. godine, a tuženi 4. septembra 2020. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 2013. godine podnio tužbu protiv tuženih u kojoj je naveo da je 29. juna 1988. godine zaključio pismeni kupoprodajni ugovor sa prvotuženom i drugotuženom čiji je predmet bila parcela k.č. broj 12/226-2 (u daljnjem tekstu: kupljena parcela), u čijem sastavu je bio i prilazni put koji je predmet spora. Apelant je tvrdio da je prije tog ugovora postigao i usmeni ugovor s prvotuženom i drugotuženom o kupovini i spornog puta, da je platio kupoprodajnu cijenu i koristio i sporni put svih ovih godina. U tužbi je navedeno i da apelant nije znao za cijepanje kupljene i druge parcele, nakon čega je sporni put dobio novu oznaku k.č. broj 12/226-3 (u daljnjem tekstu: predmetna parcela) sve dok je prvotužena i drugotužena nisu prodale trećetuženom čime su na njega prenijele više prava nego su same imale s obzirom na to da je apelant već ranije postao njen vlasnik. Zbog navedenog, apelant je tražio da se navedeni ugovor o kupoprodaji predmetne parcele koji je zaključen između prvotužene i drugotužene kao prodavaca i trećetuženog kao kupca 11. novembra 2011. godine proglasi ništavim i da se utvrdi da je apelant na predmetnoj parceli stekao pravo vlasništva.
6. Presudom Općinskog suda broj 18 0 P 019714 13 P od 22. februara 2016. godine utvrđeno je da je apelant vlasnik predmetne parcele, što su tuženi dužni priznati i trpjeti da se apelant na osnovu ove presude u katastru nekretnina i zemljišnoj knjizi upiše kao posjednik i vlasnik na navedenoj parceli sa dijelom 1/1 (stav 1). Presudom je utvrđeno da je ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen 11. novembra 2011. godine između prvotužene i drugotužene, s jedne strane, i trećetuženog, s druge strane, kod notara poimenično navedenog u presudi, pod brojem preciziranim u presudi, ništav u dijelu kojim prvotužena i drugotužena prodaju trećetuženom predmetnu parcelu i kao takav u pobijanom dijelu ne proizvodi pravne posljedice (stav 2). Presudom je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev kojim je tražio da se utvrde ništavim rješenja Zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda precizirana u presudi, te da kao takva ne proizvode pravne posljedice, što su tuženi dužni priznati i na osnovu ove presude trpjeti brisanje svih upisa izvršenih na osnovu ovih rješenja, te uspostavu stanja u zemljišnoj knjizi koje je tom upisu prethodilo (stav 3). Presudom su obavezani tuženi da apelantu naknade troškove postupka precizirane u presudi, te je odbijen i apelantov zahtjev za naknadu troškova u iznosu preciziranom u presudi (stav 4), dok je apelantov zahtjev za oslobađanje od plaćanja sudske takse odbijen kao neosnovan (stav 5).
7. Protiv navedene presude i apelant i tuženi su podnijeli žalbe Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 18 0 P 019714 16 Gž od 13. decembra 2016. godine apelantovu žalbu u dosuđujućem dijelu, u stavu 2. izreke, odbacio, žalbu tuženih uvažio i pobijanu presudu u st. 1. i 2. izreke, kao i u pogledu odluke o troškovima postupka u stavu 4. izreke ukinuo i predmet u tom dijelu vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. Presudom je apelantova žalba protiv prvostepene presude u odbijajućem dijelu, stav 3. izreke, odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda u tom dijelu potvrđena. Presudom je odlučeno da će o zahtjevu tuženih za naknadu troškova žalbe odlučiti prvostepeni sud u konačnoj odluci.
8. U ponovljenom postupku Općinski sud je donio Presudu broj 18 0 P 019714 17 P2 od 23. januara 2019. godine kojom je odbio kao neosnovan (u prethodnim tačkama ove odluke) apelantov citirani tužbeni zahtjev, te je obavezao apelanta da tuženim naknadi troškove postupka precizirane u presudi, a odbio je zahtjev tuženih za naknadu troškova postupka u iznosu preciziranom u presudi. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je na osnovu brojnih provedenih dokaza pobliže navedenih u presudi taj sud ocijenio da apelant nije dokazao da je predmet ugovora o kupoprodaji od 29. juna 1988. godine bila i predmetna parcela. Općinski sud je istakao da ugovor o prometu nekretnina mora sadržavati tačne katastarske oznake nekretnine koja se prometuje, a da je iz navedenog ugovora jasno da je predmet kupoprodaje bila kupljena parcela, a ne predmetna parcela. Navedeno je da je utvrđeno i da je u javne knjige predmetna parcela u to vrijeme bila upisana kao društveno vlasništvo s pravom korištenja fizičkog lica. Općinski sud je obrazložio da apelant nije dokazao ni tvrdnju da je u vrijeme zaključenja ugovora o kupoprodaji predmetna parcela, a koja je, hronološki posmatrano, nastala cijepanjem parcela, također preciziranih u presudi, po prijavnom listu iz 1987. godine, dok je sporni ugovor o kupoprodaji zaključen kasnije, tj. 29. juna 1988. godine, bila sastavni dio kupljene parcele. Općinski sud je istakao i da su u vrijeme cijepanja navedenih parcela nosioci prava na njima bile prvotužena i drugotužena.
9. Općinski sud je, nadalje, obrazložio da se apelant pozivao i na stjecanje prava vlasništva dosjelošću. U vezi s tim je navedeno da je članom 32. Zakona o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH“ br. 6/98 i 29/03), koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, propisano da posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu drugog lica protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda, kao i da posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu drugog lica protekom dvadeset godina savjesnog posjeda. U vezi s tim, Općinski sud je obrazložio da, prema njegovoj ocjeni, apelant nije dokazao da je savjesni posjednik predmetne parcele, niti da je vlasništvo na toj parceli stekao dosjelošću. Ovo stoga jer, kako je obrazloženo, iz provedenih dokaza proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o zemljištu na kojem je uspostavljeno društveno vlasništvo, odnosno poseban pravni režim gradskog građevinskog zemljišta jer je u vrijeme kupoprodaje na snazi bio Zakon o građevinskom zemljištu („Službeni list SRBiH“ br. 34/86, 86, 1/90 i „Službeni list RBiH“ br. 3/93 i 13/94). Prema obrazloženju Općinskog suda, na gradskom građevinskom zemljištu, kakva je i predmetna parcela, nije moglo postojati pravo vlasništva, niti se to zemljište moglo otuđiti iz društvenog vlasništva (čl. 4. i 5. navedenog Zakona o građevinskom zemljištu). Takvim zemljištem, kako je obrazloženo, upravljala je i raspolagala općina na način i pod uvjetima predviđenim zakonom i propisima donesenim na osnovu zakona (član 6. navedenog Zakona o građevinskom zemljištu). Osim toga, navedeno je da je članom 3. stav 2. preuzetog Zakona o prometu nekretnina propisano da se građevinska zemljišta u državnom vlasništvu ne mogu otuđiti, ali se na njima mogu stjecati prava određena zakonom. Općinski sud je istakao da, prema tome, predmetna parcela koja je, prema apelantovoj tvrdnji, 1988. godine bilo predmet usmenog kupoprodajnog ugovora između njega i prvotužene i drugotužene i koji je u cijelosti izvršen, u to vrijeme već bila na režimu gradskog građevinskog zemljišta i bila je van prometa. Zbog navedenog, usmeni ugovor između prvotužene i drugotužene kao prodavaca i apelanta kao kupca je ništav u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) jer je protivan prinudnim propisima. Općinski sud je istakao da tek novi Zakon o građevinskom zemljištu iz 2003. godine sadrži izmjene u pogledu pravnog režima gradskog građevinskog zemljišta koje više nije u isključivom državnom vlasništvu nego može biti i u privatnom vlasništvu. Prema zaključku tog suda, u takvoj situaciji kod apelanta otpada i osnov za savjesnost posjeda na predmetnoj parceli jer apelant uopće nije mogao steći pravo vlasništva na njoj ni po osnovu dosjelosti. Kako je obrazložio taj sud, s druge strane, nije bilo prepreka za zaključenje ugovora između tuženih od 11. novembra 2011. godine s obzirom na to da je predmetna parcela promjenama zakona u to vrijeme mogla biti predmet kupoprodaje zbog čega je taj ugovor pravno valjan. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je donio presudu kao u dispozitivu.
10. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 18 0 P 019714 19 Gž 3 od 4. aprila 2019. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu u st. 1, 2. i 3. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da smatra da je prvostepeni sud za svoju odluku dao valjane činjenične i pravne razloge koje u cijelosti prihvata i Kantonalni sud. Kantonalni sud je obrazložio da su Zakon o građevinskom zemljištu iz 1974. godine, kao i kasniji Zakon o građevinskom zemljištu, koji su bili na snazi u vrijeme kada je apelant ušao u posjed predmetne parcele, propisivali da na gradskom građevinskom zemljištu ne može postojati pravo vlasništva, te da su ništavi svi pravni poslovi o otuđenju, prijenosu, opterećenju i zakupu gradskog građevinskog zemljišta zaključeni protivno ograničenjima tim zakonom. Kako apelant, prema mišljenju tog suda, nije dokazao da je predmetna parcela bila sastavni dio kupljene parcele koja je predmet pismenog ugovora o kupoprodaji od 29. juna 1988. godine a kako je predmetna parcela u naravi neizgrađeno građevinsko zemljište u društvenom vlasništvu, to je navedeni usmeni ugovor zaključen protivno prinudnim propisima, odnosno ništav. Suprotno tome, Kantonalni sud je mišljenja da je prvostepeni sud pravilno zaključio da ugovor o kupoprodaji od 11. novembra 2011. godine kojim su prvotužena i drugotužena prodale predmetnu parcelu trećetuženom nije ništav, a svoj zaključak je opravdao valjanim razlozima koje prihvata i Kantonalni sud. Ovo stoga jer je, kako je obrazloženo, u međuvremenu promijenjen navedeni zakon i bilo je moguće steći pravo vlasništva i na predmetnoj parceli, a sve kako je to obrazložio prvostepeni sud u svojoj presudi.
11. Kantonalni sud je obrazložio i da je odredbom člana 32. Zakona o vlasničkopravnim odnosima propisano da posjednik stječe pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu drugog lica protekom deset godina zakonitog i savjesnog posjeda, odnosno dvadeset godina savjesnog posjeda, dok je odredbom člana 77. stav 2. istog zakona propisano da je posjed savjestan ako posjednik ne zna niti može znati da stvar koju posjeduje nije njegova. Kantonalni sud je, u vezi s tim, obrazložio da smatra da prema utvrđenim činjenicama apelant nije stekao pravo vlasništva ni dosjelošću protekom deset godina zakonitog i savjesnog posjeda jer posjed predmetne parcele nije zakonit. Prema obrazloženju tog suda, apelant nije mogao steći pravo vlasništva dosjelošću ni protekom dvadeset godina savjesnog posjeda. U vezi s tim je obrazloženo da bi vrijeme potrebno za stjecanje prava vlasništva dosjelošću protekom 20 godina neprekidnog posjeda nekretnine u društvenom (državnom) vlasništvu, kakav status je nesporno imala predmetna parcela, počelo teći od dana stupanja na snagu Zakona o osnovama vlasničkih odnosa, tj. 10. oktobra 1995. godine, jer je tek navedenim zakonom izostavljena odredba člana 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima koja je izričito propisivala da se pravo vlasništva ne može steći dosjelošću na stvarima u društvenom vlasništvu. Prema obrazloženju tog suda, u ovakvoj situaciji vrijeme potrebno za dosjelost od 20 godina bi isteklo 2015. godine, odnosno nakon podnošenja tužbe sudu koja je podnesena 2013. godine. Savjesnost posjeda predmetne nekretnine, prema mišljenju tog suda, dovedena je u pitanje i prije podnošenja tužbe 2013. godine, i to kada je trećetuženi nakon kupovine sporne parcele 2011. godine upoznao apelanta da je predmetnu parcelu kupio i kada je apelant saznao da predmetna parcela nije njegovo vlasništvo. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
IV. Apelacija
a)Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava i pogrešno utvrđenim činjenicama. U veoma opširnoj apelaciji navodi hronologiju događanja i predmeta, te ističe da je nesporno da je postao vlasnik predmetnih nekretnina i da je bio savjestan posjednik jer nije znao da je došlo do navodnog cijepanja parcela. Navodi i da je više puta lišavan slobode jer je branio svoj posjed, te da je nesporno da su redovni sudovi, a posebno Općinski sud, počinili krivično djelo organiziranog kriminala, kao i navedeni notar, i da žele da mu oduzmu njegovu imovinu. Apelant navodi da posjeduje i veoma opširnu dokumentaciju koja je dokaz njegovim tvrdnjama o organiziranom kriminalu i lažima pravnika, te ih parafrazira u apelaciji. Navodi i da odbacuje donesene presude te da ih Ustavni sud treba dešifrirati.
b)Odgovor na apelaciju
13. Kantonalni sud je naveo da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu jer je iz osporenih presuda vidljivo da su donesene uz pravilnu primjenu prava i na osnovu potpuno i pravilno utvrđenih činjenica.
14. Općinski sud je ponovio sadržaje osporenih presuda, te istakao da iz njihovog obrazloženja proizlazi da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva, zbog čega apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
15. Tuženi su naveli da na najveći dio apelacije nije moguće dati odgovor jer je ona konfuzna i nerazumljiva, te da iz osporenih presuda proizlazi da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva, kao i da su navodi o kršenju prava na dom i slobodu i sigurnost ličnosti promašeni jer se predmet na njih ni ne odnosi.
V. Relevantni propisi
16. U Zakonu o građevinskom zemljištu („Službeni list SRBiH“ br. 34/86, 1/90 i 29/90 i „Službeni list RBiH“ br. 3/93 i 13/94) relevantne odredbe glase:
Član 4.
Na gradskom građevinskom zemljištu ne može postojati pravo svojine.
Član 5.
Građevinsko zemljište se ne može otuđiti iz društvene svojine, ali se na njemu mogu steći prava određena zakonom.
Član 6.
Opština upravlja i raspolaže gradskim građevinskim zemljištem na način i pod uslovima predviđenim zakonom i propisima donesenim na osnovu zakona.
17. U Zakonu o osnovnim svojinskopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni list RBiH“ br. 2/92 i 13/94) relevantne odredbe glase:
Član 29.
Na stvarima u društvenom vlasništvu ne može se dosjelošću steći pravo vlasništva.
18. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:
Član 7.
(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
(3) Sud je ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naložiti izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
VI. Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 18 0 P 019714 Gž 3 od 4. aprila 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 17. maja 2019. godine, a apelacija je podnesena 26. juna 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e), k), f) i d) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 5. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
26. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na pitanje stjecanja apelantovog prava vlasništva na predmetnoj parceli, te valjanosti zaključenog kupoprodajnog ugovora između tuženih, dakle na predmet građanskopravne prirode pa je stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na taj postupak.
27. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljne primjene prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava i pogrešnog utvrđivanja činjenica.
29. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno apelantovim navodima, dali jasna i argumentirana obrazloženja svojih odluka za koja Ustavni sud smatra da su u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Ustavni sud ukazuje da su navedeni sudovi jasno obrazložili da je neosporno utvrđeno da je predmetna parcela koja predstavlja gradsko građevinsko zemljište i koja je u vrijeme usmenog dogovaranja između apelanta i prvotužene i drugotužene bila u društvenom vlasništvu i da su na njoj prvotužena i drugotužena imale pravo korištenja, te da apelant nije ni mogao steći pravo vlasništva niti na osnovu usmenog kupoprodajnog ugovora niti na osnovu dosjelosti. Ovo stoga jer, kako su i obrazložili redovni sudovi, shodno tada važećim odredbama Zakona o građevinskom zemljištu i Zakona o osnovama vlasničkopravnih odnosa nije bilo moguće da fizička lica prometuju nekretninama u društvenom vlasništvu koje predstavljaju gradsko građevinsko zemljište, niti je bilo moguće na nekretninama u društvenom vlasništvu dosjelošću steći pravo vlasništva. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi obrazložili i da je prije nego su prvotužena i drugotužena prodale spornu nekretninu trećetuženom došlo do izmjene zakonskih propisa prema kojima se moglo steći pravo vlasništva i na gradskom građevinskom zemljištu na kojem je do tada postojalo pravo korištenja fizičkih lica, kakva je i precizirana parcela, te da su redovni sudovi, stoga, zaključili da nije ništav kupoprodajni ugovor zaključen između prvotužene i drugotužene kao prodavaca i trećetuženog kao kupca, a čiji predmet je bila predmetna parcela.
30. Osim navedenog, Ustavni sud zapaža da, suprotno apelantovim navodima, iz činjenica predmeta proizlazi da apelant nije dokazao da nije znao da je došlo do cijepanja parcela preciziranih u prethodnim tačkama ove odluke iz kojih je i nastala precizirana parcela, niti da se predmetna parcela u vrijeme usmenog pregovaranja s prvotuženom i drugotuženom nalazila u društvenom vlasništvu. S obzirom na navedeno, te kako apelant svojim tvrdnjama nije doveo u pitanje zaključke redovnih sudova, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi neosnovani. Pri tom, Ustavni sud, u vezi s naprijed preciziranim apelantovim dopunama apelacije, ukazuje na član 22. stav (3) Pravila Ustavnog suda prema kojem se apelacija/zahtjev bez zahtjeva Ustavnog suda ne može dopunjavati van roka iz člana 18. stav (1) Pravila. Kako je apelant navedene dopune apelacije dostavio nakon roka od 60 dana od prijema osporene presude Kantonalnog suda (presuda Kantonalnog suda je primljena 17. maja 2019. godine, a dopune apelacije su dostavljene 17. jula 2019. godine, 22. jula 2019. godine i 26. februara 2020. godine), te kako ih je apelant dostavio bez traženja Ustavnog suda, Ustavni sud u ovoj odluci neće razmatrati navedene dopune apelacije.
31. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
32. Ustavni sud zapaža da apelant, također, smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu, pravo na dom i pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Ustavni sud zapaža da apelant navode o kršenju ovih prava vezuje za tvrdnje o kršenju prava na pravično suđenje, a za koje je Ustavni sud utvrdio da nisu prekršeni. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da se konkretan postupak nije ni odnosio na nekretnine koje bi se mogle dovesti u vezu s apelantovim pravom na dom s obzirom na to da se radi o parceli koja predstavlja zemljište – put, kao ni da se predmetni postupak nije odnosio na pitanja koja bi se mogla dovesti u vezu s apelantovim pravom na slobodu i sigurnost ličnosti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja ni apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, a ni prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
33. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo ili pogrešno utvrdili činjenice kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi da je dosjelošću stekao pravo vlasništva na preciziranoj parceli i da je ništav kupoprodajni ugovor zaključen između tuženih kao prodavaca, odnosno kupaca, a kada je predmetna parcela koja predstavlja gradsko građevinsko zemljište u vrijeme usmenog pregovaranja apelanta i prvotužene i drugotužene bila u društvenom vlasništvu na kojem se nije moglo steći pravo vlasništva dosjelošću, niti su fizička lica mogla njime raspolagati i kada je u vrijeme kupoprodaje te parcele od prvotužene i drugotužene kao prodavaca i trećetuženog kao kupca došlo do izmjene propisa prema kojim je tada bilo moguće raspolaganje fizičkih lica na gradskom građevinskom zemljištu, zbog čega navedeni kupoprodajni ugovor zaključen između tuženih nije ništav.
34. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao ni prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije kada apelant navode o kršenju tih prava vezuje za tvrdnje o kršenju prava na pravično suđenje za koje je Ustavni sud utvrdio da nije prekršeno i kada se pravo na dom i slobodu i sigurnost ličnosti ne može vezati za predmet konkretnog spora koji se odnosio na pitanje stjecanja prava vlasništva dosjelošću na pristupnom putu.
35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević