Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2293/19 (A.Š.)
Odluka donesena 12. 01. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokazni postupak
- Pretpostavka nevinosti
- In dubio pro reo
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2293/19
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2293/19, rješavajući apelaciju A. Š., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija A. Š. podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 016447 18 Kžž od 21.
februara 2019. godine i S1 1 K 016447 17 Kžk od 17. oktobra 2018.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. A. Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Rogatice, kojeg zastupa Senad Dupovac, advokat iz Hadžića, podnio je 28. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 016447 18 Kžž od 21. februara 2019. godine i S1 1 K 016447 17 Kžk od 17. oktobra 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 24. juna 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 6. jula 2020. godine, a Tužilaštvo BiH 1. jula 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 016447 14 Kri od 7. marta 2017. godine apelant je sa ostalim optuženima (M. Š., E. D. i T. Š.) oslobođen optužbe da je, na način pobliže opisan u stavu II izreke presude, počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. preuzetog Krivičnog zakona Socijalističke federativne republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ) u vezi sa članom 22. KZSFRJ. Apelant i ostali optuženi oslobođeni su obaveze da nadoknade troškove krivičnog postupka i paušala. Oštećeni su sa imovinskopravnim zahtjevom upućeni na parnicu.
6. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 016447 17 Krž 2 od 3. novembra 2017. godine, između ostaloga, uvažena je žalba Tužilaštva BiH, prvostepena presuda je u odnosu na stav II izreke ukinuta, te je određeno održavanje pretresa pred vijećem Apelacionog odjeljenja Suda BiH.
7. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 016447 17 Kžk od 17. oktobra 2018. godine apelant i ostali optuženi (M. Š., E. D. i T. Š.) proglašeni su krivim što su, na način pobliže opisan u izreci presude, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba, zajedno izvršili napad na civilno stanovništvo koji je kao posljedicu imao smrt i teške tjelesne povrede više osoba, čime su počinili krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 2. KZSFR u vezi sa članom 22. KZ SFRJ. Apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina. Oštećeni M. I., J. M., K. S., Gora. V. i D. P. su sa postavljenim imovinskopravnim zahtjevom upućeni na parnicu. Apelant i ostali optuženi oslobođeni su obaveze da naknade troškove krivičnog postupka i paušala.
8. U obrazloženju drugostepene presude Sud BiH je, između ostaloga, naveo da se u konkretnom slučaju ne radi o suđenju de novo, te da je, postupajući u skladu sa odredbom člana 317. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), dokaze izvedene u toku prvostepenog postupka prihvatio u cijelosti i uvrstio ih u dokaznu građu na osnovu koje je donesena drugostepena odluka (popis dokaza je detaljno naveden u aneksu presude). Sud BiH je naveo da je donio odluku da se u toku postupka reproduciraju samo iskazi svjedoka „ST-1“, „ST-2“, F. J. i R. I. bez njihovog ponovnog pozivanja i neposrednog saslušanja, smatrajući da se radi o relevantnim iskazima u odnosu na ukinuti dio prvostepene presude. Nadalje, navedeno je da se iskazi svjedoka „ST-1“ i „ST-2“ reproduciraju samo u odnosu na oslobađajući dio prvostepene presude, te da bi reproduciranje cjelokupnih iskaza iz prvostepenog postupka, a imajući u vidu trajanje tih svjedočenja, bilo protivno interesima ekonomičnosti postupka, te pravu na suđenje u razumnom roku. Sud BiH je naveo da je donio odluku da se svjedok „ST-2“ i neposredno sasluša na okolnosti dešavanja na licu mjesta, kao i da je usvojio zajednički prijedlog odbrane apelanta i ostalih optuženih za odlazak na lice mjesta i provođenje djelimične rekonstrukcije događaja sa svjedokom „ST-2“ radi provjeravanja njegovog iskaza u pogledu položaja apelanta i ostalih optuženih, međusobne udaljenosti i udaljenosti kolone, vidljivosti i utvrđivanja drugih činjenica koje su značajne za razjašnjenje stvari.
9. Sud BiH je, dalje, istakao da je prilikom ocjene iskaza svjedoka ocijenio njihovo držanje i ponašanje tokom davanja iskaza, ispitao konzistentnost njihovih iskaza, uporedio činjenice o kojima je određeni svjedok svjedočio sa činjenicama koje proizlaze iz iskaza drugih svjedoka, te činjenicama utvrđenim materijalnim dokazima, kako bi se utvrdilo da li su potkrijepljeni ili osporeni drugim dokazima. Nadalje, istakao je da je imao u vidu da pouzdanost iskaza jednog svjedoka zavisi od njegovog poznavanja činjenica, ali da na pouzdanost iskaza u velikoj mjeri može utjecati protek vremena, nestalnost ljudske percepcije, kao i traumatičnost samog događaja o kome se svjedoči, kao i da nedosljednosti u iskazu svjedoka ne znače same po sebi da se to svjedočenje mora odbaciti kao nepouzdano. Sud BiH je naveo da je iskaz svjedoka „ST-2“ analizirao sa posebnom pažnjom, budući da je učestvovao u inkriminiranom događaju, te da mu je dodijeljen ograničen imunitet od krivičnog gonjenja. Sud BiH je istakao da je svjedok „ST-2“ iscrpno i detaljno svjedočio i odgovarao na sva postavljena pitanja, čime je pružio značajan činjenični materijal koji je omogućio da se stekne jasna i cjelovita slika predmetnog događaja. Nadalje, naveo je da je iskaz svjedoka „ST-2“ doveo u vezu sa ostalim provedenim dokazima, te da iskaz tog svjedoka, u biti, „zaokružuje" cjelinu konstruiranu od drugih provedenih dokaza, odnosno da se ne radi o situaciji u kojoj se osuđujuća presuda zasniva samo na iskazu svjedoka kome je dodijeljen imunitet, kao i da je odbrani data mogućnost da unakrsnim ispitivanjem pokuša osporiti navode iskaza tog svjedoka kako u prvostepenom, tako i u drugostepenom postupku. Također, istaknuto je da se radi o dokazu subjektivne prirode, koji je izveden usmeno, neposredno, kontradiktorno, te uz poštivanje prava odbrane apelanta i ostalih optuženih.
10. Sud BiH je, dalje, naveo da je na temelju iskaza saslušanih svjedoka optužbe i odbrane, kao i uloženih dokaza objektivne prirode nesumnjivo utvrdio da se u inkriminirano vrijeme odvijao oružani sukob na području općine Rogatica između Armije Republike Bosne i Hercegovine i Vojske Republike Srpske. U odnosu na status oštećenih lica, Sud BiH je istakao da je napadnuta kolona bila sastavljena, uglavnom, od civilnih lica srpske nacionalnosti osim nekoliko vojnih obveznika koji su upravljali vozilima, te nekoliko oboljelih lica. Nadalje, imajući u vidu da je kolona, uglavnom, bila sačinjena od žena, djece i staraca, a kako to proizlazi iz saglasnih iskaza svjedoka optužbe J. M., Velj. L., Vel. L., R. I., Gora. V., D. P., K. S., A. G. i M. T., Sud BiH je istakao da je primjenom standarda (pobliže navedenih na str. 26-28 presude) ustanovio da prisustvo lica koja bi se mogli smatrati borcima (iako u tom trenutku nisu imali naoružanje, niti su bili uniformirani) ne lišava stanovništvo civilnog karaktera. Pri tome Sud BiH je ukazao na iskaze svjedoka Lj. M., R. I., D. P., K. T., Gora. V. i Velj. L. (str. 28-30 presude). Nadalje, Sud BiH je istakao da iz dokaza optužbe saglasno proizlazi da je konvoj prije i tokom kretanja kontroliran radi provjere da li u njemu ima vojnih obveznika i da li se iznosi naoružanje. Nadalje, navedeno je da su činjenicu da je vojna policija vršila kontrolu, između ostalih, potvrdili svjedoci R. I., D. P., K. S., T. V. i M. S., kao i svjedoci G. Đ., D. G. i G. H., koji su bili pripadnici vojne policije Vojske Republike Srpske. Sud BiH je zaključio da se nekolicina lica koja se ne bi mogla smatrati civilima našla u koloni jedino zbog objektivne nemogućnosti da se organizira prevoz kolone na drugi način, ili zbog postojanja bolesti, a što koloni ne oduzima civilni status. Sud BiH je naveo da je ocjenom provedenih dokaza zaključio da je djelo apelanta i ostalih optuženih u dovoljnoj mjeri povezano sa ratnim dešavanjima, imajući u vidu njihovu poziciju u vojnoj strukturi, odnosno činjenicu da su u inkriminirano vrijeme bili pripadnici „Oružanih snaga“ Republike Bosne i Hercegovine. Sud BiH je istakao da je na navedenu okolnost svjedočio svjedok R. P., kao i da su učešće apelanta i ostalih optuženih u ratnim djejstvima i njihovo pripadništvo tzv. Kukavičkoj četi u inkriminirano vrijeme saglasno potvrdili i svjedoci E. B., S. N., N. A., F. J., „ST-1“, te drugi svjedoci.
11. Sud BiH je istakao da je na osnovu iskaza svjedoka optužbe utvrdio da su se u augustu 1992. godine na području Goražda odvijale intenzivne borbe zbog čega je srpsko civilno stanovništvo odlučilo napustiti Goražde i krenuti prema teritoriji koju su smatrali slobodnom, odnosno na teritoriju pod kontrolom Vojske Republike Srpske. Pri tome Sud BiH je ukazao na iskaze svjedoka Gora. V., Gord. V., D. P., K. T., Velj. L., Vel. L., R. I., Lj. M., M. M., te G. H. (str. 35-37 presude). Osim toga, Sud BiH je istakao da su o vojnim operacijama i borbama koje su se intenzivirale u ljeto 1992. godine govorili i svjedoci optužbe i odbrane, između ostalih „ST-3“, R. P., E. B. i „ST-2“ (na čije iskaze je ukazano na stranici 38 presude). S tim u vezi, Sud BiH je istakao da su se civili srpske nacionalnosti do 27. augusta 1992. godine već povlačili, a da su jedinice Armije Republike Bosne i Hercegovine koje su nadzirale putnu komunikaciju, što je bio zadatak Kukavičke čete, imale naredbu da propuštaju civile, a da paze da iz pravca Rogatice ne dođe pojačanje neprijateljskoj vojsci.
12. U odnosu na dešavanja 27. augusta 1992. godine, Sud BiH je naveo da je, prema saglasnim iskazima svjedoka optužbe – oštećenih, kolona krenula oko 12 sati sa Jabučkog sedla preko Gnjile, Mesića i Sastavaka prema Kukavicama. Sud BiH je, dalje, ukazao na iskaze svjedoka Velj. L., Vel. L., Gora. V., Gord. V., S. L., R. I., J. M., A. G., T. V., D. P. i „ST-2“ (str. 39-40 presude), pri čemu je zaključio da iz navedenih dokaza proizlazi da je kolona bila sačinjena od najmanje jednog autobusa, jednog kamiona i većeg broja putničkih motornih vozila, da je po svom izgledu nesumnjivo imala izgled civilne kolone vozila, te da nije imala bilo kakvu pratnju. Sud BiH je naveo da je na osnovu izvedenog dokaznog materijala nesumnjivo utvrdio da je oružani pješadijski napad na kolonu vozila kao posljedicu imao smrtno stradanje 21 civilnog lica (15 na licu mjesta i šest preminulih uslijed posljedica ranjavanja), kao i da su tom prilikom nanesene teške tjelesne povrede civilnim licima (39 lica).
13. Sud BiH je naveo da se uvjerenje o tome da je optuženi M. Š. predvodio grupu i učestvovao u napadu, a da su apelant i optuženi E. D. i T. Š. učestvovali u napadu na civilno stanovništvo temelji prvenstveno na iskazu svjedoka „ST-2“, koji je bio neposredni učesnik u navedenom događaju, a čiji iskaz je potkrijepljen iskazima svjedoka „ST-1“ i F. J., koji imaju posredna saznanja o učešću apelanta i ostalih optuženih u navedenom događaju, a u određenom dijelu i na iskazima svjedoka N. K., S. N. i S. B. u mjeri u kojoj im je to bilo poznato. S tim u vezi, Sud BiH je ukazao na iskaz svjedoka „ST-2“, koji je na jasan i precizan način identificirao učesnike navedene akcije, kao i pozicije na kojim su se nalazili u vrijeme izvršenja djela. Sud BiH je, između ostaloga, naveo da je svjedok „ST-2“ izjavio da su se na samom ulazu u Kukavice smjestili optuženi E. D., koji je bio sa R. S., te da je u blizini bila kafana u kojoj je bio N. K. i sa njim izvjesni „Hazim“. Sud BiH je, dalje, naveo da je za lice koje navedeni svjedok naziva „Hazim, Hazo“ na nesumnjiv način utvrdio da se radi o apelantu, imajući u vidu da ga je „ST-2“ prepoznao u fazi istrage na predočenoj fotodokumentaciji. Nadalje, navedeno je da je prepoznavanje, suprotno prigovorima odbrane, izvršeno u skladu sa članom 85. stav 4. ZKPBiH, budući da je „ST-2“, nakon što je opisao osobu koju je oslovljavao sa „Hazim“, a čijeg se prezimena tada nije mogao sjetiti, nakon predočavanja više fotografija prepoznao apelanta. Sud BiH je istakao da su neosnovani prigovori odbrane kojima se osporavao iskaz svjedoka „ST-2“, jer apelanta nije oslovljavao imenom i prezimenom, već nadimkom „Hazo“ i „Hazim“. S tim u vezi, istakao je da je navedeni svjedok prepoznao apelanta u fazi istrage, te da je prilikom direktnog ispitivanja potvrdio da je vojnik koji je bio kod kafane upravo Š. (apelantovo prezime) „Hazim“, navodeći da mu je nadimak bio „Podrezak“, jer je bio nizak. Nadalje, istaknuto je da je navedeni svjedok na pretresu pred drugostepenim sudom pojasnio da su apelanta svi zvali po nadimku „Hazo“, te da ga niko nije zvao imenom, pri čemu je potvrdio da je siguran da je apelant učestvovao u akciji. Sud BiH je istakao da je prilikom odlučivanja imao u vidu i iskaz navedenog svjedoka sa djelimične rekonstrukcije događaja kada je u odnosu na apelanta naveo da su N. i „najvjerovatnije 'Hazo' bili u kafani“, a da bi potom na pitanje apelantovog branioca dodao da nije 100% siguran gdje je bio „Hazo“ u vrijeme inkriminiranog događaja, odnosno da je siguran „pola, pola“. Sud BiH je istakao da se, suprotno navodima apelantove odbrane, takvo kazivanje svjedoka „ST-2“ ne odnosi na to da apelant nije učesnik u predmetnom događaju, već na nesigurnost u pogledu tačne lokacije na kojoj se apelant nalazio.
14. Sud BiH je, dalje, naveo da potvrdu istinitosti iskaza svjedoka „ST-2“ nalazi i u iskazu svjedoka „ST-1“ koji je, između ostaloga, izjavio da je po povratku iz Kukavica u Brčigovo zatekao diverzantski vod, koji se vratio otprilike u isto vrijeme sa apelantom, ostalim optuženima i Z. A., nakon čega su došli i komandir čete, te H. i A. Š., kao i cijela Rogatička četa, te da se vodio razgovor o tome što se desilo (na iskaz navedenog svjedoka ukazano je na str. 51 i 52 presude). Sud BiH je dalje naveo da je sa navodima svjedoka „ST-1“ u pogledu saznanja o učešću apelanta i ostalih optuženih u inkriminiranom događaju saglasan i iskaz svjedoka F. J., koji je, također, bio pripadnik Kukavičke čete, a čijem iskazu je poklonio vjeru s obzirom na to da je navedeni svjedok na iskren i uvjerljiv način iznosio posredna saznanja o predmetnom događaju, kao i o izgledu sela Kukavice nakon kritičnog događaja. Nadalje, navedeno je da su posredna saznanja u pogledu učešća „domicilnih ljudi“ u svojim iskazima prezentirali i svjedoci S. N., S. B. (pripadnici Kukavičke čete), te N. K. (pripadnik 31. drinske udarne brigade). Također, Sud BiH je naveo da osnovanost tvrdnje optužbe da je „svaki od optuženih“ kritične prilike ponaosob djelovao vatrenim oružjem prema motornim vozilima u pokretu ne proizlazi samo iz saglasnih iskaza svjedoka „ST-2“ nego da se to može zaključiti i iz izjava svjedoka - oštećenih na navedenu okolnost.
15. Sud BiH je, dalje, ukazao na teze i dokaze odbrane kojima su se osporavale tvrdnje o učešću apelanta i ostalih optuženih u oružanom pješadijskom napadu (detaljno navedeno na str. 60-66 presude), a koje su, uglavnom, bile fokusirane na diskreditaciju svjedoka „ST-1“ i „ST-2“, utvrđenja koja proizlaze iz iskaza navedenih svjedoka, osporavajući mogućnost da su jedinice iz Brčigova otišle do Kukavica, odnosno jedinice iz Pokrivenika do Brčigova, pa do tvrdnje da apelant i ostali optuženi nisu učestvovali u napadu na kolonu vozila, jer su u to vrijeme, navodno, bili na drugom mjestu. Sud BiH je istakao da nije mogao pokloniti vjeru navodima svjedoka odbrane (preciziranim u obrazloženju presude) s obzirom na to da je evidentno da su usmjereni na ekskulpiranje apelanta i ostalih optuženih od odgovornosti, kao i izbjegavanje vlastite samoinkriminacije. Nadalje, u odnosu na apelanta, Sud BiH je istakao da nije mogao prihvatiti tvrdnje apelantove odbrane da je u kritično vrijeme bio odsutan radi obilaska porodice, a imajući u vidu obrazložene zaključke koji proizlaze iz dokaza optužbe o apelantovom učešću u oružanom pješadijskom napadu.
16. Sud BiH je istakao da je svestranom ocjenom cjelokupnog dokaznog materijala utvrdio da su apelant i ostali optuženi u momentu preduzimanja inkriminiranih radnji bili svjesni da se u koloni vozila mogu nalaziti civilna lica i da će od ispaljenih projektila iz vatrenog oružja nastupiti smrt i teške tjelesne povrede civilnih lica na šta su i pristali, odnosno postojanje eventualnog umišljaja na strani apelanta i ostalih optuženih za izvršenje inkriminiranih radnji. Nadalje, istakao je da su u momentu pojavljivanja kolone apelant i ostali optuženi, kao pripadnici jedne od zaraćenih strana u sukobu, bili dužni dobro provjeriti i uvjeriti se u svojstvo učesnika kolone, a posebno imajući u vidu da u međunarodnom običajnom pravu postoji apsolutna zabrana gađanja civila i civilnih objekata, odnosno ocjenjujući da u konkretnom slučaju nije postojao nijedan razuman razlog na osnovu kojeg su mogli smatrati da je kolona vozila predstavljala legitimni vojni cilj koji bi doprinosio vojnoj akciji i ostvarenju vojne prednosti uz izbjegavanje nepotrebnih žrtava. Pri tome Sud BiH je naveo da su neprihvatljivi i neosnovani prigovori kojima se ukazivalo na postojanje stvarne zablude na strani apelanta i ostalih optuženih, odnosno da su pogrešno smatrali da je kolona koja je prolazila putem bila vojna kolona. Sud BiH je zaključio da su apelant i ostali optuženi postupali kao saizvršioci na način da je optuženi M. Š. predvodio i učestvovao, a apelant i optuženi E. D. i T. Š. učestvovali u napadu na civilno stanovništvo srpske nacionalnosti, odnosno da su izvršili oružani pješadijski napad na kolonu vozila, svaki ponaosob djelujući vatrenim oružjem prema motornim vozilima u pokretu. Nadalje, istakao je da je nesumnjivo utvrdio da su učestvovali u radnji izvršenja i da su bili svjesni da zajednički djeluju, te da, uslijed njihovog djelovanja, može nastupiti zabranjena posljedica na šta su i pristali.
17. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 016447 18 Kžž od 21. februara 2019. godine uvažena je žalba Tužilaštva BiH, te je presuda Suda BiH od 17. oktobra 2018. godine preinačena u dijelu odluke koji se odnosi na krivičnopravnu sankciju. Apelant je za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ u vezi sa članom 22. KZSFRJ za koje je proglašen krivim osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam godina. Žalbe apelantovog i branilaca optuženih M. Š. i T. Š. odbijene su kao neosnovane, te je drugostepena presuda u ostalom dijelu ostala neizmijenjena.
18. U obrazloženju navedene presude Sud BiH je, između ostaloga, naveo da je drugostepeni sud pravilno postupio kada je na osnovu izvedenih dokaza zaključio da su apelant i ostali optuženi učestvovali u napadu na civilno stanovništvo na način da je svaki ponaosob djelovao vatrenim oružjem prema motornim vozilima u pokretu. U tom pogledu Sud BiH je istakao da se žalbama bezuspješno pokušava osporiti kredibilitet svjedoka, prvenstveno „ST-1“ i „ST-2“, s obzirom na to da iskazi navedenih svjedoka u međusobnoj korelaciji sa drugim izvedenim dokazima u svojoj ukupnosti i sadjejstvu tvore zatvoren krug dokaza iz kojeg ne može proizaći niti jedan drugi razuman zaključak osim da su apelant i ostali optuženi bili učesnici u inkriminiranom događaju, te da snose krivicu za nastale posljedice. Nadalje, kada se činjenica da je svjedok „ST-2“ uvjerljivo identificirao učesnike inkriminiranog događaja dovede u vezu sa činjenicama koje su iznijeli svjedoci „ST-1“, F. J., N. K., S. N. i S. B., Sud BiH je istakao da žalbeni prigovori kojima se osporava kredibilitet svjedoka „ST-2“ i „ST-1“ gube na snazi, te da ostaju bez dovoljne logične i činjenične potkrijepljenosti. U odnosu na određene nesaglasnosti u iskazima svjedoka „ST-2“ (kako je to detaljno obrazloženo na str. 12-13 presude), Sud BiH je istakao da niti jedna od razlika u iskazima ne dovodi u pitanje nesumnjivo pravilno činjenično stanje koje je utvrdio drugostepeni sud.
19. U odnosu na pitanje identifikacije apelanta i tvrdnje da svjedok „ST-2“ apelanta oslovljava nadimkom ,,Hazo“ i ,,Hazim“, iako se radi o njegovom saborcu, Sud BiH je istakao da navedeno ne rezultira sumnjom u pogledu identifikacije apelanta s obzirom na decidiran stav svjedoka „ST-2“ da je apelant, kao njegov saborac, učestvovao u akciji, pri čemu stav o tome da se radi o istoj osobi – „Hazo“ ili apelant, potkrepljuje i činjenica o identičnom nadimku „Podrezak“. Također, Sud BiH je istakao da je od bitnog značaja i činjenica da je svjedok prepoznao apelanta na predočenoj fotodokumentaciji tokom istrage, a čime se konačno isključuje sumnja u pogledu identifikacije apelanta. Sud BiH je istakao i to da svjedok „ST-2“ nije ostavio sumnju u pogledu apelantovog učešća u akciji, već da je prilikom djelimične rekonstrukcije pokazao izvjesnu neodlučnost u pogledu njegove pozicije, što je očekivana reakcija nakon itekako dugog proteka vremena od inkriminiranog događaja, kao i vrlo specifičnih okolnosti pod kojima je davao iskaz na licu mjesta, očitovanih, prije svega, u činjenici o fizičkom prisustvu apelanta i ostalih optuženih kao njegovih nekadašnjih saboraca.
20. Sud BiH je, dalje, naveo da je prilikom analize pobijane presude ocijenio i činjenicu da se u navedenoj presudi, prije samog obrazloženja, ukazalo i na širi kontekst događaja na području općine Goražde, a potom na dešavanja in tempore criminis da bi se sve konačno supsumiralo pod zaključke o krivici apelanta i ostalih optuženih putem saglasnih dijelova iskaza svjedoka u odlučnim činjeničnim pojedinostima. Nadalje, navedeno je da upravo takva sistematičnost presude ukazuje na svestrano pretresanje i razumijevanje događaja opisanog u optužnici. Slijedom navedenog, Sud BiH je istakao da je drugostepeni sud svestranom analizom i ocjenom dokazne građe, kako je to naloženo odredbom člana 281. ZKPBiH, u svjetlu razmatranja stavova odbrane apelanta i ostalih optuženih, dao ispravne odgovore na sva pitanja otvorena samo za žalbe odbrane prije nego što je donio istinitu i odluku zasnovanu na zakonu o aktivnom učešću apelanta i ostalih optuženih u inkriminiranom događaju.
21. U odnosu na civilni status kolone, Sud BiH je naveo da su apelant i ostali optuženi mogli biti svjesni civilnog statusa napadnutih osoba, odnosno da su, u najmanju ruku, mogli doći u sumnju da se radi o civilima, a što ih je obavezivalo da te osobe smatraju civilima. Nadalje, čak i da su apelant i ostali optuženi osnovano pretpostavljali da će tim putem proći vojska, što nije utvrđeno u predmetnom postupku, to ih ne bi oslobađalo dužnosti da provjere da li se radilo o civilima ili borcima, pogotovo imajući u vidu princip distinkcije. Dalje, naveo je da su apelant i ostali optuženi, kao pripadnici jedne strane u sukobu, bili obavezni da poštuju i načelo proporcionalnosti u napadu prema kome je zabranjen svaki napad od koga se može očekivati da će izazvati slučajne gubitke civilnih života, povrede civila, štete na civilnim objektima ili kombinaciju ovih djejstava, koja bi bila nerazmjerno velika u odnosu na konkretnu i direktnu vojnu prednost koja se predviđa. Sud BiH je zaključio da su apelant i ostali optuženi imali dovoljno vremena i sa očuvanim perceptivnim mogućnostima (odsustvo fizičkih zapreka) da uoče da se radi o koloni vozila s civilima (sve detaljno obrazloženo na str. 16-18 presude).
22. U odnosu na odluku o krivičnopravnoj sankciji, Sud BiH je istakao da nema mogućnosti blažeg kažnjavanja, već da se radi o opravdanoj žalbi Tužilaštva BiH, koje je ukazalo na propuste drugostepenog suda prilikom procjene svih okolnosti koje su od utjecaja na visinu kazne. Nadalje se u konkretnom slučaju radi o teškom krivičnom djelu, čije posljedice nadvladavaju sve olakšavajuće okolnosti, zbog čega je apelantu i ostalim optuženima izrekao kazne zatvora kao u izreci presude. Sud BiH je zaključio da će se izrečenim kaznama ostvariti svrha kažnjavanja izražena kroz specijalnu i generalnu prevenciju, kao i da će ukazati na pogibeljnost činjenja krivičnih djela, te žrtvama pružiti određena satisfakcija (detaljno obrazloženo na str. 19 i 20 presude). IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
23. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku i pravo na akuzatoran postupak. U tom dijelu apelacije apelant obrazlaže šta podrazumijeva princip „jednakosti oružja“, citirajući stav iz presude Evropskog suda u predmetu De Haes i Gijsels protiv Belgije od 24. februara 1997. godine. Osim toga, obrazlažući načelo akuzatornosti postupka, apelant se poziva na presudu Evropskog suda u predmetu Ruiz-Mateos protiv Španije od 23. juna 1993. godine, kao i na Odluku o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 557/04 od 30. novembra 2004. godine. S tim u vezi, ističe da je očigledno da su prekršene odredbe člana 15. ZKPBiH, kao i član 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije, odnosno da je kršenjem prava jednakosti strana u postupku, te prava odbrane došlo do kršenja prava na pravično suđenje. Nadalje, apelant ukazuje na to da je u predmetnom postupku došlo do proizvoljne primjene „KZBiH“, te bitne povrede odredaba ZKPBiH na njegovu štetu. Apelant ističe da su u predmetnom krivičnom postupku jedini dokazi protiv apelanta bili iskazi zaštićenih svjedoka „ST-1“ i „ST-2“, te da niko osim navedenih svjedoka ne spominje apelanta u svojim svjedočenjima. Apelant navodi da svjedok „ST-2“ u svom svjedočenju sve vrijeme apelanta naziva „Hazimom“, odnosno „Hazom“. Apelant smatra da pobijana presuda sadrži pogrešne zaključke o odlučnim činjenicama. S tim u vezi, ukazuje na iskaz svjedoka „ST-2“ dat prilikom obilaska lica mjesta, pri čemu navodi da je svjedok „ST-2“ iskazao nesigurnost u pogledu tačne lokacije na kojoj se tada nalazio apelant, a iz čega proizlazi da je iskazao nesigurnost i u pogledu toga da li je apelant uopće učestvovao u predmetnom događaju. Apelant smatra da je po navodima optužnice i po iskazu svjedoka „ST-2“ nesporno da svi pripadnici Kukavičke čete nisu učestvovali u predmetnom događaju, te da nije jasno na osnovu čega je Sud BiH pogrešno zaključio da je nesigurnost kod svjedoka „ST-2“ iskazana samo u pogledu tačne lokacije apelanta, a ne i okolnosti da li je on bio učesnik spornog događaja. Apelant smatra da Sud BiH nije dao razloge zašto poklanja vjeru „nesigurnom“ iskazu svjedoka „ST-2“ pri čemu nije naveo i ocijenio sadržinu njegovog iskaza, što ukazuje na to da u konkretnom slučaju postoji apsolutna povreda zakona, jer osporena presuda nema razloge o odlučnim činjenicama. Osim toga, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na presumpciju nevinosti, odnosno princip in dubio pro reo.
b)Odgovor na apelaciju
24. Sud BiH je ukratko naveo hronologiju predmetnog postupka, te istakao da je bezrazložno ponovno obrazlaganje činjenica koje su valjano i argumentirano izložene u drugostepenoj, kao i u trećestepenoj presudi, a pri kojim obrazloženjima ostaje. Sud BiH je ukazao na iznesene stavove u trećestepenoj presudi u kojima je dat odgovor na pitanja istaknuta apelacijom (paragraf 30. trećestepene presude). U tom kontekstu Sud BiH je ukazao i na paragrafe 32-42. trećestepene presude u kojima je dat detaljan osvrt zbog čega nisu nađene manjkavosti u pogledu činjeničnih utvrđenja drugostepenog suda. Sud BiH je istakao da je drugostepeni sud svestranom analizom i ocjenom dokazne građe dao ispravne odgovore na sva pitanja prije nego što je donio istinitu i odluku zasnovanu na zakonu o aktivnom učešću, između ostalih, apelanta u inkriminiranom događaju. Sud BiH je u konačnici istakao da su prigovori i tvrdnje iznesene u apelaciji neosnovani.
25. Tužilaštvo BiH je navelo da apelant nije naveo nikakvo postupanje Suda BiH koje bi moglo predstavljati kršenje principa „jednakosti oružja“ i principa akuzatornosti zbog čega je u tom dijelu apelacija potpuno neobrazložena. Tužilaštvo BiH smatra da apelant selektivno interpretira iskaz svjedoka „ST-2“ dok se presuda zasniva na iskazima velikog broja svjedoka, posrednih i neposrednih, kao i materijalnih dokaza. Nadalje, navelo je da je apelantovoj odbrani bilo omogućeno pobijanje svih navoda iz optužnog akta na glavnom pretresu i u postupku po žalbi, te da je bilo omogućeno izvođenje dokaza u svrhu pobijanja navoda optužbe, kao i izvođenje dokaza replike i dodatnih dokaza, a iz čega nesporno slijedi da nije povrijeđeno niti jedno pravo koje predstavlja osnov za razmatranje navodne povrede iz člana 6. Evropske konvencije. Tužilaštvo BiH je istaklo da su redovni sudovi u svojim odlukama utvrdili činjenice i za navedena utvrđenja dali dovoljne razloge. Tužilaštvo BiH je zaključilo da redovni sudovi nisu propustili primijeniti princip in dubio pro reo, te je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
26. Krivični zakon Socijalističke federativne republike Jugoslavije ("Službeni list SFRJ" br. 44/76, 36/77 - ispravka, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90 - ispravka) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Saizvršilaštvo Član 22.
Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički učine krivično delo, svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to delo.
Ratni zločin protiv civilnog stanovništva Član 142. stav (1) (1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vreme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku telesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovečna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenja velikih patnji ili povreda telesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarodnjavanje ili prevođenje na drugu veru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanja; primenjivanje mera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njenoj obaveštajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjavanje stanovništva, konfiskovanje imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmerama imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nesrazmerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca, ili ko izvrši neko od navedenih dela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
27. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03 - ispravka, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 - Odluka USBiH, 42/18 - Rješenje USBiH i 65/18) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 14.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2) Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 85. stav (4) Način saslušanja, suočenje i prepoznavanje (4) Ako prepoznavanje nije moguće u skladu sa stavom (3) ovog člana, prepoznavanje će se izvršiti na osnovu prepoznavanja fotografija tog lica ili predmeta postavljenih među fotografijama svjedoku nepoznatih lica ili predmeta iste vrste.
Član 281. stav (2) Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Član 317. stav (2) Pretres pred vijećem apelacionog odjeljenja (2) Ako vijeće apelacionog odjeljenja ustanovi da je potrebno ponovo izvesti već izvedene dokaze u prvostepenom postupku, iskazi saslušanih svjedoka i vještaka i pismeni nalaz i mišljenje bit će prihvaćeni kao dokazi i mogu biti pročitani ili reproducirani ukoliko su ti svjedoci i vještaci prilikom svjedočenja bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca, ili nisu bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca iako im je to bilo omogućeno, kao i u slučaju ako je to ovim zakonom drugačije određeno, te ukoliko se radi o dokazima iz člana 261.
stav (2) tačka e) ovog zakona.
VI.Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 1 K 016447 18 Kžž od 21. februara 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov zastupnik je primio 12. aprila 2019. godine, a apelant 17. aprila 2019. godine, te je apelacija podnesena 28. maja 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
34. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
35. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te da, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije.
36. Apelant smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, da su izvedeni dokazi proizvoljno ocijenjeni i da su proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
37. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78, i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).
38. Ustavni sud, također, ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda, na osnovu takve brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 281. stav 2. ZKPBiH). Pri tome, prema članu 15. ZKPBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.
39. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza, te na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao tokom postupka pred Sudom BiH, a o čemu se Sud BiH dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnio u drugostepenoj i trećestepenoj presudi. S tim u vezi, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je, nakon održanog pretresa pred vijećem Apelacionog odjeljenja Suda BiH, taj sud ukazao na kojim dokazima je utemeljio uvjerenje da su apelant i ostali optuženi učestvovali u spornom napadu, i to, prije svega, na iskazu svjedoka „ST-2“, koji je bio neposredni učesnik u navedenom događaju, a čiji iskaz je potkrijepljen iskazima svjedoka „ST-1“ i F. J., koji imaju posredna saznanja o učešću apelanta i ostalih optuženih u navedenom događaju, a u određenom dijelu i iskazima svjedoka N. K., S. N. i S. B. u mjeri u kojoj im je to bilo poznato. Nadalje, iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da je Sud BiH iskaz svjedoka „ST-2“ analizirao sa posebnom pažnjom, budući da je učestvovao u inkriminiranom događaju, te da mu je dodijeljen ograničen imunitet od krivičnog gonjenja. Nadalje, slijedi da drugostepeni sud nije poklonio vjeru navodima svjedoka odbrane (preciziranim u obrazloženju presude) s obzirom na to da je evidentno da su usmjereni na ekskulpiranje apelanta i ostalih optuženih od odgovornosti, kao i izbjegavanje vlastite samoinkriminacije. Također, Ustavni sud nalazi, a kako to proizlazi iz obrazloženja drugostepene presude, da je prepoznavanje apelanta u fazi istrage izvršeno u skladu sa članom 85. stav 4. ZKPBiH, budući da je „ST-2“, nakon što je opisao osobu koju je oslovljavao sa „Hazim“, nakon predočavanja više fotografija prepoznao apelanta. Nadalje, navedeno je da je navedeni svjedok prilikom direktnog ispitivanja potvrdio da je vojnik koji je bio kod kafane upravo Š. (apelantovo prezime) „Hazim“, navodeći da mu je nadimak bio „Podrezak“, kao i da je pred drugostepenim sudom pojasnio da su apelanta svi zvali po nadimku „Hazo“, te da ga niko nije zvao imenom, pri čemu je potvrdio da je siguran da je apelant učestvovao u akciji. Također, navedeno je da se apelantovo kazivanje sa djelimične rekonstrukcije događaja ne odnosi na to da apelant nije učesnik u predmetnom događaju, već na nesigurnost u pogledu tačne lokacije na kojoj se apelant nalazio. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da su apelant i ostali optuženi predmetno krivično djelo počinili sa eventualnim umišljanjem. Dalje, Ustavni sud zapaža da su apelantovi navodi bili predmet dodatne analize u trećestepenoj presudi Suda BiH, koji je zaključio da je drugostepeni sud pravilno postupio kada je na osnovu izvedenih dokaza zaključio da su apelant i ostali optuženi učestvovali u napadu na civilno stanovništvo na način da je svaki ponaosob djelovao vatrenim oružjem prema motornim vozilima u pokretu. Nadalje, navedeno je da nije ostavljena sumnja u pogledu identifikacije apelanta s obzirom na decidiran stav svjedoka „ST-2“ da je apelant učestvovao u akciji. Nadalje, u odnosu na određene nesaglasnosti u iskazima svjedoka „ST-2“, da niti jedna od razlika u iskazima ne dovodi u pitanje nesumnjivo pravilno činjenično stanje koje je utvrdio drugostepeni sud. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i one koje nisu prihvatili dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. S obzirom na to, te imajući u vidu da apelant, osim paušalnih navoda iznesenih u tom pravcu, nije ponudio odgovarajuće argumente u prilog svojim tvrdnjama, Ustavni sud smatra da su oni neosnovani.
40. U pogledu apelantovih tvrdnji da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju načela presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vezuju isključivo za ocjenu dokaza na osnovu kojih proizlazi da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. U vezi sa navedenim načelom, Ustavni sud ukazuje da sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i da ga može osuditi samo na osnovu dokaza iznesenih tokom suđenja. Također, načelo pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužilaštvu, te da, prema načelu in dubio pro reo, i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom (vidi, Evropski sud, presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je Sud BiH sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te da je na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveo zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret na način kako je navedeno u izreci prvostepene presude, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta za apelantove tvrdnje o kršenju načela in dubio pro reo, jer iz osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje predmetnog krivičnog djela, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, pa je i u ovom dijelu apelacija neosnovana.
41. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da je apelant problematizirao pitanje jednakosti strana u postupku, odnosno da je naveo da mu je povrijeđen princip „jednakosti oružja“ i pravo na akuzatoran postupak. Međutim, budući da ove navode apelant nije detaljno obrazlagao, niti argumentirao, osim što je citirao odluke Evropskog suda i Ustavnog suda, Ustavni sud ih neće posebno razmatrati. Dakle, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, kao i apelantove navode kojima se ukazuje na kršenje prava na pravičan postupak, Ustavni sud smatra da je Sud BiH dao logične i zadovoljavajuće odgovore na sve apelantove prigovore, kao i da apelantovi navodi ne mogu na bilo koji način dovesti u pitanje pravičnost postupka protiv njega. Ustavni sud, također, napominje da je prilikom donošenja ove odluke imao u vidu praksu Ustavnog suda i Evropskog suda na koju se apelant pozvao, ali da ta praksa ni na koji način ne utječe na drugačiju odluku u apelantovom slučaju.
42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije kada je Sud BiH za svoje odluke dao detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, te primjene materijalnog i procesnog prava, te kada nema elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Osim toga, iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog.
44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević