Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4220/20 (N. V.)

Odluka donesena 22. 12. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4220/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 12. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2020. godine, u predmetu broj AP-4220/20, rješavajući apelaciju Nikole Vukadina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nikola Vukadin protiv Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 659116 20 Kv 2 od 9. septembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nikola Vukadin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pala, kojeg zastupa Zoran Jovanović, advokat iz Pala, podnio je 20. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K 659116 20 Kv 2 od 9. septembra 2020. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 K 659116 17 Kpp od 15. jula 2020. godine odobrena je „isplata nagrade punomoćniku apelanta u novčanom iznosu za zastupanje apelanta kao oštećenog u krivičnom postupku“.

3. U obrazloženju rješenja, Općinski sud je naveo da je punomoćnik apelanta dostavio ovom sudu troškovnik sa zahtjevom za naknadu troškova krivičnog postupka apelanta, koji je opredijeljen u skladu sa Advokatskom tarifom Republike Srpske. Općinski sud je podnescima Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo od 25. februara 2020. godine obaviješten da je apelant ima svojstvo svjedoka i oštećenog, pa je o tome obavijestio punomoćnika oštećenog, koji je podneskom od 5. novembra 2019. godine zatražio naknadu troškova postupka oštećenog. Općinski sud je ukazao na odredbu člana 199. stav 2. tačka i) Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH, kojom je propisano da troškovi krivičnog postupka obuhvataju nužne izdatke oštećenog i njegovog zastupnika, kao i nagradu za nužne izdatke njegovog punomoćnika. Općinski sud je naveo da je punomoćnik apelanta ovom sudu dostavio troškovnik koje je opredjeljen u skladu sa kriterijima iz advokatske tarife za rad advokata u Republici Srpskoj, koja se ne primjenjuje u FBIH u skladu sa odredbom člana 32. Advokatske tarife FBIH (u daljnjem tekstu: AT FBIH). Dopisom od 5. marta 2020. godine, Općinski sud je pozvao punomoćnika apelanta da uredi troškovnik i isti opredijeli u skladu sa AT FBIH, što je punomoćnik apelanta odbio učiniti. Općinski sud je naveo da je na osnovu navedenog, a imajući u vidu i odluku Ustavnog suda BiH u predmetu broj AP 1753/07 od 17. decembra 2009. godine, na osnovu odredaba člana 199. i 200. Zakona o krivičnom postupku Federacije BIH, člana 24. Pravilnika o naknadi troškova krivičnog postupka u F BiH i visini paušalnog iznosa i AT FBIH, apelantu kao oštećenom dosudio troškove u skladu sa AT FBIH.

4. Osporenim rješenjem Općinskog suda od 9. septembra 2020. godine odbijena je kao neosnovana žalba punomoćnika apelanta izjavljena protiv prvostepenog rješenja od 15. jula 2020. godine.

5. U obrazloženju osporenog rješenja Općinski sud je naveo da je, shodno odredbama člana 24. Pravilnika o naknadi troškova krivičnog postupka u FBiH i visini paušalnog iznosa, propisano da se nagrada i naknada troškova punomoćniku oštećenog određuje po AT FBIH. U skladu sa odredbom člana 32. AT FBIH, za radnje pružanja pravne pomoći koje se preduzimaju na području stvarno i mjesno nadležnih sudova u AT FBIH primjenjuje se navedena advokatska Tarifa, a što punomoćnik apelanta nije učinio. Općinski sud je naveo da je vijeće ovog suda, nakon uvida u cjelokupan spis i pobijano rješenje, utvrdilo da je postupajući sudija pravilno odlučio kada je apelantu dosudio troškove u navedenom novčanom iznosu, kao i da je pravilno postupio kada je zahtjev punomoćnika apelanta za isplatu iznosa preko dosuđenog, kao i za naknadu troškova sastava troškovnika, odbio, jer isti nije opredijeljen u skladu s važećom AT FBIH, jer se shodno odredbi člana 32. AT FBIH, za radnje pružanja pravne pomoći koje se preduzimaju na području stvarno i mjesno nadležnih sudova primjenjuje navedena advokatska Tarifa.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II.3/k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je Općinski sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno primijenio pozitivno-pravne propise. Apelant navodi da nema utemeljenja u pozitivno pravnim propisima stav Općinskog suda da oštećeni u postupku pred sudom u Federaciji BiH nema pravo na naknadu troškova postupka na ime nagrade za zastupanje od strane advokata u visini naknade koja se opredjeljuje po kriterijumima iz Advokatske tarife advokata iz Republike Srpske, iako ga je zastupao član Advokatske komore Republike Srpske čije je sjedište na području Republike Srpske i koji se opredijelio za primjenu Advokatske tarife Republike Srpske. Nadalje apelant navodi da je Općinski sud, „odbijajući dio zahtjeva koji se odnosi na nepostojeći zahtjev za naknadu sastava troškovnika ustvari odbio (a potpuno neosnovano) zahtjev za naknadu troškova postupka“.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Općinski sud primijenio pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Općinski sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4220/20 (N. V.) | Sudska praksa | Aktio