Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2371/19 (N.Đ.)

Odluka donesena 22. 12. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • In dubio pro reo
  • Pretpostavka nevinosti
  • Krivični postupak
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2371/19

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 12. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2371/19, rješavajući apelaciju N. Đ., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. decembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija N. Đ. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 021606 18 Kž 6 od 14. marta 2019. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 K 021606 18 K od 16. jula 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Apelant N. Đ. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Milorad Ivošević, advokat iz Banjaluke, podnio je 1. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 021606 18 Kž 6 od 14. marta 2019. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 021606 18 K od 16. jula 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva Banjaluka (u daljnjem tekstu: Okružno javno tužilaštvo) zatraženo je 7. oktobra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud i Okružno javno tužilaštvo dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 15. do 23. oktobra 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 021606 18 K od 16. jula 2018. godine M. Š. (u daljnjem tekstu: prvooptuženi) i apelant proglašeni su krivim zbog toga što su, na način pobliže opisan u izreci presude, izvršili krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 207. stav 3. u vezi sa st. 1. i 2. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS). Apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest godina, te je određeno da mu se u izrečenu kaznu zatvora uračunava vrijeme provedeno u pritvoru počevši od 30. novembra 2017. godine pa dok pritvor bude trajao. Osim toga, apelant je obavezan da solidarno s prvooptuženim nadoknadi troškove krivičnog postupka, troškove sudskog paušala u određenom novčanom iznosu, kao i nagradu i nužne izdatke njihovih branilaca po službenoj dužnosti. Također, od apelanta je oduzeta određena količina opojnih droga, račun za autoput Prnjavor – Doboj, digitalna vaga za precizno mjerenje, kao i nosač SIM kartice s tragovima opojne droge (sve pobliže navedeno u izreci presude). U konačnici, konstatovano je da je o daljnjem egzistiranju mjere pritvora odlučeno posebnim rješenjem.

6. U obrazloženju prvostepene presude Okružni sud je naveo da je Okružno javno tužilaštvo podiglo optužnicu protiv prvooptuženog i apelanta 15. februara 2018. godine zbog krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 207. stav 3. u vezi sa st. 1. i 2. KZRS.

7. Okružni sud je istakao da su na glavnom pretresu kao dokazi optužbe saslušani svjedoci D. K. i B. R., te vještak V. M., kao i da je izvršen uvid u materijalne dokaze (detaljno pobrojane na stranicama 5. i 6. presude). Nadalje, navedeno je da je kao dokaz odbrane prvooptuženog saslušan svjedok M. Š., prvooptuženi u svojstvu svjedoka, kao i da je izvršen uvid u materijalni dokaz (naveden na stranici 6. presude). Okružni sud je istakao da je kao dokaz apelantove odbrane saslušan svjedok J. P., te da je i apelant saslušan u svojstvu svjedoka, a da su kao dokazi suda saslušani svjedoci Z. B. i S. G. Nadalje, ukazao je na iskaze svjedoka D. K., B. R., M. Š. (otac prvooptuženog), J. P. (apelantova vanbračna supruga), Z. B. i S. G. (kriminalistički inspektori zaposleni u PS Prnjavor), iskaz vještaka V. M., kao i na iskaze prvooptuženog i apelanta (kako je to pobliže navedeno na stranicama 8–12). Pri tome, Okružni sud je istakao da je detaljno analizirao i cijenio sve izvedene dokaze, kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, u smislu odredbe člana 295. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), nakon čega je van svake razumne sumnje utvrdio da su prvooptuženi i apelant izvršili krivično djelo koje im je optužnicom stavljeno na teret. Okružni sud je istakao da je u predmetnom postupku sporno da li je prvooptuženi zajedno s apelantom izvršio predmetno krivično djelo, odnosno da li su oni na prodaju nudili opojnu drogu B. R.

8. Okružni sud je naveo da je činjenice koje se odnose na vrijeme i mjesto izvršenja krivičnog djela utvrdio na osnovu materijalnih dokaza, i to zapisnika o uviđaju PS Prnjavor od 30. novembra 2017. godine, u vezi s potvrdama o dobrovoljnoj predaji predmeta na ime prvooptuženog i apelanta od 30. novembra 2017. godine, zapisnikom o otvaranju i pregledu privremeno oduzetih predmeta od 19. decembra 2017. godine i nalazom i mišljenjem hemijskog vještačenja Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, Kriminalističko-tehnički centar od 16. januara 2018. godine. Okružni sud je naveo šta proizlazi iz sadržaja pobrojanih dokaza, te da je utvrdio da su prvooptuženi i apelant policijskim službenicima u Prnjavoru dobrovoljno predali opojne droge koje su prethodno držali.

9. Okružni sud je dalje istakao da je, s obzirom na količinu, vrstu i način pakovanja opojne droge, utvrdio da su prvooptuženi i apelant navedenu drogu držali radi prodaje, iako je tokom postupka utvrđeno da su i oni sami konzumenti. Nadalje, kada se navedeni materijalni dokazi dovedu u vezu s iskazom svjedoka B. R., koji je u toku istrage izjavio da se prije njihovog susreta telefonom čuo s apelantom i da se „priča povela u pravcu“ da on pronađe nekoga da kupi opojnu drogu, te da mu je apelant rekao da „neće doći praznih ruku“, Okružni sud je zaključio da su prvooptuženi i apelant kritičnog dana radi prodaje prenijeli opojne droge iz Doboja u Prnjavor. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je u tom dijelu poklonio vjeru iskazu svjedoka B. R. datom u toku istrage, a nalazeći da je njegov iskaz dat na glavnom pretresu neuvjerljiv, nelogičan, usmjeren na poboljšanje procesnog položaja prvooptuženog i apelanta, kao i da je u suprotnosti s navedenim materijalnim dokazima. Okružni sud je dalje naveo da je svjedok B. R. na glavnom pretresu izjavio da je apelantu rekao da ponese džoint da ispuše zajedno, dok iz potvrda o dobrovoljnoj predaji predmeta proizlazi da su prvooptuženi i apelant ponijeli znatno veće i raznovrsne količine opojne droge. Nadalje, istaknuto je da je svjedok B. R. na glavnom pretresu pokušao relativizirati iskaz dat u toku istrage navodeći da je bio u alkoholisanom stanju. Međutim, Okružni sud je istakao da su navedenu tvrdnju opovrgnuli policijski službenici Z. B. i S. G. (koji su saslušavali navedenog svjedoka u PS Prnjavor) navodeći da B. R. nije odavao utisak alkoholisane osobe, a kojim iskazima je poklonio vjeru jer su nezainteresovani za ishod krivičnog postupka, te su odavali utisak profesionalnih policijskih službenika, kao i zbog toga što nisu nađeni objektivni razlozi zbog kojih bi dali lažan iskaz. Okružni sud je naveo da nije osnovan prigovor apelantovog branioca da su policijski službenici bili dužni prije početka saslušanja svjedoka pitati da li je pod uticajem alkohola ili droga, te takvo pitanje i odgovor unijeti u zapisnik, a imajući u vidu da u ZKPRS nisu sadržane odredbe koje bi policijskim službenicima nametale takve obaveze, naročito u situaciji kada lice koje se saslušava ne odaje takav utisak.

10. Okružni sud je naveo da i iz iskaza svjedoka D. K., koji je svojim vozilom prevezao prvooptuženog i apelanta iz Doboja u Prnjavor, proizlazi da su prvooptuženi i apelant kritičnog dana opojne droge prenijeli iz Doboja u Prnjavor. Nadalje, apelant nije osporio da je u svom stanu u Doboju držao opojne droge, te da je apelantov iskaz u navedenom dijelu potvrđen i materijalnim dokazima (pobliže navedenim na stranici 14. presude). S obzirom na to da je tom prilikom pronađena velika količina opojnih droga, kao i digitalna vaga na kojoj je utvrđeno prisustvo tragova opojne droge, Okružni sud je zaključio da je apelant navedene opojne droge u svom stanu držao radi prodaje. Također, Okružni sud je istakao da je pretres apelantovog strana izvršen na zakonit način, na osnovu Naredbe za pretresanje Okružnog suda u Doboju broj 13 0 K 004744 17 Kpp od 1. decembra 2017. godine, koja je prije početka pretresa uručena apelantu, koji ju je potpisao, kao što je bez ikakvih prigovora potpisao i zapisnik o pretresanju stana i potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta na osnovu naredbe za pretresanje. Okružni sud je istakao da takav zaključak nije doveden u sumnju ni iskazom svjedokinje J. P., koja je izjavila da su policijski službenici u predmetni stan došli tri sata prije zvaničnog početka pretresa, te da je jedan policijski službenik zavirivao u otvoreni ruksak. Pri tome, Okružni sud je istakao da iskaz navedenog svjedoka nije potkrijepljen niti jednim drugim dokazom.

11. Okružni sud je naveo da iz provedenih dokaza nije van svake razumne sumnje mogao utvrditi da su prvooptuženi i apelant opojne droge nudili na prodaju svjedoku B. R., nego da su se s njim sastali nakon što su od njega prethodno tražili da nađe kupce za prodaju opojne droge. Nadalje, istakao je da su se prvooptuženi i apelant kritičnog dana sastali s navedenim svjedokom u Prnjavoru, noseći sa sobom velike količine opojne droge, ali da Okružno javno tužilaštvo nije ponudilo dokaze iz kojih bi se mogao utvrditi sadržaj razgovora koji su imali tom prilikom, a niti je došlo do pokušaja predaje opojne droge svjedoku B. R. Okružni sud je ponovno ukazao na to da je navedeni svjedok na glavnom pretresu negirao da su mu prvooptuženi i apelant nudili na prodaju opojne droge, a da iz zapisnika o njegovom saslušanju u PS Prnjavor proizlazi da je on apelantu trebao pronaći kupca za opojnu drogu. Okružni sud je istakao da je u tom smislu izmijenio činjenični supstrat izreke presude u odnosu na dispozitiv optužnice (u korist prvooptuženog i apelanta) tako što je izostavio riječi „nudeći mu na prodaju opojne droge“, a dodao riječi „prethodno tražeći od istog da nađe kupce za prodaju opojne droge“, te tako što je u tekstu optužnice umjesto riječi „osumnjičeni“ dodao riječ „optuženi“. Okružni sud je naveo da na taj način nije povrijeđen identitet presude i optužbe, odnosno da optužnica nije prekoračena s obzirom na to da je izmijenjeni opis djela u izreci presude ostao u granicama činjeničnog osnova optužnice, tačnije činjenica i okolnosti na kojima se optužba zasniva, a iz kojih proizlaze zakonska obilježja krivičnog djela koja se prvooptuženom i apelantu stavljaju na teret.

12. Okružni sud je naveo da se kvalifikatorni elemenat krivičnog djela nedozvoljene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 207. stav 3, u vezi sa st. 1. i 2. i članom 37. KZRS sastoji, između ostalog, u tome što je djelo izvršilo više lica, a da je pojam „više lica“ definisan kao najmanje dva lica i da se ne postavlja kao uslov bilo kakva organizaciona strukturu ili međusobna povezanost izvršilaca, pa čak ni poznanstvo svih učinilaca. Okružni sud je naveo da je za postojanje navedenog kvalifikatornog oblika krivičnog djela dovoljno saznanje izvršilaca da njihove radnje, u svojoj objektivnoj međusobnoj povezanosti, dovode do zabranjene posljedice. Okružni sud je istakao da je u konkretnom slučaju utvrđeno da su predmetno krivično djelo zajedno izvršili prvooptuženi i apelant, nakon prethodnog zajedničkog dogovora, i to, prije svega, na osnovu njihovih realnih radnji koje su preduzeli kritičnog dana. Pri tome, Okružni sud je ukazao na iskaz svjedoka B. R., dat u toku istrage, te istakao da je na sastanak sa svjedokom B. R. apelant došao s prvooptuženim, te da su obojica sa sobom ponijeli veće količine opojne droge. Nadalje, iz iskaza svjedoka D. K. proizlazi da je u njegovo vozilo prvi ušao prvooptuženi, koji je rekao da će apelant doći za oko 10 minuta.

13. Okružni sud je istakao da nije prihvatio iskaze prvooptuženog i apelanta u dijelu u kojem su izjavili da je kritičnog dana apelant posudio jaknu od prvooptuženog, nakon čega je u nju bez znanja prvooptuženog sakrio tri pakovanja opojne droge, kao ni apelantov iskaz u dijelu u kojem je izjavio da u svom stanu nije imao jaknu, nalazeći da su nelogični (kako je to pobliže obrazloženo na stranici 15. presude). Nadalje, nije poklonio vjeru ni iskazu prvooptuženog u dijelu u kojem je izjavio da nema nikakve veze s navedenom opojnom drogom, odnosno da mu je navedenu drogu u jaknu podmetnuo apelant, a što je apelant potvrdio. Okružni sud je istakao da su navedeni iskazi u suprotnosti s materijalnim dokazima (pobliže navedenim na stranici 16. presude), te da su prvooptuženi i apelant kritičnog dana policijskim službenicima dobrovoljno predali opojne droge, a kojom prilikom nisu osporili da su ih prethodno držali. Također, Okružni sud je naveo da nije prihvatio apelantov iskaz u dijelu u kojem je naveo da je kritičnog dana imao namjeru da iz Prnjavora ide za Banjaluku, te da tamo izvrši prodaju opojne droge. Okružni sud je naveo da je navedeni iskaz u suprotnosti s iskazom svjedoka D. K. koji je izjavio da mu apelant nije platio vožnju, te da je to trebao učiniti po povratku u Doboj. Nadalje, istakao je da je nelogično i to da apelant plaća taksistu kako bi ga odvezao do Prnjavora, te da se nakon toga, na nepoznat način, prevozi do Banjaluke. Osim toga, Okružni sud je naveo da apelant nije želio reći s kim se navodno trebao sastati u Banjaluci. Okružni sud je zaključio da je takva odbrana prvooptuženog i apelanta unaprijed smišljena i usmjerena na poboljšanje njihovog procesnog položaja u predmetnom krivičnom postupku, odnosno da se prvooptuženi oslobodi od krivične odgovornosti, a da se apelant kazni za predmetno krivično djelo u osnovnom obliku (bez učešća više lica), za koji je propisana blaža kazna zatvora.

14. Okružni sud je dalje istakao da su prvooptuženi i apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela bili uračunljivi jer nisu postojale okolnosti koje bi dovele u sumnju takav zaključak, kao i da su krivično djelo izvršili s direktnim umišljanjem. U vezi s tim, naveo je da se direktan umišljaj sastoji u njihovoj svijesti da neovlašteno radi prodaje drže i prenose supstance za koje su nesumnjivo znali da su proglašene za opojne droge, te da su također bili svjesni svog djela i htjeli njegovo izvršenje.

15. Okružni sud je naveo da je prilikom odmjeravanja kazne imao u vidu težinu izvršenog krivičnog djela, stepen krivične odgovornosti, kao i okolnosti pod kojima je djelo izvršeno. U vezi s tim, kod apelanta je kao olakšavajuću okolnost cijenio to što je u vanbračnoj zajednici u kojoj će uskoro postati otac, dok je kao otežavajuće okolnosti cijenio njegovu raniju osuđivanost, kao i to što je radi prodaje držao i prenosio veliku količinu opojne droge (više vrsta). Nadalje, istaknuto je da je navedena kazna adekvatna težini izvršenog krivičnog djela, okolnostima pod kojim je ono izvršeno, kao i apelantovoj ličnosti, te da smatra da će dovoljno uticati na apelanta da prestane s vršenjem krivičnih djela jer izdržana kazna zatvora u kraćem trajanju (jedna godina) to nije mogla postići.

16. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 021606 18 Kž 6 od 14. marta 2019. godine odbijene su kao neosnovane žalbe branilaca prvooptuženog i apelanta, te je prvostepena presuda potvrđena.

17. U obrazloženju drugostepene presude Vrhovni sud je naveo da nije osnovan žalbeni prigovor apelantovog branioca da je pretresanje apelantovog stana izvršeno nezakonito, te da su zbog toga nezakoniti i dokazi koji su pronađeni prilikom pretresa. Vrhovni sud je istakao da je pretres apelantovog stana izvršen na osnovu naredbe za pretresanje Okružnog suda u Doboju od 1. decembra 2017. godine, koja je prije početka pretresa uručena apelantu, koji ju je potpisao, kao i zapisnik o pretresanju stana i potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta. Nadalje, iskaz svjedokinje J. P. nije potkrijepljen niti jednim drugim dokazom, kao i da navedena svjedokinja nije navela da su policijski službenici nešto izuzimali ili donosili u stan, kako je to pravilno utvrdio prvostepeni sud.

18. Vrhovni sud je istakao i da su neosnovani prigovori da je prvostepeni sud prekoračio optužbu i time počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka i) ZKPRS jer princip koji zahtijeva identitet između optužbe i presude (sadržan u odredbi člana 294. stav 1. ZKPRS) nije povrijeđen s obzirom na to da se pobijana presuda odnosi na lica koja su optužena i na djelo koje je predmet optužbe, te je zasnovana na činjeničnom stanju utvrđenom na glavnom pretresu. Nadalje, na bazi takvih utvrđenja izvršena je neznatna korekcija u činjeničnom opisu djela, koje je ostalo u okviru istog događaja i istog krivičnog djela iz potvrđene optužnice.

19. Vrhovni sud je istakao da su činjenična utvrđenja pobijane presude potpuna i pravilna. Nadalje, istaknuto je da su ta činjenična utvrđenja zasnovana na brojnim dokazima izvedenim na glavnom pretresu, a koji su ocijenjeni na način koji propisuje odredba člana 295. stav 2. ZKPRS. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da je takvim pristupom ocjeni dokaza izveden pravilan zaključak da su prvooptuženi i apelant počinili krivično djelo koje im je optužnicom stavljeno na teret. Vrhovni sud je ukazao na to da je pobijana presuda analizirala sadržaj iskaza svjedoka optužbe D. K., koji je na glavnom pretresu potvrdio činjenice koje je naveo i u svom iskazu u istrazi, a potom i iskaz svjedoka B. R. dat na glavnom pretresu i u istrazi, koji je na glavnom pretresu dao iskaz drugačiji od onog u istrazi. Nadalje, prvostepeni sud je pravilno ocijenio kao vjerodostojan iskaz navedenog svjedoka iz istrage, o čemu je dao detaljno i valjano obrazloženje. Također, Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud iskaz navedenog svjedoka iz istrage i u dijelu u kojem je izmijenjen na glavnom pretresu, u smislu odredbe člana 304. stav 7. ZKPRS, pravilno ocijenio i s aspekta sadržaja doveo u vezu s iskazima svjedoka Z. B. i S. G., vještačenjem oduzete materije, te drugom materijalnom dokumentacijom (kako je to pobliže navedeno na stranici 5. presude). Vrhovni sud je zaključio da se takav pristup u ocjeni vjerodostojnosti proturječnih iskaza navedenog svjedoka, a u vezi s tim i ocjena vjerodostojnosti iskaza prvooptuženog i apelanta, te svjedoka odbrane, ne može osporiti argumentima iznesenim u žalbama. U odnosu na prigovore iz žalbi da prvooptuženi nije počinio predmetno krivično djelo, tvrdeći da je svoju jaknu posudio apelantu, koji je, bez njegovog znanja, u džepove jakne stavio tri pakovanja s opojnom drogom, te da apelant nije dogovorio sa svjedokom B. R. da mu pronađe kupce za drogu, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud o tome dao detaljne i valjane razloge, a koje je prihvatio i taj sud (pobliže obrazloženo na stranicama 5. i 6. presude). Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno ocijenio iskaze prvooptuženog i apelanta, date u svojstvu svjedoka, koje nije prihvatio, te da je i o tome dao detaljno i valjano obrazloženje.

20. Vrhovni sud je dalje naveo da, nasuprot prigovorima iz žalbi kojima se osporava pravilnost zaključka prvostepenog suda o postojanju kvalifikatornog oblika predmetnog krivičnog djela, nalazi da je za takvo utvrđenje prvostepeni sud imao dovoljno uporišta u izvedenim dokazima. Nadalje, istaknuto je da su radnje izvršenja osnovnog oblika predmetnog krivičnog djela alternativno određene i da postoje u situaciji kada se neovlašteno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži ili prenosi ili posreduje u prodaji ili kupovini ili se na drugi način neovlašteno stavljaju u promet supstance ili preparati koji su proglašeni za opojne droge. Vrhovni sud je istakao da je za postojanje jednog od kvalifikatornih oblika predmetnog krivičnog djela (određenih u stavu 3. člana 207. KZRS) potrebno da je djelo izvršilo više lica, što podrazumijeva učešće najmanje dva lica u izvršenju osnovnog oblika djela. Vrhovni sud je ukazao na činjenični opis djela sadržan u izreci pobijane presude, te istakao da navedeni opis sadrži sve elemente kvalifikatornog oblika predmetnog krivičnog djela. Vrhovni sud je zaključio da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno i da je pravilno primijenjen KZRS kada su radnje prvooptuženog i apelanta kvalifikovane kao krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 207. stav 3. u vezi sa st. 1. i 2. KZRS.

21. Vrhovni sud je istakao da je ispitao pobijanu presudu i u pogledu odluke o kazni, te da su pravilno utvrđene i obrazložene sve olakšavajuće okolnosti, prvenstveno porodične prilike prvooptuženog i apelanta, konkretizovane za svakog od njih pojedinačno, kao i otežavajuće okolnosti (pobliže navedeno na stranici 8. presude). Nadalje, istaknuto je da je prihvatio kao valjane razloge date u pobijanoj presudi u vezi s ocjenom svih okolnosti, te da je našao da su izrečene kazne potrebna i dovoljna mjera za ostvarivanje svrhe kažnjavanja, a imajući u vidu zakonom propisanu kaznu za predmetno krivično djelo, kao i opšta pravila o odmjeravanju kazne, u smislu člana 52. stav 1. KZRS.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

22. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, između ostalog, navodi da su osporene presude donesene proizvoljnom primjenom materijalnog prava, te da je u toku postupka povrijeđeno niz odredaba ZKPRS. Nadalje, navodi da je povrijeđen identitet presude i optužbe nakon izmijenjenog činjeničnog supstrata presude u odnosu na dispozitiv optužbe. Apelant ističe da se drugostepeni sud nije bavio njegovim žalbenim prigovorima, izuzev u pogledu prigovora zakonitosti pretresanja stana, kao i da nije imao ravnopravan tretman u odnosu na tužioca budući da je sud uvijek odlučivao u tužiočevu korist, a na njegovu štetu, što znači da se nije rukovodio načelom in dubio pro reo kod ocjene dokaza. Apelant, dalje, navodi da su redovni sudovi pogrešno zaključivali u pogledu kvalifikacije samog djela iz člana 207. KZRS, te da niti u jednom izvedenom dokazu nije utvrđeno da su prvooptuženi i apelant drogu nudili na prodaju. Nadalje, smatra da je sud pogrešno i olako pošao od tužiočevih tvrdnji da je kritičnog dana apelant u dogovoru s prvooptuženim otišao u Prnjavor s namjerom rasturanja narkotika, kao i da su pogrešni zaključci da su prvooptuženi i apelant kritičnog dana prenijeli drogu iz Doboja u Prnjavor budući da nigdje nije utvrđeno da su se dogovarali u pogledu nošenja spornih narkotika, niti to proizlazi iz iskaza D. K. Također, apelant ukazuje na svoj iskaz, iskaz svjedoka B. R., te svjedoka Z. B. i S. G., te navodi da je iskaz svjedoka B. R. dat na glavnom pretresu realan i osnovan, ali da sud poklanja povjerenje iskazima policijskih službenika, smatrajući da oni nisu zainteresovani za predmetni postupak. Apelant ističe da je takvo shvatanje suda krajnje neosnovano i nelogično. Apelant smatra da se iz cjelokupnog dokaznog postupka ne može utvrditi da se u odnosu na njega može govoriti o kvalifikatornom obliku utvrđenom u odredbi člana 207. stav 3. KZRS. Osim toga, apelant smatra da je pretres njegovog stana izvršen nezakonito, a što predstavlja bitnu povredu ZKPRS. Nadalje, prilikom odmjeravanja kazne sud nije imao u vidu olakšavajuće okolnosti kod apelanta, te da je morao cijeniti cjelokupno apelantovo ponašanje. U vezi s tim, navodi da mu je izrečena kazna utvrđena previsoko. b)Odgovor na apelaciju

23. Vrhovni sud je naveo da je, suprotno navodima iz apelacije, donio pravilnu i zakonitu odluku kojom nije došlo do povrede apelantovog prava iz člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Nadalje, istaknuto je da su navodi apelacije o povredama odredaba krivičnog postupka i pogrešnoj primjeni materijalnog prava bile predmet ocjene u žalbenom postupku, te da ih je Vrhovni sud u drugostepenoj presudi cijenio savjesno i u obimu u kojem to zahtijeva ZKPRS. Vrhovni sud je dalje istakao da je o njima dao sasvim jasne, određene i potpune odgovore pri kojima ostaje. U konačnici, Vrhovni sud je predložio da se predmetna apelacija odbije.

24. Okružni sud je naveo da su u predmetnom krivičnom postupku ispoštovana apelantova prava koja mu garantuje Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija, te da nije došlo do kršenja apelantovih prava pobrojanih u apelaciji. Okružni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

25. Okružno javno tužilaštvo je navelo da apelantova ustavna prava nisu prekršena, te da su provedeni postupci bili pravični. Nadalje, u toku postupka data je razumna mogućnost optužbi i odbrani za iznošenje dokazne građe, iskorištena je mogućnost pozivanja i saslušanja svjedoka, sudskih vještaka, te su istražne radnje uviđaja i pretresanja preduzete u skladu s odredbama ZKPRS. Također, Okružno javno tužilaštvo je istaklo da je sud pravilno cijenio dokaze materijalne i subjektivne prirode, o čemu je dao iscrpne razloge, koji nisu proizvoljni, već međusobno tako uvezani da upućuju na jedini mogući zaključak da je upravo apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Pri tome, Okružno javno tužilaštvo je navelo da je sud dao razloge zbog čega proturječnim iskazima svjedoka iz istrage i s glavnog pretresa poklanja povjerenje, dovodeći ih u vezu s drugim dokazima. Nadalje, istaknuto je da se u apelaciji ponavljaju navodi iz žalbe o kojoj je drugostepeni sud u potpunosti odlučio. Okružno javno tužilaštvo je zaključilo da sudovi nisu zloupotrijebili pozitivnopravne odredbe na kojima se odluka zasniva, te da nije počinjena povreda prava na pravično suđenje, kao i da predmetna apelacija nema osnov i da je treba odbiti. V.Relevantni propisi

26. Krivični zakonik Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 64/17 i 104/18 – odluka USRS).

27. U konkretnom slučaju primjenjuje se Krivični zakonik Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 64/17) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Saizvršilaštvo Član 37.

Ako više lica zajednički izvrše krivično djelo učestvujući u radnji izvršenja ili nekom drugom radnjom značajno doprinesu njegovom izvršenju, svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to djelo.

Neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga Član 207. st. (1) (2) i (3) (1) Ko neovlašteno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju, ili ko radi prodaje kupuje, drži ili prenosi, ili ko posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašteno stavlja u promet supstance ili preparate koji su proglašeni za opojne droge, kazniće se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

(2) Ko ponudi, proda ili posreduje u prodaji supstanci ili preparata koji su proglašeni za opojne droge djetetu, duševno poremećenom licu, ili to učini u školi ili drugim vaspitno-obrazovnim, sportskim, kulturnim ustanovama ili mjestima koja služe za obrazovanje, vaspitanje, sportsku ili neku drugu društvenu aktivnost djece ili u njihovoj neposrednoj blizini, u javnim lokalima ili na javnim priredbama, ili ko za izvršenje djela iz stava 1. ovog člana iskoristi dijete kazniće se kaznom zatvora od pet do petnaest godina.

(3) Kaznom iz stava 2. ovog člana kazniće se službeno lice, nastavnik, vaspitač, socijalni ili zdravstveni radnik ili sveštenik koji djelo izvrši koristeći svoj položaj, kao i lice koje organizuje mrežu preprodavaca ili posrednika za izvršenje djela iz st. 1. ili 2. ovog člana ili je djelo izvršeno od strane više lica.

28. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18).

29. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12 i 91/17) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo Član 3.

(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.

Slobodna ocjena dokaza Član 15.

Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Vezanost presude za optužbu Član 294. stav (1) (1) Presuda se može odnositi samo na lice koje je optuženo i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici.

Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.

(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

VI.Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 021606 18 Kž 6 od 14. marta 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant i apelantov branilac su primili 9. aprila 2019. godine, a apelacija je podnesena 1. juna 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

34. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

36. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] 2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

37. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te da stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije.

38. Apelant smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari povrijeđen identitet presude i optužbe, da je proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i da su proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi, kao i da su izvedeni dokazi proizvoljno ocijenjeni. Također, apelant smatra da olakšavajuće okolnosti nisu pravilno ocijenjene i da mu je sud trebao omjeriti blažu kaznu, kao i da je povrijeđeno načelo in dubio pro reo.

39. U odnosu na apelantove navode kojima ukazuje na to da je prvostepeni sud povrijedio identitet presude i optužbe jer je izmijenio činjenični supstrat presude u odnosu na dispozitiv optužbe, Ustavni sud nalazi da se tim navodima u suštini ukazuje na povredu objektivnog identiteta između optužbe i presude. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da, prema krivičnopravnoj teoriji i praksi, objektivni identitet optužbe i presude neće biti doveden u pitanje ako se u presudi izmijene okolnosti koje se odnose na bliže svojstvo krivičnog djela, ili na okolnosti koje bliže određuju krivično djelo, ili ako se u presudi izmijene okolnosti koje nisu bitne za opis djela, te ako se u presudi potpunije i preciznije odredi uopšteni činjenični opis djela iz optužnog akta. U svakom slučaju, objektivni identitet optužbe i presude nije povrijeđen ako se radi o takvim izmjenama koje ne ulaze u suštinu krivičnog djela sadržanog u optužnici, pod uslovom da optuženi ne bude osuđen za teže krivično djelo od onog djela koje je sadržano u optužnom aktu. Ustavni sud na osnovu stanja u spisu primjećuje da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud izmijenio činjenični supstrat izreke presude u odnosu na dispozitiv optužnice tako što je izostavio riječi „nudeći mu na prodaju opojne droge“, a dodao riječi „prethodno tražeći od istog da nađe kupce za prodaju opojne droge“, te tako što je u tekstu optužnice umjesto riječi „osumnjičeni“ dodao riječ „optuženi“. Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je izmijenjeni opis djela u izreci presude ostao u granicama činjeničnog osnova optužnice. Osim toga, iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizlazi da se prvostepena presuda odnosi na lica koja su optužena i na djelo koje je predmet optužbe, te da je zasnovana na činjeničnom stanju utvrđenom na glavnom pretresu, kao i da je na bazi takvih utvrđenja izvršena neznatna korekcija u činjeničnom opisu djela, koje je ostalo u okviru istog događaja i istog krivičnog djela iz potvrđene optužnice. Stoga, Ustavni sud smatra da takvim postupanjem redovnih sudova nije narušen objektivni identitet optužnice i presude na način koji bi mogao dovesti u pitanje apelantovo uživanje prava na pravično suđenje. Dakle, Ustavni sud smatra da nisu osnovani apelantovi navodi da je prvostepeni sud povrijedio identitet presude i optužbe.

40. U vezi s apelantovim navodima da je u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, da su proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi, kao i da su izvedeni dokazi proizvoljno ocijenjeni, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

41. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78. i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).

42. Ustavni sud, također, ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 295. stav 2. ZKPRS). Pri tome, prema članu 15. ZKPRS, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena opštim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

43. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa, kao i na proizvoljnu ocjenu izvedenih dokaza, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao tokom postupka pred prvostepenim i drugostepenim sudom, o čemu su se prvostepeni i drugostepeni sud dovoljno jasno, precizno i argumentovano izjasnili. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud ukazao na kojim dokazima je zasnovao svoju odluku, i to, prije svega, na iskazima svjedoka D. K., B. R. (iskaz dat u toku istrage), Z. B. i S. G., zatim na iskazu vještaka, kao i na brojnoj materijalnoj dokumentaciji. Nadalje, iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je Okružni sud iskaz svjedoka B. R. dat na glavnom pretresu ocijenio neuvjerljivim, nelogičnim, usmjerenim na poboljšanje procesnog položaja prvooptuženog i apelanta, te da je smatrao da je u suprotnosti s izvedenim materijalnim dokazima. Nadalje, proizlazi da iskaz svjedoka J. P. nije potkrijepljen niti jednim drugim dokazom, a da je odbrana prvooptuženog i apelanta unaprijed smišljena i usmjerena na poboljšanje njihovog procesnog položaja u predmetnom krivičnom postupku. Također, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je apelant predmetno krivično djelo počinio s direktnim umišljanjem. Osim toga, Ustavni sud nalazi, kako to proizlazi iz obrazloženja prvostepene presude, da je pretres apelantovog stana izvršen na zakonit način, i to na osnovu naredbe za pretresanje Okružnog suda u Doboju od 1. decembra 2017. godine, koja je prije početka pretresa uručena apelantu, koji ju je potpisao bez prigovora. Dalje, Ustavni sud zapaža da su apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Vrhovnog suda koji je zaključio da je prvostepeni sud izvedene dokaze ocijenio na način koji propisuje odredba člana 295. stav 2. ZKPRS, te da je na osnovu takve ocjene izveo pravilan zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i one koje nisu prihvatili dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. S obzirom na to, te imajući u vidu da apelant, osim paušalnih navoda iznesenih u tom pravcu, nije ponudio odgovarajuće argumente u prilog svojim tvrdnjama, Ustavni sud smatra da su oni neosnovani.

44. U odnosu na apelantove navode u pogledu ocjene olakšavajućih okolnosti, odnosno izrečene kazne zatvora, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Okružnog suda slijedi da je taj sud izrekao i odmjerio kaznu u zakonom propisanim granicama za predmetno krivično djelo, a imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća, odnosno olakšavajuće i otežavajuće okolnosti (kako je to navedeno pod tačkom 15. predmetne odluke). Osim toga, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da je prvostepeni sud pravilno ocijenio sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti kod apelanta, te da je izrečena kazna potrebna i dovoljna mjera za ostvarivanje svrhe kažnjavanja. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u zaključcima redovnih sudova u pogledu izrečene kazne zatvora.

45. U pogledu apelantovih tvrdnji da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju načela presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vezuju isključivo za ocjenu dokaza na osnovu kojih proizlazi da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. U vezi s navedenim načelom, Ustavni sud ukazuje da sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i da ga može osuditi samo na osnovu dokaza iznesenih tokom suđenja. Također, načelo pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužilaštvu, te da, prema načelu in dubio pro reo, i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom (vidi Evropski sud, presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveo zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret na način kako je navedeno u izreci prvostepene presude, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta apelantovim tvrdnjama o kršenju načela in dubio pro reo jer iz osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje predmetnog krivičnog djela, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, pa je i u ovom dijelu apelacija neosnovana.

46. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije kada postupanjem redovnih sudova nije narušen objektivni identitet optužnice i presude, odnosno kada korekcijom u činjeničnom opisu djela (koje je ostalo u okviru istog događaja i istog krivičnog djela) nije otežan apelantov procesni položaj, kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, te primjene materijalnog i procesnog prava, kao i kada su detaljno, jasno i argumentovano obrazložili odluku o visini kazne. Osim toga, iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog.

48. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2371/19 (N.Đ.) | Sudska praksa | Aktio