Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4302/20 (I. Z.)
Odluka donesena 22. 12. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4302/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. prosinca 2020. godine, u predmetu broj AP-4302/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Ibrahim Zukić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ibrahim Zukić protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 417705 15 Rsž od 16. rujna 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 417705 14 Rs od 28. srpnja 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Ibrahim Zukić (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Vogošće, kojega zastupa Asif Plećan, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 1. prosinca 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 417705 15 Rsž od 16. rujna 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 417705 14 Rs od 28. srpnja 2015. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se poništi odluka o izmjenama odluke o osnivanju društva sa ograničenom odgovornošću od 13. siječnja 2014. godine i da se naloži tuženiku („Parkelj“ d.o.o. Sarajevo) da uspostavi radnopravni status apelanta na poslovima ravnatelja počevši od 5. veljače 2014. godine. Nadalje, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio isplatu naknada plaća za određeno razdoblje u određenome iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, te uplatu doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje za isto razdoblje.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud utvrdio da je apelant odlukom o osnivanju tuženika od 22. svibnja 2008. godine, te na temelju ugovora o položaju, ovlaštenjima, odgovornostima i pravima ravnatelja od 1. veljače 2009. godine imenovan za ravnatelja tuženika. Kantonalni je sud istakao da je nadalje utvrđeno da je utemeljitelj tuženika (Perkelj servis, trgovina in storive doo Ljubljanja) donio odluku o izmjenama odluke o osnivanju društva sa ograničenom odgovornošću, kojom je izvršio promjenu osoba i obujma ovlaštenja osobe ovlaštene za zastupanje tuženika u unutarnjemu i vanjskome poslovanju, te je za ravnateljicu imenovana S.M., dok je istodobno dužnosti razriješio apelanta s mjesta ravnatelja, te ga odjavio s obvezatnog osiguranja 4. veljače 2014. godine. Kantonalni je sud istakao da je, suprotno prizivnim navodima apelanta, prvostupanjsku sud pravilno cijenio odredbu čl. 19. Statuta tuženika, kojom je propisano da mandat ravnatelja traje četiri godine, te da se položaj, ovlaštenja, odgovornosti i prava ravnatelja utvrđuju ugovorom između utemeljitelja i ravnatelja. Kantonalni je sud istakao da je odredbom čl. 20. Statuta tuženika propisano da mandat ravnatelja može prestati protekom roka na koji je izabran, prestankom rada društva, na vlastiti zahtjev ili opozivom, a da je odredbom čl. 21. propisano da utemeljitelj može opozvati ravnatelja zbog gruboga kršenja dužnosti uslijed čega je društvu prouzročena veća materijalna šteta, pravosnažne presude za kazneno djelo kojom je izrečena bezuvjetna kazna u trajanju od najmanje godinu dana i ako utemeljitelj ne prihvati izvješće o rezultatima poslovanja društva po godišnjemu obračunu, a rok za razrješenje ravnatelja na temelju odluke osnivača iznosi 30 dana do kraja narednoga obračunskoga razdoblja. Kantonalni je sud istakao da je pravilan zaključak prvostupanjskoga suda da apelant nije naveo, a niti dokazao činjenice na temelju kojih bi sud mogao utvrditi i zaključiti da tuženik prilikom donošenja pobijane odluke nije ispoštovao rok propisanom odredbom čl. 21. Statuta. Kantonalni je sud istakao da je apelant bio dužan navesti činjenice na temelju kojih bi sud mogao utvrditi što je naredno obračunsko razdoblje, te da li je pobijana odluka donesena 30 dana do kraja narednoga obračunskoga razdoblja. Kantonalni je sud istakao da apelant također nije naveo činjenice na temelju kojih bi sud mogao ispitati da li je njegovo razrješenje sa funkcije ravnatelja provedeno sukladno odredbama čl. 7. Ugovora o položajima i ovlaštenjima ravnatelja i Statuta tuženika, pa je shodno navedenome prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbi čl. 53. i 123. Zakona o parničnome postupku odbio apelanta sa njegovim zahtjevom. Kantonalni je sud istakao da je neutemeljeno pozivanje apelanta na to da tuženik nije ispoštovao rok od 14 dana za otkazni rok, kako je to propisano Zakonom o radu, iz razloga što apelant sa tuženikom nije imao zaključen ugovor o radu, već ugovor o položajima i ovlaštenjima ravnatelja direktora, zaključen na temelju odredbi čl. 347. Zakona o gospodarskim društvima i odluke o osnivanju.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, pri čemu navodi da su „zakoni proizvoljno primijenjeni ili nisu primijenjene odredbe Zakona o radu“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević