Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4269/20 („Komunalac“ a.d. Bijeljina)
Odluka donesena 03. 02. 2021.
- Nema povrede
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Djelotvoran pravni lijek
- Nenadležnost za odlučivanje
- Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4269/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 02. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. februara 2021. godine, u predmetu broj AP-4269/20, rješavajući apelaciju koju je podnio „Komunalac“ a.d. Bijeljina, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka a) i stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Komunalac“ a.d. Bijeljina protiv Presude Višega privrednoga suda u Banjaluci broj 59 0 Ps 032527 20 Pž od 10. rujna 2020. godine i Presude Okružnoga privrednoga suda u Bijeljini broj 59 0 Ps 032527 18 Ps od 8. studenoga 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Komunalac“ a.d. Bijeljina zbog navodne povrede članka 10. i članka 16. Ustava Republike Srpske, zbog nenadle žnosti Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.
OBRAZLOŽENJE
1. „Komunalac“ a.d. Bijeljina (u daljnjemu tekstu: apelant), podnio je 27. studenoga 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višega privrednoga suda u Banjaluci (u daljnjemu tekstu: Viši privredni sud) broj 59 0 Ps 032527 20 Pž od 10. rujna 2020. godine i Presude Okružnoga privrednoga suda u Bijeljini broj 59 0 Ps 032527 18 Ps od 8. studenoga 2019. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Višega privrednoga suda, odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelanta, kojim je tražio da se utvrdi da je apelant vlasnik zemljišta, predmetna nekretnina bliže označena u izreci prvostupanjske odluke, što je tuženik (ZEDP „Elektro-Bijeljina“ a.d. Bijeljina) dužan priznati, te pristati da se apelant evidentira kao nositelj prava vlasništva sa dijelom 1/1.
3. U obrazloženju osporene odluke Viši privredni sud je naveo da je predmet spora zahtjev apelanta da sud utvrdi kako je on vlasnik predmetnog zemljišta, zajedno sa elektroenergetskim objektima na njemu što je tuženik dužan priznati i pristati da se apelant uknjiži kao vlasnik sa dijelom 1/1. Istaknuto je da je prvostupanjski sud utvrdio da iz ugovora o udruživanju sredstava za izgradnju stana od 26. srpnja 2000. godine, koji je zaključen između tuženika i tvrtke „Mega stan“ d.o.o. Dvorovi, proistječe da je elektroenergetske objekte sagradio (na predmetnome zemljištu), za potrebe stambenog objekta, tuženik svojim sredstvima, dok apelant nije u tomu sudjelovao, niti apelant to spori. Viši privredni sud istakao je da je nadalje utvrđeno da je tuženik bio savjestan graditelj, dok se apelant tomu nije protivio, što proistječe iz činjenice da je apelant bio pozvan od strane povjerenstva za izlaganje od 20. studenoga 2017. godine, da apelant na poziv tuženika nije zaključio sa tuženikom ugovor o održavanju trafo-stanice i popravci kvarova na njima, te je tuženik imao temelj da se upiše kao vlasnik elektroenergetskih objekata, jer je iste svojim sredstvima izradio, te je kao suvlasnik i na zemljištu koje je neophodno za njegovu redovitu uporabu. Viši privredni sud naveo je da je prvostupanjski sud dao jasno i detaljno obrazloženje za svoju odluku, te je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe čl. 20. st. 1., čl. 21., čl. 24. st. 1 i 2. i čl. 37. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima, te čl. 355. st. 2 i čl. 356. Zakona o stvarnima pravima. Viši privredni sud naveo je da apelant u prizivu navodi da prvostupanjski sud nije cijenio provedeni dokaze, niti je ocjenu dokaza vršio kako to propisuje odredba čl. 8. Zakona o parničnome postupku. Viši privredni sud naveo je da je ocjenom provedenih dokaza pravilno prvostupanjski sud utvrdio da je tuženik bio savjestan graditelj, te da između ostaloga, postoji temelj za upis prava vlasništva i kod činjenice da održavanje, servis i remont tih objekata, koji su od javnoga interesa, obveza je tuženika.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, te smatra da je došlo do kršenja zabrane zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, smatrajući da „ne stoji stav prvostepenog suda da je tuženik, kao savjestan graditelj, na osnovu odredbi Zakona o svojinsko pravnim odnosima, stekao pravo svojine na spornim trafostanicama i na zemljištu na kome su iste izgrađene“. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava iz Ustava Republike Srpske (čl. 10. i čl. 16.).
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka a) i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (3) točka a) i (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
a) Ustavni sud nije nadle žan za odlučivanje;;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a)Nenadležnost za odlučivanje
6. Ustavni sud zapaža da je apelant u apelaciji naveo da su osporenim odlukama povrijeđeni čl. 10. i 16. Ustava Republike Srpske. Ustavni sud podsjeća na svoju nadležnost iz članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojoj «Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini». S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnomu slučaju nije nadležan za odlučivanje o podnesenoj apelaciji u dijelu koji se odnosi na povredu odredaba Ustava Republike Srpske jer ista, u smislu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, ne pokreće pitanja «koja su sadržana u ovome Ustavu» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3918/09 od 10. oktobra 2012. godine, odluka dostupna na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba). b)Dopustivost Prima faciae
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
10. Imajući u vidu odredbe članka 18. stavak (3) točka a) i stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, odnosno prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević