Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4245/20 (J.H.)
Odluka donesena 10. 12. 2020.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4245/20
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
10. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. decembra 2020. godine, u predmetu broj AP-4245/20, rješavajući zahtjev J. H. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14 ), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev J. H. za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. J. H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, kojeg zastupa Arif Mularifović, advokat iz Tešnja, podnio je 27. novembra 2020. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 39 0 P 053799 20 Gž od 23. oktobra 2020. godine.
2. Istovremeno, apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se odložila naplata potraživanja tužitelja M. Ć. (u daljnjem tekstu: tužitelj) prema apelantu, po presudi Kantonalnog suda broj 39 0 P 053799 20 Gž od 23. oktobra 2020. godine, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po podnesenoj apelaciji.
3. Općinski sud u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je, odlučujući o tužbenom zahtjevu tužitelja protiv tuženih S. U (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i apelanta radi naknade štete, visina spora 24.447,87 KM, donio presudu broj 39 0 P 053799 18 P od 23. januara 2020. godine. Navedenom presudom Općinski sud je naložio prvotuženom da tužitelju isplati iznos od 24.447,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 23. novembra 2017. godine i troškovima postupka (stav I izreke presude), dok je odbijen dio tužbenog zahtjeva prema prvotuženom u dijelu zakonske zatezne kamate za period od 25. augusta 2014. godine do 23. novembra 2017. godine (stav II izreke presude). Istom presudom (stav III izreke presude), odbijen je tužbeni zahtjev kojim se nalaže apelantu da solidarno sa prvotuženim naknadi štetu u iznosu od 24.447,87 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 25. augusta 2014. godine i troškovima postupka.
4. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je predmet spora novčani iznos od 24.447,87 KM – ½ kupoprodajne cijene nekretnina iz ugovora zaključenog između tužitelja i prvotuženog koji je sačinio i obradio apelant (drugotuženi) kao notar. Dalje, sud je nakon izvedenih dokaza (saslušanja parničnih stranaka i uvida u materijalne dokaze) nesporno utvrdio da su tužitelj i prvotuženi zaključili ugovor o kupoprodaji nekretnina (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) koji je za predmet imao nekretnine – kuću i zgrade sa dvorištem (pobliže označene u obrazloženju presude, u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), da je predmetni ugovor sačinjen i obrađen kod apelanta (notara) i da je kao kupoprodajna cijena u ugovoru navedena cijena u iznosu od 20.000,00 eura (39.116,60 KM), kao i da je prvotuženi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora bio oženjen ali da je u katastru nekretnina bio upisan sa obimom prava od 1/1 na predmetnim nekretninama. Također, na osnovu presude Općinskog suda broj broj 39 0 P 039803 15 P od 28. aprila 2017. godine koja je potvrđena drugostepenom presudom od 23. novembra 2017. godine, utvrđeno je da predmetne nekretnine čine zajedničku bračnu imovinu S. A. i prvotuženog odnosno, da na predmetnim nekretninama imaju udio od po ½. Navedenom presudom je utvrđeno da su ništave odredbe čl. 1., 3., 4., 5. i 7. predmetnog ugovora u dijelu od ½ u kojem je prvotuženi (prodavac) prodao tužitelju (kupcu) predmetne nekretnine nakon čega je izvršeno brisanje u evidenciji katastra obima posjeda tužitelja sa 1/1 na ½. Općinski sud je citirao odredbu člana 104. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i istakao da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je predmetni ugovor ništav u ½ zbog čega je obavezao prvotuženog da vrati ½ kupoprodajne cijene koju je sud utvrdio nakon saslušanja tužitelja i prvotuženog (utvrđeno da je isplaćena kupoprodajna cijena u iznosu od 25.000,00 eura).
5. Vezano za dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na apelanta, Općinski sud je naveo da isti nije ugovorna strana iz predmetnog ugovora koji je ništav u ½ dijela i ne može biti odgovoran po osnovu vraćanja primljenog u smislu odredbe člana 104. ZOO-a odnosno, ne može biti solidarni dužnik po ovom osnovu. Dalje, sud je naveo da je notar, u skladu sa odredbom člana 58. Zakona o notarima FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o notarima), odgovoran za svaku štetu ugovornim stranama koja je obavljanjem njegovih službenih radnji proizašla iz konkretnog pravnog posla odnosno, da notar odgovara po općim pravilima za naknadu štete koju je tužitelj dužan dokazati. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je među strankama sporno da li je apelant (notar) postupao suprotno odredbama čl. 80. i 81. Zakona o notarima prilikom sačinjavanja i obrade predmetnog ugovora odnosno, da li je bio obavezan i da li je tužitelja (kupca) upozorio da je prodavac (prvotuženi) oženjen i da predmetna nekretnina može biti zajednički stečena imovina u braku (prvotuženog i njegove supruge) i da bez davanja saglasnosti supruge prvotuženog za prodaju cijele nekretnine može imati za posljedicu ništavost ugovora u dijelu od ½. Iz predmetnog ugovora je vidljivo da ovakvo upozorenje nije dato tužitelju (kupcu), niti je supruga prvotuženog (prodavca) dala saglasnost za prodaju predmetne nekretnine, što znači da nisu data u cijelosti upozorenja koja su propisana odredbom čl. 80. i 81 Zakona o notarima. Međutim, tužitelj tokom postupka nije provodio dokaze na okolnosti vrste i visine štete kao posljedice neprofesionalnog ponašanja apelanta, nego je štetu prikazao kao gubitak obima posjeda ½ na predmetnoj nekretnini i potraživao novčani iznos ½ kupoprodajne cijene (o čemu je sud već odlučio) zbog čega je tužbeni zahtjev u odnosu na apelanta Općinski sud odbio u cijelosti. Također, sud je zaključio da nije osnovan apelantov prigovor nedostatka pasivne legitimacije kada je u pitanju zahtjev za naknadu štete, iz razloga što je tužitelj zajedno sa prvotuženim koristio usluge apelanta kao notara i iz tog odnosa su proistekla određena prava i obaveze, kao i odgovornost za eventualnu štetu proisteklu iz neprofesionalnog ponašanja notara. Kao neosnovan je odbijen i apelantov prigovor zastare potraživanja, iz razloga što se u konkretnom slučaju početak zastare računa od dana pravosnažnosti presude broj 39 0 P 039803 15 P od 28. aprila 2017. godine (kada je utvrđena djelomična ništavost predmetnog ugivora), a ne od dana zaključenja predmetnog ugovora kako to smatra apelant. Općinski sud je na osnovu odredbi čl. 386. stav 2., 387. i 396. stav 1. Zakona o parničnom postupku ( u daljnjem tekstu: ZPP) obavezao prvotuženog da tužitelju naknadi troškove postupka, dok je u cijelosti odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova iz razloga što je apelant dao povoda ovom sporu (nije ispoštovao obaveze iz čl. 80. i 81. Zakona o notarima).
6. Odlučujući o žalbi tužitelja, Kantonalni sud je presudom broj 39 0 P 053799 20 Gž od 23. oktobra 2020. godine djelomično uvažio žalbu i preinačio prvostepenu presudu, na način što je naloženo prvotuženom i apelantu da tužitelju solidarno naknade štetu u iznosu od 24.447,87 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 23. novembra 2017. godine. Preinačena je i odluka o troškovima postupka na način što su prvotuženi i apelant obavezani da tužitelju solidarno naknade troškove postupka u iznosu od 5.443,04 KM, dok je odbijen apelant sa zahtjevom za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu u iznosu od 900,00 KM.
7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda istaknuvši da je, imajući u vidu sve provedene dokaze, tužitelj dokazao da je šteta prouzrokovana isključivo nesavjesnim postupanjem apelanta (notara), a kako to i proizlazi iz presude Općinskog suda broj 39 0 P 039803 15 P od 28. aprila 2017. godine. Dalje, Kantonalni sud navodi da je prvostepeni sud donio pogrešan zaključak, a samim tim nepravilnu i nezakonitu odluku, zanemarujući činjenicu da je apelant kao notar postupao protivpravno i sa običnom pažnjom, a trebao je postupati sa profesionalnom pažnjom. Naime, u konkretnom slučaju očito je da apelant (kao notar) nije vršio svoju službenu dužnost, savjesno, profesionalno i odgovorno odnosno, da u preduzetim radnjama tuženih (prvotuženog i apelanta) i štete koju je pretrpio tužitelj postoji uzročna veza (prvotuženi je namjerno prešutio činjenicu da predmetne nekretnine predstavljaju zajedničku bračnu stečevinu njega i njegove supruge, dok je apelant prilikom sačinjavanja predmetnog ugovora postupao protivno obavezi koja mu je nametnuta odredbom čl. 80. i 81. Zakona o notarima). Naime, iz predmetnog ugovora ne proizlazi da je apelant upozorio stranke da ukoliko se radi o zajedničkoj imovini bračnih supružnika, da je potrebna i saglasnost drugog bračnog druga. Naprotiv, u predmetnom ugovoru uopšte nije navedeno upozorenje apelanta (kao notara), čime je pruzrokovao štetu tužitelju koja se ogledala u tome da je smanjen obim prava tužitelja (kupca koji je bio upisan sa dijelom 1/1 i koji je isplatio u cijelosti kupoprodajnu cijenu) na predmetnoj nekretnini, da je taj obim brisan i da je sada tužitelj upisan sa dijelom od ½, dok je na osnovu presude Općinskog suda od 28. aprila 2017. godine na predmetnim nekretninama upisana supruga prvotuženog sa dijelom od ½. Dalje, Kantonalni sud navodi da je osnovan žalbeni prigovor tužitelja da je prvostepeni sud propustio primijeniti relevantne propise, naročito kroz pravni osnov koji zasniva na primjeni odredbe člana 104. ZOO umjesto odredbi čl. 154. stav 1. i 155. ZOO, koji stav je neodrživ kroz sistematsko tumačenje brojnih propisa koji su morali biti primijenjeni u ovom sporu i obrazloženi u presudi. Naime, kako dalje navodi Kantonalni sud, prvostepeni sud je proizvoljno primijenio materijalno pravo navodeći da iznos od 24.447,87 KM, koji tužitelj potražuje solidarno od tuženih, ne predstavlja štetu, jer je tužitelju omogućeno da kao posljedicu ništavosti ugovora može tražiti povrat kupoprodajne cijene, o čemu je prvostepeni sud već odlučio. Međutim, upravo je to šteta koju je tužitelj pretrpio i nesporno da je apelant (kao notar) propustio svoju dužnost obavljati profesionalno, te da je pravni osnov za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, suprotno stavu prvostepenog suda, trebao biti sadržan u odredbi čl. 154. stav 1., 155., 185. stav 3., 186. i 189. stav
1. ZOO i čl. 80. i 81. Zakona o notarima. Vezano za dospjelost predmetne štete Kantonalni sud smatra da je ista dospjela pravosnažnošću presude Općinskog suda broj 39 0 P 039803 15 P od 28. aprila 2017. godine (pravosnažna 23. novembra 2017. godine), jer je faktički tada izvršeno brisanje tužitelja sa dijelom vlasništva od ½, pa se može reći da je tek tada tužitelj pretrpio štetu. Odluku o troškovima postupka Kantonalni sud je donio primjenom odredbi iz čl. 396. st. 1. i 2. i 397. stav 2. u vezi s odredbama iz čl. 386. stav 2. i 387. ZPP, uspjehom stranaka u sporu i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, dok je istakao da apelantovi troškovi odgovora na žalbu nisu bili potrebni za ishod ovog žalbenog postupka, u smislu odredbe iz člana 387. ZPP.
8. Apelant smatra da su osporenom odlukom prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U tom kontekstu apelant je naveo hronologiju predmetnog parničnog postupka navodeći da je Kantonalni sud pogrešno tumačio i primijenio odredbe relevantnog procesnog i materijalnog prava pri donošenju osporene odluke. Dalje, apelant smatra da u konkretnom slučaju nisu dati jasni i precizni razlozi za pobijanu presudu, te je između ostalog naveo da kada Kantonalni sud zasniva obligacionopravni odnos između tužitelja i apelanta (kupca i notara), u smislu odgovornosti za štetu po ZOO, onda time zanemaruje činjenicu da u konkretnom slučaju postoji lex specialis – Zakon o notarima na osnovu kojeg nije moguće utvrditi takvu odgovornost. Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji predmetnu apelaciju i sam odluči o meritumu spora, ili da ukine osporenu presudu i predmet vrati Kantonalnom sudu koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku, kao i da obaveže tužitelja da mu naknadi troškove apelacije.
9. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant je predložio da se odgodi naplata potraživanja tužitelja koju ima prema njemu (na osnovu presude Kantonalnog suda broj 39 0 P 053799 20 Gž od 23. oktobra 2020. godine) do konačne odluke Ustavnog suda, te je istakao da ovakvom odlukom tužitelj neće biti oštećen budući da se obračunavaju zakonske zatezne kamate.
10. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
11. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
12. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da apelant svoj zahtjev za donošenje privremene mjere zasniva, prije svega, na tvrdnjama koje se tiču meritornog odlučivanja o podnesenoj apelaciji, te traži odgodu naplate potraživanja tužitelja do konačne odluke Ustavnog suda, navodeći da tužitelj neće biti oštećen obzirom da se na potraživanje obračunavaju zakonske zatezne kamate. Ustavni sud smatra da navedeno u okolnostima konkretnog slučaja ne može predstavljati dovoljan osnov i razlog da bi Ustavni sud donio privremenu mjeru. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Stoga, imajući u vidu da apelant nije ponudio argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, pri čemu traženje odgode naplate tužiteljevih potraživanja do donošenja konačne odluke Ustavnog suda nije adekvatan argument, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan budući da u okolnostima konkretnog slučaja, ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka shodno odredbama člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda
13. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević