Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3690/20 (N. B.)

Odluka donesena 22. 12. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3690/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 12. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2020. godine, u predmetu broj AP-3690/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Nedim Begović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nedim Begović protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 074818 20 Gž od 28. aprila 2020. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj 41 0 P 074818 18 P od 11. novembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nedim Begović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Nedim Begović advokat iz Visokog, podnio je 19. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 P 074818 20 Gž od 28. aprila 2020. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj 41 0 P 074818 18 P od 11. novembra 2019. godine.

2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-2302/20 od 9. septembra 2020. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv Presude Kantonalnog suda od 28. aprila 2020. godine. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 P 074818 20 Rev od 18. augusta 2020. godine odbačena kao nedopuštena apelantova revizija izjavljena protiv osporene presude Kantonalnog suda, Ustavni sud ukazuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže tužena (Raiffeisen Bank d.d. Bosna i Hercegovina, Filijala Visoko) da apelantu isplati novčana sredstva u iznosu od 13.131,55 KM, te zakonske zatezne kamate.

4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio da je apelant 28. oktobra 2003. godine preuzeo dug društva „Delta" d.o.o. Visoko prema tuženoj, da je tužena učestvovala u zaključenju ovog ugovora o preuzimanju duga i da joj je bilo poznato da je apelant osnivač društva „Delta" d.o.o. Visoko. Zatim da je tužena u periodu od 3. novembra 2003. godine izvršila isplate sa apelantovog računa i nastavila da vrši isplate isti dan ili nekoliko dana nakon apelantovih uplata a u svrhu otplate duga koji je apelant preuzeo, a posljednja rata s apelantovog računa je isplaćena 9. aprila 2009. godine po osnovu rate kredita. Apelant je u svojoj izjavi datoj na glavnoj raspravi od 25. septembra 2019. godine potvrdio da je negdje 2008. ili 2009. godine otišao kod tužene i saznao da je račun ugašen, a zatim da je u junu 2011. godine podnio prigovor Agenciji za bankarstvo ukazujući na nepravilan rad tužene, budući da su s apelantovog tekućeg računa bez apelantovog naloga prebačena sredstva u korist „Delta export-import“ d.o.o. Visoko, a u svrhu namirenja duga navedenog pravnog lica. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je prigovor zastarjelosti koji je istakla tužena osnovan, zbog čega je odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Apelant je za zatvaranje računa saznao već 2008 ili 2009. godine, odnosno 14. decembra 2010. godine kada je izvršio uplatu naknade za gašenje računa (tužba podnesena 25. decembra 2018. godine). S obzirom da je apelantu još od 2009. godine bilo poznato da je račun ugašen, te da je za gašenje računa uplatio naknadu, to apelantu nije moglo ostati nepoznato da se račun nije mogao „ugasiti" ako se na tom računu nalaze sredstva, a naročito u iznosu za koji tvrdi apelant. Sve i u slučaju da je tužena prouzrokovala bilo kakvu štetu u smislu proceduralnih propusta po ugovoru o depozitu ili prebacivanja uplata s jednog računa na drugi, apelant je mogao tražiti naknadu štete, ali u zakonom propisanom roku. Osnovom navedenog, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud primijenio čl. 360., 361., 362., 371. i 376. Zakona o obligacionim odnosima kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev, zbog čega je odbio apelantovu žalbu i potvrdio u cijelosti prvostepenu presudu.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je tužena povrijedila ugovor o depozitu kada je raspolagala novcem apelanta bez njegovog naloga na način da je njegova sredstva po viđenju, trajno i bez mogućnosti povrata „skidala“ sa njegovog računa i prebacivala na račun drugog lica. Također, apelant navodi da se „pravnim shvatanjem nižestepenih sudova da u ovakvim slučajevima uopće može nastupiti zastara prava klijenta da od banke traži isplatu novca sa računa po viđenju na grub način remete osnovna načela obligacionih odnosa…“.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, imajući u vidu da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima, u osporenoj odluci dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, Ustavni sud ne nalazi da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3690/20 (N. B.) | Sudska praksa | Aktio