Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4088/20 („Penny Plus“ d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 22. 12. 2020.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Javni interes
  • Pristup sudu
  • Izvršenje
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4088/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 12. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2020. godine, u predmetu broj AP-4088/20, rješavajući apelaciju koju je podnio „Penny Plus“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Penny Plus“ d.o.o. Sarajevo protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 09 0 U 035860 20 Uvp od 10. avgusta 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Penny Plus“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Senka Nožica advokat iz Sarajeva, podnio je 12. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 035860 20 Uvp od 10. avgusta 2020. godine.

2. Rješenjem Općine Novo Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općina) od 2. decembra 2019. godine, u postupku inspekcijskog nadzora, naloženo je apelantu da u roku od deset dana od dana prijema predmetnog rješenja poruši-ukloni objekte pobliže označene izrekom navedenog rješenja, te da nakon izvršenog rušenja na terenu uspostavi prvobitno stanje. Obavezan je apelant da o izvršenju navedenih radnji odmah obavijesti inspektora organa koji je donio rješenje, te je upozoren da će se predmetno rješenje, ukoliko ne postupi shodno istom, izvršiti putem drugog lica na trošak apelanta. Određeno je da žalba izjavljena protiv navedenog rješenja ne odlaže njegovo izvršenje.

3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Općine od 2. decembra 2019. godine, Ministarstvo prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je rješenjem od 31. decembra 2019. godine predmetnu žalbu odbilo kao neosnovanu.

4. Odlučujući o tužbi apelanta podnesenoj radi poništenja rješenja Ministarstva od 31. decembra 2019. godine, Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je Rješenjem broj 09 0 U 035860 20 U od 11. februara 2020. godine odbio kao neosnovan zahtjev apelanta za odlaganje izvršenja osporenog rješenja tuženog.

5. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da odredbama člana 17. stav (4) Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) propisano da o odlaganju izvršenja upravnog akta protiv koga je podnesena tužba može odlučiti nadležni sud kome je tužba podnesena pod uslovima propisanim st. (2) i (3) tog člana, odnosno ako bi izvršenje nanijelo štetu koja bi se teško mogla popraviti, a odlaganje nije protivno javnom interesu, niti bi se odlaganjem nanijela veća nenaknadiva šteta protivnoj stranci, a i iz drugih razloga ako to javni interes dozvoljava. Kantonalni sud je naveo da je tuženi (kao i prvostepeni organ) osporeni akt donio u smislu Zakona o prostornom uređenju Kantona Sarajevo i Zakona o inspekcijama Kantona Sarajevo u predmetu vršenju nadzora nad izvedenim građevinskim radovima na izgradnji predmetnih pomoćnih objekata, a za koje objekte nije u postupku utvrđeno da apelant posjeduje odobrenje za građenje, pa, kako je (shodno navedenim odredbama ZUS) uslov odlaganja izvršenja da to nije protivno javnom interesu, to je očigledno da ovaj uslov za odlaganje nije ispunjen, nego je upravo suprotno, da bi odlaganje bilo protivno javnom interesu. Kantonalni sud je ukazao da je navedeno i iz razloga što je nedvosmisleno u javnom interesu gradnja saobraćajnice I transferzale dionice u ulici S.S. Kranjčevićeva, za koju gradnju je na zemljištu na kojem se nalaze i predmetni pomoćni objekti apelanta (izgrađeni bez odobrenja za građenje) rješenjem nadležne službe Općine Novo Sarajevo od 24. maja 2019. godine izdata urbanistička suglasnost i donesena Odluka kojom se proglašava javni interes Kantona Sarajevo za izgradnju saobraćajnice I transferzale (koja odluka je objavljena u Službenim novinama Kantona Sarajevo). Kantonalni sud je takođe naveo da izvršenjem osporenog rješenja ne bi za apelanta nastupila šteta koja bi se teško mogla popraviti, jer je eventualna šteta mjerljiva i po ocjeni tog suda nije teško nadoknadiva, odnosno nije nenadoknadiva. Kantonalni sud je naveo da u konkretnom slučaju, dakle, nisu kumulativno ispunjeni uslovi iz člana 17. st. (2) i (3) ZUS za odgodu izvršenja osporenog upravnog akta.

6. Odlučujući o zahtjevu apelanta za vanredno preispitivanje sudske odluke, rješenja Kantonalnog suda od 11. februara 2020. godine, Vrhovni sud je Rješenjem broj 09 0 U 035860 20 Uvp od 10. avgusta 2020. godine predmetni zahtjev odbacio.

7. U obrazloženju osporenog rješenja Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 40. ZUS propisano da žalba protiv odluka donesenih u upravnom sporu nije dozvoljena, pa je svaka odluka Kantonalnog suda donesena u upravnom sporu pravosnažna. Vrhovni sud je naveo da za pravilan odgovor na pitanje da li se protiv svake takve odluke može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke treba imati u vidu da odluke suda mogu imati formalno-pravnu i materijalno-pravnu pravosnažnost i da te činjenice utiču na pravo stranaka na podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke. Vrhovni sud je dalje naveo da odredbama ZUS nije data definicija kada sudska odluka postaje pravosnažna, ali je to pitanje riješeno odgovarajućim odredbama Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) koje se shodno primjenjuju na osnovu člana 55. ZUS. Vrhovni sud je naveo da, primijenjeno shodno na odluku Kantonalnog suda donesenu u upravnom sporu, to znači da svaka odluka donesena u upravnom sporu postaje formalno pravosnažna u momentu donošenja, a u materijalno-pravnom smislu onda kada je njome riješena upravna stvar, dakle pravosnažno odlučeno o zahtjevu ili obavezi stranke, koji je bio predmet upravnog postupka i upravnog spora. Vrhovni sud je naveo da je zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke dozvoljen protiv odluke Kantonalnog suda samo ako je postala pravosnažna kako u formalnom, tako i u materijalno-pravnom smislu. Vrhovni sud je naveo da apelant u konkretnom slučaju osporava rješenje tuženog od 31. decembra 2019. godine kojim je odbijena žalba apelanta izjavljena protiv rješenja Općine od 2. decembra 2019. godine, te da je uz predmetnu tužbu apelant podnio i zahtjev za odlaganje izvršenja osporenog upravnog akta do okončanja predmetnog postupka. Vrhovni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud takav zahtjev za odlaganje izvršenja odbio, shodno odredbama člana 17. stav (4) ZUS našavši da za apelanta ne bi nastupila šteta koja bi se teško mogla popraviti, jer eventualna šteta je mjerljiva, odnosno nije nenadoknadiva (s obzirom da ne postoji nemogućnost procjene građevinske i tržišne vrijednosti objekata). Vrhovni sud je naveo da se u konkretnom predmetu, dakle, nije odlučivalo u meritumu o zahtjevu apelanta, tj. nije se odlučivalo o osnovanosti ili neosnovanosti njegovog zahtjeva iz tužbe, nego samo o zahtjevu za odlaganje izvršenja rješenja tuženog, a koji zahtjev je pobijanim rješenjem prvostepenog suda odbijen. Vrhovni sud je naveo da iz prednjeg proizlazi da je zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke podnesen protiv odluke kantonalnog suda koja je postala pravosnažna samo u formalno-pravnom smislu, pa je taj sud predmetni zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke odbacio kao nedozvoljen.

Apelacioni navodi

8. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje, te prava na pristup sudu, kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da je Vrhovni sud, prilikom donošenja osporene odluke, pogrešno primijenio pozitivno-pravne propise, te da je svojom odlukom kojom je odbacio zahtjev apelanta za vanredno preispitivanje odluke Kantonalnog suda od 11. februara 2020. godine zapravo uskratio apelantu pravo na efikasan pravni lijek i onemogućio ga da raspravlja pred sudom, odnosno da o zakonitosti prvostepene odluke bude raspravljano u meritumu čime mu je povrijedio pravo na pristup sudu.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Apelant, u suštini, smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pristup sudu, kao segment prava na pravično suđenje, te pravo na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na tumačenje Evropskog suda prema kojem je u član 6. stav 1. Evropske konvencije ugrađeno „pravo na sud“, a jedan vid toga prava je pravo na pristup sudu, to jest pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim stvarima. Evropski sud je ukazao da ovo pravo ne obuhvata samo pravo pokretanja postupka, već i pravo na „rješavanje“ spora od strane suda. Takođe, Evropski sud je ukazao da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva se kako su ona dopuštena jer pravo na pristup sudu po samoj svojoj prirodi zahtijeva da ga uredi država. U tom pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene, iako konačnu odluku o poštovanju zahtjeva iz Evropske konvencije donosi sud. Sud se mora uvjeriti da primijenjena ograničenja ne ograničavaju niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sama bit prava. Nadalje, ograničenje neće biti u skladu s članom 6. stav 1. ako ne teži legitimnom cilju i ako ne postoji razumni odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi Evropski sud, Stubbings i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. oktobra 1996. godine, Izvještaj o presudama i odlukama 1996-IV, stav 50; i, mutatis mutandis, Lončar protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 15835/08, presuda od 25. februara 2014. godine, stav 37.).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom Vrhovnog suda odbačen apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje odluke Kantonalnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge zbog čega u predmetnom postupku nisu bili ispunjeni uslovi za meritorno rješavanje konkretne pravne stvari, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanta da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4088/20 („Penny Plus“ d.o.o. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio