Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4300/20 (N. A.)
Odluka donesena 22. 12. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Otkaz
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4300/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2020. godine, u predmetu broj AP-4300/20, rješavajući apelaciju Nihada Adrovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nihad Adrović protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 367686 17 Rsž od 19. augusta 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nihad Adrović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnio je 1. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 367686 17 Rsž od 19. augusta 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se poništi kao protivzakonita Odluka tuženog Centrotrans - Eurolines d.d. Sarajevo o otkazu ugovora o radu broj 1/6860/13 od 11. juna 2013 godine; da se naloži tuženom da uspostavi radno pravni status apelanta na poslovima vozača III grupe, počev od 11. jula 2013. godine i da se obaveže tuženi da apelantu isplati na ime naknade plaće novčani iznos sa zateznom kamatom za navedeni period.
3. U obrazloženju odluke, prvostepeni sud je naveo da je tuženi dokazao da je prije pokretanja disciplinskog postupka protiv apelanta utvrdio postojanje njegove krivice za nastalu štetu, što ukazuje na nemarno ponašanje apelanta prema vozilu za koje je bio odgovoran. Između parničnih stranaka je nesporno da je kvar na autobusu nastao 27. aprila 2013. godine i tuženi je po nastanku kvara na vozilu proveo sistematsku proceduru utvrđivanja odgovornosti za nastali kvar. Prvostepeni sud je naveo da se u konkretnom slučaju za kvar na vozilu saznalo u momentu redovne kontrole ispravnosti vozila, a apelant nije prijavio kvar na vozilu, što je bio dužan. Pregledom vozila utvrđeno je da je vozilo neispravno i da se isto ne može pokrenuti, jer se radi o kvaru diferencijala. U cilju utvrđivanja odgovornosti vozačaapelanta za kvar na vozilu tuženi je proveo temeljito utvrđivanje uzroka nastanka štete. Nakon analize uzroka nastalog kvara, ovlašteno lice tuženog je sačinilo izvještaj o uzrocima kvara na vozilu te je utvrđena odgovornost apelanta za nastalu štetu i ujedno i težu povredu radne obaveze. Prvostepeni sud je naveo da je u skladu sa Pravilnikom o radu protiv apelanta podnesena prijava za težu povredu radnih obaveza i proveden je postupak utvrđivanja odgovornosti apelanta na temelju Zakona o radu i Pravilnika o radu. Apelantu je data mogućnost da iznese svoju odbranu prije donošenja Odluke o otkazu ugovora o radu i apelant je dao izjavu dana 7. juna 2013. godine. Prvostepeni sud je naveo i da je tuženi postupio u skladu sa članom 23. stav 1. Zakona o vijeću zaposlenika i zatražio mišljenje od IO Sindikata, koji je potvrdio Odluku tuženog, što je i navedeno u Odluci o otkazu ugovora o radu. S obzirom na navedeno sud je naveo da je tuženi dokazao u smislu odredbe člana 91. Zakona o radu postojanje razloga za otkaz, pa je Odluka o otkazu donesena u skladu sa Zakonom i u propisanim rokovima. Prvostepeni sud je naveo i da, imajući u vidu da je sud utvrdio da je Odluka tuženog o otkazu Ugovora o radu od 11. juna 2013 godine zakonita, to sud nije utvrđivao osnovanost preostalog dijela tužbenog zahtjeva, koji se odnosi na isplatu naknada, koje bi eventualno pripadale apelantu da je Odluka o otkazu poništena.
4. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud zaključio da je Odluka o otkazu ugovora o radu apelantu zakonita. Nesporno je među parničnim strankama, da je Odluka o otkazu ugovora o radu uručena apelantu dana 11. juna 2013. godine, ali ne po proteku roka od 15 dana od saznanja za učinjenu teže povrede radne obaveze od strane apelanta, kako to apelant neosnovano navodi u žalbi. Kantonalni sud je naveo da tuženi za povredu od 27. aprila 2013. godine, nije mogao saznati odmah, nego tek nakon demontaže diferencijala, s obzirom da iz prijave o nedostatku na vozilu navedena povreda apelanta nije mogla biti utvrđena. Kantonalni sud je istakao da su neosnovani i netačni apelanta da mu, prije donošenja Odluke o otkazu ugovora o radu, nije data mogućnost da iznese odbranu, kao i da je odluka o otkazu donesena bez konsultacije sa Vijećem zaposlenika, koje činjenice se mogu utvrditi iz Odluke o otkazu, čime su i navodi apelanta da prvostepeni sud nije primijenio odredbe iz člana 89. Zakona o radu, 23. stav 1. tačka 3. i 25. Zakona o vijeću zaposlenika, neosnovani.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je Kantonalni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno primijenio materijalno pravo. Apelant navodi da su predmetnom postupku proizvoljno primijenjene ili da nikako nisu primijenjene odredbe iz člana 89. Zakona o radu, 23. stav 1. tačka 3. i 25. Zakona o vijeću zaposlenika, te da je iz tih razloga došlo do povrede prava apelanta.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Kantonalni sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na primjenu materijalnog prava, te da apelant ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje kako je garantovano članom 6. stav 1. Evropske konvencije, osim što je nezadovoljan osporenim odlukama. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je Kantonalni sud razmotrio prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević