Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2401/19 (M. S.)

Odluka donesena 22. 12. 2020.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Materijalna šteta
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Naknada štete
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2401/19

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 12. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2401/19, rješavajući apelaciju Mire Savić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 22. decembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mire Savić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 P 043183 18 Gž od 4. marta 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj 72 0 P 043183 14 P od 25. maja 2018.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mira Savić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Gradiške, koju zastupa Ilija Đakić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 4. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 043183 18 Gž od 4. marta 2019. godine. Takođe, iz apelacionih navoda proizilazi da apelantkinja osporava i Presudu Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 72 0 P 043183 14 P od 25. maja 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, 5. oktobra 2020. godine od Okružnog suda, Osnovnog suda, te od suprotne strane u osporenom postupku, tuženih N. T., P. T. i Bojana Peulića, advokata iz Banje Luke, kao zastupnika tuženog P. V. pred redovnim sudovima (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotuženi, trećetuženi ili tuženi ), zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud je 2. novembra 2020. godine dostavio odgovor na apelaciju, Osnovni sud 12. oktobra 2020. godine, a tuženi u ostavljenom roku nisu dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelantkinja je 11. juna 2014. godine podnijela tužbu Osnovnom sudu protiv tuženih radi naknade materijalne štete.

6. U toku parničnog postupka Osnovni sud je tri puta bezuspješno pokušavao da dostavi tužbu na odgovor trećetuženom, pa je nakon traženja od apelantkinje da dostavi tačnu adresu trećetuženog (koja je nakon toga od MUP-a RS - CJB Prijedor dobila identičnu adresu trećetuženog kojom je sud već raspolagao), na apelantkinjin prijedlog dostavio tužbu na odgovor putem oglasne table suda, odnosno putem dnevnih novina (nakon što je apelantkinja uplatila troškove objave u dnevnim novinama), te je pripremno ročišta održano 30. avgusta 2017. godine, odnosno poslije toga je održano/zakazano više ročišta.

7. Presudom Osnovnog suda broj 72 0 P 043183 14 P od 25. maja 2018. godine djelimično je usvojen apelantkinjin tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog, te je obavezan prvotuženi da apelantkinji na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u ostalom dijelu odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog. Takođe, navedenom presudom odbijen je i apelantkinjin tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog i trećetuženog, a kojim je tražila da se navedeni tuženi obavežu da joj isplate određene novčane iznose na ime naknade materijalne štete (sve bliže opisano u izreci navedene presude), te je obavezana apelantkinja da trećetuženom naknadi troškove postupka.

8. U obrazloženju presude Osnovni sud je ukazao da je apelantkinja u tužbi navela da je presudom donesenom u krivičnom postupku prvotuženi proglašen krivim, jer je u periodu od 25. do 29. aprila 2009. godine, zajedno sa drugotuženim, obio podrum apelantkinjine kuće i da su tom prilikom oduzeli apelantkinjine stvari, i to crni kofer sa setom alata koji sadrži akumulatorsku bor mašinu, ubodnu pilu, električnu bor mašinu, fleksericu i jednu brusilicu (u daljnjem tekstu: kofer sa setom alata). Nadalje je ukazao da je apelantkinja u tužbi istakla i da su prvotuženi i drugotuženi navedene stvari prodali trećetuženom i na taj način pribavili protivpravnu imovinsku korist na apelantkinjinu štetu. Takođe, navedeno je da je prvotuženi i dalje nastavljao sa krivičnim djelom krađe tako da je, pored navedenog kofera sa setom alata, iz apelantkinjine kuće otuđio i druge pokretne stvari (bliže navedene u obrazloženju navedene presude, u daljnjem tekstu: ostale pokretne stvari). U vezi s tim je naveo da je prvotuženi osporio da je otuđio stvari od apelantkinje, osim onih koje su navedene u krivičnoj presudi, drugotuženi je osporio tužbu kao neosnovanu zbog razloga što je optužnica u odnosu na njega odbijena, dok je trećetuženi isticao da nije učestvovao u radnjama kojima je apelantkinji prouzrokovana šteta, te je istakao i prigovor zastare.

9. Osnovni sud je ukazao šta proizilazi iz dokaza koji su sprovedeni na glavnoj raspravi (bliže navedeno u obrazloženju presude), između ostalog, da je apelantkinja u svom iskazu istakla da je, kada je došla u svoju kuću iz Austrije (gdje inače živi), utvrdila da je iz kuće nestao veliki broj stvari. Nadalje je ukazao da je apelantkinja istakla da su u njenu kuću provalili i stvari otuđili prvotuženi i drugotuženi, što proizilazi iz krivičnog spisa, te da joj je trećetuženi vratio kofer sa setom alata u policiji. Takođe je ukazao da je vještak ekonomske struke izvršio procjenu vrijednosti stvari koje su predmet tužbe na osnovu apelantkinjine izjave, kao i na osnovu spiska stvari koji se nalazi u krivičnom spisu, te da iz vještakovog obrazloženja proizilazi da je izvršio procjenu vodeći računa da su neke otuđene stvari bile polovne, a neke nove o čemu mu je informacije dala apelantkinja, ali da mu nije predočila niti jedan račun za stvari koje su bile predmet procjene.

10. Osnovni sud je istakao da je, analizirajući materijalne dokaze, čitanjem krivičnih spisa „CMS 36061“ i „CMS 14396“ (krivični postupak u odnosu na prvotuženog i drugotuženog je razdvojen), zapisnika o popisu ukradenih stvari koji je sačinila apelantkinja u krivičnom postupku, izjave stranaka, te dovodeći ih u međusobnu vezu zaključio da je tužba u odnosu na prvotuženog djelimično osnovana, i to za vrijednost otuđenih stvari koje je prvotuženi u svojoj izjavi priznao da ih je otuđio iz kuće apelantkinje, a da nisu vraćene apelantkinji (a to su mali televizor i muzička linija u ukupnoj vrijednosti od 500,00 KM). Zatim je istakao da je u preostalom dijelu odbio apelantkinjin zahtjev u odnosu na prvotuženog, te u cijelosti u odnosu na drugotužnog, jer apelantkinja izvedenim dokazima nije dokazala da su prvotuženi i drugotuženi otuđili ostale pokretne stvari. U vezi s tim je istakao da iz presude u krivičnom predmetu „CMS 36061“ proizilazi da je prvotuženi proglašen krivim da je iz apelantkinjine kuće otuđio pokretne stvari, i to kofer sa setom alata, a navedene stvari su vraćene apelantkinji, pa stoga nema pravo zahtijevati naknadu štete za te stvari, već ima pravo od prvotuženog zahtijevati isplatu stvari koje joj je otuđio, a koje joj nisu vraćene.

11. Osnovni sud je naveo da apelantkinja izvedenim dokazima nije dokazala svoje navode iz tužbe, kao ni navode koje je iznosila u toku postupka u vezi sa prvotuženim i drugotuženim, a da je na njoj teret dokazivanja i osnova i visine tužbenog zahtjeva (član 126 Zakona o parničnom postupku, u daljnjem tekstu: ZPP). Naime, analizirajući izvedene dokaze, a naročito krivični spis broj „72 0 K 014396 12 K“ u kom postupku je donesena pravosnažna presuda kojom je odbijena optužba da je drugotuženi otuđio iz apelantkinjine kuće kofer sa setom alata, Osnovni sud je naveo da je apelantkinjina tužba u odnosu na drugotuženog neosnovana. Nadalje je naveo da nije prihvatio apelantkinjinu izjavu i zapisnik o procjeni stvari koje se nalaze u krivičnom spisu „CMS 14396“, jer je zapisnik sačinjen 29. aprila 2007. godine, a iz navoda tužbe proizilazi da su tuženi u vremenskom periodu od 25. do 29. aprila 2009. godine obili prozor na podrumu kuće, ušli u kuću i otuđili kofer sa setom alata, te da je prvotuženi i dalje nastavio otuđivati apelantkinjine pokretne stvari, što apelantkinja nije dokazala izvedenim dokazima. Zatim je istakao da se sadržaj stvari koji je naveden u tužbi ne podudara u potpunosti sa sadržajem zapisnika koji je priložen u krivičnom spisu, niti se podudara sa apelantkinjinom izjavom. Naime, apelantkinja nije izvela niti jedan drugi materijalni dokaz iz kojeg bi mogao da se izvede zaključak o količini i starosti stvari za koje apelantkinja zahtijeva naknadu štete, jer je apelantkinjina izjava u tom pravcu neodređena.

12. Osnovni sud je istakao da je tužba neosnovana i u odnosu na trećetuženog, jer je trećetuženi vratio stvari (kofer sa setom alata) apelantkinji, što proizilazi iz krivičnih spisa i apelantkinjine izjave. Zatim je istakao da apelantkinja nije dokazala ni da su „tuženi“ iz njene kuće otuđili „hilti bušilicu“ (za koju je u svojoj izjavi trećetuženi istakao da ju je, takođe, kupio od prvotuženog, pored ostalih stvari, a koju je prodao), jer ta bušilica nije bila predmet krivičnog postupka, nije bila navedena u apelantkinjinom zapisniku u krivičnom postupku, niti u apelantkinjinoj izjavi na glavnoj raspravi. Nadalje je istakao da je prigovor zastare trećetuženog osnovan imajući u vidu da se štetna radnja u kojoj je set alata otuđen apelantkinji dogodila u periodu od 25. do 29. aprila 2009. godine. Naime, iz potvrde o vraćanju privremeno oduzetih predmeta (koji se nalazi u spisu „CMS 14396“) proizilazi da je apelantkinji ovaj alat vraćen 17. jula 2007. godine, te da su se o tom datumu i stranke izjašnjavale. Međutim, kako je u tužbi navedeno da se štetni događaj dogodio u periodu od 25. do 29. aprila 2009. godine i da je taj datum naveden u presudama u predmetima „CMS 14396“ i „CMS 36061“, sud je uzeo da se štetni događaj dogodio 2009. godine. U vezi s tim je ukazao da je predmetna tužba podnesena 11. juna 2014. godine, pa je prigovor zastare osnovan imajući u vidu odredbu člana 376 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Takođe je naglasio da trećetuženi nije bio ni optužen, ni osuđen u krivičnom postupku da bi se na njega mogao primijeniti duži zastarni rok (član 377 ZOO). Pored toga je naveo da je apelantkinjina tužba u odnosu na trećetuženog neosnovana i zato što trećetuženi nije počinio štetnu radnju apelantkinji i stvari koje je on kupio od prvotuženog su vraćene apelantkinji (što proizilazi iz spisa „CMS14396“), tako da apelantkinja za navedene stvari nije pretrpjela štetu. Imajući u vidu dokaze koji su izvedeni na glavnoj raspravi, Osnovni sud je istakao da apelantkinja nije dokazala da joj pripada pravo na naknadu štete u odnosu na prvotuženog za ostale pokretne stvari (osim za televizor i muzičku liniju), pa je djelimično usvojio tužbu u odnosu na prvotuženog, a odbio tužbu kao neosnovanu u odnosu na drugotuženog primjenom odredaba člana 154 ZOO, a u odnosu na trećtuženog primjenom odredaba čl. 154 i 376 ZOO.

13. Presudom Okružnog suda broj 72 0 P 043183 18 GŽ od 4. marta 2019. godine apelantkinjina žalba je djelimično uvažena, pa je odluka o troškovima parničnog postupka u prvostepenoj presudi preinačena (na način bliže opisan u izreci navedene presude), dok je u ostalom dijelu apelantkinjina žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena (u dijelu u kojem je odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev).

14. U obrazloženju presude Okružni sud je ukazao šta je propisano odredbama člana 7 stav 1 i 123 stav 1 ZPP, te je istakao da je teret dokazivanja u parničnom postupku na tužiocu, jer je u interesu tužioca da dokaže činjenične navode iz tužbe, a u suprotnom, snosi rizik neuspjeha u parnici u kojoj se, kao u konkretnom slučaju, ta parnica okončava odlukom kojom se odbija tužbeni zahtjev primjenom pravila o teretu dokazivanja, shodno odredbi člana 126 ZPP. Takođe je ukazao da je sud u parničnom postupku, u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca, vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi proglašava krivim (član 12 stav 3 ZPP). Međutim, dokazano postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti prvotuženog ne oslobađa apelantkinju obaveze da u parničnom postupku dokaže osnovanost i visinu svog tužbenog zahtjeva, a što u konkretnom slučaju nije dokazala. Naime, apelantkinja nije dokazala da je bila vlasnik svih stvari koje su bile predmet vještačenja, da ih je prvotuženi zaista i otuđio i da joj te stvari nikada nisu vraćene, jer, osim spiska koji je ona sačinila, njene izjave koja se ne podudara u cijelosti sa njenim spiskom, niti jednim dokazom nije dokazala da joj je prvotuženi navedene stvari otuđio i da je dužan da joj naknadi štetu u traženom iznosu solidarno sa drugotuženim. Nadalje je ukazao da sud jeste vezan pravosnažnom presudom krivičnog suda, ali, kako su apelantkinji vraćene otuđene stvari utvrđene pravosnažnom presudom, a ona nije dokazala da su joj otuđene stvari po vrsti i u vrijednosti kako je to opredijelila tužbenim zahtjevom, to je prvostepeni sud pravilno primjenom odredbe člana 154 stav 1 ZOO obavezao prvotuženog da apelantkinji naknadi štetu u iznosu od 500,00 KM za stvari za koje je prvotuženi izjavio da je otuđio iz apelantkinjine kuće. Nadalje, kako je pravosnažno okončan krivični postupak u odnosu na drugotuženog na način da je presudom od 14. februara 2014. godine u odnosu na njega odbijena optužba da je zajedno sa prvotuženim u vremenu od 25. do 29. aprila 2009. godine otuđio apelantkinjine stvari, bez uticaja je apelantkinjin prigovor da su tuženi potvrdili da su bili povezani, da su zajedno radili, da su otuđili pokretne stvari iz apelantkinjine kuće i prodavali ih posredstvom trećetuženog, jer to ne proizilazi iz činjeničnog utvrđenja, niti iz iskaza prvotuženog i drugotuženog.

15. Okružni sud je nadalje istakao da apelantkinja žalbom neosnovano ukazuje da je u odnosu na trećetuženog osnovan zahtjev, budući da je trećetuženi posjećivao prvotuženog i drugotuženog, da je trećetuženi posjedovao ukradene stvari koje je prodavao, te da se u odnosu na njega ima primijeniti član 377 ZOO, jer je kod trećetuženog sprovođena istraga, pretres i oduzimanje ukradenih stvari. Naime, apelantkinja je od trećetuženog zahtijevala naknadu štete u visini od 660,00 KM, i to za električnu bušilicu za koju je trćetuženi potvrdio da ju je kupio od prvotuženog i prodao. Međutim, nije dokazala (niti je na spisku navela ,,hilti“ bušilicu) da je trećetuženi od apelantkinje otuđio navedenu bušilicu, nije dokazala njenu vrijednost (jer ona nije bila ni predmet vještačenja), pa je pravilno odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na trećetuženog uz pravilnu primjenu odredbe člana 377 ZOO. U vezi s tim je istakao da se i iz izjave trećetuženog ne može zaključiti da je od svih stvari koje je kupio od prvotuženog ,,hilti“ bušilica otuđena iz apelantkinjine kuće. Dakle, apelantkinja u odnosu na drugotuženog i trećetuženog nije dokazala ni osnov, ni visinu tužbenog zahtjeva, jer njihova odgovornost ne proizilazi ni iz jednog izvedenog dokaza.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

16. Apelantkinja smatra da joj je u osporenom parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

17. Apelantkinja je istakla da su nižestepeni sudovi povrijedili čl. 8 i 12 stav 3 ZPP, kao i čl. 367 i 377 ZOO. Nadalje je istakla da je sud dužan da pravično ocijeni iskaz stranke dat pred sudom, da obrazloži zašto iskazu nije poklonio vjeru, a da je u konkretnom slučaju takvo obrazloženje izostalo, protivno članu 191 stav 1 ZPP. Zatim je istakla da „neuvažavanje iskaza apelanta kao vjerodostojnog, bez pravno relevantnog obrazloženja, a pritom prihvatanje iskaza tuženih samo u dijelovima koji su povoljni za njih, a koji tuženi su bili krivično gonjeni i prema kojima su preduzimane istražne radnje, predstavlja diskriminaciju ličnosti apelanta protivno članu II/4 Ustava BiH“. Apelantkinja je istakla da je njen iskaz najpouzdaniji i najrelevantniji dokaz u konkretnom slučaju s obzirom na to da je jedino ona imala neposredna saznanja koje stvari su se nalazile u njenoj kući, a koje su otuđene. Nadalje je istakla da sud nije ocijenio niti spisak ukradenih stvari iz krivičnog spisa, koji je predložen kao materijalni dokaz, obrazlažući da postoji nesklad između apelantkinjinog iskaza i spiska ukradenih stvari, a što je, s obzirom na protek vremena, kod prosječnog čovjeka očekivano, ali da se takva jedna okolnost ne može tumačiti na štetu stranke. Takođe je istakla da je sud ocijenio iskaze tuženih samo u onom dijelu koji je sračunat upravo na izbjegavanje odgovornosti za štetu, a da nije ocijenio, niti obrazložio njihove iskaze u ostalom dijelu. Apelantkinja je ukazala da u konkretnom slučaju postoji niz indicija koje zajedno sa njenim iskazom predstavljaju jedan čvrst zatvoren krug i koje dopuštaju samo jedan pravičan zaključak o odgovornosti tuženih. U vezi s tim je istakla da se u konkretnom slučaju radi o kući u kojoj je povremeno i isključivo ona boravila, da provala nije odmah uočena i otkrivena, pa je izvela dokaze koji su bili realni i mogući, a sud je bio dužan da uzme u obzir apelantkinjin iskaz i niz indicija, a ne da traži „jednu isključivu građanaskopravnu dokazanost koja, s obzirom na prirodu spora, nije moguća“.

18. Pored navedenog, apelantkinja je istakla da su nižestepeni sudovi pogrešno oslobodili odgovornosti trećetuženog primjenjujući član 367 ZOO, ne uvažavajući član 377 ZOO, jer za prolongiranje zastarnog roka nije od uticaja da li je trećetuženi bio optužen ili osuđen u krivičnom postupku, već da li je pokrenuta ili sprovedena bilo koja pravna radnja prema trećetuženom. Naime, trećetuženi je bio predmet pretresa i oduzimanja ukradenih stvari, a činjenica da nije optužen ili osuđen je stvar postupanja nadležnog tužilaštva, te ne može izuzeti trećetuženog od primjene člana 377 ZOO.

19. U vezi sa dužinom trajanja predmetnog postupka, apelantkinja je istakla da je tužba u konkretnom slučaju podnesena u junu 2014. godine, a da je pravosnažna presuda donesena po proteku pet godina, pa je predložila da joj se dosudi novčana naknada u visini od 5.000,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

20. Okružni sud je naveo, u suštini, da smatra da u postupku vođenim pred tim sudom nije došlo do povrede Ustava Bosne i Hercegovine i povreda odredaba Evropske konvencije na koje apelacija ukazuje, slijedom čega je predložio da se apelantkinjina apelacija odbije kao neosnovana.

21. Osnovni sud je istakao, između ostalog, da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno u okvirima pravilno sprovedenog parničnog postupka i da je presuda tog suda pravilna i na zakonu zasnovana. U vezi sa povredom prava na suđenje u razumnom roku, Osnovni sud je naveo hronologiju predmetnog parničnog postupka. Naime, Osnovni sud je istakao da je preduzimao procesne radnje u relativno razumnim rokovima u skladu sa zakonom i procesnim situacijama i da nije imao periode veće pasivnosti, a pogotovo imajući u vidu da je riječ o predmetu u kojem nije bilo moguće pronaći trećetuženog i dostaviti mu tužbu na odgovor, kao i s obzirom na to da je bilo neophodno vještačiti vrijednost većeg broja pokretnih stvari. Osnovni sud smatra da u konkretnom slučaju taj sud nije povrijedio apelantkinjina prava na koja se pozvala u apelaciji. V.Relevantni propisi

22. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS, 49/09 i 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 7. stav 1.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 12. stav 3.

U parničnom postupku sud je u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

23. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom djelu glasi:

Osnovi odgovornosti Član 154. stav 1.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Član 376. stav 1.

(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

Potraživanje naknade štete prouzrokovane krivičnim djelom Član 377. stav 1.

(1) Kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 72 0 P 043183 18 Gž od 4. marta 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 5. aprila 2019. godine, a apelacija je podnesena 4. juna 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelantkinja smatra da joj je u predmetnom parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

31. Prije nego što počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uslov za primjenu člana 6 stav 1 Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku koji je vođen radi naknade štete, pa Ustavni sud smatra da je član 6 stav 1 Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.

U odnosu na osporene odluke

32. Ustavni sud zapaža da se apelacioni prigovori suštinski zasnivaju na nezadovoljstvu odlukama Osnovnog i Okružnog suda donesenim u osporenom parničnom postupku. U tom pravcu Ustavni sud zapaža da apelantkinja, u suštini, smatra da su navedeni sudovi u predmetnom parničnom postupku proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise, te da nisu adekvatno obrazložili svoje odluke.

33. Prije svega, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

34. Takođe, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A, broj 303- A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

35. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelantkinja podnijela tužbu protiv tuženih radi naknade materijalne štete nastale otuđenjem pokretnih stvari, te da su redovni sudovi odbili apelantkinjin tužbeni zahtjev (u dijelu koji je osporen apelacijom), u suštini, jer apelantkinja nije dokazala osnovanost svog tužbenog zahtjeva, pozivajući se na čl. 7, 123 i 126 ZPP. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud tokom predmetnog parničnog postupka izvršio uvid u materijalne dokaze koje je predložila apelantkinja, sproveo vještačenje vještaka ekonomske struke, kao i da je saslušao parnične stranke, te na osnovu tako sprovedenog dokaznog postupka utvrdio da je apelantkinjin tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog djelimično osnovan, odnosno u cijelosti neosnovan u odnosu na drugotuženog i trećetuženog. Za navedeno utvrđenje prvostepeni sud je dao detaljno i jasno obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Naime, Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju prvostepene presude Osnovni sud jasno naveo šta proizilazi iz sprovedenih dokaza, odnosno da apelantkinja izvedenim dokazima nije dokazala da su prvotuženi i drugotuženi otuđili ostale pokretne stvari, da se sadržaj stvari koji je naveden u tužbi ne podudara u potpunosti sa sadržajem zapisnika koji je priložen u krivičnom spisu, niti se podudara sa apelantkinjinom izjavom, a da apelantkinja nije izvela niti jedan drugi materijalni dokaz na te okolnosti. Takođe, u odnosu na trećetuženog, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da je apelantkinjin tužbeni zahtjev neosnovan jer trećetuženi nije počinio štetnu radnju apelantkinji (i stvari koje je on kupio od prvotuženog su joj vraćene), da apelantkinja nije dokazala da su „tuženi“ iz njene kuće otuđili spornu bušilicu (koju su prodali trećetuženom), odnosno da je prigovor zastare trećetuženog osnovan imajući u vidu odredbu člana 376 ZOO, te da se u konkretnom slučaju nije mogao primijeniti duži zastarni rok propisan članom 377 ZOO (vidi tačku 12 ove odluke). Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud, ocijenivši da je prvostepeni sud donio pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku. Dovodeći u vezu obrazloženje koje su dali Osnovni i Okružni sud u osporenim odlukama sa odredbama čl. 7, 123 i 126 ZPP, odnosnu u vezu sa odredbama čl. 376 i 377 ZOO (koje propisuju rokove zastare potraživanja naknade štete), Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova.

36. Pored toga, Ustavni sud zapaža da apelantkinja u apelaciji ponavlja navode koje je isticala i u žalbi protiv prvostepene presude (u vezi sa primjenom člana 12 stav 3 ZPP, kao i osnovanost tužbenog zahtjeva u odnosu na tužene), a koje je prilikom donošenja odluke o žalbi Okružni sud razmotrio, te u osporenoj presudi jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju (pogledaj tač. 14 i 15 ove odluke). Dakle, Osnovni i Okružni sud su u obrazloženju osporenih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene pozitivnopravnih propisa, uzimajući u obzir sve okolnosti relevantne za donošenje predmetne odluke, pa Ustavni sud smatra da u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih propisa na apelantkinjinu štetu.

37. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantkinjini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke neosnovani.

U odnosu na suđenje u razumnom roku

38. U vezi sa apelantkinjinim navodima koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

Period koji se uzima u obzir

39. Ustavni sud zapaža da je predmetni parnični postupak pokrenut tužbom od 11. juna 2014. godine, te da je okončan presudom Okružnog suda od 4. marta 2019. godine. Dakle, u konkretnom slučaju relevantan period koji treba uzeti u obzir prilikom razmatranja predmetnog postupka jesu četiri godine i oko devet mjeseci.

Analiza razumnosti trajanja postupka

40. Analizirajući dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radilo o parničnom postupku koji je pokrenut radi naknade štete, a koji nije hitne prirode. Takođe, imajući u vidu radnje koje su redovni sudovi trebali sprovesti u predmetnom postupku, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenijem predmetu.

41. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz dokumentacije u spisu ne proizilazi da je apelantkinja svojim ponašanjem doprinijela dužini trajanja postupka. U vezi sa ponašanjem sudova, Ustavni sud uočava da je postupak pred Osnovnim sudom trajao tri godine i oko 11 mjeseci, a u kojem periodu su postojale procesne prepreke da se postupak okonča u kraćem roku, odnosno Osnovni sud duži vremenski period nije mogao dostaviti tužbu na odgovor trećetuženom, što je uticalo na dužinu trajanja prvostepenog postupka. Zatim, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni postupak pred Okružnim sudom trajao oko devet mjeseci (računajući od dana donošenja prvostepene presude). Imajući u vidu da Ustavni sud ocjenjuje dužinu trajanja postupka u cjelini, da su u postupku u okviru analiziranog perioda (četiri godine i oko devet mjeseci) redovni sudovi donijeli dvije meritorne odluke, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog predmeta nema elemenata koji ukazuju da je u predmetnom postupku povrijeđeno apelantkinjino pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

42. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

43. U vezi sa apelantkinjinim navodima o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelantkinja istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na tvrdnjama o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa, te da nisu adekvatno obrazložene osporene odluke, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

Zabrana diskriminacije

44. U vezi sa apelantkinjinim navodima da „neuvažavanje iskaza apelanta kao vjerodostojnog, bez pravno relevantnog obrazloženja, a pritom prihvatanje iskaza tuženih samo u dijelovima koji su povoljni za njih, a koji tuženi su bili krivično gonjeni i prema kojima su preduzimane istražne radnje, predstavlja diskriminaciju ličnosti apelanta“, Ustavni sud zapaža da se apelantkinja nije izjasnila u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminisana, ali da iz navoda apelacije proizilazi da smatra da je diskriminisana u odnosu na pravo na pravično suđenje. Međutim, Ustavni sud ukazuje da samo apelantkinjino ukazivanje na način na koji su redovni sudovi u osporenom postupku ocijenili iskaze stranaka i kakvo su obrazloženje dali ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je diskriminisana s obzirom na to da nije ponudila bilo kakve argumente u prilog tvrdnji o njenoj diskriminaciji. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu da apelantkinja, osim paušalnih navoda, nije ponudila dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminisana po nekom od zabranjenih osnova, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje zašto je u konkretnom slučaju apelantkinjin tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog djelimično osnovan, odnosno u cijelosti neosnovan u odnosu na drugotuženog i trećetuženog, pri tom se pozivajući na relevantne odredbe ZPP i ZOO. Osim toga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi da je dužina postupka u okviru analiziranog perioda od četiri godine i devet mjeseci, u kom su donesene dvije meritorne odluke redovnih sudova, prešla granice „razumnog roka“.

46. Pored toga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije u situaciji kada apelantkinja, osim paušalnih navoda, nije ponudila dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminisana po nekom od zabranjenih osnova.

47. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2401/19 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio