Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4031/20 ("MG MIND" d.o.o. Mrkonjić Grad)

Odluka donesena 22. 12. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4031/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 12. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2020. godine, u predmetu broj AP-4031/20, rješavajući apelaciju koju je podnio "MG MIND" d.o.o. Mrkonjić Grad, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "MG MIND" d.o.o. Mrkonjić Grad protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 67 0 Ps 122603 19 Pž od 15. jula 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "MG MIND" d.o.o. Mrkonjić Grad (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mrkonjić Grada, podnio je 5. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 67 0 Ps 122603 19 Pž od 15. jula 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Višeg privrednog suda, odbijen je u cijelosti kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da obaveže prvotuženi (D.K.) i drugotužena (Republika Srpska) da apelantu solidarno nadoknade štetu u iznosu od 24.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju osporene odluke Viši privredni sud je naveo da je stečajni dužnik „Mladost" a.d. Mrkonjić Grad oglasio prodaju nekretnina, a u kojem postupku je prvotuženi učestvovao kao stečajni upravnik. Apelant je na ročištu za prodaju imovine stečajnog dužnika koje je održano 30. jula 2012. godine izabran kao najpovoljniji ponuđač za kupovinu prodavnice sa zemljištem (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina) za cijenu od 24.000,00 KM. Na istom ročištu donesen je zaključak o prodaji, ali apelant nakon isplate cijene nije mogao steći pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini jer stečajni dužnik u vrijeme prodaje nije bio upisan kao nosilac prava svojine na predmetnoj nekretnini, već je bila upisana na stečajnog dužnika sa pravom korištenja. S tim u vezi, Viši privredni sud je naveo da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, zato što je kupio predmetnu nekretninu u pravnom i faktičkom stanju u kome se nalazila u momentu prodaje. Tako je u oglasu o drugoj javnoj prodaji imovine stečajnog dužnika bilo navedeno da se imovina prodaje u faktičkom i pravnom stanju u momentu prodaje, a i stečajni upravnik je na ročištu za prodaju upozorio učesnike na prodaju imovine u postojećem pravnom i faktičkom stanju i da se na kupca prenosi onaj obim prava kojim stečajni dužnik raspolaže u momentu prodaje (čl. 106. i 108. Zakona o stečajnom postupku). Dakle, stečajni dužnik nije bio vlasnik predmetne nekretnine, pa nema nezakonitih radnji prvotuženog i drugotužene koje bi konstituisale odgovornost za naknadu štete ni prema članu 154. niti prema članu 172. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Viši privredni sud je naveo da je apelant bio upoznat sa svim karakteristikama predmetne nekretnine, u kakvom pravnom statusu se nalazi, tako da je njenom kupovinom preuzeo rizik neuspjeha u sticanje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, a što je bio i razlog što nije bio zaključen ugovor o prodaji koji bi predstavljao valjan pravni osnov za upis apelanta kao nosioca prava svojine. Osim toga, apelant nije dokazao ni uzročnu vezu, odnosno da je šteta posljedica radnje ili propuštanja prvotuženog i drugotužene, te da se radnja prvotuženog i drugotužene prema nastaloj šteti odnosi kao uzrok prema posljedici. Dakle, ne postoji osnov za solidarnu odgovornost prvotuženog i drugotužene za naknadu štete, jer nema protupravnosti u ponašanju prvotuženog i drugotužene, a što isključuje odgovornost prvotuženog i drugotužene. Naime, u konkretnom slučaju prvotuženi i Okružni privredni sud u Banjaluci su postupali po odredbama čl. 92., 97., 99. i 105. Zakona o stečajnom postupku. Za osnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva za naknadu štete nema značaja to što se apelant nije mogao upisati kao vlasnik na predmetnoj nekretnini, jer je bio upoznat u kakvom statusu kupuje predmetnu nekretninu, a niti ima značaja to što ni stečajni dužnik nije uspio da se upiše kao vlasnik, jer stečajni dužnik nije ni mogao na apelanta kao kupca prenijeti više prava nego što je imao u momentu prodaje (član 106. Zakona o stečajnom postupku). Nije bilo smetnje da apelant uđe u posjed predmetne nekretnine, jer i posjed (korištenje) kao institut stvarnog prava uživa pravnu zaštitu, posebno u situaciji kada je za sticanje faktičkog posjeda apelant imao pravni osnov, tj. zaključak o prodaji od 30. jula 2012. godine, ali apelant nije dokazivao činjenicu da li je ušao u posjed predmetne nekretnine ili ne, niti je dokazao da je tražio povrat iznosa koji je plaćen na ime kupoprodajne cijene. Iako apelant nije mogao prenijeti pravo svojine, nije bilo smetnje da na svoje ime prenese upravo onaj obim prava kojim je stečajni dužnik raspolagao u momentu prodaje na predmetnoj nekretnini. Osnovom navedenog, Viši privredni sud je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je pogrešno pravno stanovište redovnih sudova da to što apelant kao kupac ne može izvršiti upis prava svojine u evidencijama nepokretnosti ne predstavlja štetu, odnosno da tuženi nisu postupali protivpravno i da zbog toga nisu odgovorni za naknadu štete. Naime, apelant navodi da su ispunjeni svi zakonski uslovi za postojanje odgovornosti prvotuženog i drugotuženog za naknadu štete prouzrokovane apelantu nezakonitim i nesavjesnim radom u stečajnom postupku.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju osporene odluke, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe, dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, a Ustavni sud u ovakvom obrazloženju ne vidi nikakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4031/20 ("MG MIND" d.o.o. Mrkonjić Grad) | Sudska praksa | Aktio