Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2850/19 (A. N. M.)

Odluka donesena 16. 03. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Obustava postupka - apelant umro
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2850/19

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 03. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2850/19, rješavajući apelaciju Jasmine Đokić i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) i člana 63. stav (1) tačka c) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. marta 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Jasmine Đokić, Gordane Milić, Adnana Mašića, Darka Miketeka, Suade Alispahić, Mehmeda Imširevića, Ajle Mandra, Adele Šabić i Nedžmije Mulabdić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 274297 14 Rsž od 24. oktobra 2018. godine.

Obustavlja se postupak pokrenut apelacijom koju je podnio advokat Nedim Muhić u ime Svetlane Knežević protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 274297 14 Rsž od 24.

oktobra 2018. godine zato što je apelantica umrla.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nedim Muhić, advokat iz Sarajeva, podnio je 12. jula 2019. godine u ime Jasmine Đokić, Gordane Milić, Svetlane Knežević, Adnana Mašića, Darka Miketeka, Suade Alispahić, Mehmeda Imširevića, Ajle Mandra, Adele Šabić i Nedžmije Mulabdić (u daljnjem tekstu: prvoapelantica, drugoapelantica, trećeapelantica, četvrtoapelant, petoapelant, šestoapelantica, sedmoapelant, osmoapelantica, devetoapelantica i desetoapelantica ili apelanti) apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 274297 14 Rsž od 24. oktobra 2018. godine. S obzirom na to da advokat Nedim Muhić, koji je u ime apelanata podnio apelaciju, uz apelaciju nije priložio punomoć za zastupanje apelanata, od navedenog advokata je dopisom od 24. novembra 2020. godine zatraženo da dostavi punomoć.

2. Podneskom od 3. decembra 2020. godine advokat je dopunio apelaciju traženom punomoći za zastupanje prvoapelantice, drugoapelantice, četvrtoapelanta, petoapelanta, šestoapelantice, sedmoapelanta, osmoapelantice, devetoapelantice i desetoapelantice, dok u odnosu na trećeapelanticu nije dostavio punomoć za zastupanje u postupku pred Ustavnim sudom uz naznaku da je trećeapelantica preminula.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 54/19 od 13. februara 2019. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli 7. januara 2019. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 274297 14 Rsž od 24. oktobra 2018. godine jer su apelanti protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavili reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da nakon njenog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelanti imaju mogućnost ponovo podnijeti apelaciju u kojoj su dužni na propisanom obrascu apelacije, pod tačkom 8.a) Ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 5. novembra 2020. godine od Kantonalnog suda i advokata Azema Mehonića, kao zastupnika tužene Javne ustanove Osnovne muzičke škole „Mladen Pozajić“ u predmetnom postupku (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.

5. Kantonalni sud je 13. novembra 2020. godine dostavio odgovor na apelaciju, dok zastupnik tužene nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 274297 12 Rs od 12. februara 2014. godine obavezana je tužena da apelantima na ime razlike regresa i na ime razlike plaće po osnovu usklađivanja najniže bruto satnice zbog povećanja troškova života više od 5% u nominalnom iznosu (sve navedeno za određene vremenske periode), te četvrtoapelantu i petoapelantu na ime jubilarne nagrade za pet godina neprekidnog rada, isplati određene novčane iznose, sve sa zakonskom zateznom kamatom (sve preciznije navedeno u izreci presude) uz naknadu troškova postupka u određenom iznosu.

8. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama nesporno da su apelanti u periodu utuženja bili zaposlenici tužene i da su apelantima u navedenom periodu isplaćivane naknade iz radnog odnosa (tužena je u odgovoru na tužbu navela da je u spornom periodu preko resornog ministarstva Kantona Sarajevo vršila obračun i isplatu plaća i svih drugih naknada koje nemaju karakter plaće po osnovu Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja Kantona Sarajevo). Općinski sud je ukazao na Odluku o utvrđivanju najniže satnice u FBiH broj V-290/08 od 15. aprila 2008. godine, koja se primjenjuje od 1. marta 2008. godine, prema kojoj je u Federaciji Bosne i Hercegovine najniža neto satnica povećana sa 1,75 KM na 1,95 KM ili za 0,20 KM, te na izmijenjeni član 9. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH (u daljnjem tekstu: OKU). Dalje je naveo da kako tužena apelantima nije povećala plaću u skladu s povećanjem najniže satnice, odnosno kako satnicu apelanata nije uskladila s povećanjem najniže satnice na osnovu povećanih troškova života većih od 5%, to apelantima pripada pravo na isplatu razlike manje isplaćene plaće za utuženi period u visini koju je obračunao vještak finansijske struke. Također je naveo da je tužbeni zahtjev za isplatu naknade na ime razlike za godišnji odmor osnovan cijeneći da je vještak visinu naknade utvrdio na osnovu člana 32. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH. Općinski sud je utvrdio da su četvrtoapelant i petoapelant ostvarili neprekidan rad u obrazovanju u trajanju od pet godina, te ukazao na član 46. Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg obrazovanja u Kantonu Sarajevu, te istakao da je visinu jubilarne nagrade utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka.

9. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 274297 14 Rsž od 24. oktobra 2018. godine djelimično je uvažena žalba tužene i prvostepena presuda je preinačena tako što je tužena obavezana da prvoapelantici, drugoapelantici, četvrtoapelantu, petoapelantu, šestoapelantici, sedmoapelantu, osmoapelantici, devetoapelantici i desetoapelantici na ime razlike regresa za 2011. godinu i 2012. godinu isplati iznose bliže označene u izreci presude, te da četvrtoapelantu i petoapelantu na ime jubilarne nagrade za pet godina neprekidnog rada isplati iznose bliže označene u izreci presude, sve sa zakonskom zateznom kamatom, dok je odbijen tužbeni zahtjev prvoapelantice, drugoapelantice, četvrtoapelanta, petoapelanta, šestoapelantice, sedmoapelanta, osmoapelantice, devetoapelantice i desetoapelantice u preostalom dijelu kojim su tražili isplatu razlike regresa za 2009. i 2010. godinu, te isplatu razlike plaće za utuženi period po osnovu usklađivanja najniže bruto satnice zbog povećanja troškova života više od 5% u nominalnom iznosu. Presudom je dalje u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev trećeapelantice, te je odlučeno da svaka strana snosi svoje troškove postupka.

10. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da činjenica da Federalni zavod za statistiku nije objavio zvanične podatke o povećanju indeksa troškova života i ukupnog privrednog napretka na osnovu kojih bi Vlada FBiH izvršila usklađivanje najniže bruto satnice (član 9. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH) ne znači da je sudu dato ovlaštenje da u redovnom postupku prostom računicom vrši usklađivanje najniže bruto satnice, te naglasio da je ovakav stav zauzeo Vrhovni sud u Odluci o spornom pravnom pitanju broj 65 0 P 496860 16 Spp 2 od 27. januara 2017. godine. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao da je članom 29. Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u Kantonu Sarajevo ugovoreno da naknade plaća i naknade koje nemaju karakter ličnih primanja ne mogu biti manje od onih utvrđenih za zaposlenike u organima uprave. Ova vrsta naknade isplaćuje se na osnovu OKU-a i Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja i to jeste lični dohodak zaposlenika u smislu člana 5. tačka 11. Zakona o porezu na dohodak jer se prihodi preko iznosa utvrđenog na osnovu Kolektivnih ugovora za ovu vrstu naknada oporezuju prema Zakonu o porezu na dohodak. Kantonalni sud je ukazao da prema Uredbi o naknadama koje nemaju karakter plaće naknade koje nemaju karakter plaća su: naknade za prekovremeni rad, rad u neradne dane, noćni rad, rad u dane državnih praznika, mjesečna karta za prevoz s posla na posao, naknada za slučaj bolesti na radu, teške invalidnosti i teške bolesti, a ove naknade i materijalna prava se ostvaruju donošenjem rješenja rukovodioca organa uprave. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da se ne može zaključiti da regres nema karakter ličnih primanja, što znači da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je primjenom člana 32. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH dosudio apelantima razliku regresa za 2009. i 2010. godinu. Naime, Kantonalni sud je naveo da iz izmjena i dopuna čl. 29, 36. i 37. Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u Kantonu Sarajevo proizlazi da ugovorne strane nisu smatrale primjenjivim Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u odnosu na naknadu za regres.

11. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 274297 19 Rev od 16. aprila 2019. godine odbačena je revizija koju su apelanti izjavili protiv drugostepene presude.

12. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000,00 KM. U vezi s tim je istakao da su apelanti u ovom sporu obični formalni suparničari, pa se dopustivost revizije ocjenjuje s obzirom na vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude svakog od pojedinih suparničara, a ne po njihovom zbiru. Dalje je naveo da u predmetnom slučaju vrijednost pobijanog dijela drugostepene presude (odbijajući) ni za jednog od apelanata ne prelazi imovinski cenzus koji, dakle, kao kriterij uvjeta dozvoljenosti revizije u smislu člana 237. stav (2) ZPP nije ostvaren. Zatim je naveo da je, sagledavajući izuzetnu dopustivost revizije u smislu odredbe člana 237. stav 3. ZPP, ocijenio da odlučivanje o predmetnoj reviziji ne bi imalo utjecaja na usvajanje određenog pravnog shvaćanja koje je od značaja za jedinstvenu pravilnu primjenu prava u drugim slučajevima, pa revizija ni po tom kriteriju nije dopuštena. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

13. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti, u suštini, tvrde da je osporena presuda donesena kao rezultat proizvoljne primjene materijalnog prava. Naime, apelanti navode da je pogrešan stav Kantonalnog suda kada je u pitanju isplata razlike regresa koji navodi da „regres nema karakter ličnih primanja, što za posljedicu ima pogrešnu primjenu odredbi člana 32. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti FBiH“. Apelanti su se pozvali i na načelo povoljnosti iz člana 3. stav 3. OKU navodeći da su „za 2009. i 2010. godinu apelanti potraživali regres po odredbama Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u Kantonu Sarajevu iz 2006. godine (član 36), a na osnovu kojeg je vještak i uradio obračun“, te „s obzirom na to da su svi budžetski korisnici za 2009. i 2010. godinu ostvarili pravo na regres u iznosu najmanje prosječne plaće u Federaciji BiH ili 70% plaće apelanta, ako je to povoljnije“. Dalje navode da je „prvostepeni sud pravilno dosudio ovo potraživanje pogrešno se pozivajući na Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti FBiH“, te smatraju da im je time povrijeđeno i pravo na pravnu sigurnost jer se identična situacija desila i u drugim predmetima protiv iste tužene, te je drugostepeni sud u tim predmetima ispravio navode prvostepenog suda i potvrdio dio prvostepene presude koji se odnosi na „sporne regrese“ (Presuda broj 65 0 Rs 274630 14 Rsž od 28. decembra 2016. godine). Također, apelanti navode da je stav Kantonalnog suda u osporenoj odluci u potpunosti suprotan stavu Vrhovnog suda navedenim u predmetu broj 65 0 Rs 400133 17 Rev od 5. decembra 2017. godine kada je u pitanju isplata razlike plaća. Smatraju da im se trebala dosuditi razlika plaća za relevantni period primjenom Odluke Vlade FBiH, koja je donesena na osnovu člana 9. OKU. Pored toga, apelanti su i diskriminirani jer je Kantonalni sud u identičnim predmetima udovoljavao tužbenim zahtjevima, te su se u tom smislu pozvali na presude Kantonalnog suda, navodeći samo određene brojeve predmeta, ali koje nisu priložili uz apelaciju.

b)Odgovor na apelaciju

14. Kantonalni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede ustavnih prava koja se navode u apelaciji, te predložio da se apelacija odbije.

V.Relevantni propisi

15. Kolektivni ugovor o izmjenama Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ broj 62/08) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Član 9. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, mijenja se i glasi:

"Usklađivanje najniže bruto satnice Vlada Federacije Bosne i Hercegovine vrši najmanje jednom godišnje, u skladu sa povećanjem indeksa troškova života i ukupnim privrednim napretkom, a na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku.

U slučaju vanrednog povećanja troškova života većih od 5%,Vlada Federacije Bosne i Hercegovine obavezna je da poveća najmanju bruto satnicu svaka tri mjeseca.

Povećanje najniže bruto satnice na osnovu povećanja troškova života odnosi se na sve plaće u istom nominalnom iznosu.

Poslodavac je obavezan da vodi računa da ne dođe do narušavanja razlike između zagarantovane plaće i drugih plaća različitih vrijednosti. Ovi odnosi će se preciznije regulisati kolektivnim ugovorima područja djelatnosti i pravilnicima o radu".

16. Odluka o utvrđivanju najniže satnice u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 22/08) u relevantnom dijelu glasi:

I.

U Federaciji Bosne i Hercegovine, utvrđuje se:

1.najniža bruto satnica u iznosu od 3,26 KM, 2.najniža neto satnica u iznosu od 1,95 KM.

17. Kolektivni ugovor za djelatnost osnovnog obrazovanja u Kantonu Sarajevo („Službene novine Kantona Sarajevo“ br. 24/06 i 30/10) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 29. stav (3) Naknada plaća i naknade koje nemaju karakter ličnih primanja utvrđenih ovim kolektivnim ugovorom ne mogu biti manje od utvrđenih za zaposlenike organima uprave.

Regres za godišnji odmor Član 36.

Zaposlenik u osnovnoj školi ima pravo na naknadu na ime regresa za korištenje godišnjeg odmora u visini od 50% prosječne plaće isplaćene u Federaciji Bosne i Hercegovine, po zadnjem objavljenom statističkom podatku. Regres se isplaćuje jednako kao i za sve budžetske korisnike.

Pravo na regres iz stava 1. ovog člana ima svaki zaposlenik koji u toku tekuće kalendarske godine ima pravo na godišnji odmor.

XV. PRELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE

Član 76.

Ovaj kolektivni ugovor smatra se zaključenim kada ga potpišu ovlašteni predstavnici ugovornih strana.

Ovaj kolektivni ugovor važi na području Kantona Sarajevo.

Izmjene i dopune ovog Kolektivnog ugovora smatraju se zaključenim kada ih potpišu predstavnici ugovorenih strana. Odredbe čl. 31. i 33. primjenjivat će se od 1. septembra 2010. godine, a odredbe koje se odnose na ostala materijalna davanja primjenjivat će se od 1. januara 2011. godine.

VI.Dopustivost Dopustivost u odnosu na trećeapelanticu

18. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na trećeapelanticu, Ustavni sud je u toku postupka utvrdio da je trećeapelantica umrla 28. januara 2020. godine. Ovu činjenicu Ustavni sud je utvrdio na osnovu Izvoda iz matične knjige umrlih za Općinu Centar – Sarajevo broj 08/B-i-10-903645/20 od 9. decembra 2020. godine.

19. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je utvrdio da se u konkretnom slučaju u odnosu na trećeapelanticu nisu stekli uvjeti iz člana 63. stav (2) Pravila Ustavnog suda za nastavak postupka jer Ustavnom sudu nije, u roku od 30 dana od dana smrti apelantice, podnesen pismeni zahtjev nasljednika da preuzima nastavak postupka (vidi Ustavni sud BiH, Odluka o dopustivosti broj AP 884/14 od 8. decembra 2015. godine, st. od 2. do 4., dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

20. Stoga, imajući u vidu odredbu člana 63. stav (1) tačka c) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će Ustavni sud donijeti odluku kojom obustavlja postupak kada je u toku postupka apelant umro, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Dopustivost u odnosu na ostale apelante

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. Ispitujući dopustivost predmetne apelacije u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 54/19 od 13. februara 2019. godine odbačena kao preuranjena apelacija koju su apelanti podnijeli protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 274297 14 Rsž od 24. oktobra 2018. godine s obzirom na to da je pred Vrhovnim sudom bio u toku postupak povodom revizije apelanata. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek s obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 274297 19 Rev od 16. aprila 2019. godine (navedeno rješenje zastupnik apelanata primio je 21. maja 2019. godine) odbačena kao nedopuštena. Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 274297 14 Rsž od 24. oktobra 2018. godine, koja je u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom, a kojom je meritorno odlučeno o tužbenom zahtjevu apelanata, pa će Ustavni sud apelacione navode ispitati u odnosu na tu presudu. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 54/19 koja je odbačena kao preuranjena (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 54/19 od 13. februara 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to da je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 274297 14 Rsž od 24. oktobra 2018. godine dostavljena apelantima 15. novembra 2018. godine, a da su apelaciju protiv navedene presude Kantonalnog suda podnijeli 7. januara 2019. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uvjet dopustivosti predmetne apelacije. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

28. Ustavni sud zapaža da se parnični postupak u kojem je donesena osporena presuda odnosi na utvrđivanje prava iz radnog odnosa, dakle radi se o predmetu građansko-pravne prirode (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2184/09 od 13. juna 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 24) pa, stoga, apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije.

29. U vezi s apelacionim navodima koji se tiču proizvoljne primjene prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se pokreću predmetnom apelacijom, ispitati da li su osporene presude zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

31. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju na osporavanju načina na koji je primijenjeno materijalno pravo u osporenoj presudi Kantonalnog suda u odnosu na isplatu razlike plaća po osnovu usklađivanja najniže bruto satnice zbog povećanja troškova života više od 5% u nominalnom iznosu, te u odnosu na isplatu razlike regresa za 2009. i 2010. godinu.

32. U vezi s apelacionim prigovorima u odnosu na zahtjev za isplatu naknade na ime razlike plaća po osnovu usklađivanja s bruto satnicom zbog povećanja troškova života od 5% Ustavni sud ukazuje da je u dosadašnjoj praksi razmatrao gotovo identično činjenično i pravno pitanje u Odluci o dopustivosti broj AP 2303/17 od 15. novembra 2017. godine u kojoj, u odnosu na iste prigovore o proizvoljnoj primjeni prava, nije utvrđeno kršenje prava na koja su se apelanti u tom predmetu pozvali, kao i odlukama o dopustivosti koje su slijedile nakon nje (br. AP 5444/17 od 13. marta 2018. godine i AP 6002/18 od 13. februara 2019. godine), te u odlukama o dopustivosti i meritumu br. AP 349/18 od 8. maja 2019. godine, AP 3263/18 od 17. decembra 2019. godine, AP 4931/18 od 4. juna 2020. godine, sve odluke dostupne na www.ustavnisud.ba).

33. Ustavni sud, dalje, podsjeća da je gotovo identično činjenično i pravno pitanje razmatrao i u odnosu na zahtjev za isplatu razlike regresa u Odluci o dopustivosti broj AP 1344/18 od 6. juna 2018. godine, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Naime, Ustavni sud zapaža da je u spomenutoj odluci navedeno da je „u pojedinim osporenim odlukama navedeno da su tužbeni zahtjevi apelanata za isplatu razlike naknade za ishranu u toku rada i naknade za godišnji odmor (u odnosu na određene vremenske periode na koje se odnosio dio tužbenog zahtjeva apelanata) na osnovu čl. 31. i 32. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH, neosnovani. Naime, da je odredbom člana 29. Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u Kantonu Sarajevo ugovoreno da naknade plaća i naknade koje nemaju karakter ličnih primanja ne mogu biti manje od onih utvrđenih za zaposlenike u organima uprave. Međutim, da topli obrok i naknada za korištenje godišnjeg odmora, budući da se te vrste naknade isplaćuju na osnovu Općeg kolektivnog ugovora i Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u Kantonu Sarajevo, jesu lični dohodak zaposlenika u smislu člana 5. tačka 11. Zakona o porezu na dohodak s obzirom na to da se prihodi preko iznosa utvrđenih na osnovu Kolektivnih ugovora za tu vrstu naknada oporezuju prema Zakonu o porezu na dohodak. Nadalje je pojašnjeno da su Uredbom o naknadama koje nemaju karakter plaće, članom 1. uređeni uvjeti, kriteriji i način ostvarivanja naknada i drugih materijalnih prava koja pripadaju rukovodećim i ostalim državnim službenicima i namještenicima u kantonalnim organima uprave koja nemaju karakter plaća, a čija visina i način ostvarivanja nisu u potpunosti regulirani Zakonom o plaćama i naknadama u organima vlasti Kantona Sarajevo“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1344/18 od 6. juna 2018. godine, tačka 23, dostupna na www.ustavnisud.ba).

34. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju osporenom odlukom Kantonalni sud djelimično uvažio žalbu tužene i prvostepenu presudu preinačio tako što je odbio tužbeni zahtjev apelanata u dijelu kojim su tražili isplatu razlike regresa za 2009. i 2010. godinu, te isplatu razlike plaće za utuženi period po osnovu usklađivanja najniže bruto satnice zbog povećanja troškova života više od 5% u nominalnom iznosu. U vezi s tim iz osporene presude proizlazi da se Kantonalni sud u odnosu na zahtjev za isplatu naknade na ime razlike plaće pozvao na zauzeto pravno shvaćanje Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda o spornom pravnom pitanju od 27. januara 2017. godine, a u odnosu na isplatu razlike regresa Kantonalni sud je naveo da se ne može zaključiti da regres nema karakter ličnih primanja, što znači da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je primjenom člana 32. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH dosudio apelantima razliku regresa za 2009. i 2010. godinu.

35. Dakle, imajući u vidu navedenu praksu i sadržaj relevantnih odredbi materijalnog prava koje je Kantonalni sud imao u vidu prilikom odlučenja o tužbenom zahtjevu apelanata u dijelu osporenom predmetnom apelacijom, Ustavni sud iz obrazloženja osporene odluke ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost u segmentu primjene materijalnog prava. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u kontekstu primjene materijalnog prava.

36. U pogledu navoda o kršenju prava na pravično suđenje, koje su apelanti doveli u vezu s načelom pravne sigurnosti, Ustavni sud zapaža da su apelanti dostavili Presudu Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 274630 14 Rsž od 28. decembra 2016. godine iz koje proizlazi da je u tom predmetu usvojen tužbeni zahtjev za naknade razlike regresa, da je vještak sačinio nalaz i mišljenje na osnovu člana 36. Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja Kantona Sarajevo za 2009. i 2010. godinu, a za 2011. i 2012. godinu na osnovu odredbi OKU, dok je u konkretnom predmetu vještak visinu potraživane naknade razlike regresa utvrdio na osnovu člana 32. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH. Uostalom, Ustavni sud podsjeća da je u više svojih odluka zauzeo stav da, imajući, prije svega, u vidu praksu Ustavnog suda u istovjetnim predmetima, postojanjem jedne različite odluke određenog suda nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda, odnosno da apelanti nisu predočili dokaze da je stvorena kontinuirana pravna nesigurnost, te na taj način povrijeđeno načelo pravne sigurnosti. Iz istih razloga Ustavni sud ocjenjuje neosnovanim i navode apelanata kojim ukazuju da je stav Kantonalnog suda u osporenoj odluci u potpunosti suprotan stavu Vrhovnog suda navedenom u predmetu broj 65 0 Rs 400133 17 Rev od 5. decembra 2017. godine kada je u pitanju isplata razlike plaća (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 941/19 od 9. septembra 2020. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i apelacioni navodi koji se odnose na povredu načela pravne sigurnosti neosnovani.

37. S obzirom na navedeno, Ustavni sud u vezi s navodima o proizvoljnoj primjeni prava, te povredi načela pravne sigurnosti zaključuje da nije prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Zabrana diskriminacije

38. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

39. Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

40. Iako apelanti nisu eksplicitno naveli u vezi s kojim pravom smatraju da su diskriminirani, iz navoda apelacije proizlazi da smatraju da im je prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijom ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.

41. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelanti svoje navode o diskriminaciji zapravo zasnivaju na tvrdnjama da su dovedeni u neravnopravan položaj jer je Kantonalni sud u predmetima o istom činjeničnom i pravnom pitanju usvojio tužbene zahtjeve tužilaca. Međutim, u vezi s tim, Ustavni sud ipak ukazuje da činjenica da je Kantonalni sud u nekom predmetu odlučio drugačije o istom ili sličnom pravnom pitanju per se ne pokreće pitanje diskriminacije. U vezi s tim prigovorom, Ustavni sud apelante upućuje na stav Evropskog suda zauzet u predmetu Stanković i Trajković protiv Srbije (vidi Evropski sud, presuda od 22. decembra 2015. godine, st. 40–44, aplikacije br. 37194/08 i 37260/08). Stoga, imajući u vidu da apelanti nisu ponudili relevantne dokaze i argumente iz kojih proizlazi da su različito tretirani u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, te imajući u vidu da je Kantonalni sud dao razloge zašto smatra neosnovanim tužbene navode apelanata, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.

Ostali navodi

42. Apelanti, također, navode da im je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se argumentacija o kršenju ovog prava zasniva na istim navodima koji su istaknuti u vezi s pravom na pravično suđenje (primjeni materijalnog prava), što je Ustavni sud već razmotrio i obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, te zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani iz istih razloga koji su navedeni u vezi s pravom na pravično suđenje. VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada je Kantonalni sud svoj stav o neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata jasno obrazložio, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava, kako u odnosu na zahtjev za isplatu naknade na ime razlike plaće pozivajući se pri tome na zauzeto pravno shvaćanje o spornom pravnom pitanju koje je zauzelo Građansko odjeljenje Vrhovnog suda 27. januara 2017. godine, tako i u odnosu na zahtjev za isplatu razlike regresa za 2009. i 2010. godinu, a na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti, te kada apelacioni navodi koji se odnose na povredu načela pravne sigurnosti nisu osnovani.

44. Ustavni sud, također, zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer apelanti nisu ponudili dokaze i argumente iz kojih proizlazi da su bili različito tretirani u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji.

45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) i člana 63. stav (1) tačka c) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2850/19 (A. N. M.) | Sudska praksa | Aktio