Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4324/20 (A. L.)

Odluka donesena 22. 12. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Ratna šteta
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nematerijalna šteta
  • Zastara
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4324/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 12. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2020. godine, u predmetu broj AP-4324/20, rješavajući apelaciju koju je podnijela Azemina Lepenica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Azemina Lepenica protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 383734 15 Gž od 6. oktobra 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 383734 13 P od 2. jula 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Azemina Lepenica (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Ilidže, koju zastupa Damir Alagić advokat iz Sarajeva, podnijela je 2. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 383734 15 Gž od 6. oktobra 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 383734 13 P od 2. jula 2015. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantkinje da se obaveže tužena (Republika Srpska) da joj na ime nematerijalne štete koja se odnosi na pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda i časti, slobode i prava ličnosti i na pretrpljeni strah i fizičke bolove za vrijeme neosnovanog lišenja slobode u periodu od 8. jula 1992. godine do 10. avgusta 1992. godine u trajanju od 34 dana isplati ukupan iznos od 6.800,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da joj naknadi troškove predmetnog postupka.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da je osnovan prigovor zastare potraživanja, jer je predmet tužbenog zahtjeva naknada nematerijalne štete na osnovu odredbe člana 200. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 376. st. (1) i (2) ZOO propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo (subjektivni rok), a u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala (objektivni rok). Kantonalni sud je naveo da se, kako je sporna štete nastala u toku rata, početak toka zastarjelosti u najpovoljnijoj interpretaciji za apelantkinju ima računati od 23. decembra 1996. godine (kada je ukinuto stanje neposredne ratne opasnosti na osnovu Odluke o prestanku primjene odluke o proglašenju neposredne ratne opasnosti na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine). Kantonalni sud je naveo da, budući da je predmetna tužba podnesena 8. oktobra 2013. godine, to je do tada protekao i subjektivni i objektivni rok zastare potraživanja nematerijalne štete propisan navedenim zakonskim odredbama, pa je apelantkinja, u smislu odredbe člana 360. stav (1) ZOO izgubila pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze slijedom čega je prvostepeni sud pravilnom primjenom navedenih odredbi odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi apelantkinje da se u konkretnom slučaju trebao primijeniti privilegovani rok zastare potraživanja iz člana 377. ZOO, te je u vezi s tim ukazao na stav Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda Federacije BiH sa sjednice održane 20. januara 2014. godine prema kojem se „privilegovani rok zastare potraživanja iz člana 377. stav (1) ZOO primjenjuje samo na učinioca krivičnog djela, a ne na treće lice koje odgovara za njegove radnje“. Kantonalni sud je naveo da bi stanovište apelantkinje o primjeni navedenog privilegovanog roka zastare bilo primjenjivo u slučaju da je zahtjev za naknadu štete bio istaknut u odnosu na izvršioca krivičnog djela (odgovorno lice za naknadu štete) i to da je u odnosu na izvršioca pravosnažnom osuđujućom presudom krivičnog suda utvrđeno postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti, što u konkretnom predmetu nije slučaj. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili materijalno pravo, a konkretno relevantne odredbe ZOO. Apelantkinja smatra da je pogrešno u predmetnom postupku utvrđeno da je nastupila zastara predmetnih potraživanja jer se na konkretan postupak trebao primijeniti zastarni rok iz člana 377. ZOO.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud pozivajući se na relevantne odredbe ZOO dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. U vezi sa spornim pitanjem koje se postavlja predmetnom apelacijom, a koje se odnosi na primjenu odredaba člana 377. ZOO, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već odlučivao o istom ili sličnom činjeničnom i pravnom pitanju, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014.godine, Odluka o dopustivosti broj AP-3607/20 od 10. novembra 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4324/20 (A. L.) | Sudska praksa | Aktio