Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4047/20 (I.Đ.)

Odluka donesena 21. 01. 2021.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Izvršenje
  • Izvršni postupak
  • Zastara
  • Ostavina
  • Aktivna legitimacija
  • Pasivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4047/20

Apelacija

Odluka o meritumu

21. 01. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4047/20, rješavajući apelaciju I. Đ., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. januara 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija I. Đ.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 713417 17 Gži 2 od 15. jula 2020. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Na osnovu člana 64. stav (4) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prestaje pravno djelovanje Odluke o privremenoj mjeri broj AP 4047/20 od 27. novembra 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. I. Đ. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Izet Laličić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 11. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 I 713417 17 Gži 2 od 15. jula 2019. godine, Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 I 713417 20 I 2 od 19. marta 2020. godine i Rješenja Općinskog suda broj 65 0 I 713417 18 I od 19. septembra 2018. godine. Apelantica je također podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio odlaganje provođenja izvršnih radnji u predmetu Općinskog suda prema rješenju od 19. marta 2020. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je donio odluku broj AP 4047/20 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 4047/20 od 27. novembra 2020. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je usvojio apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere i naložio odlaganje provođenja izvršnih radnji u predmetu Općinskog suda broj 65 0 I 713417 20 I 2 do donošenja konačne odluke o apelanticinoj apelaciji.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i L. P. (u daljnjem tekstu: tražitelja izvršenja) zatraženo je 27. novembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Tražitelj izvršenja je dostavila odgovor 1. decembra 2020. godine, Kantonalni sud 10. decembra 2020. godine, a Općinski sud 4. januara 2021. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Tražiteljica izvršenja je 12. septembra 2018. godine podnijela Općinskom sudu prijedlog za izvršenje protiv apelantice kao izvršenika na osnovu izvršne isprave – Presude Općinskog suda broj P 1003/04 od 27. januara 2006. godine (pravomoćna 17. marta 2006. godine) radi namirenja novčane tražbine.

7. Rješenjem o izvršenju Općinskog suda broj 65 0 I 713417 18 I od 19. septembra 2018. godine određeno je predloženo izvršenje.

8. Odlučujući o apelanticinom prigovoru protiv navedenog rješenja, Općinski sud je donio rješenje od 15. marta 2019. godine kojim je usvojio apelanticin prigovor, ukinuo rješenje od 19. septembra 2018. godine, te obustavio izvršenje u cijelosti i ukinuo sve provedene radnje.

9. Odlučujući o žalbi tražitelja izvršenja protiv rješenja Općinskog suda od 15. marta 2019. godine, Kantonalni sud je donio rješenje od 19. novembra 2019. godine kojim je uvažio žalbu i ukinuo navedeno rješenje Općinskog suda, te predmet vratio Općinskom sudu na ponovni postupak.

10. Protiv navedenog rješenja Kantonalnog suda apelantica je podnijela apelaciju Ustavnom sudu koji je donio Odluku broj AP 845/20 od 26. marta 2020. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je apelaciju odbacio kao preuranjenu.

11. Odlučujući u ponovnom postupku o apelanticinom prigovoru protiv rješenja od 19. septembra 2018. godine, Općinski sud je donio Rješenje broj 65 0 I 713417 20 I 2 od 19. marta 2020. godine kojim je prigovor odbijen, te je odlučeno da se rješenje od 19. septembra 2018. godine u cijelosti održava na snazi.

12. U obrazloženju rješenja Općinski sud je, između ostalog, naveo da je apelantica blagovremeno izjavila prigovor protiv rješenja od 19. septembra 2018. godine u kojem je istakla prigovor zastarjelosti potraživanja shodno odredbama člana 379. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) jer je izvršna presuda Općinskog suda donijeta 27. januara 2006. godine, a postala je pravomoćna 17. marta 2006. godine, dok je prijedlog za izvršenje navedene presude podnijet 12. septembra 2018. godine. U vezi s tim Općinski sud je naveo da nije sporno da je izvršni postupak pokrenut nakon više od deset godina od pravomoćnosti izvršne isprave (Presuda Općinskog suda broj P-1003/04 od 27. januara 2006. godine) na osnovu koje se traži izvršenje. Međutim, Općinski sud je ukazao da iz dokumentacije spisa proizlazi da je pravni prednik apelantice D. Đ., na kojeg je glasila obaveza iz pravomoćne i izvršne isprave, umro 1. novembra 2007. godine, a da je ostavinski postupak iza njega pravomoćno okončan Rješenjem o nasljeđivanju broj 65 0 0 030436 13 O 2 od 3. marta 2014. godine. Prema mišljenju Općinskog suda, u momentu smrti apelanticinog prednika nastupio je prekid zastare i to se vrijeme ne može računati kao vrijeme proteka zastarnog roka jer do pravomoćnog okončanja ostavinskog postupka iza smrti apelanticinog prednika nije bilo ni moguće pokrenuti izvršni postupak u konkretnom slučaju. Pored toga, Općinski sud je istakao da ni tražitelj izvršenja nije imao aktivnu legitimaciju da pokrene izvršni postupak sve do pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju od 23. novembra 2018. godine kojim su proglašeni nasljednici iza umrlog R. P. – pravnog prednika tražitelja izvršenja, u čiju korist je pravomoćnom presudom od 27. januara 2006. godine utvrđeno potraživanje prema apelanticinom predniku. Cijeneći da se apelanticin prigovor ne zasniva ni na jednom razlogu za prigovor iz člana 47. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), Općinski sud je odlučio kao u dispozitivu.

13. Odlučujući o apelanticinoj žalbi, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 65 0 I 713417 17 Gži 2 od 15. jula 2020. godine kojim je žalba odbijena i prvostepeno rješenje od 19. marta 2020. godine potvrđeno. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud svojim rješenjem od 19. marta 2020. godine odbio kao neosnovan apelanticin prigovor izjavljen protiv rješenja o izvršenju od 19. septembra 2018. godine, te je navedeno rješenje o izvršenju u cijelosti održano na snazi. Također je naveo da je izvršna isprava – presuda Općinskog suda od 27. januara 2006. godine postala pravomoćna 17. marta 2006. godine, a da je smrt prednika tražitelja izvršenja nastupila 26. marta 2013. godine, te je proteklo vrijeme od sedam godina i devet dana prije smrti prednika tražitelja izvršenja (26. mart 2013. godine) kao dana nastupanja zastoja zastarjelosti potraživanja, a koje vrijeme se, prema mišljenju Kantonalnog suda, u skladu sa članom

363. ZOO uračunava u vrijeme zastarjelosti. Kantonalni sud je također istakao da je zastoj zastarjelosti trajao sve do donošenja rješenja o nasljeđivanju od 23. novembra 2018. godine, kojim je utvrđena zaostavština iza umrlog pravnog prednika tražitelja izvršenja, a koju čine prava i obaveze po osnovu Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-1003/04 od 27. januara 2006. godine, a zakonskim nasljednikom proglašen tražitelj izvršenja L. P., čime je riješeno i pitanje pasivne i aktivne legitimacije u konkretnom slučaju. Shodno navedenom, Kantonalni sud je donio odluku kao u dispozitivu.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelantica smatra da je osporenim rješenjima povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da su osporena rješenja zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava jer je, prema njenom mišljenju, nastupila zastara potraživanja s obzirom na to da je presuda Općinskog suda od 27. januara 2006. godine, kojom je utvrđeno predmetno potraživanje, postala pravomoćna 17. marta 2006. godine, a smrt prednika tražitelja izvršenja nastupila 26. marta 2013. godine, pa je, prema apelanticinom mišljenju, proteklo vrijeme od sedam godina i devet dana prije nastupanja zastoja potraživanja, a nakon toga je protekao i period od četiri godine, šest mjeseci i dva dana, računajući od pravomoćno okončanog ostavinskog postupka iza pravnog prednika tražitelja izvršenja (10. mart 2014. godine) pa do 12. septembra 2018. godine, kada su tražitelji izvršenja podnijeli prijedlog za izvršenje na osnovu pravomoćne presude Općinskog suda od 27. januara 2006. godine. Stoga, apelantica smatra da je protekom roka od 11 godina, šest mjeseci i 11 dana nastupilo zastarijevanje potraživanja po osnovu izvršnog naslova, tj. pravomoćne presude Općinskog suda od 27. januara 2006. godine shodno odredbama člana 379. stav 1. ZOO.

b) Odgovori na apelaciju

15. Kantonalni sud je naveo sadržaj osporenih odluka, te istakao da je za svoje odlučenje dao jasne i argumentirane razloge zbog čega smatra da nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva i da apelaciju treba odbiti.

16. Općinski sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva.

17. Tražiteljica izvršenja je navela da nije bilo kršenja apelanticinih prava jer tražiteljica izvršenja nije ni mogla tražiti izvršenje zbog, u suštini, postojanja prepreke koja se odnosila na rješavanje pitanja nasljednika, dužnika i povjeritelja u ostavinskim postupcima, zbog čega smatra da apelaciju treba odbiti.

V.Relevantni propisi

18. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljivan u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 359.

Smrću dužnika ili povjerioca prestaje obaveza samo ako je nastala s obzirom na lične osobine koje od ugovornih strana ili lične sposobnosti dužnika.

Član 360.

(1) Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.

(2) Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.

(3) Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao.

Uračunavanje vremena prethodnika Član 363.

U vrijeme zastarjelosti računa se i vrijeme koje je proteklo u korist dužnikovih prethodnika.

Član 379.

(1)Sva potraživanja koja su utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog organa, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim organom, zastarijevaju za deset godina, pa i ona za koja zakon predviđa kraći zastarni rok. (2)Međutim, sva povremena potraživanja koja proističu iz takvih odluka ili nagodbe i dospijevaju ubuduće zastarijevaju u roku predviđenom za zastaru povremenih potraživanja-

ZASTOJ ZASTARIJEVANJA

Potraživanja između određenih lica Član 381.

Zastarijevanje ne teče:

1) između bračnih drugova;

2) između roditelja i djece dok traje roditeljsko pravo;

3) između štićenika i njegovog staraoca, kao i organa starateljstva za vrijeme trajanja starateljstva i dok ne budu položeni računi;

4) između dva lica koja žive u vanbračnoj zajednici, dok ta zajednica postoji.

Član 382.

Zastarijevanje ne teče:

1) za vrijeme mobilizacije, u slučaju neposredne ratne opasnosti ili rata u pogledu potraživanja lica na vojnoj dužnosti;

2) u pogledu potraživanja koja imaju lica zaposlena u tuđem domaćinstvu prema poslodavcu ili članovima njegove porodice koji zajedno sa njima žive, sve dok taj radni odnos traje.

Nesavladive prepreke Član 383.

Zastarijevanje ne teče za sve vrijeme za koje povjeriocu nije bilo moguće, zbog nesavladivih prepreka, da sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze.

Uticaj uzroka zastoja zastarijevanja Član 384.

(1) Ako zastarijevanje nije moglo početi da teče zbog nekog zakonskog uzroka, ono počinje teći kad taj uzrok prestane.

(2) Ako je zastarijevanje počelo teći prije nego što je nastao uzrok koji je zaustavio njegov dalji tok, ono nastavlja da teče kad prestane taj uzrok, a vrijeme koje je isteklo prije zaustavljanja računa se u zakonom određeni rok za zastarjelost.

PREKID ZASTARIJEVANJA

Priznanje duga Član 387.

(1) Zastarijevanje se prekida kada dužnik prizna dug.

(2) Priznanje duga može se učiniti ne samo izjavom povjeriocu nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamate, davanje obezbjeđenja.

Podizanje tužbe Član 388.

Zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, u cilju utvrđivanja, obezbjeđenja ili ostvarenja potraživanja.

Odustanak, odbacivanje ili odbijanje tužbe Član 389.

(1) Prekid zastarijevanja, izvršen podizanjem tužbe ili kojom drugom povjeriočevom radnjom, preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, u cilju utvrđivanja, obezbjeđenja ili ostvarenja potraživanja, smatra se da nije nastupio ako povjerilac odustane od tužbe ili radnje koju je preduzeo.

(2) Isto tako, smatra se da nije bilo prekida ako povjeriočeva tužba ili zahtjev bude odbačen ili odbijen, ili ako izdejstvovana ili preduzeta mjera izvršenja, ili obezbjeđenja bude poništena.

Odbacivanje tužbe zbog nenadležnosti Član 390.

(1) Ako je tužba protiv dužnika odbačena zbog nenadležnosti suda ili kog drugog uzroka koji se ne tiče suštine stvari, pa povjerilac podigne ponovo tužbu u roku od tri mjeseca od dana pravnosnažnosti odluke o odbacivanju tužbe, smatra se da je zastarijevanje prekinuto prvom tužbom.

(2) Isto vrijedi i za pozivanje u zaštitu i za isticanje prebijanja potraživanja u sporu, kao i u slučaju kad je sud ili drugi organ uputio dužnika da svoje prijavljeno potraživanje ostvaruje u parničnom postupku.

Rok zastarjelosti u slučaju prekida Član 392. st. 1. i 2.

(1) Poslije prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastarjelost.

(2) Zastarijevanje prekinuto priznanjem od strane dužnika počinje teći iznova od priznanja.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 I 713417 17 Gži 2 od 15. jula 2020. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantica je primila 14. septembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 11. novembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelantica pobija navedene odluke, tvrdeći da su tim odlukama prekršena njena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

26. U odnosu na primjenljivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj Ustavni sud primjećuje da su predmet ovog apelacionog postupka odluke donesene u postupku izvršenja u kojem apelantica ima poziciju izvršenika. U vezi s tim Ustavni sud najprije podsjeća da je, u pogledu primjenjivosti člana 6. Evropske konvencije, stav Evropskog suda kao i Ustavnog suda, općenito, da je on ratione materiae neprimjenjiv kada se radi o izvršnom postupku, osim ako se u njemu utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, K. protiv Švedske od 1. jula 1991. godine broj 13800/88 OI 94, te Odluku Ustavnog suda broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine). Principijelan stav Evropskog suda i Ustavnog suda u pogledu neprimjenjivosti člana 6. Evropske konvencije, kada se radi o izvršnom postupku, odnosi se uvijek na to kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje.

27. Međutim, u konkretnom slučaju Ustavni sud, podržavajući praksu u predmetu broj AP 2621/07 koja se može primijeniti na konkretan slučaj (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2621/07 od 2. decembra 2009. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), smatra da su se u konkretnom izvršnom postupku pojavila nova pravna pitanja s obzirom na to da je taj postupak pokrenut protiv apelantice, kao nasljednice prednika apelantice nakon njegove smrti, rješenjem o izvršenju na osnovu pravomoćne sudske presude kojom je apelanticin prednik obavezan da predniku tražiteljice izvršenja naknadi novčano potraživanje. Ovo ukazuje na to da se u predmetnom izvršnom postupku osporenim odlukama odlučivalo o pitanjima koja imaju bitan značaj za apelanticina prava i obaveze kao izvršenika. Stoga je član 6. stav 1. Evropske konvencije u okolnostima konkretnog slučaja primjenjiv.

28. Apelantica smatra da joj je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljne primjene prava. Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.

30. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra potrebnim kratko ponoviti šta proizlazi iz činjenica predmeta, odnosno da se njihova suština svodi na sljedeće: da je presudom redovnog suda, koja je postala pravomoćna 17. marta 2006. godine, apelanticin prednik obavezan da predniku tražiteljice izvršenja naknadi, u toj presudi precizirano novčano potraživanje; da je apelanticin prednik preminuo 1. novembra 2007. godine i da je ostavinski postupak iza njega pravomoćno okončan rješenjem o nasljeđivanju od 3. marta 2014. godine. Također, iz činjenica predmeta proizlazi i da je prednik tražiteljice izvršenja preminuo 26. marta 2013. godine, da je tražiteljica izvršenja (s drugim nasljednicima svog prednika) podnijela prijedlog za izvršenje navedene pravomoćne presude 12. septembra 2018. godine nakon okončanja ostavinskog postupka u kojem je proglašena za jednog od nasljednika preminulog prednika tražiteljice izvršenja, te da je Općinski sud rješenjem od 28. septembra 2018. godine dozvolio navedeno izvršenje. Rješavajući o apelanticinom prigovoru nastupanja zastare predmetnog potraživanja, redovni sudovi su navedeni prigovor odbili. Redovni sudovi su naveli da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara potraživanja jer je prekid zastare nastupio smrću apelanticinog prednika 2007. godine, da je trajao sve do okončanja ostavinskog postupka iza njega 2014. godine, odnosno dok apelantica nije proglašena njegovim nasljednikom, te da je nastupio i zastoj zastare danom smrti prednika tražiteljice izvršenja 2013. godine i da je trajao do okončanja ostavinskog postupka 2018. godine vezanog za smrt prednika tražiteljice izvršenja. Redovni sudovi su zaključili da je do okončanja ostavinskih postupaka bilo neriješeno pitanje postojanja legitimacije, kako aktivne tako i pasivne, jer se do tada nije znalo ko je sada dužnik, a ko povjeritelj. Pri tome se redovni sudovi nisu pozvali ni na jednu relevantnu zakonsku odredbu.

31. Dovodeći navedeno u kontekst s relevantnim propisima, Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 379. stav 1. ZOO propisano da sva potraživanja koja su, između ostalog, utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom zastarijevaju za deset godina, pa i ona za koja zakon predviđa kraći zastarni rok. Osim toga, odredbama čl. od 381. do 392. ZOO, koje su citirane u prethodnim tačkama ove odluke, eksplicitno je propisano kada i kako nastaje prekid i zastoj zastarnog roka. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da, suprotno stavovima redovnih sudova, odredbom člana 379. stav 1. ZOO nije ostavljena mogućnost za produženje prekluzivnog zastarnog roka od deset godina u kojem zastarijevaju sva potraživanja koja su, između ostalog, utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom, niti je ijednom navedenom odredbom od čl. 381. do 392. ZOO propisan prekid ili zastoj zastarnog roka u slučaju smrti povjeritelja ili dužnika. U vezi s tim Ustavni sud smatra da u situaciji kada je zakonom eksplicitno određen prekluzivni rok zastare i propisani uvjeti za nastupanje prekida i zastoja zastarjelosti, redovni sudovi nisu ovlašteni da produžuju tako određen zastarni rok, niti da utvrđuju druge razloge za nastupanje prekida i zastoja zastarjelosti, pa čak ni s ciljem uspostavljanja sudske prakse u takvim slučajevima za ubuduće. Ukoliko bi se ovakvo postupanje redovnih sudova prihvatilo kao ispravno, ne samo da bi u pitanje došla pravna sigurnost već bi redovni sudovi na sebe preuzeli i ulogu zakonodavca produžujući zakonom utvrđen rok zastare i propisujući nove razloge za nastupanje prekida i zastoja zastarnog roka.

32. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje i da je nesporno da je pravomoćnost predmetne presude nastupila 17. marta 2006. godine, prije smrti i apelanticinog prednika (2007. godine) kao dužnika i prije smrti prednika tražiteljice izvršenja (2013. godine) kao povjeritelja. Dakle, shodno odredbi člana 379. stav 1. ZOO u konkretnom slučaju zastara je nastupila 17. marta 2016. godine. Nesporno je da je prednik tražiteljice izvršenja u takvim okolnostima imao dovoljno vremena da za svog života pokrene izvršni postupak, čime bi i prekinuo tok zastarnog roka shodno citiranim odredbama člana

388. ZOO. Međutim, prednik tražiteljice izvršenja to nije učinio, niti je preduzeo bilo koju drugu radnju shodno navedenim odredbama ZOO koja bi dovela do nastupanja prekida ili zastoja toka zastarnog roka. Izvršni postupak je pokrenut prijedlogom tražiteljice izvršenja (i drugih nasljednika njenog prednika) tek 12. septembra 2018. godine kada je već nastupila zastara, a da pri tome, suprotno stavovima redovnih sudova, kako je već rečeno, nije ispunjen niti jedan od zakonskih uvjeta za nastupanje prekida ili zastoja toka zastarnog roka.

33. Ustavni sud ukazuje da se na ovakvu situaciju ne bi mogle primijeniti ni odredbe člana 383. ZOO, na koje se posredno pozvala tražiteljica izvršenja u svom odgovoru na apelaciju (a koju su, kako to također posredno proizlazi iz obrazloženja osporenih odluka, očito imali u vidu i redovni sudovi iako se, kako je već rečeno, ni na jednu odredbu nisu eksplicitno pozvali), kojim je propisano da zastarijevanje ne teče za sve vrijeme za koje povjeritelju nije bilo moguće, zbog nesavladivih prepreka, da sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze. U konkretnom slučaju smrt dužnika (a ni povjeritelja) ne predstavlja nesavladivu prepreku za zahtijevanje ispunjenja obaveze, niti je takvo nešto propisano navedenim zakonskim odredbama jer je, kako je već rečeno, prednik tražiteljice izvršenja imao izvršnu ispravu po osnovu koje je mogao pokrenuti izvršni postupak protiv lica koje je tom ispravom označeno kao dužnik – apelanticin prednik. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi osnovani.

34. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da je konkretnom slučaju prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

35. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjima prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da apelantica navode o kršenju ovog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje za koje je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da je prekršeno, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno razmatrati i navode o kršenju prava na imovinu.

VIII.Zaključak

36. Postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo tako što su, suprotno odredbi člana 379. stav 1. ZOO koji propisuje eksplicitni desetogodišnji zastarni rok, između ostalog, za potraživanja utvrđena sudskom odlukom, taj rok produžili na način da su utvrdili da je uslijed smrti i dužnika i povjeritelja nastupio prekid i zastoj zastarjelosti iako odredbama od čl. 381. do 392. ZOO smrt dužnika ili povjeritelja nije predviđena kao uvjet za nastupanje prekida ili zastoja toka zastarnog roka.

37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4047/20 (I.Đ.) | Sudska praksa | Aktio