Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1806/20 (H. H.)
Odluka donesena 22. 12. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prekršajni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1806/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2020. godine, u predmetu broj AP-1806/20, rješavajući apelaciju Hazima Huskića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Hazim Huskić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 Pr 072641 20 Pžp od 27. aprila 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hazim Huskić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradačca, podnio je 21. maja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 28 0 Pr 072641 20 Pžp od 27. aprila 2020. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda u Gradačcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 28 0 Pr 072641 19 Pr od 19. februara 2020. godine apelant je oglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 33a. stav 1. i člana 32. u vezi sa članom 33. Odluke o javnim parkiralištima, pa mu je izrečena novčana kazna i obavezan je na plaćanje sudskog paušala u novčanom iznosu.
3. U obrazloženju rješenja, Općinski sud je naveo da nije sporno među strankama da je apelant navedenog dana na javnom parkingu parkirao svoje motorno vozilo, a da nije istakao parking kartu sa prednje strane vjetrobranskog stakla, zbog čega je u navedeno vrijeme i izvršeno blokiranje vozila, te deblokiranje istog. Kako nije plaćeno blokiranje odnosno deblokiranje vozila, apelantu je izrečena novčana kazna. Općinski sud je naveo da je članovima 32. i 33. Odluke o javnim parkiralištima jasno određena norma, kao pravilo ponašanja, kao i posljedice odnosno sankcije za kršenje tih pravila, odnosno određena je novčana kazna za neplaćanje naknada za blokiranje i deblokiranje vozila. Općinski sud je naveo da nalazi da su se u radnjama apelanta stekla sva bitna obilježja prekršaja iz člana 33a. stav l. i člana 32., u vezi sa članom 33. Odluke o javnim parkiralištima. Općinski sud je naveo da, shodno navodima apelanta, nije ulazio u ocjenu ustavnosti, niti zakonitosti Odluke o javnim parkiralištima, Zakona o principima lokalne samouprave u F BiH, kao i Zakona o komunalnim djelatnostima, jer to izlazi iz okvira njegove nadležnosti. Općinski sud je ukazao na član 2. Zakona o prekršajima FBiH koji definira prekršaj kao „kršenje propisa, javnog poretka ili drugih društvenih vrijednosti koje nisu zaštićene krivičnim zakonima i drugim zakonima u kojima su propisana krivična djela, kao i kršenje drugih propisa kojima su određena obilježja prekršaja i za koje su propisane sankcije...", pa na temelju svega naprijed izloženog proizilazi daje apelant kršio druge propise, odnosno odredbe iz općinske Odluke o javnim parkiralištima u kojoj je propisan prekršaj, kao i sankcija za isti. Apelant je znao da vozilo parkira na javnom parkingu gdje se vrši naplata korištenja javnog parkinga, ali nije izvršio uplatu za tu uslugu, pa prema tome nije niti mogao istaknuti odgovarajuću parking kartu s unutrašnje strane prednjeg vjetrobranskog stakla svog vozila. Samim tim propuštanjem bio je svjestan da mogu nastati posljedice, a koje su se ogledale u blokadi i deblokadi vozila, a u konačnici je rezultiralo novčanom kaznom za neplaćanje naknade za blokade i deblokade. Nakon što je u radnjama apelanta našao bitna obilježja prekršaja, Općinski sud je utvrdio i njegovu potpunu odgovornost, jer nije našao elemente koji je isključuju ili umanjuju.
4. Odlučujući o žalbi apelanta protiv Rješenja Općinskog suda od 19. februara 2020. godine, Kantonalni sud je osporenim rješenjem žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.
5. U obrazloženu osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da iz razloga žalbe proizilazi da apelant ustvari prvostepeno rješenje pobija zbog, po mišljenju apelanta, neusklađenosti propisa sa Ustavom Federacije BiH. Iz navoda apelanta istaknutih u žalbi ne može se utvrditi da se apelant žali na bitnu povredu prekršajnog postupka i na povredu materijalnog propisa o prekršaju, jer prvostepeni sud je u skladu sa važećim zakonskim propisima, koji se odnose na materijalne propise o prekršaju, iste pravilno primijenio, a nema ni bitnih povreda prekršajnog postupka. Kantonalni sud je naveo da prijedlog apelanta „da Kantonalni sud kao prethodno pitanje predoči rješenje Ustavnom sudu FBiH kao povredu Ustava i da pokrene postupak pred Ustavnim sudom o ustavnosti odluke o javnim parkiralištima Općine Gradačac jer smatra da nije u skladu sa Ustavom Federacije“ nije u ovlasti drugostepenog suda koji odlučuje po žalbi apelanta, tako da se žalba nije mogla ni ispitati, iako je deklarativno navedeno da se žalba odnosi na bitnu povredu prekršajnog postupka i povredu materijalnog propisa o prekršaju, pa proizilazi da je u suštini žalba bez razloga. Kantonalni sud je naveo da proizilazi da je prvostepeni sud u prvostepenom rješenju dao sve razloge o primjeni materijalnih propisa na koje je usmjerena žalba, a sud nije utvrdio bitnu povredu odredaba postupka, tako da stav i obrazloženje prvostepenog suda u cijelosti prihvata i ovaj sud. Apelacioni navodi
6. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II.3/k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da smatra da član 33. i 33a opštinske Odluke o javnim parkiralištima nisu u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, jer sankcija koju predviđa navedeni član nije predviđena niti jednim zakonom, a i u suprotnosti je sa brojnim zakonima (Zakonom o stvarnim pravima, Zakonom o obligacionim odnosima). Apelant navodi da je zaključak Kantonalnog suda da nema ovlasti da postavlja ustavno pitanje krajnje proizvoljan, te da obrazloženja osporenih odluka nisu dostatna.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih pozitivno pravnih propisa u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2592/18 od 28. oktobra 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević