Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4145/20 (D. L.)

Odluka donesena 22. 12. 2020.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4145/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 12. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. prosinca 2020. godine, u predmetu broj AP-4145/20, rješavajući apelaciju Dobrivoja Lazovića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dobrivoje Lazović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 044801 19 Rev od 13. srpnja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Dobrivoje Lazović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Beograda, kojeg zastupa Obrad Ristić odvjetnik iz Nevesinja, podnio je 16. studenog 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 P 044801 19 Rev od 13. srpnja 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da tuženi (Z.L.) iseli stvari i namještaj iz neizgrađenog stana u prizemlju u kući apelanta.

3. U obrazloženju odluke drugostupanjski sud je naveo da apelant nije pristupio na glavnu raspravu kako bi bio saslušan u svojstvu parnične stranke u pogledu činjenica o gradnji kuće (obostrano saslušanje stranaka, načelo kontradiktornosti iz članka 5. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP)), pa je u njegovoj odsutnosti saslušan tuženi kao druga parnična stranka (članak 164. stavak 1. ZPP-a), koji je iznio svoje saznanje zasnovano na očevim pričama. Drugostupanjski sud je naveo da je takvim pasivnim stavom (apelant koji je bio najbolje upoznat o predmetu spora) propustio da se neposredno izjasni o svojim tvrdnjama iznesenim u tužbi, odnosno propustio da usmjeri svoje radnje radi postizanja uspjeha u parnici. Nadalje, naveo je da iz sadržaja vlastoručno potpisane izjave dane u formi "neopozivog sporazuma", proizilazi da je apelant trajno suglasan da je sporni dio u novoj kući iza stare, odvojen, u koji vode male, na ulazu desne stepenice, vlasništvo tuženog i njegove sestre. Pri tome je drugostupanjski sud naveo da ovo pismeno, njegov sadržaj i činjenice da ga je apelant potpisao uz izričito navođenje "svojeručno potpisuje i overava", nije dovedeno u pitanje dokazima koje je apelant predložio. S tim u vezi, naveo je da „neopozivi sporazum“ nema značaj ugovora o prijenosu vlasništva, ali predstavlja svjedočanstvo apelanta da ima saznanje o dijelu stambenog objekta koji nije u njegovom vlasništvu i da je u odnosu na preostali dio kuće taj dio zaseban. Dakle, propuštajući da se o tome izjasni kao stranka, svoju danu izjavu "neopozivi sporazum" nije učinio upitnom ili eventualnonevažećom. Nadalje, naveo je da je ostala nedokazana tvrdnja B.L. i F.L. da je objekt trebao pripasti u apelantovo vlasništvo, posebno kada se ima u vidu inzistiranje svjedoka B.L. (apelantovog brata, a strica tuženog) da je apelantu otac V.L. poklonio (usmenim putem) nekretninu. S tim u svezi, naveo je da apelant u vođenim ostavinskim postupcima nije osporavao sastav ostavine, tvrdnjom da mu je otac za života poklonio spornu nekretninu na kojoj je sagrađena sporna kuća, povodom čega su mu ostali nasljednici mogli priznati istaknuti zahtjev, odnosno, apelant biti upućen na parnicu u slučaju spora, nego su ostali zakonski nasljednici svoje nasljedne dijelove ustupali u korist B.L. (a ne apelanta).

4. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da je kod prvostupanjskog suda utvrđeno je da se sporni građevinski objekt nije uplanjen i upisan u katastarske evidencije, te da su kao suvlasnici na predmetnoj parceli u vrijeme podnošenja predmetne tužbe bili upisani apelant i tuženi sa po 1/8 dijela (apelant po osnovu nasljeđa iza oca V., a tuženi po osnovu nasljeđa iza oca M.), te B.L. (brat apelanta i stric tuženog) sa 6/8 dijela (nasljeđe iza oca V. i majke S.). Dalje je naveo da je B.L. tijekom ove parnice svoj suvlasnički dio poklonio apelantu, tako da je upisan kao suvlasnik sa 7/8 dijela. Osim toga, naveo je da je sporni objekt građen u drugoj polovini sedamdesetih godina prošloga stoljeća, te da objekt sadrži dvije odvojene stambene cjeline sa posebnim ulazima. Veću stambenu cjelinu po odobrenju apelanta koristio je njegov brat B.L. s obitelji, a manju stambenu cjelinu (koja je predmet spora u ovoj parnici) koristio je otac tuženog M. do svoje smrti (nakon toga koristio ju je tuženi tako da se u tom dijelu nalaze namještaj i stvari tuženog). Nadalje, Vrhovni sud je naveo da iz izjava tuženog, njegove majke i sestre, proizlazi da je sporni objekt građen sredstvima i radom apelanta i oca tuženog tako da je od početka bilo jasno koji će dio objekta kome pripasti i u skladu sa tim je objekt faktički i korišten (a to proizlazi i iz izjave apelanta napisane u formi „neopozivog sporazuma“). Nasuprot tome, Vrhovni sud je naveo da iz izjava svjedoka B.L. i F.L. (braća apelanta i stričevi tuženog) proizlazi da je apelant vlastitim sredstvima gradio cijeli objekt, da u većoj stambenoj cjelini stanuje svjedok B.L. sa svojom porodicom po odobrenju apelanta, a manji sporni dio da je apelant privremeno ustupio na korištenje ocu tuženog. Imajući to u vidu, naveo je da je prvostupanjski sud zaključio (a drugostupanjski sud pravilno prihvatio činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostupanjskog suda) da apelant provedenim dokazima nije dokazao da je vlasnik i spornog dijela stambenog objekta, pa je slijedom toga odbio tužbeni zahtjev pozivom na odredbu članka 41. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima. S tim u svezi, Vrhovni sud je ukazao da je odredbom članka 41. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima propisano da pretpostavljeni vlasnik ima pravo da traži njen povraćaj od savjesnog držaoca kod koga se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu (stav 1.), a kada se dva lica smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima lice koje je stvar steklo teretno u odnosu na lice koje je stvar steklo besteretno, a ako su pravni osnovi ovih lica iste jačine, prvenstvo ima lice kod koga se stvar nalazi (stav 2.). Vrhovni sud je naveo da se zahtjev apelanta u ovoj parnici temelji se na tvrdnji da je građenjem stekao isključivo vanknjižno vlasništvo na građevinskom objektu, izgrađenom nelegalno, uključujući i dio objekta koji je u posjedu tuženog i predmet je spora u ovoj parnici. U pogledu toga, naveo da je iz činjeničnih utvrđenja proizlazi da je objekt izgrađen uglavnom novcem apelanta i radom oca tuženog, na zemljištu naslijeđenom od njihovog oca, te da je nakon izgradnje otac tuženog stupio u posjed manje stambene cjeline koja je nakon njegove smrti prešla u posjed tuženog koji je iza svog oca naslijedio njegov suvlasnički dio. Također, naveo je da je tuženi osporio tužbeni zahtjev tvrdnjom da ga je stekao nasljeđem iza svog oca koji je sa apelantom sudjelovao u gradnji cijelog objekta u kojem se nalazi sporni stan. Budući da iz utvrđenog činjeničnog stanja u ovoj parnici proizlazi da je otac tuženog zajedno sa apelantom gradio cijeli građevinski, a da je tuženi naslijedio suvlasnički dio, Vrhovni sud je istakao da su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev apelanta nalazeći da su osnovani istaknuti prigovori tuženog (da ima valjan pravnu osnovu za držanje u posjedu spornoga stana u tom objektu i da u smislu navedene zakonske odredbe nije osnovan zahtjev apelanta kojim traži da mu ga tuženi preda u posjed).

Apelacioni navodi

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da drugostupanjski i Vrhovni sud nisu dali odgovor na apelantove prigovore koji su se odnosili na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Naime, apelant ističe da su tuženi i njegova sestra bili premladi da bi se sjećali činjenica, kao i da je sporno što je majka tuženog izjavila da se ne sjeća tko je financirao izgradnju predmetne građevine. Nadalje, apelant je istakao da se otac tuženog odrekao nasljeđa u korist apelanta što je prema apelantu dokaz da nije gradio kuću vlastitim sredstvima. Pri tome je naveo da je tuženi postao vlasnikom 1/8, tek po pravu predstavljanja iza svoje bake, koja je nadživjela supruga (djeda tuženog).

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Također, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, članak 6. stavak 1. Europske konvencije obvezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. travnja 2002. godine i AP 352/04 od 23. ožujka 2005. godine). Mjera u kojoj ova obveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Europski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španjolske, presuda od 9. prosinca 1994. godine, serija A, broj 303-A, stavak 29). Europski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obvezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Europski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. srpnja 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stavak 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. ožujka 2006. godine). Pri tome, pravo na obrazloženu odluku dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Europski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. rujna 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stavak 32).

10. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. U odnosu na apelantove navode da Vrhovni sud nije odgovorio na sve njegove navode iz revizije, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Vrhovni sud nije bio obvezan da iznese sve detalje i da odgovori na sve iznesene apelantove navode, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode, te svoju odluku obrazloži tako što će navesti jasne i razumljive razloge, a što je u konkretnom slučaju i učinio. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4145/20 (D. L.) | Sudska praksa | Aktio