Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-812/19 („Avaz-roto press“ d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 22. 12. 2020.
- Povreda
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Miješanje
- Legitiman cilj
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Javni interes
- Ograničenja prava iz čl. 10.
- Kleveta
- Sloboda izražavanja
- Proporcionalnost
- Naknada štete
- Nematerijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-812/19
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 812/19, rješavajući apelaciju „Avaz-roto press“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. decembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija „Avaz-roto press“ d.o.o.
Sarajevo.
Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 91 0 P 034803 18 Gž od 12. decembra 2018. godine u dijelu u kojem se odnosi na apelanta „Avaz-roto press“ d.o.o. Sarajevo.
Predmet se vraća Okružnom sudu u Istočnom Sarajevu koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Nalaže se Okružnom sudu u Istočnom Sarajevu da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija „Avaz-roto press“ d.o.o.
Sarajevo podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 91 0 P 034803 18 Gž od 12. decembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Višegradu broj 91 0 P 034803 17 P od 25.
maja 2018. godine u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Avaz-roto press“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Almina Pilav, advokat iz Sarajeva, podnio je 25. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 91 0 P 034803 18 Gž od 12. decembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Višegradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 91 0 P 034803 17 P od 25. maja 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i tužioca Emira Kusturice (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 24. augusta 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Okružni sud, Osnovni sud i tužiočev punomoćnik, advokat Goran Bubić, dostavili su odgovor na apelaciju u periodu od 3. do 7. septembra 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 91 0 P 034803 17 P od 25. maja 2018. godine obavezani su apelant i Ćamil Duraković (u daljnjem tekstu: drugotuženi) da tužiocu zbog iznošenja neistinitih činjenica u tekstu pod naslovom „Kusturica režira otimanje zemlje od srebreničkih Bošnjaka“, objavljenom u dnevnom listu „Dnevni avaz“ od 17. marta 2017. godine, te u tekstu pod naslovom „Iz kabineta kontroverznog reditelja Emira Kusturice tvrde: Nacionalnim parkom Drina ne prekrajaju se granice“, objavljenom u „Dnevnom avazu“ od 21. marta 2017. godine, solidarno isplate neimovinsku štetu u iznosu od 6.000,00 KM i da apelantu nadoknade troškove parničnog postupka, sve sa zakonskom zateznom kamatom. Istom presudom odlučeno je da se ne prihvaća prigovor mjesne nenadležnosti suda, te je odbijen zahtjev tuženog Ć. D. da se postupak vodi pred Osnovnim sudom u Srebrenici. Apelant je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova postupka.
6. Osnovni sud je u vezi s prigovorom mjesne nenadležnosti istakao da ti prigovori nisu osnovani. Naime, u skladu s odredbom člana 32. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kojim je propisano da je za suđenje u sporovima o vanugovornoj odgovornosti za štetu, pored suda opće mjesne nadležnosti, nadležan i sud na čijem području je štetna radnja izvršena ili sud na čijem je području štetna posljedica nastupila. To je zakonom propisana izberiva nadležnost da bi se omogućilo tužiocu da izabere kojem sudu će podnijeti tužbu. Tužilac je u tužbi kao svoju adresu naveo adresu u Višegradu, pa iz tih razloga prigovor tuženih o mjesnoj nenadležnosti tog suda nije osnovan, a i iz tih razloga je odbijen i zahtjev drugotuženog da se postupak vodi pred Osnovnim sudom u Srebrenici.
7. Osnovni sud je zatim u obrazloženju presude iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Naime, Osnovni sud je naveo da u postupku pred tim sudom nije bilo sporno da je u dnevnom listu „Dnevni avaz“, čiji je izdavač apelant, u tekstu koji je objavljen 17. marta 2017. godine, pod naslovom „Kusturica režira otimanje zemlje od srebreničkih Bošnjaka!“, navedeno: „Da je Skupština Opštine Srebrenica obavila posljednju raspravu o formiranju nacionalnog parka 'Drina' koji će se prostirati na 6.315 hektara prostora Srebrenice i koji će se spojiti sa nacionalnim parkom 'Tara' iz Srbije. Ništa ne bi bilo sporno da se park neće prostirati preko privatnih posjeda Bošnjaka u širokom luku zaobilazeći sela u kojima žive Srbi. Indikativno je da su Opštine Višegrad i Rogatica isključene iz ovog projekta jer gravitiraju sela sa srpskim stanovništvom. Pojašnjenja radi, nacionalni park podrazumijeva zabranu gradnje na tom području bez posebne saglasnosti kao i zabranu svake druge aktivnosti (...) Većina Srebreničana, senzibilno osjetljive kategorije-povratnici protiv osnivanja nacionalnog parka nemaju ništa, ali im smeta da je samo zemlja u posjedu Bošnjaka obuhvaćena. Stoga ovakvu inicijativu smatraju samo još jednom perfidnom igrom prekrajanja granica države BiH. Ćamil Duraković, bivši načelnik Opštine Srebrenica, kaže da je ovo ozbiljan udar na integritet BiH. - Svako srpsko selo su izbjegli osim jednog djela gdje se nalazi manastir. Razgovori su vođeni još 2011. godine kada sam ja imao inicijativu da se obnovi nekadašnji park prirode Sušica. Pokrenuli smo inicijativu da to obnovimo i taj resurs stavimo u svrhu turističkog resursa. Takav akt smo uputili kao inicijativu na Vladu RS. Od tad nikakvih pomaka na tom planu nije bilo, nastupio je stihijski period – kaže Duraković koji je odlično upoznat u ove prilike. Dalje pojašnjava da iza svega stoji i Emir Kusturica, kontroverzni reditelj kojeg su mediji ranije povezivali sa pranjem novca i otimanjem zemlje od Bošnjaka gdje je u Višegradu, uz političku podršku Milorada Dodika, predsjednika Republike Srpske, sagradio Andrićgrad. - Očito da postoji neki tihi dogovor između nacionalnog parka 'Tara' u Srbiji i pokušaja da se sve spoji u jednu cjelinu. Tada je to pokušao Emir Kusturica da Srbija i BiH naprave zajednički nacionalni park kojim bi upravo on upravljao. Nemamo nikakav problem da naša opština ima nacionalni park, prirodno bogatstvo koje može da bude benefit ali ovo je previše - dodaje Duraković.“ Također, u dnevnim novinama „Dnevni avaz“ od 21. marta 2017. godine izašao je tekst pod naslovom „Iz kabineta kontroverznog reditelja Emira Kusturice tvrde: nacionalnim parkom 'Drina' ne prekrajaju se granice“. U tekstu tog članka je navedeno: „Iz kabineta Emira Kusturice kontroverznog reditelja kojeg su mediji ranije povezivali s pranjem novca i otimanjem zemlje od Bošnjaka i koji je u Višegradu uz političku podršku vrha RS sagradio Andrićgrad, reagirali su na navode bivšeg načelnika Srebrenice Ćamila Durakovića koji se oštro pobunio protiv osnivanja nacionalnog parka 'Drina' (...) Navode Durakovića koji je kazao da je to ozbiljan udar na integritet BiH iz Kusturičinog kabineta nazvali su zlonamjernim navodeći da formiranje nacionalnog parka nije nikakvo djelo Kusturice već projekat koji se radi pod pokroviteljstvom UNESCO-a.“
8. U vezi s navedenim Osnovni sud je naveo je nesporno da je u listu Dnevni avaz od 17. marta 2017. godine objavljen tekst pod naslovom „Kusturica režira otimanje zemlje od srebreničkih Bošnjaka“ i da je u istom tekstu, pored ostalog, navedeno „dalje pojašnjava da iza svega stoji i Emir Kusturica kontroverzni reditelj kojeg su mediji ranije povezivali sa pranjem novca i otimanjem zemlje od Bošnjaka u Višegradu...“. Iznošenje činjenice da iza svega stoji tužilac, kojeg su mediji ranije povezivali s pranjem novca i otimanjem zemlje od Bošnjaka, ima karakteristike izražavanja shodno članu 3. stav 1. tačka a) Zakona o zaštiti od klevete (u daljnjem tekstu: ZZK). U navedenom tekstu se navodi ime tužioca i vezuje se s pranjem novca i otimanjem zemlje od Bošnjaka. Dokazivanje istinitosti tih činjeničnih navoda da je tužilac izvršio nedozvoljene i nezakonite radnje u novinskim člancima je bila dužnost tuženih. Dakle, na tuženima je bio teret dokazivanja da su iznesene tvrdnje o tužiocu istinite, a istinitost se mogla dokazati samo krivičnim presudama. Također, nezavisno od toga što se apelant poziva na izjavu koju je dao drugotuženi, iznošenje ovakvih neprovjerenih činjeničnih navoda nije bilo opravdano. Naime, prema ZZK postoji odgovornost i u slučaju ukoliko osoba koja kontrolira izražavanje, što je u ovom slučaju apelant, nepažnjom zanemari neistinitost izražavanja. U tom smislu postoji nepažnja tuženih jer je, i prema općem znanju, jasno da se ne može za nekog tvrditi da je počinio kriminalne radnje, a da to nije utvrdio nadležni sud. Također, odgovornost tuženih se ne isključuje time što se pozivaju na navodno ranije pisanje druge štampe kako tužilac navodno pere novac. Čak i da je pisano ranije o tome, ne može se samo zbog toga tvrditi kako je riječ o suštinskoj istinitosti. U tekstu objavljenom u „Blicu RS“ pod naslovom „Andrić Grad građen bez dozvole: Kusturica duguje 600.000 evra za porez“ govori se o neplaćenom porezu na dodatu vrijednost. Ne govori se ni o pranju novca, niti o otimanju zemlje od Bošnjaka. I sadržaj teksta objavljen na „žurnal.info“ pod naslovom „Odbrana Andrićgrada: finansijski izvještaj Kusturica podnio djeci i omladini“ također ne govori o tužiočevom „pranju para“, niti o otimanju zemlje od Bošnjaka. Također, ti tekstovi ne upućuju na zaključak da je tužilac odgovarao za krivično djelo pranja novca. Osnovni sud je dalje naveo da je prilikom donošenja odluke vodio računa i o tome da tužilac jeste javna osoba, ali objavljeni tekst izlazi iz domena tužiočeve djelatnosti. Pri tome, za sud nije upitno, imajući u vidu nacrt Zakona o nacionalnom parku Drina, studiju za proglašenje zaštićenog područja nacionalnog parka Drina, navode drugotuženog i S. M. da područja koja ulaze u sastav nacionalnog parka Drina imaju pravila kojima se uređuje način korištenja određenih površina unutar predviđenog nacionalnog parka, ali se to ne može vezati za otimanje zemlje i za tužioca. Također, za sud nije upitno, imajući u vidu navode svjedoka E. T. da je pisanje o temi vezanoj za nacionalni park ,,Drina“ aktuelan događaj i da se radi o pitanjima od javnog interesa. Međutim, sudu nisu ponuđeni dokazi zašto bi se nacrt Zakona o nacionalnom parku Drina, koji je donijela Vlada Republike Srpske, vezao za „otimanje zemlje Bošnjaka“ i zašto bi se vezao uz tužioca. Također, nije sporno da su tuženi pisali o „legitimnoj temi“ kao što je normiranje i realizacija nacionalnog parka, te problemi koje ta gradnja može prouzrokovati ljudima, ali se iz tog konteksta ne mogu iznositi činjenične tvrdnje koje su iznijete u predmetnom tekstu u odnosu na tužioca. Osim toga, apelant je i u tekstu objavljenom u Dnevnom avazu 21. marta 2017. godine pod naslovom „Iz kabineta kontroverznog reditelja Emira Kusturice tvrde nacionalnim parkom 'Drina' ne prekrajaju se granice“ ponovio je riječi „...iz kabineta Emira Kusturice kontroverznog reditelja kojeg su mediji ranije povezivali sa pranjem novca i otimanjem zemlje od Bošnjaka...“, što ukazuje na ponovno navođenje inkriminiranih riječi kako tužilac pere novac i otima zemlju, tako da je teško reći da je apelant imao namjeru da informira javnost, već to prije upućuje na zaključak o apelantovoj upornosti da nanese štetu tužiocu.
9. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je naveo da je tužilac tokom postupka dokazao da su u navedenim člancima iznesene neistinite činjenice iako je istinitost činjenica koje su bile predmet iznošenja i izražavanja u postupku bio na tuženim. Apelant na te okolnosti jeste nudio dokaze, ali nije dokazao istinitost činjenica iznijetih u navedenim člancima, pa se iz tih razloga može utvrditi da su tuženi, iznošenjem neistinitih činjenica, pričinili štetu tužiocu i da su odgovorni za klevetu, zbog čega su dužni u skladu sa članom 5. ZZK tužiocu nadoknaditi štetu. Osnovni sud je istakao da tokom postupka nisu utvrđene činjenice kojim bi se isključila odgovornost iznošenja odnosno pronošenja izražavanja neistinitih činjenica u skladu s odredbama člana 6. ZZK. Naime, činjenice iz prenesenog izražavanja nisu utvrđene kao istinite, ne predstavljaju mišljenje, a njihovo pronošenje se u konkretnom slučaju ne bi moglo smatrati razumnim. Osnovni sud je također naveo da je imao u vidu i odredbu člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) prema kojoj je dozvoljeno ograničavanje slobode izražavanja zakonima, a koja ograničenja su neophodna u demokratskom društvu, između ostalog, radi zaštite ugleda i prava drugih.
10. U vezi s visinom štete sud zapaža da iz izjave tužioca, koji je saslušan kao stranka, proizlazi da mu je sporni tekst teško pao, da mu se to pretvorilo u neprospavanu noć i da se kasnije „vraćala ta ideja“. Imao je mučninu, teške bolove u želucu, teške bolove pred zoru, lupanje srca, povraćanje. Nakon objavljivanja članka išao je u Užičku bolnicu, što pokazuje da je tužilac trpio duševne boli koje, prema mišljenju tog suda, svojom dužinom trajanja, intenzitetom, a vezano za sve okolnosti slučaja, opravdavaju zahtjev za naknadu nematerijalne štete iz tog osnova u iznosu od 6.000 KM. Osnovni sud je također, prilikom odlučivanja o visini štete, a uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, ocijenio da cilj naknade štete u ovom slučaju treba da ima isključivo svrhu satisfakcije, a kojom se ne pogoduje težnjama koje nisu u skladu s njenom svrhom, te da se ta svrha ostvaruje dosuđenim iznosom.
11. Presudom Okružnog suda broj 91 0 P 034803 18 Gž od 12. decembra 2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanta i drugotuženog i potvrđena je prvostepena presuda.
12. U obrazloženju odluke Okružni sud je prvenstveno naveo da se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi da je pogrešna odluka prvostepenog suda o mjesnoj nadležnosti Osnovnog suda s obzirom na to da je odluku o mjesnoj nadležnosti Osnovnog suda prvostepeni sud donio pravilnom primjenom odredbi člana 32. stav 1. ZPP, kojima je propisano da je za suđenje u sporovima o vanugovornoj odgovornosti za štetu, osim suda opće mjesne nadležnosti, nadležan i sud na čijem je području štetna posljedica nastupila, a to je neosporno i područje za koje je nadležan Osnovni sud, odnosno sjedište Andrić-grada, u kome tužilac boravi. To proizlazi i iz činjenice da je u tužbi navedena adresa prebivališta tužioca u Višegradu, što tuženi nisu argumentirano osporili.
13. Okružni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud iznesena izražavanja o tužiocu u spornim člancima ispravno cijenio kao činjenice kojima se vrijeđa privatni i javni ugled i čast tužioca. Naime, za iznesene kvalifikacije o tužiocu morali su postojati utemeljeni i relevantni dokazi, kojih u spornim prilozima nije bilo, niti su ih tuženi predložili sudu tokom postupka. Objavljivanjem spornih priloga, tuženi su u javnosti iznijeli neistinite činjenice o tužiocu, prikazujući ga u negativnom svjetlu i identificirajući ga u tom svjetlu, povezujući ga s pranjem novca i otimanjem zemlje od Bošnjaka, čime su narušili njegov ugled i čast. Okružni sud je također naveo da, i prema ocjeni tog suda, tuženi iznesena negativna izražavanja o tužiocu ničim nisu dokazali, odnosno argumentirano doveli u vezu s postupanjem tužioca, niti je postojala iskrena namjera, odnosno razuman napor tuženih da potvrde činjenice koje su iznijeli, niti da naknadno ublaže štetne posljedice, a naročito da prethodno provjere kod nadležnih organa i institucija jesu li tačni podaci koje su iznijeli u spornim prilozima. Naprotiv, svjedok E. T., autor spornog članka, u svom iskazu navodi da je u spornom članku prenio ono što mu je rekao drugotuženi, te da je „na spomen profesora Kusturice priča postala zanimljivija, a ovo naravno mislim za naše čitaoce”, iz čega proizlazi da su tuženi, spominjanjem imena tužioca, proslavljenog reditelja, u negativnom kontekstu, željeli privući veću pažnju čitalaca, povećati tiraž novina, ne vodeći pri tome računa o posljedicama koja će iznesena, neistinita, izražavanja imati po njegov ugled i čast. Okružni sud je također naveo da se ne mogu prihvatiti osnovanim žalbeni navodi tuženih da su objavljivanjem spornih članaka postupali profesionalno, u okviru dozvoljene slobode izražavanja, zagarantirane članom 10. Evropske konvencije, s obzirom na to da je odredbama člana 10. Evropske konvencije propisano da svako ima pravo na slobodu izražavanja, te da ostvarivanje ovih sloboda može podlijegati određenim ograničenjima i sankcijama predviđenim zakonom, koje su neophodne u demokratskom društvu. Iz navedenih odredbi proizlazi da sloboda izražavanja nije apsolutna i bez ograničenja, već je sloboda izražavanja i pronošenja informacija ograničena, između ostalog, i zaštitom ugleda i prava drugih, u konkretnom slučaju tužioca.
14. Okružni sud je dalje naveo da nisu osnovani ni žalbeni navodi tuženih da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je tužilac trpio duševne boli, koje opravdavaju dosuđeni iznos. Naime, prvostepeni sud je na pouzdan način utvrdio intenzitet i trajanje navodnih duševnih boli koje je trpio tužilac zbog spornih izražavanja. U vezi s tim Okružni sud je naveo da se tužiočev tužbeni zahtjev odnosi na naknadu nematerijalne štete zbog narušavanja časti i ugleda, koji predstavljaju vrijednost čiju zaštitu ne treba dovoditi u pitanje jer se svaka osoba odlikuje tim kategorijama koje su neodvojivi dio njene ličnosti. Naknada nematerijalne štete zbog klevete ne predstavlja naknadu u pravom smislu te riječi jer se njom ne postiže uspostavljanje onog stanja koje je postojalo prije nastanka štete, odnosno klevete. Prilikom odmjeravanje novčane naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne boli zbog klevete, a zbog različite moralno-psihičke konstitucije svake ličnosti, sudovi nisu ograničeni posebnim dokaznim sredstvima, naročito ne izvođenjem dokaza vještačenjem u smislu utvrđivanja jačine i trajanja duševnih boli, već koliko iznesena kleveta može škoditi časti i ugledu oštećene osobe prema shvaćanju sredine u kojoj živi i šire. Imajući u vidu sadržaj i težinu činjenica iznijetih u spornim člancima, može se zaključiti da bi svaki prosječan građanin, a tim prije tužilac kao poznata i ugledna javna osoba, ne samo u sredini gdje živi već i mnogo šire, zbog iznijetih neistinitih izražavanja o njemu u dnevnim novinama s velikim tiražom, kao što je „Dnevni avaz”, van konteksta njegove djelatnosti, trpio štetu u vidu povrede ugleda i časti. Da je tužilac trpio duševne boli zbog povrede ugleda i časti proizlazi i iz iskaza samog tužioca, koji je izjavio da je, zbog iznošenja dvije za njega teške optužbe – da je otimao zemlju Bošnjacima i da je prao novac – koje smatra trajnim optužbama koje generiraju mržnju prema njemu i njegovoj porodici, imao mučninu i teške bolove u želucu, lupanje srca i povraćanja, zbog čega je sutradan otišao i u bolnicu, čiji iskaz tuženi nisu argumentirano osporili. S obzirom na to, dosuđeni iznos od 6.000,00 KM predstavlja adekvatnu novčanu satisfakciju za pretrpljene duševne boli koje je tužilac trpio zbog klevete u konkretnom slučaju i nije protivan usvojenoj praksi, kako se neosnovano navodi u žalbi.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.
16. Apelant tvrdi da je povod za objavljivanje navedenog članka bila informacija da je Vlada Republike Srpske tokom 2016. godine započela projekt izgradnje nacionalnog parka ,,Drina“, u koji je uključila određene teritorije na kojima boravi bošnjačko stanovništvo koje nisu bile u prvobitnom projektu, a eliminirala područja koja zahvaćaju sela s većinskim srpskim stanovništvom, te da je imao interesa za objavljivanje sadržaja koji je od interesa za javnost. Apelant, također, smatra da su navodi o otimanju zemlje obrazloženi najavljenim zabranama iskorištavanja privatnog poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Bošnjaka u selima u blizini Srebrenice, te su novinar i urednici smatrali da ukoliko vlasnicima ograničite pravo na iskorištavanje zemlje na taj način im se oduzima pravo na uživanje vlasništva, čime se u suštini otima zemlja. Apelant, dalje, naglašava da su iskazi svjedoka i drugotuženog bili potkrijepljeni i materijalnom dokumentacijom koja se nalazi u spisu i koja je provedena kao dokaz na glavnoj raspravi pred prvostepenim sudom, a kojom je dokazao da je tužilac bio uključen u projekt izgradnje nacionalnog parka „Drina“ i da se projekt odnosi na naselja u kojima žive Bošnjaci. Apelant, također, ističe da je pogrešno utvrđenje suda da su tuženi objavili da je tužilac odgovoran za pranje novca, već su naveli da su ga mediji ranije povezivali s pranjem novca, o čemu su provedeni dokazi uvidom u natpise drugih medija, a tužilac je potvrdio da u trenutku izgradnje Andrić-grada nisu postojale građevinske dozvole i da je dugovao novac za porez. Apelant, također, ističe da je omogućio tužiocu objavljivanje demantija u listu „Dnevni avaz“ 21. marta 2017. godine u kojem je tužilac priznao da je uključen u realizaciju nacionalnog parka „Drina“. Osim navedenog, apelant smatra da tužilac u postupku nije dokazao da je trpio duševne boli zbog izražavanja, u tom pogledu nije proveo kao dokaz nijedan nalaz iz bolnice u Užicu, tako da i nema dokaza da se javljao u bolnicu, zbog čega smatra da tokom postupka nije na pouzdan utvrđen intenzitet i trajanje navodnih duševnih boli, pa je paušalno utvrđenje suda da je trpio duševne boli koje po svom intenzitetu opravdavaju naknadu od 6.000,00 KM. Apelant, također, ističe da se postavlja pitanje na osnovu kojih kriterija je tako visoko procijenjena vrijednost duševnih boli tužioca, pa smatra da iz toga proizlazi tendenciozno postupanje prema tužiocu. Apelant dalje tvrdi da redovni sudovi nisu uzeli u obzir da je tužilac javna osoba i da je dužan trpjeti veću dozu kritike, da je apelant medij koji je obavezan izvještavati o pitanjima od javnog interesa, te smatra da je u konkretnom slučaju novinar profesionalno obavljao svoj zadatak, što sve dovodi do zaključka da su redovni sudovi zanemarili sadržaj odredbe člana 6. ZZK, te da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za apelantovu odgovornost za naknadu nematerijalne štete.
17. U vezi s povredom prava na pravično suđenje apelant smatra da je tužilac poznata osoba u Bosni i Hercegovini i regiji i da sud nije imao nikakvog objektivnog otklona prema njemu zbog činjenice da je dolazak tužioca bitan događaj za građane Višegrada, te da nakon što je sud odbio prigovor nadležnosti, oni nisu očekivali da će imati nepristrasno suđenje.
b)Odgovori na apelaciju
18. Okružni sud je naveo da je taj sud u obrazloženju osporene odluke dao opširne razloge zbog kojih je odbijena apelantova žalba i pri kojim razlozima u cijelosti ostaje i u odgovoru na apelaciju. S obzirom na to, Okružni sud smatra da osporenom odlukom nisu povrijeđene odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, kako se neosnovano ukazuje u apelaciji.
19. Osnovni sud je naveo da je taj sud za donesenu odluku dao jasno obrazloženje, te da apelant nije ponudio bilo kakve dokaze da redovni sudovi nisu odavali utisak nezavisnosti, zbog čega nije jasno iz čega apelant izvodi takav zaključak.
20. Tužilac smatra da su redovni sudovi, suprotno apelacionim navodima, pravilnom primjenom materijalnog prava na činjenično stanje utvrdili da je postavljeni tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete osnovan, te da se u konkretnom slučaju ne radi ni o kakvom iznošenju mišljenja ili vrijednosnog suda, već o iznošenju činjeničnih tvrdnji. S obzirom na to, tužilac ističe da su redovni sudovi sporna izražavanja o tužiocu ispravno cijenili kao činjenice kojima se vrijeđa tužiočev ugled. Povezujući tužioca s pranjem novca i otimanjem zemlje od Bošnjaka, tuženi su u javnost iznijeli neistinite činjenice o tužiocu, prikazujući ga u negativnom svjetlu i identificirajući ga u tom svjetlu, čime su narušili njegov ugled. Apelant te činjenice ničim nije dokazao, odnosno nije ih argumentirano doveo u vezu s postupanjem tužioca, niti je postojala iskrena namjera, odnosno razuman napor tuženih da potvrde činjenice koje su iznijeli. Također, tužilac ističe da, prema stavu Ustavnog suda i Vrhovnog suda Republike Srpske, prilikom dosuđivanja naknade štete zbog klevete nije potrebno utvrđivati dužinu trajanja pretrpljenog duševnog bola, već koliko iznesena kleveta može škoditi časti i ugledu te osobe prema shvaćanju sredine u kojoj živi i općeprihvaćenim društvenim normama, pa iznos naknade štete koji su redovni sudovi dosudili predstavlja adekvatnu novčanu satisfakciju za pretrpljene duševne boli zbog klevete u konkretnom slučaju. S obzirom na navedeno, tužilac predlaže da se apelacija odbije u cijelosti.
V.Relevantni propisi
21. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 7 Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naloži izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.
Član 8 Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
ISKLJUČENJE I IZUZEĆE
Član 357. stav (2) Sudija može da bude izuzet ako postoje okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost (izuzeće), kao što je bliski odnos sa nekom od stranaka ili postoje bilo koji drugi razlozi koji mogu dovesti u pitanje njegovu nepristrasnost.
Član 358 Stranka podnosi zahtjev za isključenje, odnosno izuzeće sudije, čim sazna da postoji bilo koji od razloga za isključenje, odnosno izuzeće, a najkasnije do završetka rasprave, a ako nije bilo rasprave, do donošenja odluke.
Stranka može u pravnom lijeku ili u odgovoru na pravni lijek poimenično navesti sudiju koji ne bi mogao učestvovati u donošenju odluke zbog razloga iz člana 357. ovog zakona.
U zahtjevu mora da se navede zakonski razlog zbog koga se traži isključenje ili izuzeće, okolnosti iz kojih proizlazi da je prijedlog blagovremeno podnesen i činjenice na kojima se zasniva postojanje razloga za isključenje ili izuzeće. Stranka može tražiti isključenje ili izuzeće samo poimenično određenog sudije koji u predmetu postupa.
22. Zakon o zaštiti od klevete RS („Službeni glasnik RS“ broj 37/01).
Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 1.
Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:
a)pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
b)pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primenjuje se samo za izražavanja koja se smatraju korisnim ili neuvredljivim nego, takođe i za ona koja mogu da uvrede, šokiraju ili uznemire; v)sredstva informisanja imaju vrlo značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i snabdevači javnosti informacijama.
ODGOVORNOST ZA KLEVETU
Član 5.
1. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.
2. Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namerno ili usled nepažnje iznelo ili pronelo izražavanje.
3. Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
4. Kada se izražavanje odnosi na preminulu osobu, naslednik prvog reda te osobe može podneti tužbu u smislu ovog zakona ako izražavanje prouzrokuje štetu i njegovom ličnom ugledu.
IZUZECI OD ODGOVORNOSTI
Član 6.
U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:
a)ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;
b)ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.
Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja. Naknada štete Član 11. stav (1)
1. Naknada štete vrši se isključivo sa namjerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mjere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, ako što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodijeljene štete mogao imati za posljedicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju apelant osporava Presudu Okružnog suda broj 91 0 P 034803 18 Gž od 12. decembra 2018. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je apelantov punomoćnik presudu Okružnog suda primio 26. decembra 2018. godine, da je posljednji dan roka od 60 dana za podnošenje apelacije isticao u nedjelju 24. februara 2019. godine, kada je bio neradni dan, te da je apelant podnio apelaciju prvi naredni radni dan, odnosno 25. februara 2019. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.
28. Imajući u vidu suštinu apelacionih navoda koji se odnose na apelantovo nezadovoljstvo stavom redovnih sudova da u konkretnom slučaju postoji apelantova odgovornost za klevetu, Ustavni sud će u okolnostima konkretnog predmeta prvenstveno ispitati apelantove navode o navodnoj povredi prava iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije aPravo na slobodu izražavanja
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
h) Slobodu izražavanja.
30. Član 10. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvaća slobodu vlastitog mišljenja, primanja i saopćavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.
2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobivenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva
31. Ustavni sud podsjeća da pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalificiranih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definiraju samo pravo, a drugim stavom definiraju dopuštena miješanja i ograničenja tih prava, pod uvjetima propisanim drugim stavom. Ova sloboda se, uz ograničenja iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, ne odnosi samo na „informacije“ ili „ideje“ koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju (vidi Evropski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46. i Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine, tačka 42). Ova sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u članu 10. stav 2. Evropske konvencije pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja koja neko načelo potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.
32. Kada se radi o ograničenjima iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, Evropski sud je u brojnim odlukama ukazao da se prilikom odlučivanja u slučajevima klevete treba voditi računa o sljedećem: postoji li miješanje u pravo na slobodu izražavanja, je li miješanje propisano zakonom, teži li ostvarenju legitimnog cilja i na kraju, je li miješanje „nužno u demokratskom društvu“ (vidi između ostalih Evropski sud, Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. juna 2017. godine, st. 66. i 67).
33. U vezi s pitanjem je li došlo do miješanja u apelantovo pravo na slobodu izražavanja Ustavni sud smatra da je odgovor na ovo pitanje potvrdan budući da je apelant osporenim presudama obavezan na naknadu štete tužiocu zbog tekstova koje je objavio, što predstavlja miješanje u slobodu izražavanja zajamčenu članom 10. stav 1. Evropske konvencije.
34. Ustavni sud, također, ističe da je navedeno miješanje bilo „propisano zakonom“ jer se zasnivalo na relevantnim odredbama ZZK i ZPP, koje su objavljene i dostupne javnosti, i da je miješanje imalo legitiman cilj jer je bilo namijenjeno zaštiti ugleda ili prava drugih, konkretno tužioca.
35. S obzirom na to da je, dakle, uplitanje u apelantovu slobodu izražavanja bilo zakonito i slijedilo je legitiman cilj, Ustavni sud, u smislu naprijed navedenog, treba ispitati je li to miješanje bilo „nužno u demokratskom društvu“, odnosno jesu li su redovni sudovi, u smislu stavova Evropskog suda (op. cit. presuda Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine, stav 74), uspostavili pravičnu ravnotežu između apelantovog prava na slobodu izražavanja i tužiočevog interesa za zaštitu ugleda. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi utvrdio određene relevantne kriterije koji se uzimaju u obzir prilikom ocjene postizanja ravnoteže između suprotstavljenih prava – prava na privatnost (ugled) i prava na slobodu izražavanja (vidi Evropski sud Axel Springer AG protiv Njemačke, presuda od 7. februara 2012. godine, st. 89–95). Prvi kriterij se odnosi na doprinos informacije (saopćenja, članka) debati od općeg interesa, što, prema praksi Evropskog suda, uključuje pitanja kao što su politika, kriminal, sport ili umjetnost, s tim da definicija „teme“ od općeg interesa zavisi od okolnosti svakog konkretnog slučaja. Drugi kriterij se tiče uloge i funkcije osobe o kojoj je riječ, kao i prirode aktivnosti o kojoj je riječ. S tog aspekta se mora napraviti razlika između privatnih osoba i osoba koje nastupaju u javnom kontekstu, kao što su političke ili druge javne ličnosti. U skladu s tim, dok privatna osoba, nepoznata javnosti, može zahtijevati naročitu zaštitu svog prava na privatni život, to ne važi na isti način i za javne osobe. Osnovna razlika se odnosi na izvještavanje o pitanjima koja mogu doprinijeti debati u javnom interesu u vezi s političarima koji obavljaju svoje zvanične funkcije, od izvještavanja o pojedinostima iz privatnog života osobe koja ne obavlja takve funkcije. Sljedeći bitan kriterij koji se uzima u obzir je način na koji su pribavljene informacije. To podrazumijeva da se jasno utvrdi je li novinar (ili onaj koji je objavio određenu informaciju) proveo vlastito, nezavisno istraživanje, pridržavajući se određenih profesionalnih standarda ili nije, da li je to istraživanje zasnovano na određenom činjeničnom osnovu u relevantnom periodu, da li se izvor putem kojeg je pribavljena informacija može smatrati pouzdanim u odnosu na sporne navode u relevantno vrijeme (ne u vrijeme naknadnih saznanja), te je li osobi koja je u pitanju omogućeno da odgovori na iznesene navode. Ostali faktori koji se, također, uzimaju u obzir u ovakvim predmetima su prethodno ponašanje osoba o kojima se piše (npr. da li je ta osoba već sama o sebi iznosila neke stvari javno), sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja, te težina nametnute sankcije.
36. Primjenjujući konkretne kriterije na predmetni slučaj, Ustavni sud zapaža da sporni tekstovi objavljeni u listu „Dnevni avaz“, čiji je izdavač apelant, predstavljaju apelantov kritički osvrt na pitanje plana izgradnje nacionalnog parka „Drina“, odnosno područja gdje bi se taj park prostirao i kakav bi utjecaj na bošnjačko stanovništvo u okolini općine Srebrenica imala izgradnja tog parka, te kakva je tužiočeva uloga u izgradnji parka. Stoga, Ustavni sud smatra da je izvještavanje o navedenoj temi predstavljalo „temu“ od općeg interesa, te da su kao takvi sporni članci predstavljali doprinos „temi“, odnosno debati od općeg interesa. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je nesporno da je tužilac javna osoba, te da se sporno izvještavanje nije odnosilo na pitanja iz tužiočevog privatnog života, već na njegovu eventualnu ulogu u vezi s izgradnjom nacionalnog parka, što se može smatrati izvještavanjem o tužiočevom javnom djelovanju.
37. U pogledu sadržaja navoda iznesenih u spornim tekstovima, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su u spornim tekstovima prenesene izjave drugotuženog, ranijeg načelnika Općine Srebrenica, koji je u kontekstu izgradnje nacionalnog parka naveo da „iza svega stoji i Emir Kusturica, kontroverzni reditelj kojeg su mediji ranije povezivali sa pranjem novca i otimanjem zemlje od Bošnjaka gdje je u Višegradu, uz političku podršku Milorada Dodika, predsjednika Republike Srpske, sagradio Andrićgrad. - Očito da postoji neki tihi dogovor između nacionalnog parka 'Tara' u Srbiji i pokušaja da se sve spoji u jednu cjelinu. Tada je to pokušao Emir Kusturica da Srbija i BiH naprave zajednički nacionalni park kojim bi upravo on upravljao…“ Dalje, iz sadržaja obrazloženja osporenih odluka slijedi da je naknadno u dnevnim novinama „Dnevni avaz“ od 21. marta 2017. godine, s ciljem objavljivanja demantija tužioca, izašao tekst pod naslovom „Iz kabineta kontroverznog reditelja Emira Kusturice tvrde: nacionalnim parkom 'Drina' ne prekrajaju se granice“. U tekstu tog članka je navedeno: „Iz kabineta Emira Kusturice kontroverznog reditelja kojeg su mediji ranije povezivali s pranjem novca i otimanjem zemlje od Bošnjaka i koji je u Višegradu uz političku podršku vrha RS sagradio Andrićgrad, reagirali su na navode bivšeg načelnika Srebrenice Ć. D. koji se oštro pobunio protiv osnivanja nacionalnog parka 'Drina'.“ U vezi s navedenim redovni sudovi su utvrdili da je sporno izražavanje da su tužioca mediji „ranije povezivali sa pranjem novca i otimanjem zemlje od Bošnjaka i koji je u Višegradu uz političku podršku vrha RS sagradio Andrićgrad“, te da navedeno izražavanje predstavlja klevetu za koju je apelant obavezan da tužiocu nadoknadi štetu.
38. U vezi s tim zaključcima Ustavni sud naglašava da mediji imaju ključnu ulogu u demokratskom društvu, ali je, isto tako, bitno istaći da mediji prilikom informiranja javnosti o temama od javnog interesa ne smiju prekoračiti određene granice, posebno kada su u pitanju ugled i prava drugih. Zaštita koju novinarima pruža član 10. Konvencije podliježe uvjetu da djeluju u dobroj vjeri kako bi pružili tačne i pouzdane informacije u skladu s načelima odgovornog novinarstva (vidi Evropski sud, Bédat protiv Švicarske, [GC], broj 56925/08, stav 72, 29. mart 2016. godine). Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda koja, u suštini, omogućava odbranu medija ukoliko mogu pokazati da su postupali razumno ili u skladu s profesionalnim standardima, dakle „u dobroj namjeri“ kada su objavljivali kritičke izjave. Ovakvu doktrinu primjenjuje Evropski sud koji je, kada je riječ o činjenicama, razvio fleksibilnija pravila od onih koja zahtijevaju dokazivanje istinitosti, ostavljajući medijima na taj način prostor za grešku (vidi Evropski sud, Thorgeir Thorgeirson protiv Islanda, presuda od 25. juna 1992. godine, tačka 65). Dakle, čak i kada su u pitanju neistinite informacije moguća je odbrana medija ako su postupali razumno i u skladu s profesionalnim standardima, dakle bona fide. Ustavni sud podsjeća da novinarska sloboda obuhvaća i moguće pribjegavanje određenom stepenu pretjerivanja ili čak provokacije (vidi Evropski sud, Oberschlick protiv Austrije (broj 2) od 1. jula 1997. godine).
39. Redovni sudovi su sporna izražavanja, odnosno tvrdnje okarakterizirali kao činjenice koje apelant nije dokazao kao istinite, niti ih je provjerio na bilo koji način, zbog čega njihovo pronošenje ima karakter klevete, pri čemu su istakli da su se tvrdnje o otimanju zemlje i povezanosti tužioca s pranjem novca mogle dokazivati samo krivičnim presudama. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz navedenih zaključaka redovnih sudova proizlazi da je apelant bio dužan da prije objavljivanja izjave drugotuženog provjeri njenu tačnost, što u konkretnom slučaju nije učinio, niti je to dokazao u postupku pred redovnim sudovima, pa treba snositi odgovornost za tačnost navoda iz tih izjava. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je nesporno da je odredbom člana 5. stav. 1 ZZK propisano da postoji odgovornost za klevetu i kada se radi o pronošenju izražavanja nečeg neistinitog, te da su mediji u suštini dužni provjeriti informacije do kojih su došli. Međutim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u presudi Axel Springer protiv Njemačke (vidi Evropski sud, Axel Springer protiv Njemačke (broj 2), 48311/10, presuda od 10. jula 2014. godine, st. 68. i 69) naglasio kako je uloga medija u saopćavanju informacija i ideja koje su od interesa za javnost, i to u skladu sa svojim obavezama i odgovornošću koju imaju. Sloboda izražavanja je na političkoj sceni izuzetno važna, a upravo mediji imaju ključnu ulogu u obavještavanju javnosti o političkim zbivanjima. Kažnjavanje novinara koji je objavio izjavu određene osobe može ozbiljno ugroziti doprinos koji mediji imaju u raspravama od javnog interesa. Evropski sud je mišljenja kako novinari ne mogu svaki put provjeravati osnovanost izjave koju je jedan političar dao o drugom političaru ako je takva izjava dio javne rasprave političke prirode. Stoga, imajući u vidu da iz okolnosti konkretnog predmeta proizlazi da je sporno iznošenje spornog izražavanja bilo od javnog interesa i da je apelant prenio izražavanje drugotuženog koji je bio javna osoba koja se bavi politikom, koji je ranije imao saznanja oko izgradnje nacionalnog parka i u tom smislu iznosio svoj stav o tužiocu i njegovom učešću u izgradnji nacionalnog parka, Ustavni sud smatra da se apelantu nije moglo staviti na teret zbog čega nije provjeravao određene sporne navode drugotuženog. U ovom pogledu Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 5. stav 3. ZZK upravo i propisano da kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, osoba koja je iznijela ili pronijela izražavanje je odgovorna za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja.
40. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da je u predmetima koji pokreću pitanje prava na slobodu izražavanja potrebno napraviti jasnu razliku između činjenica i mišljenja jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu se na osnovu vrijednosne ocjene ne može dati dokaz (vidi Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A, broj 103, stav 46. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1005/04 od 2. decembra 2005. godine). Pri tome treba naglasiti da i mišljenje mora imati činjenični osnov koji ga može potkrijepiti jer u suprotnom može biti pretjerano (vidi Evropski sud, Feldek protiv Slovačke, presuda od 12. jula 2001. godine, predstavka broj 29032/95, stav 76). Ustavni sud zapaža da apelant upravo u tom segmentu uočava propust redovnih sudova.
41. U vezi s tvrdnjama iz spornog članka da tužilac „režira otimanje zemlje od srebreničkih Bošnjaka“ i da su ga mediji ranije povezivali s otimanjem zemlje od Bošnjaka, za koje su redovni sudovi utvrdili da predstavljaju činjenice, Ustavni sud zapaža da su tvrdnje o otimanju zemlje bile izrečene u kontekstu zabrane iskorištavanja određene zemlje, što nastupa kao posljedica izgradnje nacionalnog parka, što nesporno predstavlja jedan od vidova ograničavanja prava vlasništva. Također, iz sadržaja predmeta, odnosno demantija, koji je uputio tužilac, proizlazi da je bio on upoznat s izgradnjom nacionalnog parka i da je u tom projektu imao određenu ulogu. U takvim okolnostima Ustavni sud primjećuje da su tvrdnje o otimanju zemlje imale sve elemente iznošenja apelantovog mišljenja o tužiočevoj ulozi u tom projektu, kao i da su imale odgovarajući činjenični osnov u kontekstu u kojem su bile izrečene. S druge strane, u odnosu na zaključke redovnih sudova da apelant nije dokazao da je tužilac ranije odgovarao za pranje novca, Ustavni sud uočava da su ranija pisanja medija o tužiočevom dugovanju za porez ili nepostojanje građevinskih dozvola bili osnov za takvo pisanje. Ustavni sud zapaža da je očigledno da je u spornom tekstu od strane novinara izvršena pogrešna pravna kvalifikacija medijskih navoda o tužiočevom ranijem postupanju, čime je u određenom stepenu došlo do pretjerivanja u pronošenju izjava drugotuženog. Međutim, Ustavni sud zapaža da se iz same te okolnosti ne može zaključiti da apelant kao izdavač dnevnih novina nije postupao razumno i u skladu s profesionalnim standardima, dakle bona fide, pri čemu je omogućio apelantu da odgovori na prenesene navode drugotuženog. U ovom pogledu, Ustavni sud naročito ukazuje da se ne mogu prihvatiti zaključci redovnih sudova da su se sporne izjave o otimanju zemlje i pranju novca mogle dokazivati samo krivičnim presudama jer su navedene tvrdnje mogle imati i drugo činjenično utemeljenje koje bi pružalo osnov za njihovo iznošenje. U tom pogledu, Ustavni sud zapaža da bi obavezivanjem novinara da određene tvrdnje o nezakonitim radnjama dokazuju samo pravomoćnim sudskim presudama pretjerano ograničilo njihovo pravo na slobodu izražavanja koje, kako je već navedeno, ima ključnu ulogu u demokratskom društvu.
42. Imajući u vidu sve navedeno, posebno sadržaj spornog izražavanja u kontekstu svih relevantnih okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da redovni sudovi u okolnostima konkretnog slučaja, obavezivanjem apelanta na naknadu nematerijalne štete, nisu postigli pravičan balans između dva konkurentska prava, odnosno tužiočevog prava na ugled i apelantovog prava na slobodu izražavanja. Stoga, prema ocjeni Ustavnog suda, sve navedeno ukazuje da osporene presude nisu proporcionalne zakonitom cilju kojem se teži i da obavezivanje apelanta na isplatu naknade nematerijalne štete u okolnostima konkretnog slučaja nije bilo nužno u demokratskom društvu u smislu člana 10. stav 2. Evropske konvencije.
43. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja postoji kršenje apelantovog prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud smatra da je s ciljem zaštite apelantovih ustavnih prava potrebno ukinuti osporenu odluku, te predmet vratiti Okružnom sudu kako bi taj sud donio novu odluku u skladu s garancijama prava na pravično suđenje.
c)Pravo na pravično suđenje
44. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
45. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
46. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade nematerijalne štete zbog učinjene klevete, dakle nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
47. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje ističe da redovni sudovi nisu napravili otklon prema ličnosti tužioca, čime u suštini ukazuje da su redovni sudovi postupali pristrasno.
48. Razmatrajući apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na nepristrasan sud, Ustavni sud naglašava da nepristrasnost podrazumijeva da sud ne smije biti opterećen predrasudama u vezi s odlukom koju donosi. Sud ne smije biti pod utjecajem vanjskih informacija ili pod bilo kojim drugim pritiskom, već svoje mišljenje mora zasnivati isključivo na onom što je iznijeto na suđenju. Prilikom odlučivanja je li neki sud bio pristrasan mora se napraviti distinkcija između subjektivnog i objektivnog pristupa pristrasnosti. Subjektivni pristup se odnosi na ličnu nepristrasnost članova vijeća i ona se pretpostavlja dok se ne dokaže suprotno (vidi Evropski sud, Hauschildt protiv Danske, od 24. maja 1989. godine, stav 47). S druge strane, u okviru objektivnog testa mora se odrediti je li, potpuno odvojeno od ličnog ponašanja sudije, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu nepristrasnost. U vezi s tvrdnjama da su redovni sudovi postupali pristrasno, Ustavni sud zapaža da se razlozi koje je apelant naveo u vezi s tim tvrdnjama, u suštini, odnose na način na koji je u prvostepenoj i drugostepenoj presudi interpretiran sadržaj dokaza i donesena odluka o tužbenom zahtjevu, iz čega ni na koji način ne proizlazi da su postupajuće sudije prvostepenog i drugostepenog suda propustile napraviti otklon prema tužiocu kao javnoj osobi, zbog čega su ove tvrdnje paušalne. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelant u skladu sa članom 358. stav 2. ZPP imao mogućnost, ukoliko je smatrao da postoje okolnosti koje dovode u sumnju nepristrasnost prvostepenog suda, u žalbi ukazivati na činjenice na kojima se zasniva postojanje razloga za izuzeće, što je propustio učiniti. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da se razlozi zbog kojeg je apelant tražio da postupa drugi sud ni na koji način ne mogu dovesti u vezu s razlozima za postojanje izuzeća s obzirom na to da se izuzeće u smislu člana 358. ZPP može tražiti samo za poimenično određenog sudiju. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka povrijedili apelantovo pravo na nepristrasan sud iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
49. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja apelantovog prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada redovni sudovi u okolnostima konkretnog slučaja, obavezivanjem apelanta na isplatu nematerijalne štete, nisu postigli pravičnu ravnotežu između apelantovog prava na slobodu izražavanja i tužiočevog prava na zaštitu njegovog ugleda, odnosno kada reakcija redovnih sudova nije bila proporcionalna zakonitom cilju kojem se teži, dakle nije bila nužna u demokratskom društvu.
51. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što ukazuje da su sudovi prilikom donošenja osporenih odluka povrijedili apelantovo pravo na nepristrasan sud.
52. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević