Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1556/19 („Banka Srpske“ a.d. Banjaluka u stečaju)
Odluka donesena 22. 12. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Stjecanje bez osnova
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pasivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1556/19
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1556/19, rješavajući apelaciju „Banke Srpske“ a.d. Banjaluka u stečaju, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 22. decembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Banke Srpske“ a.d.
Banjaluka u stečaju podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 151513 18 Rev od 17. januara 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 151513 12 Pž od 21. februara 2018. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 151513 10 Ps od 21. novembra 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Banka Srpske“ a.d. Banjaluka u stečaju (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Adriana Bratić, njena zaposlenica, podnijela je 5. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 151513 18 Rev od 17. januara 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 151513 12 Pž od 21. februara 2018. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 65 0 Ps 151513 10 Ps od 21. novembra 2011. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Opštinskog suda, „Una banke“ d.d. Bihać u likvidaciji (u daljnjem tekstu: tužilac) i zakonskog zastupnika (Federalnog pravobranilaštva) tužene FBiH, Federalnog ministarstva finansija (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 3. i 4. septembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Opštinski sud su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 7. do 14. septembra 2020. godine. Tužilac i tuženi nisu dostavili traženi odgovor.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Odlučujući o tužbenom zahtjevu E. K. i M. K. protiv Privredne banke Sarajevo DD Sarajevo i Privredne banke Sarajevo – Glavna filijala Bihać (u daljnjem tekstu: tužiočev pravni prednik) radi isplate, Osnovni sud u Bihaću je donio Presudu broj P-289/92 od 3. decembra 1993. godine. Navedenom presudom obavezan je tužiočev prednik da E. K. i M. K. isplati određene novčane iznose (na ime devizne štednje, bliže navedene u izreci presude) zajedno s pripadajućim kamatama i troškovima postupka. U obrazloženju navedene presude (koja je postala pravosnažna 12. juna 1994. godine), između ostalog, sud je udovoljio zahtjevu E. K. i M. K., dok je u odnosu na prvotuženu (Privredna banka Sarajevo DD Sarajevo) prekinuo postupak zbog okolnosti izazvanih ratnim stanjem.
6. Opštinski sud je na prijedlog tražilaca izvršenja (E. M. i M. K.), na osnovu pravosnažne i izvršne presude (broj P-289/92 od 3. decembra 1993. godine), donio Rješenje o izvršenju broj I-19/97 od 9. aprila 1997. godine kojim je dozvolio prinudnu naplatu novčanih potraživanja od tužioca (izvršenika). S obzirom na to da izvršenik (tužilac) nije dobrovoljno izvršio svoju obavezu, niti se izvršenje moglo sprovesti na njegovim novčanim sredstvima, tražioci izvršenja su 13. septembra 2004. godine podnijeli Opštinskom sudu novi prijedlog za izvršenje u kojem su predložili da se izvršenje sprovede na tužiočevoj nepokretnosti – poslovnom prostoru koji je u tužiočevoj svojini (utvrđivanjem vrijednosti, prodajom i namirenjem tražilaca izvršenja iz iznosa dobijenog prodajom nepokretnosti). Opštinski sud je Rješenjem broj I-3295/04 od 30. septembra 2004. godine dozvolio predloženo izvršenje, a tužilac je 5. juna 2007. godine isplatio tražiocima izvršenja iznos od 236.808,00 KM po osnovu računa stare devizne štednje. Postupak u kojem su donesene osporene odluke
7. Presudom Opštinskog suda broj 65 0 Ps 151513 10 Ps od 21. novembra 2011. godine odbijen je kao neosnovan tužiočev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu isplati iznos od 236.808,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka.
8. Tužilac je u tužbi podnesenoj 3. juna 2010. godine, zbog sticanja bez osnova, naveo da obaveza tuženog proizlazi iz propisa koji regulišu izmirenje obaveza po osnovu računa stare devizne štednje i odluke Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu BiH (u predmetu CH/98/375). Tužilac navodi da je bio primoran (kako ne bi došlo do prodaje nepokretnosti koja predstavlja Filijalu banke) da tražiocima izvršenja isplati sredstva po osnovu računa stare devizne štednje, iako je u vrijeme isplate (5. juna 2007. godine) stupio na snagu Zakon o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje (15. aprila 2006. godine). Dalje, tužilac je istakao da se više puta obraćao tuženom prije okončanja izvršnog postupka, kao i nakon okončanja izvršnog postupka zahtjevom za refundiranje isplaćenih sredstava po osnovu stare devizne štednje, te da je nakon odbijanja njegovog zahtjeva podnio predmetnu tužbu.
9. Tuženi je u odgovoru na tužbu osporio tužiočeve navode, te je, između ostalog, istakao prigovor nedostatka pasivne legitimacije na svojoj strani budući da niti jednom odredbom citiranih propisa niti bilo kojim drugim zakonskim propisom nije stvorena obaveza za njega u odnosu na situaciju koju tretira predmetna tužba. Takođe, tuženi je naveo da je tužilac, ukoliko je smatrao da nije bio u obavezi da izmiri obavezu utvrđenu Presudom broj P-289/92, na nju mogao da izjavi žalbu, a što nije učinjeno s obzirom na to da je prvotuženi (tužiočev pravni prednik) u navedenom postupku priznao tužbeni zahtjev u cijelosti. Osim toga, navedeno je da se odredbe čl. 210, 214 i 218 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojima se reguliše povrat neosnovano stečenog, ne mogu primijeniti u odnosu na konkretnu situaciju jer je sasvim evidentno da Federacija BiH nije ostvarila apsolutno nikakvu dobit niti je tužiočevim postupanjem stekla bilo kakvu korist za koju bi postojala obaveza za njeno vraćanje.
10. Opštinski sud je tokom postupka (1. jula 2011. godine) odbio prijedlog apelantkinjinog prednika („Balkan Investment bank“ a.d.) da stupi u parnicu kao tužilac umjesto označenog tužioca, ali je dozvolio da on u postupku učestvuje kao umješač na tužiočevoj strani.
11. Nakon ocjene izvedenih dokaza (brojnih materijalnih dokaza) Opštinski sud je nesporno utvrdio da je na osnovu pravosnažne i izvršne presude broj P-289/92 tužilac u izvršnom postupku isplatio tražiocima izvršenja E. K. i M. K. iznos od 236.808,00 KM (po osnovu računa stare devizne štednje), dok je među parničnim strankama sporno da li je tuženi u obavezi da tužiocu isplati navedeni iznos s obzirom na to da tužilac smatra da je plaćanjem navedenog iznosa tražiocima izvršenja izvršio izdatak za drugog, odnosno da je izvršio obavezu koju je trebalo da izvrši tuženi. Dalje, iz izvedenih dokaza proizlazi da tuženi u navedenom parničnom i izvršnom postupku nije učestvovao kao tuženi ili izvršenik, niti kao suparničar ili umješač, te da se tužilac tek 2007. godine počeo obraćati tuženom u vezi s izvršenjem Presude broj P-289/92, tj. nakon pravosnažnosti rješenja o izvršenju. U okviru navedenih postupaka (parničnog i izvršnog) tužiocu su (kao jednom od tuženih, odnosno kao izvršeniku) bila na raspolaganju sva zakonom propisana pravna sredstva, koja je eventualno, ako je došlo do donošenja pogrešne odluke, mogao iskoristiti i na taj način spriječiti da prvostepena odluka postane pravosnažna i izvršna. Osim toga, tužilac u toku parničnog i izvršnog postupka nije kontaktirao tuženog iz ovog parničnog postupka sve do trenutka kada je postalo izvjesno da će doći do prinudnog izvršenja, tj. do prodaje nepokretnosti tužioca (izvršenika). Dakle, s obzirom na to da je tužilac u izvršnom postupku izvršio obavezu koja je u redovnom parničnom postupku utvrđena kao isključivo njegova obaveza, te kako tuženi nije bio uključen u postupke (parnični i izvršni) koji su se vodili protiv tužioca, proizlazi da je neosnovana tužiočeva tvrdnja da je izvršio izdatak za drugog, tj. da je izvršio obavezu koju je trebalo da izvrši tuženi.
12. Opštinski sud je naveo da je za izmirenje obaveza po osnovu računa stare devizne štednje odgovorna Bosna i Hercegovina, da sredstva obezbjeđuju entiteti i Distrikt Brčko, te uzimajući u obzir da ovlašćeno lice nije podnijelo zahtjev za verifikaciju, proizlazi da tuženi u ovom postupku ne može biti pasivno legitimisan i odgovoran za isplatu koju je izvršio tužilac. U prilog navedenom ide i odluka Komisije za ljudska prava na koju se tužilac poziva, kojom je Federaciji BiH naloženo da u ostavljenom roku izvrši Presudu broj P-289/92, a ne da izvrši isplatu, zbog čega je prigovor pasivne legitimacije u cijelosti osnovan. Imajući u vidu navedeno, a posebno činjenicu da parnični postupak u predmetu broj P-289/92 nije u cijelosti okončan (u odnosu na Privrednu banku Sarajevo DD Sarajevo), niti je tužilac tražio nastavak ovog postupka, Opštinski sud je zaključio da je tužilac, u postupcima koji su prethodili predmetnoj tužbi, propustio da preduzme radnje koje bi eventualno spriječile nastupanje pravosnažnosti i izvršnosti, odnosno spriječile sprovođenje izvršenja, što se ne može staviti na teret tuženom. S obzirom na to da je pravosnažnim sudskim odlukama utvrđena tužiočeva obaveza da izvrši isplatu, a iz izvedenih dokaza se ne može izvesti zaključak da bi tuženi po bilo kojem osnovu mogao biti u obavezi (regres, šteta, neosnovano bogaćenje i sl.) da iznos isplaćen tražiocima izvršenja namiri tužiocu, zbog čega je i prigovor nedostatka pasivne legitimacije ocijenjen kao osnovan, Opštinski sud je na osnovu odredbi člana 123 u vezi sa članom 126 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci presude. Odluku o troškovima postupka sud nije donio zbog toga što tuženi nije ni postavio zahtjev za naknadu troškova.
13. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 151513 12 Pž od 21. februara 2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužioca i apelantkinje i potvrđena je prvostepena presuda. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, nakon razmatranja stanja spisa, osporene presude i navoda žalbi, zaključio da se neosnovano žalbama ukazuje da postupanje prvostepenog suda nije pravilno jer je u prvostepenom postupku činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, a materijalno pravo pravilno primijenjeno, kao i da nisu počinjene povrede odredaba parničnog postupka. Kantonalni sud je istakao da je prvostepena presuda jasno i potpuno obrazložena i da je kao takvu prihvata u cijelosti i taj sud. Dalje, Kantonalni sud je naveo da žalba neosnovano ukazuje da je prvostepena presuda donesena na osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te je ukratko ponovio činjenično stanje koje je utvrdio prvostepeni sud uz zaključak da su u konkretnom predmetu utvrđene sve pravno relevantne činjenice.
14. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani žalbeni prigovori da je osporena presuda donesena na osnovu pogrešne primjene materijalnog prava jer je prvostepeni sud pravilno primijenio zakonske odredbe iz čl. 210, 214 i 218 ZOO-a. U vezi s tim, Kantonalni sud je ponovio da je garanciju za štedne uloge davala bivša država SFRJ, a nastavljajući državni pravni kontinuitet RBiH je morala nastaviti rješavanje pitanja stare devizne štednje i eventualnih dugovanja po osnovu stare devizne štednje. Međutim, Federacija BiH nije pravni slijednik bivše SFRJ koja niti jednim propisom (u vrijeme iz kojeg datira presuda Osnovnog suda u Bihaću) nije bila obavezna da staru deviznu štednju s kamatama isplaćuje u novcu građanima, tako da, i prema mišljenju Kantonalnog suda, ne postoji pasivna legitimacija tuženog (Federacije BiH niti njenih organa i tijela). Kantonalni sud je ukazao na propise koji su regulisali deviznu štednju (SFRJ, RBiH, BiH i FBiH), odnosno postupak, način i rokove izmirenja obaveza po osnovu računa stare devizne štednje. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je tužiočev prednik (Privredna banka d.d. Sarajevo – Glavna filijala Bihać) u pravnom prometu s trećim licima nastupao u svoje ime i za svoj račun, pa je građanskopravni odnos između tužiočevog pravnog prednika i lica navedenih u Presudi broj P-289/92 nastao i trajao u pravnom režimu bivše države, koja je svojim Zakonom o deviznom poslovanju bila zabranila slobodno raspolaganje sredstvima na deviznim računima i štednim ulozima građana. Takav pravni režim zabrane raspolaganja naslijedila je i RBiH prilikom svog osamostaljenja, a potom i uredila Uredbom sa zakonskom snagom o deviznom poslovanju koja je kasnije postala zakon. Kantonalni sud smatra da se tužilac neosnovano poziva na odluku Komisije za ljudska prava i pogrešno interpretira da je tom odlukom naloženo tuženom da izvrši Presudu Osnovnog suda u Bihaću broj P-289/92 (isplati dosuđeni novac) zato što tuženi ne može biti izvršilac obaveza koje u sudskoj odluci ne glase na njega. Kantonalni sud smatra pravilnim zaključak prvostepenog suda da je tužilac, ukoliko je smatrao da nije bio u obavezi da izmiri obavezu utvrđenu prvostepenom presudom (P-289/92), na nju mogao da izjavi žalbu, što nije učinjeno jer je prvotuženi (tužiočev prednik) priznao tužbeni zahtjev u cijelosti, kao i da se mogao obratiti drugotuženom (Privredna banka DD Sarajevo) radi refundiranja dijela obaveze. Ovo tim prije što u odnosu na drugotuženog postupak nije pravosnažno okončan jer je on, kako to proizlazi iz obrazloženja prvostepene presude, prekinut, bez dokaza u kojoj se fazi nalazi i da li je u međuvremenu u odnosu na tog tuženog postupak okončan.
15. Dakle, suprotno žalbenim navodima, u konkretnom slučaju se nisu mogle primijeniti odredbe čl. 210, 214 i 218 ZOO-a kojima se reguliše povrat neosnovano stečenog. Ovo iz razloga što u konkretnom slučaju tuženi nije ostvario nikakvu dobit i tužilac ne može imati bilo kakva potraživanja prema tuženom, s kojim nije ni u kakvom pravnom odnosu, te u odnosu na njega ne može postavljati ni bilo kakva potraživanja. Institut stečenog bez osnova postoji i manifestuje se u povećanju imovine jednog lica na račun drugog lica, to jeste ako je imovina jednog lica prešla u imovinu drugog lica, a taj prelaz nema osnov u nekom pravnom poslu ili zakonu, što se nije dogodilo u konkretnom slučaju. Kantonalni sud je odbio kao neosnovane prigovore da je prvostepena presuda donesena uz povredu odredaba parničnog postupka s obzirom na to da iz stanja spisa proizlazi da je postupak proveden u skladu s odredbama ZPP-a, odnosno da nisu počinjene povrede odredaba parničnog postupka na koje se ukazuje u žalbi i na koje sud pazi po službenoj dužnosti. Takođe, pravilna je i obrazložena odluka prvostepenog suda o troškovima, a sud nije posebno obrazlagao ostale žalbene razloge s obzirom na to da oni ne utiču na drugačiju odluku suda u konkretnom slučaju.
16. Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 Ps 151513 18 Rev od 17. januara 2019. godine odbio kao neosnovanu apelantkinjinu reviziju. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ocijenio kao paušalne apelantkinjine revizione navode izjavljene zbog povrede odredaba parničnog postupka zato što apelantkinja ne navodi koje odredbe ZPP-a drugostepeni sud nije primijenio ili nije pravilno primijenio, dok Vrhovni sud nije našao ni povrede parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti (stranačka sposobnost i zastupanje).
17. Dalje, razmatrajući apelantkinjine navode koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava, Vrhovni sud je kratko ponovio predmet spora, utvrđeno činjenično stanje i odlučenje nižestepenih sudova, te je istakao da su u konkretnom slučaju sudovi pravilno primijenili pravne propise na koje su se pozvali u obrazloženju svojih odluka i da su donijeli pravilne i zakonite odluke. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da se u konkretnom slučaju radi o tome da je pitanje duga između banke i njenih povjerilaca, nastalog iz osnova stare devizne štednje, riješeno pravosnažnom presudom Opštinskog suda u Bihaću (pravilno Osnovnog suda u Bihaću) broj P-289/92, kojom je tužiočev pravni prednik obavezan na plaćanje duga u iznosu utvrđenom tom odlukom. Zbog toga, činjenica da je kasnijim propisima utvrđeno da će obaveze iz osnova stare devizne štednje izmiriti tuženi ne mogu uticati na već utvrđenu obavezu koja je za tužioca nastala donošenjem navedene presude koja je već izvršena. Osim navedenog, odredbama Zakona o izmirenju obaveza na osnovu računa stare devizne štednje u FBiH je propisano da će Federacija izmiriti obaveze iz osnova stare devizne štednje isplatom u gotovini i izdavanjem obveznica nakon što se potraživanja verifikuju na način propisan tim zakonom. S obzirom na to da u konkretnom slučaju nije utvrđeno da su potraživanja povjerilaca iz navedene presude (P-289/92) bila predmet verifikacije i izvršenja u smislu odredaba citiranog zakona, proizlazi da je tuženi dokazao da u konkretnom slučaju ne postoji njegova obaveza prema povjeriocima banke, kojima je potraživanje dobrovoljno izmireno u postupku izvršenja presude od tužioca, pa se može prihvatiti kao pravilan zaključak nižestepenih sudova da u ovom slučaju tužilac nije dokazao da je izvršio izdatak za drugog. Takođe, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da odlukom Komisije za ljudska prava (CH/98/375) nije stvorena obaveza tuženog da povjeriocima E. K. i M. K. izmiri dug koji je utvrđen pravosnažnom presudom suda (P-289/92), već da tu presudu izvrši, a koja obaveza tuženog je i izvršena u izvršnom postupku koji su pokrenuli povjerioci (isplaćeno potraživanje od tužioca). U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da je tužilac uplatu duga izvršio nakon stupanja na snagu Zakona o izmirenju obaveza na osnovu računa stare devizne štednje (15. aprila 2006. godine), kada je morao znati za postojanje obaveze tuženog iz istog osnova, kao i za način njenog izvršenja, pa proizlazi da je tužilac isplatom dugovanog iznosa priznao sporno potraživanje povjerilaca kao svoju obavezu, zbog čega u konkretnom slučaju nema uslova za primjenu odredbe člana 218 ZOO-a u vezi sa članom 210 istog zakona. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani i apelantkinjini navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, pa je na osnovu odredbe člana 248 ZPP-a odlučio kao u izreci presude.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
18. Apelantkinja smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantkinja vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava od redovnih sudova u konkretnom slučaju. Apelantkinja je detaljno navela tok predmetnog postupka koji je tužilac pokrenuo protiv tuženog radi sticanja bez osnova, te je istakla da je s tužiocem zaključila ugovor o ustupanju ostalih potraživanja kojim joj je tužilac ustupio potraživanja koja ima prema tuženom (po tužbi za isplaćenu staru deviznu štednju) na osnovu kojeg je apelantkinja stupila u predmetnu parnicu u svojstvu umješača na tužiočevoj strani. Dalje, apelantkinja je navela da je tužilac isplatio sredstva po osnovu računa stare devizne štednje kako bi spriječio da se njegove nepokretnosti u izvršnom postupku prodaju u bescjenje, kao i da se tužilac obraćao tuženom tokom izvršnog postupka i nakon isplate sredstava, nakon čega je pokrenuo predmetni postupak. Apelantkinja je ukazala na propise koji regulišu isplatu sredstava stare devizne štednje kojima je propisana obaveza njihove isplate (FBiH, RS ili Distrikt Brčko u zavisnosti od lokacije sredstava), kao i na obavezu tuženog iz odluke Komisije za ljudska prava (CH/98/375) koju su redovni sudovi pogrešno protumačili kao angažman tuženog u izvršenju, umjesto da izvrši isplatu (obaveze utvrđene pravosnažnom presudom suda broj P-289/92). Takođe, apelantkinja smatra da redovni sudovi u konkretnom slučaju nisu primijenili relevantne odredbe ZOO-a koje se odnose na institut sticanja bez osnova, navodeći načine umanjenja imovine, zbog čega je došlo do povrede prava na pravično suđenje i jednakosti u postupku pred sudom.
b) Odgovor na apelaciju
19. Vrhovni sud je u odgovoru naveo da je u obrazloženju svoje odluke iznio razloge za tu odluku, kao i da u revizionom postupku nisu povrijeđena apelantkinjina prava navedena u apelaciji.
20. Kantonalni sud je naveo da su razlozi za njegovu odluku navedeni u obrazloženju presude u kojoj su izneseni i detaljno obrazloženi stavovi u vezi sa apelantkinjinim žalbenim navodima, te je istakao da nisu učinjene povrede na koje se apelantkinja poziva.
21. Opštinski sud je kratko naveo hronologiju predmetnog postupka istaknuvši da je postupak proveden u skladu s važećim zakonima, kao i da njegovim postupanjem nisu povrijeđena prava na koja se apelantkinja poziva u apelaciji.
V.Relevantni propisi
22. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
VI – DOKAZI I IZVOĐENJE DOKAZA
1. Opšte odredbe Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
23. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 210.
(1) Ako je društveno sredstvo kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u određenom društvenom pravnom licu na bilo koji način prešlo u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u drugom društvenom pravnom licu, ili u imovinu nekog lica, a taj prelaz nema osnova u nekom samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, ako je to moguće, a inače je dužan da naknadi vrednost postignute koristi.
(2) Odredba prethodnog stava shodno se primenjuje kad je neki deo imovine jednog lica na bilo koji način prešao u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u društvenom pravnom licu ili u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema osnova u samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu.
(3) Pod prelazom društvenog sredstva odnosno imovine podrazumeva se i sticanje koristi izvršenom radnjom.
(4) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao. Izdatak za drugog Član 218.
Ko za drugog učini kakav izdatak ili nešto drugo što je ovaj po zakonu bio dužan učiniti, ima pravo zahtevati naknadu od njega.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 151513 18 Rev od 17. januara 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 6. februara 2019. godine, a apelacija je podnesena 5. aprila 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
30. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
31. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju vodio povodom tužiočeve tužbe radi sticanja bez osnova (u koji postupak je apelantkinja stupila kao umješač na tužiočevoj strani), iz čega proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelantkinja u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
32. Ustavni sud zapaža da apelantkinja osporava odluke redovnih sudova kojima je odbijen tužiočev tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi isplati određeni iznos na ime stečenog bez osnova, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka, tvrdeći da su one donesene na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.
33. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Takođe, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, odnosno da li je došlo do proizvoljne primjene prava.
35. Ustavni sud podsjeća i na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ta procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996.godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
36. Razmatrajući apelacione navode, Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom Vrhovnog suda, konačnom odlukom u predmetnom postupku, odbijen kao neosnovan tužiočev tužbeni zahtjev (kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu isplati određeni iznos na ime stečenog bez osnova), pozivajući se na relevantne odredbe ZPP-a. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženju presuda dali jasne i precizne razloge o tome zašto je neosnovan tužiočev tužbeni zahtjev, te su dali iscrpne razloge zašto apelantkinjini navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Ustavni sud zapaža da, suprotno apelantkinjinim navodima, iz obrazloženja osporenih odluka i dostavljene dokumentacije proizlazi da je Opštinski sud, u postupku pred tim sudom, na glavnoj raspravi proveo dokaze koje su predložili i izveli kako apelantkinja tako i tužilac i tuženi (uvidom u brojne materijalne dokaze), da je taj sud ocijenio sve provedene dokaze, te primjenom pravila o teretu dokazivanja i raspravnog načela (čl. 8, 123 i 126 ZPP-a) utvrdio odlučne činjenice na osnovu kojih je odbio kao neosnovan tužiočev tužbeni zahtjev. Naime, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, suprotno apelantkinjinim navodima, na osnovu izvedenih dokaza, jasno i argumentovano obrazložili da tužilac nije dokazao da je tuženi pasivno legitimisan u konkretnom postupku, odnosno da je odgovoran za isplatu koju je tužilac izvršio na osnovu pravosnažne sudske odluke tražiocima izvršenja. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka takođe naveli da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti relevantne odredbe ZOO-a (čl. 210 i 218 kojima se reguliše povrat neosnovano stečenog), budući da u konkretnom slučaju nije došlo do povećanja imovine jednog lica na račun drugog lica, odnosno da tužilac nije dokazao da je izvršio izdatak za drugog. Dakle, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi svoje odluke zasnovali na činjeničnom stanju utvrđenom u toku postupka, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO-a i ZPP-a, a u datom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava.
37. U odnosu na apelantkinjine navode da je povrijeđen princip ravnopravnosti stranaka u postupku, koje argumentuje navodima da joj je nepravilnom ocjenom dokaza, odnosno koristeći samo dokaze koji su adekvatni zauzetom stavu, onemogućena jednakost strana u postupku, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da princip ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud, Dombo Beheer B. V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274; odluke Ustavnog suda br. U 35/01, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 24/02, U 95/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 24, AP 544/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 21). Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud iz raspoloživih dokumenata ne uočava da je apelantkinji na bilo koji način bilo uskraćeno pravo da u postupku učestvuje ravnopravno s tužiocem i tuženim, što uključuje predlaganje dokaza, niti da je na bilo koji način ravnopravnost strana u postupku bila narušena, pa stoga se i ti apelantkinjini navodi ukazuju neosnovanim.
38. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da shodno tome osporenim odlukama nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
39. Apelantkinja smatra da je osporenim presudama povrijeđeno i njeno pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da se apelantkinjini navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelantkinja istakla u vezi s pravom na pravično suđenje (pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava), a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim.
40. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u konkretnom slučaju ne postoje elementi koji bi ukazivali na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja, odnosno ocjeni izvedenih dokaza, te primjeni materijalnog prava od redovnih sudova prilikom donošenja osporenih presuda, pri čemu su redovni sudovi u obrazloženju odluka, na tri sudske instance, za svoje stavove dali dovoljno i jasno obrazloženje u pogledu primjene relevantnih odredaba ZPP-a i ZOO-a.
42. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantkinja tvrdnje o kršenju ovog prava zasniva na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
43. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević