Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1059/19 (J. U.)
Odluka donesena 22. 12. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravo na odbranu
- Krivični postupak
- Krivična optužba - utvrđivanje
- Načelo slobodne ocjene dokaza
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1059/19
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1059/19, rješavajući apelaciju Jasmina Uzunovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. decembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Jasmina Uzunovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 138556 18 Kž od 27. novembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 K 138556 16 k od 17. maja 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Jasmin Uzunović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Azijada Mujkić, advokat iz Zenice, podnio je 11. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 138556 18 Kž od 27. novembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 K 138556 16 k od 17. maja 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Zenica (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 24. juna 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 30. juna do 3. jula 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda broj 43 0 K 138556 16 K od 17. maja 2018. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda, osim u odluci o kazni, apelant je proglašen krivim da je u vrijeme i na način opisan u izreci presude počinio krivično djelo sprečavanje službene osobe u vršenju službene radnje iz člana 358. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci.
6. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant negirao izvršenje krivičnog djela iz optužnice koja je potvrđena 26. septembra 2016. godine, te da su na glavnom pretresu izvedeni dokazi optužbe i odbrane (pobrojani na strani 2. presude). U nastavku obrazloženja je naveden sadržaj izvedenih dokaza, između ostalog su interpretirani iskazi saslušanih svjedoka optužbe, službenih osoba iz kojih u ključnom proizlazi da su u inkriminirano vrijeme obavljali redovne policijske poslove, da su, zbog sumnje da apelant posjeduje narkotička sredstva, zaustavili njegovo vozilo radi pregleda, da je apelant pružao otpor i da je pri pokušaju da pobjegne nastalo naguravanje u kome su zadobili povrede. U okviru dokaza odbrane je saslušan svjedok – apelantova supruga i apelant lično, te je provedeno medicinsko vještačenje. Sud je, osim navedenih, izveo dokaz uvidom u krivičnu evidenciju za apelanta, te je nakon analize svih izvedenih dokaza i rezultata cjelokupnog krivičnog postupka utvrdio apelantovu krivičnu odgovornost za krivično djelo sprečavanje službene osobe u vršenju službene radnje.
7. U tom pravcu je navedeno da je apelant saslušan u svojstvu svjedoka pri čemu je negirao krivicu za izvršenje krivičnog djela tvrdnjom da su njega napale službene osobe (policajci) prilikom kontrole, da je tom prilikom povrijeđen, a zatim lišen slobode. Apelantova izjava nije prihvaćena, jer je, kako je obrazloženo, opovrgnuta jasnim i uvjerljivim svjedočenjima službenih osoba (četiri svjedoka) iz kojih proizlazi da je apelantovo vozilo zaustavljeno zbog sumnje da posjeduje narkotička sredstva, da je bio u alkoholiziranom stanju, da je pružao otpor pri njihovom zahtjevu i da su, pokušavajući ga savladati, zadobili lake tjelesne povrede. Činjenica povređivanja službenih osoba koji su saslušani u svojstvu svjedoka proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke. Imajući u vidu medicinski nalaz i mišljenje na okolnost povređivanja svjedoka i njihove iskaze koji su ocijenjeni kao vjerodostojni i jasni, te stoga potpuno suprotni apelantovom i iskazu njegove supruge saslušane u svojstvu svjedoka, Općinski sud je utvrdio da je apelant u svemu postupao na način kako je to opisano u izreci presude u kojim radnjama su na apelantovoj strani sadržana sva bitna obilježja bića krivičnog djela sprečavanje službene osobe u vršenju službene radnje iz člana 358. stav 2. u vezi sa stavom 1.
KZFBiH.
8. U pogledu nalaza vještaka medicinske struke o apelantovom povređivanju, kao i apelantovog iskaza na tu okolnost, Općinski sud je istakao da navedeni dokaz nije mogao biti prihvaćen kao zakonit jer je sačinjen na temelju fotografija koje je priložio apelant koje nisu sačinila ovlaštena službena lica i one sa sigurnošću ne potvrđuju da su nastale u vrijeme kada se desio predmetni događaj. U tom pravcu je pojašnjeno da sud prihvata da je kritične prilike moglo doći do povređivanja apelanta, i to kao posljedica njegovog pokušaja da pobjegne s lica mjesta, ali da u tom pravcu nije ponuđen zakonito pribavljen dokaz.
9. Kod odlučivanja o vrsti i visini kazne Općinski sud je istakao da u konkretnom slučaju na apelantovoj nije strani bilo otežavajućih okolnosti (ranija osuđivanost zbog proteka vremena nije ocijenjena kao otežavajuća okolnost), a o olakšavajućih okolnosti je ocijenjeno apelantovo porodično stanje. Navedene okolnosti su dovedene u vezu s težinom djela i stepenom krivice, te je za počinjeno krivično djelo sprečavanje službene osobe u vršenju službene radnje iz člana 358. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZF BiH osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 K 138556 18 kž od 27. novembra 2018. godine djelomično je uvažena apelantova žalba i prvostepena presuda preinačena u pogledu odluke o kazni, tako što je apelant za krivično djelo za koje je proglašen krivim osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci. U obrazloženju presude je navedeno da je, nakon održane sjednice vijeća u smislu člana 319. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), prvostepena presuda ispitana u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, te da je ocijenjeno da je žalba neosnovana uz razloge koji su navedeni u nastavku obrazloženja. U tom pravcu je navedeno da je izvršen uvid u pobijanu presudu i dokaze izvedene u prvostepenom postupku, te utvrđeno da je prvostepena presuda napisana na jasan, razumljiv i neprotivrječan način i da je prvostepeni sud u presudi pravilno i potpuno utvrdio sve relevantne činjenice, dao analizu i ocjenu dokaza iz kojih proizlazi nesumnjiv zaključak da je apelant počinio predmetno krivično djelo i da je za to djelo krivično odgovoran. Stoga se apelantovo neslaganje s analizom, ocjenom i zaključcima prvostepenog suda ne može smatrati bitnom povredom postupka, pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem ili povredom krivičnog zakona, kako se to u žalbi neosnovano navodi. Kantonalni sud je u nastavku citirao sadržaj zakonske odredbe krivičnog djela za koje je apelant osuđen, ukazujući na dva osnovna oblika izvršenja djela (sprečavanje službenog lica, odnosno prinuda službenog lica), te s tim u vezi naglasio da je objekt napada u oba oblika službeno lice. U konkretnom slučaju, kako je dalje navedeno, sprečavanje kao radnja izvršenja znači preduzimanje takve djelatnosti, primjenom sile ili prijetnje neposrednom upotrebom sile, koja je upravljena na onemogućavanje službenog lica da izvrši službenu radnju koju preduzima u okviru svojih ovlaštenja. S tim u vezi, Kantonalni sud je, nakon uvida u prvostepenu presudu i dokaznu gradu, ukazao da je u prvostepenom postupku nesporno dokazano da su policajci (imena navedena u presudi) u inkriminirano vrijeme vršili službenu radnju pregleda osoba, predmeta i prometnih sredstava, da su radi kontrole zaustavili vozilo u kome se nalazio apelant na mjestu suvozača, da je po zaustavljanju vozila apelant po naredbi policajaca izašao iz vozila, da je bio u alkoholiziranom stanju i da je apelant, pokušavajući da pobjegne, odgurnuo policajce pri čemu su oni zadobili lake tjelesne povrede, opisane u dispozitivu presude. U kontekstu činjeničnog stanja utvrđenog na opisani način, Kantonalni sud je ukazao na relevantne dijelove prvostepene presude u kojima je izvršena analiza i ocjena izvedenih dokaza, između ostalog i apelantov iskaza u kome je potvrdio da je pružao aktivan otpor policajcima s ciljem onemogućavanja da izvrše službenu radnju.
11. U pogledu djelomične osnovanosti žalbe u odnosu na krivičnopravnu sankciju, Kantonalni sud je istakao da je kazna prestrogo odmjerena i da nije adekvatna stepenu društvene opasnosti počinjenog krivičnog djela i stepenu apelantove krivične odgovornosti, ocjenjujući da prvostepeni sud nije u dovoljnoj mjeri ocijenio značaj utvrđenih olakšavajućih okolnosti, pa je, ocjenjujući ih kao osobito olakšavajuće, prvostepena presuda izmijenjena i apelantu izrečena kazna zatvora u trajanju od pet mjeseci, smatrajući da će se na taj način postići svrha kažnjavanja.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
13. Obrazlažući povredu navedenog prava, apelant ukazuje da mu je povrijeđeno pravo na odbranu, jer nije pozvan na sjednicu vijeća drugostepenog suda povodom izjavljene žalbe. Osim toga, smatra da je izreka presude u suprotnosti sa obrazloženjem i da ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. U tom pravcu ističe da sud nije ispitao da li je u konkretnom slučaju došlo do zloupotrebe preduzimanja službenih radnji policajaca prema Zakonu o policijskim službenicima ZDK i u čemu se ogleda pružanje aktivnog otpora apelanta. U vezi s tim, smatra da je presuda zasnovana na pretpostavkama i da je stoga suprotna pravičnom suđenju, jer je zbog tog razloga činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Osim toga, smatra da nedostaje obrazloženje o odlučnim činjenicama, između ostalog i jasno obrazloženje zbog čega nije prihvaćeno medicinsko vještačenje o njegovom povređivanju prilikom hapšenja. U konačnici, smatra da prilikom odmjeravanja krivične sankcije nisu u dovoljnoj mjeri ocijenjene olakšavajuće okolnosti koje su trebale rezultirati mnogo manjom kaznom od izrečene.
b)Odgovor na apelaciju
14. Kantonalni sud smatra da je apelacija neosnovana, jer u postupku koji se vodio protiv apelanta nisu prekršena ustavna i konvencijska prava a apelacioni navodi su već bili predmet žalbenog postupka o kojima je u pobijanoj presudi dato jasno i precizno obrazloženje.
15. Općinski sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana, jer je pobijana presuda donesena nakon savjesne i brižljive ocjene svih izvedenih dokaza uz razloge o odlučnim činjenicama.
16. Tužilaštvo smatra da su u apelaciji ponovljeni žalbeni navodi koji su već bili predmet razmatranja redovnog suda povodom kojih je donesena pravilna i zakonita odluka uz poštivanje svih ustavnih i konvencijskih prava.
V.Relevantni propisi
17. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine FBiH” br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 50.
Ublažavanje kazne Sud može učinitelju odmjeriti kaznu ispod granice propisane zakonom ili izreći blažu vrstu kazne:
a) kad zakon propisuje da se učinitelj može blaže kazniti;
b) i kad sud utvrdi da postoje naročito olakšavajuće okolnosti koje ukazuju da se i ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja.
Član 358. st. (1) i (2) Sprečavanje službene osobe u vršenju službene radnje (1) Ko silom ili prijetnjom da će direktno upotrijebiti silu spriječi službenu osobu u vršenju službene radnje koju je preduzela u okviru svojih ovlaštenja ili je na isti način prisili na obavljanje službene radnje, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.
(2) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana službena osoba uvrijeđena, zlostavljana ili je lahko tjelesno ozlijeđena ili je krivično djelo iz stava 1. ovog člana učinjeno prijetnjom upotrebe oružja, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
18. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 319.
Sjednica Vijeća (1) O sjednici Vijeća bit će obaviješteni tužilac, optuženi, njegov branilac, oštećeni, osoba od koje je oduzet predmet i osoba od koje je oduzeta imovinska korist pribavljena krivičnim djelom, koji su u žalbi ili odgovoru na žalbu tražili da budu obaviješteni o sjednici Vijeća.
(…) (3) Nedolazak stranaka i branioca koji su uredno obaviješteni ne sprečava održavanje sjednice Vijeća.
(…) (8) U slučaju kada subjekti žalbe iz stava 1. ovog člana nisu tražili da budu obaviješteni o sjednici Vijeća drugostepenog suda, sjednica će se održati bez njihovog prisustva.
Član 321.
Granice ispitivanja presude "Drugostepeni sud" ispituje presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija žalbom, "a po službenoj dužnosti da li je na štetu optuženog povrijeđen Krivični zakon". Član 329.
Preinačavanje prvostepene presude (1) Drugostepeni sud će, uvažavajući žalbu ili po službenoj dužnosti, presudom preinačiti prvostepenu presudu ako smatra da su odlučne činjenice u prvostepenoj presudi pravilno utvrđene i da se, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, po pravilnoj primjeni zakona, ima donijeti drukčija presuda, a prema stanju stvari i u slučaju povrede iz člana 312. stava 1. tač. f), g) i j) ovog zakona. U ovom slučaju ako drugostepeni sud nađe da je potrebno izreći sudsku opomenu donijet će rješenje kojim će preinačiti prvostepenu presudu i izreći sudsku opomenu.
(…) VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 43 0 K 138556 18 Kž od 27. novembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 17. januara 2019. godine a apelacija je podnesena 11. marta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelant smatra da mu je presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
24. Ustavni sud podsjeća da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te da, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije.
25. Iz navoda apelacije suštinski proizlazi da je u postupku iz kog su proizašle osporene presude apelantu uskraćeno pravo na odbranu, jer nije pozvan na sjednicu drugostepenog vijeća, da sudovi nisu pravilno ocijenili izvedene dokaze i utvrdili činjenično stanje zbog čega osporava primjenu zakona i način kako je drugostepeni sud odlučivao o žalbi.
26. U vezi s navedenim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
27. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojoj je zadatak redovnih sudova, prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ta procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78, i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).
28. Ustavni sud, također, ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda, na osnovu takve brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKPFBiH). Pri tome, prema članu 16. ZKPFBiH, sud i drugi organi nisu vezani, ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu, pa je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.
29. Dovodeći u vezu navedene principe s apelacionim navodima kojim je ukazano na ocjenu dokaza, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud naveo dokaze optužbe i odbrane koje je izveo u toku postupka, zatim, da je naveo njihov sadržaj i dao razloge zbog čega je poklonio vjeru iskazima svjedoka optužbe koji su potvrđeni materijalnim dokazima i djelomično apelantovom iskazu. Općinski sud je pri tome naveo razloge zbog kojih dokaz apelantove odbrane u pogledu njegovog povređivanja tokom inkriminiranog događaja nije mogao biti prihvaćen kao zakonit dokaz. Iz obrazloženja presude proizlazi da je, nakon provedenog dokaznog postupka u kojem je apelant imao mogućnost dokazima optužbe suprotstaviti svoje dokaze (što je i učinio), te osporiti dokaze optužbe, Općinski sud zaključio da je apelant počinio krivično djelo sprečavanje službene osobe u vršenju službene radnje iz člana 358. st. 1. i 2. KZFBiH. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud dovoljno jasno, precizno i argumentirano obrazložio način na koji je utvrdio činjenice i primijenio materijalno pravo, te da je prvostepenu odluku u tom dijelu u svemu prihvatio drugostepeni sud koji je odgovorio na svaki žalbeni navod od suštinskog značaja, između ostalog i povodom odluke o sankciji, uz obrazloženje da je ocjena, dokaza od prvostepenog suda, jasna i argumentirana, te da je stoga činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno. Imajuću u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelacioni navodi u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava u vezi s ocjenom dokaza.
30. U pogledu apelantovih navoda da nije obaviješten o sjednici vijeća, u smislu člana 319. ZKPFBiH, te da je na taj način onemogućen u ostvarenju svog prava na odbranu, Ustavni sud ukazuje da optuženi mora imati mogućnost da lično prisustvuje sjednici suda, te da se to pravilo odnosi prvenstveno na suđenje pred prvostepenim sudom. Međutim, pravo na pravično suđenje, također, podrazumijeva pravo prisustvovanja pred sudovima više instance koji odlučuju o žalbama, osim kada je razmatranje pred ovim sudovima ograničeno na procesna ili čisto pravna pitanja, kada prisustvo optuženog nije značajno.
31. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da je, prema praksi Evropskog suda, član 6. st. 1. i 3. tačka c) Evropske konvencije uvijek povrijeđen kada apelant nije bio pozvan na sjednicu pretresnog vijeća ako je to propisano domaćim zakonom, a odluka se ticala činjenica i navoda krivičnog djela, okolnosti pod kojima je djelo počinjeno, kakvo je počiniteljevo lično viđenje tih činjenica, a on je zahtijevao da bude prisutan radu pretresnog vijeća (vidi, Evropski sud, Delcourt protiv Belgije, presuda od 17. januara 1970. godine, A.11, str. 14. i 15, i Monnell i Morris protiv Velike Britanije, presuda od 2. marta 1987. godine, A.115, stranica 25). Tako se u citiranoj odluci Delcourt protiv Belgije na str. 14. i 15. navodi: „[A] Krivična optužba nije riješena dok oslobađajuća ili osuđujuća presuda nije postala konačna. Krivični postupak čini cjelinu i mora se, obično, završiti izvršnom odlukom [...] [T] Evropska konvencija ne prisiljava strane ugovornice da ustanove, odnosno formiraju pretresne ili kasacione sudove. Ipak, od država koje su osnovale takve sudove zahtijeva se da osiguraju osobama koje su podložne zakonima (na koje se zakon odnosi) uživanje svih osnovnih garancija sadržanih u članu 6. Evropske konvencije. Iz toga slijedi, ako je apelant ponudio činjenice i dokaze u žalbi za koje smatra da su mu korisni i zahtijeva da ih lično prezentira pred žalbenim vijećem, a takva je mogućnost predviđena domaćim krivičnim zakonodavstvom, da mu se to mora i omogućiti. U suprotnom, radi se o povredi prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.“ U tom kontekstu su i navodi iz tačke 57. navedene presude Evropskog suda Monnell i Morris protiv Velike Britanije, koji glase: „U vezi s aplikacijom kojom se traži dopuštenje za prisustvovanje žalbenom vijeću, žalbeni sud nije ponovno razmatrao činjenice slučaja, niti pozivao svjedoke, iako osnovi žalbe sadrže pitanja utvrđivanja činjenica nasuprot tumačenju samog zakona. Ali, suštinsko za odlučivanje u ovakvim postupcima jeste da li je apelant pokazao postojanje osnova koji bi opravdao saslušanje o žalbi. Ako su razlozi koji se navode zasnovani na zakonu i zaslužuju daljnju argumentaciju ili razmatranje, prisustvo žalitelja će biti dopušteno.“
32. U vezi s navedenim, Ustavni sud iz dostavljene dokumentacije i osporene presude Kantonalnog suda nije mogao utvrditi da je apelant, u smislu člana 319. stav 1. ZKPFBiH, zahtijevao od suda da bude prisutan na sjednici vijeća. Osim toga, Ustavni sud ističe da je u svojoj praksi zauzeo stajalište da „ne postoji kršenje prava na jednakost u postupanju kao elementa prava na pravično suđenje kada je drugostepeni sud, u skladu sa zakonom, donio odluku na sjednici vijeća bez pretresa i bez izvođenja novih dokaza, te kada sjednici drugostepenog vijeća nije prisustvovala niti jedna stranka u postupku“ (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1124/05 od 9. februara 2006. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 45/06, stav 31, i Odluka broj AP 2367/08 od 7. aprila 2011. godine, st. 35 - 43, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome Ustavni sud ukazuje da su se navodi iz žalbe odnosili na način na koji je prvostepeni sud ocijenio izvedene dokaze, utvrdio činjenično stanje i kakvu je odluku donio, kao i da u žalbi nisu iznesene nikakve nove činjenice, niti dokazi koji nisu bili predmet analize i ocjene prvostepenog suda. Stoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju Kantonalni sud postupio na način propisan odredbama čl. 319. i 321. ZKPFBiH, te stoga nisu osnovani apelantovi navodi da mu je, zbog neprisustvovanja sjednici vijeća, povrijeđeno pravo na odbranu.
33. Zbog svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu primjene procesnog i materijalnog prava, te izvedenih dokaza i njihove ocjene, na osnovu čega su utvrdili činjenično stanje uz zaključak da je apelant počinio krivično djelo.
35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević