Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4250/20 (F.H.)

Odluka donesena 22. 12. 2020.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Ponavljanje postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4250/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 12. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2020. godine, u predmetu broj AP-4250/20, rješavajući apelaciju koju je podnio F. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio F. H.

protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 Rs 020881 20 Rsvlž od 15. septembra 2020. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. F. H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kalesije, kojeg zastupa Amir Omerćehajić advokat iz Tuzle, podnio je 27. novembra 2020. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 29 0 Rs 020881 20 Rsvlž od 15. septembra 2020. godine.

2. Općinski sud u Kalesiji je presudom broj 29 0 Rs 020881 14 Rs od 27. marta 2015. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 29 0 Rs 020881 15 Rsž od 26. maja 2016. godine, odbio tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je ništava odluka o obustavljanju izvršenja rješenja broj 01-126/14, direktora tužene (JU Bosanski kulturni centar „Alija Izetbegović“, Kalesija) broj 02-130/14 od 30. aprila 2014. godine kojom je prestao radni odnos apelantu kod tužene, te da se obaveže tužena da apelanta vrati na mjesto vršioca direktora i uspostavi radno-pravni status koji je imao prije prestanka radnog odnosa.

3. Kantonalni sud je rješenjem broj 29 0 Rs 020881 19 Rsvl od 16. decembra 2019. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda od 15. septembra 2020. godine, odbio apelantov prijedlog za ponavljanje postupka pravosnažno završenog presudom Općinskog suda u Kalesiji broj 29 0 Rs 020881 14 Rs od 27. marta 2015. godine.

4. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da iz sadržaja prijedloga za ponavljanje postupka i priloženih dokaza ne proizlazi da se radi o novim činjenicama odnosno novim dokazima, na osnovu kojih bi za apelanta mogla biti donesena povoljnija odluka da su upotrijebljeni u prijašnjem postupku (član 255. tačka 9. Zakona o parničnom postupku). Tako se presuda Kantonalnog suda broj 29 0 Rs 020638 15 Rsž od 14. maja 2019.godine, na koju se apelant poziva u prijedlogu za ponavljanje postupka, odnosi na činjenice i okolnosti koje su postojale u toku prvostepenog postupka, a koje su cijenjene ne samo od strane prvostepenog suda, već i od strane Kantonalnog suda prilikom donošenja presude broj 29 0 Rs 020881 15 Rsž od 26. maja 2016. godine. Također, i Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u svojoj presudi broj 29 0 Rs 020881 16 Rev od 6. juna 2019. godine, kojom je odbijena revizija apelanta, iznio je stav da je procedura za izbor i imenovanje direktora tužene okončana donošenjem odluke o imenovanju direktora tužene 15. aprila 2014. godine kada je prestao mandat apelanta kao vršioca dužnosti direktora tužene, kako je to i predviđeno članom 2. Odluke o imenovanju vršioca dužnosti tužene od 14. marta 2014. godine. Također, da ni okolnost da je donesena presuda Općinskog suda u Kalesiji broj 29 0 K 023307 17 K 2 od 3. oktobra 2018. godine, na koju se apelant poziva u podnesenom prijedlogu, a koja i nije snabdjevena klauzulom pravosnažnosti, ne utiče na prestanak mandata apelanta kao vršioca dužnosti direktora, zbog čega i ovaj dokaz ne predstavlja osnovan razlog za ponavljanje postupka u smislu člana 255. tačka 9. Zakona o parničnom postupku. Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) U iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na odluku donesenu u postupku u kojem se odlučivalo o prijedlogu apelanta za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnom postupku odlučivalo o „građanskim pravima i obavezama“ apelanta. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog suda za ljudska prava i svoju praksu prema kojoj postupak po prijedlogu za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka, u principu, nije postupak u kojem se utvrđuju građanska prava i obaveze, tj. nije se raspravljalo o meritumu pritužbe (npr. o osnovanosti tužbenog zahtijeva), nego se samo odlučuje o postojanju uslova da se odobri ponovni postupak (vidi, između ostalih, odluku Ustavnog suda AP-1040/07 od 26. juna 2007. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud podsjeća da izuzetno, uzevši u obzir specifične okolnosti konkretnog postupka, ukoliko se u predmetnom slučaju radi u smislu autonomnog značenja tog pojma o utvrđivanju „građanskih prava i obaveza“ apelanta, može utvrditi da su takve apelacije dopustive u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1. Evropske konvencije.

8. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se, u okolnostima konkretnog slučaja, u predmetnom postupku nije odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanta iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se samo odlučivalo o tome da li su ispunjeni formalni zakonski uslovi za podnošenje prijedloga za ponavljanje postupka, odnosno da se dozvoli ponavljanje postupka. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4250/20 (F.H.) | Sudska praksa | Aktio