Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-740/19 („UniCredit Bank“ a.d. Banjaluka)
Odluka donesena 03. 02. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Izvršenje
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Stara devizna štednja
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Pasivna legitimacija
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje
- Zakon o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje
- Zakon o izmjenama Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Zakon o izmjeni Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje
Predmeti (1)
AP-740/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 02. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. februara 2021. godine, u predmetu broj AP-740/19, rješavajući apelaciju „UniCredit Bank“ a.d. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „UniCredit Bank“ a.d.
Banjaluka podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 245794 17 Gž od 15. oktobra 2018. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 245794 16 I od 1. juna 2017.
godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „UniCredit Bank“ a.d.
Banjaluka podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 245794 17 Gž od 15. oktobra 2018. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 245794 16 I od 1. juna 2017.
godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „UniCredit Bank“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelantica), podnijela je 14. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 I 245794 17 Gž od 15. oktobra 2018. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 I 245794 16 I od 1. juna 2017. godine.
2. Apelantica je zatražila donošenje privremene mjere kojom će se odgoditi izvršni postupak koji se vodi pred Osnovnim sudom pod brojem 71 0 I 245794 16 I do donošenja odluke o apelaciji.
3. Ustavni sud je, postupajući po podnesenoj apelaciji, donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 740/19 od 8. maja 2019. godine kojom je odbio apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.
Parnični postupak
4. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 114659 14 P 2 od 17. aprila 2014. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 114659 14 Gž 2 od 7. oktobra 2014. godine, apelantica je obavezana da plati tužitelju D.P. (u daljnjem tekstu: tužitelj) po osnovu stare devizne štednje iznose precizirane u izreci prvostepene presude, a sve sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 1. januara 1998. godine, pa do isplate, te je obavezana tužitelju nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.125,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počev od dana presuđenja pa do isplate, u roku od 30 dana.
5. Vrhovni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) je, odlučujući o apelanticinoj reviziji donio Presudu broj 71 0 P 114659 15 Rev od 10. juna 2015. godine, kojom je reviziju odbio i drugostepenu presudu potvrdio.
6. Iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizlazi da je tokom postupka bilo nesporno da je tužitelj osamdesetih godina prošlog vijeka, kod pravnog prednika tužene apelantice, položio na štednju devizna sredstva, u valutama i iznosima bliže navedenim u izreci prvostepene presude. U toku postupka utvrđeno je da je kod Agencije za informatičke i finansijske usluge Banjaluka (u daljnjem tekstu: APIF) vođen postupak verifikacije stare devizne štednje tužitelja i da taj postupak nije završen u skladu sa odredbama Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje.
7. U pogledu prigovora nedostatka pasivne legitimacije istaknutog od strane apelantice, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su udovoljili tužbenom zahtjevu tužitelja uz obrazloženje da je apelantica kao pravni sljednik Privredne banke Sarajevo, Filijala Banja Luka pasivno legitimisana u ovom sporu. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da postupak, način i rokovi izmirenja obaveza po osnovu „stare devizne štednje“ je regulisan Zakonom o izmirenju stare devizne štednje.
8. Vrhovni sud je, suprotno apelanticinim revizionim prigovorima zaključio da navedene odredbe Zakona o izmirenju stare devizne štednje ne uzrokuju gašenje prava tužitelja da od apelantice zahtijeva ispunjenje obaveze zasnovane na ugovoru o novčanom depozitu, iz člana 1035. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, u daljnjem tekstu: ZOO) u vezi sa članom 1043. do 1046. istog zakona, koji je tužitelj zaključio sa njenim pravnim prednicima. Po mišljenju Vrhovnog suda, ove zakonske odredbe imaju se tumačiti samo kao uspostava novog, vanugovornog - ex lege odnosa između imaoca stare devizne štednje i Bosne i Hercegovine, odnosno njenih entiteta, koji prema odredbama tog zakona odgovaraju deviznim štedišama za vraćanje deponovanih novčanih sredstava. S tim u vezi Vrhovni sud je istakao da apelantica i dalje ostaje u obavezi prema tužitelju, jer se ne radi o odnosu kakav se uspostavlja ugovorom po kojem bi Bosna i Hercegovina (ili njeni entiteti i Brčko Distrikt) preuzela predmetne obaveze apelantice uz saglasnost tužitelja (član 446. do 450. ZOO).
9. Vrhovni sud je nadalje obrazložio da uslovi i postupak prodaje i prenosa državnog kapitala u bankama u svojinu domaćih i stranih fizičkih i pravnih lica (privatizacija banaka) regulisani su odredbama Zakona o privatizaciji državnog kapitala u bankama. Taj postupak privatizacije provodi Ministarstvo finansija (član 11. stav 1. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u bankama) koje za svoj rad odgovara Vladi Republike Srpske, a akti i jednog i drugog (Ministarstva i Vlade) doneseni u postupku privatizacije, u smislu odredbe člana 21. istog zakona, su konačni i protiv njih se može pokrenuti upravni spor. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da se u parničnom postupku ne mogu preispitivati odluke donesene u postupku privatizacije i analizirati šta je u tom postupku privatizovano - koja pojedinačna potraživanja i koje obaveze. Pri tom je ukazao da se Zakonom o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u bankama uređuju odnosi između banaka i države (Entiteta), koji su bez uticaja na obligacioni odnos po osnovu devizne štednje između parničnih stranaka u ovom sporu, slijedom čega pozivanje apelantice na naprijed navedene odredbe Zakona o početnom bilansu i odredbe čl. 19. i 20. istog zakona, nisu mogli ishoditi drugačiju odluku.
10. Imajući u vidu sve navedeno, Vrhovni sud je pozivajući se na odredbe člana 17. stav 1. i člana 262. stav 1. ZOO, zaključio da ostaje obaveza apelantice da izvrši obaveze prema tužitelju zasnovane na ugovoru o novčanom depozitu i odredbi člana 1035. stav 2. ZOO, u vezi sa čl. 1043. do 1046. istog zakona Izvršni postupak
11. Na osnovu navedenih presuda tražiteljica izvršenja M.P. (nasljednica tužitelja D.P.) je podnijela prijedlog za izvršenje radi naplate potraživanja i to na ime glavnog duga 76.655,62 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. januara 1998. godine, pa do isplate, te troškove parničnog i izvršnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom, predloživši da se odredi izvršenje popisom, pljenidbom i prodajom pokretnih stvari apelantice i to motornih vozila navedenih u prijedlogu.
12. Rješenjem Osnovnog suda 71 0 I 245794 16 I od 14. novembra 2016. godine je dozvoljeno predloženo izvršenje.
13. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 I 245794 16 I od 1. juna 2017. godine odbijen je apelanticin prigovor protiv Rješenja Osnovnog suda o izvršenju broj 71 0 I 245794 16 I od 14. novembra 2016. godine.
11. Osnovni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je u konkretnom slučaju pravosnažnim i izvršnim naslovom raspravljen pravni odnos između stranaka i ovakav izvršni naslov može izmijeniti, poništiti ili ukinuti samo nadležni sud, pa u smislu člana 47. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) ne postoje razlozi koji sprečavaju izvršenje. Naime, Rješenje o izvršenju je odluka kojom se određuje modalitet izvršenja i dozvoljava njegovo sprovođenje kojim rješenjem se otvara mogućnost za sprovođenje stadija izvršnog postupka, što znači da je dužnost izvršnog suda da provede pravosnažnu i izvšnu presudu onako kako ona glasi, a izvršenje presude je integralni dio pravičnog suđenja.
14. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 I 245794 17 Gž od 15. oktobra 2018. godine odbijena je apelanticina žalba podnesena protiv Rješenja Osnovnog suda broj 71 0 I 245794 16 I od 14. novembra 2016. godine kojim je odbijen apelanticin prigovor protiv rješenja o izvršenju Osnovnog suda od 14. novembra 2016. godine.
15. Iz obrazloženja rješenja proizilazi da je apelantica u žalbi navela da se u konkretnom slučaju radi o staroj deviznoj štednji i da je obavezu isplate preuzela Bosna i Hercegovina, a da sredstva osiguravaju entiteti koji su u namjeri da regulišu način izmirenja predmetnih obaveza donijeli niz zakonskih i podzakonskih akata koji su u konkretnom slučaju zanemareni, a koji su, po ocjeni apelantice, dovoljni za obustavu predmetnog izvršnog postupka i prosljeđivanje entitetskom Ministarstvu finansija Republike Srpske.
16. Odlučujući o apelanticinoj žalbi, Okružni sud je naveo da je postupak, način i rokovi izmirenja obaveza po osnovu „stare devizne štednje“ regulisan Zakonom o izmirenju stare devizne štednje. Međutim, kako je dalje naveo Okružni sud, odredbe Zakona o izmirenju stare devizne štednje ne uzrokuju gašenje prava tražiteljice izvršenja da od izvršenika (apelantice) zahtijeva ispunjenje obaveze zasnovane na ugovoru o novčanom depozitu iz člana 1035. stav 2. ZOO, u vezi sa članom 1043. do 1046. istog zakona, koji je prednik tražiteljice izvršenja zaključio sa njenim pravnim prednicima. Po ocjeni Okružnog suda, odredbe Zakona o izmirenju stare devizne štednje imaju se razumjeti samo kao uspostava novog, vanugovornog–ex lege odnosa između imaoca stare devizne štednje i Bosne i Hercegovine, odnosno njenih entiteta, koji prema slovu tog zakona odgovaraju deviznim štedišama za vraćanje deponovanih novčanih sredstava. Banka kao primalac tih deponovanih sredstava se uopšte ne spominje.
17. Dakle, kako je zaključio Okružni sud, apelantica kao izvršenik i dalje ostaje u obavezi prema tražiocu izvršenja, jer se ne radi o odnosu kakav se uspostavlja ugovorom po kojem bi Bosna i Hercegovina (ili njeni entiteti ili Brčko Distrikt), preuzela predmetne obaveze tužene (apelantice uz saglasnost tužitelja -član 446. do 450. ZOO).
18. Takođe je ukazano na odredbe Zakona o privatizaciji državnog kapitala u bankama i Zakon o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u bankama, te zaključeno da privatizacija apelantice ne proizvodi takve pravne učinke koji bi za posljedicu imali gašenje njene obaveze da tražiteljici izvršenja isplati iznos deponovan kod njenog pravnog prednika prije privatizacije. U tom smislu je ukazano i na Odluku Ustavnog suda, broj AP- 4165/15 od 10. aprila 2018. godine [u kojoj je Ustavni sud odbio kao neosnovanu apelaciju apelantice podnesenu protiv odluka donesenih u parničnom postupku a koje predstavljaju izvršni naslov u predmetnom izvršnom postupku] i Presudu Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 114659 15 Rev od 10. juna 2015. godine.
Apelacioni navodi
12. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim apelantica navodi da je u izvršnom postupku u kojem su donesena osporena rješenja isticala da se u konkretnom slučaju radi o staroj deviznoj štednji i da je predmetni izvršni postupak trebalo obustaviti i proslijediti izvršnu presudu donesenu u parničnom postupku Ministarstvu finansija Republike Srpske. Apelantica je istakla da se u smislu odredbe člana 27. Zakona o izmirenju obaveza po osnovu stare devizne štednje izvršne sudske presude dostavljaju Ministarstvu finansija Republike Srpske, te da je na osnovu člana 29. istog zakona Republika Srpska donijela Uredbu o postupku verifikacije potraživanja po osnovu računa stare devizne štednje prema kojoj izvršne sudske presude podliježu verifikaciji s ciljem registrovanja potraživanja, a što se dokazuje njihovim podnošenjem APIF-u. Sredstva za izmirenje obaveza po osnovu stare devizne štednje u Republici Srpskoj obezbjeđuje Republika Srpska (član 1. stav 2. Zakona).
13. Apelantica navodi da je Ustavni sud, u Odluci broj AP-411/17 od 18. jula 2017. godine, konstatovao, navodeći dio obrazloženja iz prvostepene presude da: “Prvostepeni sud je naglasio da apelantica jeste u materijalno-pravnom odnosu prema tužiteljici po osnovu ZOO-a ali da je nesporna i obaveza BiH da u konačnom izmiri dugovanje po osnovu stare devizne štednje prema građanima. Prvostepeni sud je ukazao da će primjena Zakona o izmirenju obaveza po osnovu stare devizne štednje i odredbe člana 1. stav 2. tog zakona doći u obzir tek u postupku izvršenja, shodno odredbi člana 30. stav 2. Zakona o izvršnom postupku, kojom je propisano određivanje izvršenja protiv trećeg lica koje nije u izvršnoj ispravi označeno kao izvršenik, jer u konačnom BiH obavezna da izmiri predmetni dug prema tužiteljici, u skladu sa Zakonom o izmirenju obaveza po osnovu stare devizne štednje.”
14. Apelantica je takođe istakla da je Ustavni sud u svojoj odluci broj AP- 3443/07 naložio da se rješenje o izvršenju presude iz osnova stare devizne štednje dostavi Ministarstvu finansija Republike Srpske, te da odluke Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetima broj 43726/06, broj 62029 i broj 62034/09 konstatuju takođe da obaveza isplate stare devizne štednje leži na Bosni i Hercegovini odnosno entitetima i Brčko Distriktu BiH.
15. Konačno, apelantica je ukazala da je izvršnom sudu dostavila Rješenje Okružnog suda broj 71 0 I 254987 27 Gž od 14. novembra 2018. godine kojim je, nakon donošenja osporenih rješenja, odlučeno o žalbi apelantice u drugom izvršnom postupku stare devizne štednje i naloženo Osnovnom sudu da rješenje o izvršenju dostavi na izvršenje Ministarstvu finansija Republike Srpske. Međutim, Osnovni sud je bez obzira na navedeno nastavio izvršenje na imovini apelantice, te je za 11.mart 2019. godine zakazao prodaju apelanticinih pokretnih stvari. Relevantne odredbe
16. U Zakonu o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje („Službeni glasnik BiH“, br. 28/06, 76/06, 72/07, 97/11 i 100/13), relevantne odredbe glase:
Član 5.
Obaveze po osnovu računa stare devizne štednje koje iz opravdanih razloga nisu verificirane u skladu s odredbama ovog Zakona i provedbenim propisima entiteta i Distrikta mogu se u skladu s ovim zakonom dokazivati i ostvarivati samo u sudskom postupku.
Član 27.
Izvršne sudske presude po osnovu računa stare devizne štednje sudovi su dužni dostaviti entitetskom ministarstvu finansija, odnosno Direkciji za finansije Distrikta.
17. U Zakonu o uslovima i načinu izmirenja obaveza po osnovu računa stare devizne štednje emisijom obveznica u Republici Srpskoj („Službeni glasnik RS“, broj 1/08), relevantne odredbe glase:
Član 6.
Obaveze po osnovu računa stare devizne štednje koje nisu verificirane mogu se dokazivati i ostvarivati samo u sudskom postupku, u skladu sa odredbama Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje.
18. Zakon o izvršnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br.59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14, 5/17 - O.U.S. RS, 43/17 - O.U.S. BiH,90/17 - O.U.S. BiH, 58/18 - Rješenje US BiH i 66/18) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o izvršnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Prelaz potraživanja ili obaveze Član 30.
(…) ((2) Izvršenje se određuje i protiv trećeg lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao izvršenik ako tražilac izvršenja javnom ili po zakonu ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je to lice na zakonit način preuzelo dug iz izvršne isprave ili je taj dug po zakonu obavezno da izmiri. Ako se obaveza trećeg lica na ispunjenje duga ospori, stranke prije izvršenja to pitanje moraju razriješiti u parničnom postupku.
Prijedlog za izvršenje Član 36.
(1) Prijedlog za izvršenje mora sadržavati zahtjev za izvršenje u kojem će biti naznačena izvršna ili vjerodostojna isprava na osnovu koje se traži izvršenje, tražilac izvršenja i izvršenik, potraživanje čije se ostvarenje traži, sredstvo kojim izvršenje treba sprovesti, predmet izvršenja ako je poznat, kao i druge podatke koji su potrebni za sprovođenje izvršenja.
(…) Rješenje o izvršenju Član 39.
(1) U rješenju o izvršenju moraju biti naznačeni izvršna, odnosno vjerodostojna isprava na osnovu koje se izvršenje određuje, tražilac izvršenja i izvršenik, potraživanje koje se ostvaruje, sredstvo i predmet izvršenja, te drugi podaci potrebni za sprovođenje izvršenja.
(…)
19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tač. a) i h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glase:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
21. U odnosu na osporeno rješenje, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelantica ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
22. U konkretnom slučaju apelanticine obaveze su utvrđene na osnovu pravosnažne i izvršne Presude Osnovnog suda broj 71 0 P 114659 14 P 2 od 17. aprila 2014. godine donesene u parničnom postupku u kojem je apelant obavezan da pravnom predniku tražitejice izvršenja na ime glavnog duga s kamatama i troškovima postupka plati precizirane novčane iznose. Prema tome, Ustavni sud konstatuje da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana „nova građanska prava i obaveze apelanta“ budući da su ona utvrđena u prethodno pravomoćno okončanom parničnom postupku. Slijedom toga, Ustavni sud zaključuje da izvršni postupak koji je rezultirao osporenim rješenjem Okružnog suda broj 71 0 I 245794 17 Gž od 15. oktobra 2018. godine ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
23. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na apelanticine navode o kršenju prava iz čl. II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
24. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
25. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
26. Razmatrajući apelacione navode, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP- 3443/07 od 28. aprila 2010. godine, na koju se apelantica pozvala u apelaciji, zaključio da je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer su apelanti onemogućeni da u izvršnom postupku u predmetu I-2242/02 protiv «Kristal banke» a.d. Banjaluka, čiji je pravni sljednik „Hypo Alpe Adria Bank“ a.d. Banjaluka kao izvršenika naplate svoje potraživanje po osnovu stare devizne štednje, koje je dosuđeno pravosnažnom sudskom Presudom od 16. oktobra 2001. godine. Ustavni sud je u navedenom predmetu, imajući u vidu izmijenjeni član 27. Zakona o izmirenju obaveza po osnovu stare devizne štednje kojim je propisano su izvršne sudske presude po osnovu računa stare devizne štednje sudovi dužni dostaviti entitetskom ministarstvu finansija, smatrao da je u tom konkretnom slučaju najdjelotvornije sredstvo za otklanjanje kršenja prava apelanata da se naloži Osnovnom sudu da u najhitnijem roku dostavi pravosnažno Rješenje o izvršenju Ministarstvu finansija Republike Srpske, koje je obavezno da u najhitnijem roku izvrši isplatu po Rješenju o izvršenju broj I-2242/02 od 11. juna 2002. godine. Dakle, Ustavni sud je u navedenom predmetu dostavio Ministarstvu finansija Republike Srpske na izvršenje rješenje koje je doneseno u sudskom postupku prije donošenja Zakona o izmirenju obaveza po osnovu stare devizne štednje, smatrajući da je u konkretnom slučaju to najdjelotvornije sredstvo za otklanjanje kršenja prava apelanata koji su čekali na izvršenje svojih pravosnažnih presuda osam godina.
27. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je izvršni postupak pokrenut po osnovu pravosnažne i izvršne presude, koja je donesena nakon što postupak verifikacije stare devizne štednje nije završen u skladu sa odredbama Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje, te da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili zbog čega apelantica kao izvršenik i dalje ostaje u obavezi prema tražiteljici izvršenja, utvrđujući da se ne radi o odnosu kakav se uspostavlja ugovorom po kojem bi Bosna i Hercegovina (ili njeni entiteti ili Brčko Distrikt), preuzela predmetne obaveze apelantice. Naime, kako je navedeno u obrazloženju rješenja Osnovnog suda, pravosnažnim i izvršnim naslovom raspravljen je pravni odnos između stranaka i ovakav izvršni naslov može izmijeniti, poništiti ili ukinuti samo nadležni sud. U konkretnom slučaju je utvrđeno da odredbe Zakona o izmirenju stare devizne štednje ne uzrokuju gašenje prava tužitelja da od apelantice zahtijeva ispunjenje obaveze zasnovane na ugovoru o novčanom depozitu, te da ostaje obaveza apelantice da izvrši obaveze prema pravnom predniku tražiteljice izvršenja zasnovane na ugovoru o novčanom depozitu i odredbi člana 1035. stav 2. ZOO, u vezi sa čl. 1043. do 1046. istog zakona. Rješenje o izvršenju je odluka kojom se određuje modalitet izvršenja i dozvoljava njegovo sprovođenje kojim rješenjem se otvara mogućnost za sprovođenje stadija izvršnog postupka, kao integralnog dijela suđenja, što znači da je dužnost izvršnog suda da provede pravosnažnu i izvršnu presudu onako kako ona glasi, u skladu sa načelom formalnog legaliteta. Stoga se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelanticino pravo na imovinu bilo proizvoljno. Pri tome, Ustavni sud podsjeća na Odluku broj AP- 4165/15 od 10. aprila 2018. godine u kojoj je, razmatrajući apelaciju koju je apelantica podnijela protiv presuda na temelju kojih su donesena rješenja u izvršnom postupku koja osporava predmetnom apelacijom. U tom smislu se ukazuje neosnovanim apelanticino pozivanje na odluke na koje je ukazala u apelaciji.
28. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
29. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
30. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević