Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2288/19 (A. B.)
Odluka donesena 22. 12. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Nasljedstvo
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Materijalna šteta
- Doživotno izdržavanje
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2288/19
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2288/19, rješavajući apelaciju Amira Begovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 22. decembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Amira Begovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 217625 18 Rev od 13. februara 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Amir Begović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupaju Dragan Stupar i Aleksandar Čorni, advokati iz Banje Luke, podnio je 27. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 217625 18 Rev od 13. februara 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i od tužene Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena), koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, zatraženo je 6. novembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tužena su u periodu od 16. do 30. novembra 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 217625 15 P od 5. jula 2017. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev, te je obavezana tužena da mu nadoknadi materijalnu štetu u iznosu od 420.903,58 KM, nastalu usljed nepravilnog rada organa (suda) tužene, sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Istom presudom obavezana je tužena da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom. Presudom je odbijen zahtjev tužene za naknadu parničnih troškova kao neosnovan.
6. Osnovni sud je obrazložio da je na osnovu provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) utvrdio da je Mustafa Begović (apelantov otac) bio vlasnik nepokretnosti u Banjoj Luci, pobliže opisanih u obrazloženju presude (u daljnjem tekstu: predmetne nepokretnosti), da je umro 26. jula 1999. godine, te da su nakon njegove smrti ostali zakonski nasljednici: supruga Almasa Begović, apelant, kćerke Amira Karaselimović, Hajrija Hodžić, Azra Trnovac, te unuci. Osnovni sud je utvrdio da je apelant, u namjeri da zaključi ugovor o doživotnom izdržavanju, kao davalac izdržavanja, sa svojom majkom Almasom Begović, kao primaocem izdržavanja, ovlastio Mirjanu Jurišković iz Banje Luke da ga kao njegov punomoćnik zastupa u postupku zaključenja navedenog ugovora, te da je potpise na navedenoj punomoći ovjerio službenik suda – referent za ovjere Dragan Marić 23. novembra 1999. godine. Dalje je utvrđeno da su Almasa Begović, kao primalac izdržavanja, i apelant, zastupan po punomoćniku Mirjani Jurišković iz Banje Luke, kao davalac izdržavanja, 10. decembra 1999. godine zaključili ugovor o doživotnom izdržavanju, koji je svojim potpisom ovjerio ovlašćeni službenik suda za ovjeru potpisa Dragan Marić i sudija Bogdan Toljaga svojim potpisom i pečatom suda, uz napomenu na poleđini ugovora da je taj ugovor pročitan ugovaračima i da su upozoreni na posljedice njegovog zaključenja u smislu odredbi člana 120–125 Zakona o nasljeđivanju. Utvrđeno je da je Almasa Begović 17. aprila 2001. godine tužbom pokrenula parnični postupak, s tužbenim zahtjevom da se utvrdi da je ona suvlasnik u imovini umrlog Mustafe Begovića sa 1/2 dijela na osnovu zajedničkog sticanja imovine za vrijeme trajanja braka, te da su Amira Karaselimović i Azra Trnovac 19. aprila 2001. godina tužbom pokrenule parnični postupak s tužbenim zahtjevom da se utvrdi da je ništav i bez pravnog dejstva testament sačinjen 9. marta 1982. godine, kojim je testator Mustafa Begović za jedinog testamentarnog nasljednika odredio apelanta. Osnovni sud je dalje utvrdio da je presudom prvostepenog suda od 31. januara 2002. godine utvrđeno da je ništav i bez pravnog dejstva testament Mustafe Begovića, te da je Amira Karaselimović predložila nastavak ostavinskog postupka. Dalje je utvrđeno da je Almasa Begović umrla 12. jula 2003. godine, da je apelant stupio na njeno mjesto tužioca u navedenoj parnici, dok je tužena protivtužiteljica Amira Karaselimović u istoj parnici postavila protivtužbeni zahtjev radi utvrđivanja ništavim i bez pravnog dejstva ugovora o doživotnom izdržavanju zaključenog između apelanta i Almase Begović.
7. Osnovni sud je dalje na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je presudom Osnovnog suda od 30. juna 2014. godine usvojen apelantov tužbeni zahtjev za izdvajanje 1/2 imovine Mustafe Begovića u korist Almase Begović po osnovu bračne tekovine, dok je odbijen tužbeni zahtjev tužene-protivtužiteljice Amire Karaselimović za utvrđenje ništavim i bez pravnog dejstva ugovora o doživotnom izdržavanju od 10. decembra 1999. godine. Dalje je utvrđeno da je presudom Okružnog suda od 9. marta 2015. godine usvojena žalba tužene Amire Karaselimović, te je prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu tako što je utvrđen ništavim i bez pravnog dejstva ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen između apelanta i njegove majke Almase Begović, dok su u ostalom dijelu žalbe odbijene i prvostepena presuda u usvajajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu potvrđena. Da je tom presudom ugovor o doživotnom izdržavanju utvrđen ništavim zbog nedostatka odgovarajuće forme prilikom ovjeravanja punomoći datoj Mirjani Jurišković jer je punomoć trebala biti ovjerena na isti način i u istom postupku koji je propisan za ovjeravanje ugovora o doživotnom izdržavanju, za koji je odredbama čl. 120–125 Zakona o nasljeđivanju bilo propisano da ga ovjerava isključivo sudija, koji je dužan da pred strankama ugovor pročita i da ih izričito upozori na posljedice njegovog zaključenja, što je u slučaju ovjere ove punomoći propušteno jer je potpise na njoj ovjerio službenik suda ovlašćen za ovjere. Da je presudom Vrhovnog suda od 4. novembra 2015. godine odbijena apelantova revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda od 9. marta 2015. godine, te je ona potvrđena, dok je usvojena revizija tužene-protivtužiteljice Amire Karaselimović i navedena presuda Okružnog suda ukinuta u dijelu kojim se odbija žalba Amire Karaselimović protiv presude Osnovnog suda od 30. juna 2014. godine jer je Vrhovni sud ocijenio da je utvrđivanjem ništavim i bez pravnog dejstva ugovora o doživotnom izdržavanju apelant izgubio pravni interes da traži izdvajanje 1/2 dijela imovine Mustafe Begovića u korist Almase Begović. Osnovni sud je dalje utvrdio da je, prema nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke, vrijednost imovine Mustafe Begovića u trenutku smrti Almase Begović iznosila 721.549,00 KM, da udio apelantove majke, s kojom je zaključio ugovor o doživotnom izdržavanju, u nepokretnostima koje su upisane na ime Mustafe Begovića, a koje su bile predmet vještačenja, iznosi 7/12 dijela, čija vrijednost iznosi 420.903,58 KM.
8. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je, primjenom odredbi člana 69 Zakona o redovnim sudovima i čl. 90, 103, 155 i 172 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), koje je citirao, zaključio da je sudija Osnovnog suda, koji je postupao u konkretnoj vanparničnoj stvari (čiji predmet je bila ovjera ugovora o doživotnom izdržavanju), bio dužan da u pogledu valjanosti punomoći primijeni odredbe člana 98 stav 3 ZPP (koji je važio u vrijeme ovjere ugovora) da u toku cijelog postupka pazi da li je lice koje se pojavljuje kao punomoćnik ovlašćeno za zastupanje. Osnovni sud je dalje naveo da je u smislu odredbe člana 90 ZOO (posebna forma punomoćja), u vezi sa čl. od 120 do 125 Zakona o nasljeđivanju, koji je važio u vrijeme zaključenja ugovora, sudija s prosječnim znanjem i iskustvom morao znati da punomoć mora biti data u formi koja je propisana za ugovor o doživotnom izdržavanju. Da je sudija postupao u skladu s navedenim odredbama, da je obratio pažnju na priloženu punomoć i utvrdio da ona nije propisno ovjerena, mogao je i bio je dužan da na ovo stranke, a naročito punomoćnika upozori, te da odgodi ovjeru navedenog ugovora do podnošenja nove punomoći ovjerene na propisan način. Budući da sudija nije postupio kako je trebao, zbog ovog njegovog propusta ugovor o doživotnom izdržavanju je utvrđen ništavim i bez dejstva, a posljedica toga je nastanak štete na apelantovoj strani, pa i u vidu izmakle koristi u iznosu od 420.903,58 KM. Međutim, kako je, bez obzira na svoju obavezu i jasnu zakonsku odredbu, izvršio ovjeru ugovora o doživotnom izdržavanju bez odgovarajuće punomoći, zbog kojeg propusta je utvrđena ništavost ugovora o doživotnom izdržavanju presudom koja je pravosnažna, Osnovni sud je zaključio da se radi o „dovoljno ozbiljnoj povredi“ koja je suprotna opštim pravnim principima i pravilima struke, te da je predmetna šteta koju je apelant pretrpio u uzročnoj vezi s postupanjem sudije kao organa tužene i da postoji odgovornost tužene za materijalnu štetu koju je apelant pretrpio u vidu izgubljene koristi. Osnovni sud je dalje zaključio da se izgubljena korist ogleda u visini vrijednosti imovine koja je bila predmet ugovora o doživotnom izdržavanju, koju bi dobio apelant poslije majčine smrti u vrijednosti od 420.903,58 KM, da je navedeno potraživanje dospjelo donošenjem presude Okružnog suda od 9. marta 2015. godine kada je utvrđeno da je ništav i bez pravnog dejstva ugovor o doživotnom izdržavanju.
9. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 217625 17 Gž od 9. marta 2018. godine uvažena je žalba tužene, presuda Osnovnog suda od 5. jula 2017. godine, u dijelu kojim je djelimično usvojen apelantov tužbeni zahtjev i u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka, preinačena tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena obaveže da mu naknadni materijalnu štetu u iznosu od 420.903,58 KM nastalu usljed nepravilnog rada organa (suda) tužene sa zakonskom zateznom kamatom i obavezan apelant da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka. Istom presudom je odbijen apelantov zahtjev kojim je tražio da se tužena obaveže da mu nadoknadi troškove sastavljanja odgovora na žalbu.
10. Okružni sud je u obrazloženju presude ukazao na odredbe člana 17 stav 1 Ustava Republike Srpske i člana 89 Zakona o sudovima Republike Srpske, koje je citirao, naglasivši da navedene odredbe ne sadrže dalje odredbe o odgovornosti za štetu koju u vršenju sudijske dužnosti učini sudija, zbog čega je zakonski osnov za odgovornost tužene za štetu zbog nezakonitog ili nepravilnog rada suda cijenio prema odredbi člana 172 ZOO. Okružni sud je naveo da iz navedene odredbe proizlazi da u njima nije sadržan subjektivni, odnosno voljni element za postojanje nezakonitog ili nepravilnog rada službenih lica ili državnih organa. U tom pravcu, Okružni sud je pojasnio da se pretpostavka „nezakonitog i nepravilnog rada“ treba tumačiti na način na koji Evropski sud za ljudska prava definiše pojam „dovoljno ozbiljne povrede“. Nepravilnim radom u smislu sintagme „dovoljno ozbiljne povrede“ može se smatrati samo ono postupanje sudije koje je suprotno opštim pravnim principima i pravilima struke, odnosno kada se radi o pogrešnoj primjeni pravne norme koja je potpuno jasna, koja ne zahtijeva posebno tumačenje i u čijoj primjeni nije bilo nikakvih dilema u sudskoj praksi. Shodno navedenom, Okružni sud je zaključio da činjenica da je u konkretnom slučaju sudija, koji je u okviru svojih ovlašćenja ovjerio ugovor o doživotnom izdržavanju na osnovu punomoći koja je postojala, ali koja nije ovjerena u skladu s odredbama zakona, tj. koja nije pravno valjana, predstavljala nepravilno postupanje sudije. Međutim, navedena činjenica sama po sebi ne znači da postoji odgovornost tužene za naknadu štete apelantu jer odgovornost tužene ne može proizlaziti iz pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno pogrešnog pravnog shvatanja i tumačenja odredbi materijalnog prava od strane sudije prilikom ovjere ugovora o doživotnom izdržavanju i prihvatanja navedene punomoći kao pravno valjane. Kako apelant izvedenim dokazima nije dokazao da je u postupanju organa tužene (suda, odnosno sudije koji je izvršio ovjeru ugovora o doživotnom izdržavanju) ima elemenata „dovoljno ozbiljne povrede“ s obzirom na faktor krivice koji se uzima u obzir pri procjeni „dovoljno ozbiljne povrede“, Okružni sud je zaključio da nije ostvaren sadržaj navedenog pravnog standarda kao pretpostavke odgovornosti tužene za štetu po osnovu člana 172 ZOO.
11. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 217625 18 Rev od 13. februara 2019. godine reviziju odbio kao neosnovanu.
12. Prema ocjeni Vrhovnog suda, drugostepeni sud je pravilno, shodno odredbi člana 89 Zakona o sudovima Republike Srpske i člana 172 ZOO, zaključio da tužena odgovara za štetu koju u vršenju službe učine radnici suda fizičkim i pravnim licima svojim nezakonitim ili nepravilnim radom, pri čemu je pravilno definisao pojam nezakonitog i nepravilnog rada, te standarda „dovoljno ozbiljne povrede“ prema kojem se cijeni da li su u svakom konkretnom slučaju ispunjeni uslovi za naknadu štete. U vezi s tim Vrhovni sud je naveo da je u vrijeme kada je predmetni ugovor zaključen bilo propisano (član 120 st. 2 i 3 ranijeg Zakona o nasljeđivanju) da ugovor o doživotnom izdržavanju, koji je u pismenoj formi, mora da bude ovjeren od strane sudije, te da je prilikom ovjere sudija dužan da pročita ugovor i upozori ugovarače na posljedice ugovora. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je organ tužene ovjeru predmetnog ugovora vršio u okviru svojih zakonskih ovlašćenja iz člana 177–195 Zakona o vanparničnom postupku koji je tada bio na snazi, kojim odredbama je bio propisan postupak sastavljanja i ovjeravanja sadržaja isprava koje vrši sudija, u slučaju kada je za nastanak prava ili punovažnost pravnog posla potrebno postojanje javne isprave.
13. Pogrešno izveden zaključak sudije, koji je postupao u vanparničnom postupku ovjere predmetnog ugovora o doživotnom izdržavanju, da predočena punomoć ispunjava uslove za zaključenje ovog ugovora po punomoćniku, prema ocjeni Vrhovnog suda, rezultat je pogrešnog tumačenja odredbi materijalnog prava (člana 120 ranijeg Zakona o nasljeđivanju i člana 90 ZOO). Pri tome je Vrhovni sud naveo da nisu osnovani apelantovi revizioni navodi da su navedene odredbe toliko jasne da nisu mogle dovesti do pogrešne primjene jer je u pogledu odredbi člana 120 stav 2 ranijeg Zakona o nasljeđivanju „da sudija mora ovjeriti pismeni ugovor o doživotnom izdržavanju“ i stava 3 tog člana „da će prilikom ovjere sudija pročitati ugovor i upozoriti ugovarače na posljedice ugovora”, koje je sud morao imati u vidu kada je sprovodio vanparnični postupak u kojem je vršena ovjera ugovora, u sudskoj praksi bilo dilema, prije svega o tome da li su ugovarači iz tog pravnog posla samo stranke koje za sebe zasnivaju pravni odnos ili se taj ugovor može zaključiti i posredstvom punomoćnika, ali i u pogledu forme same punomoći. U tom smislu, Vrhovni sud je pojasnio da iz stanja spisa proizlazi da je apelant punomoć ranije sačinio i da je nju ovjerio sudski referent 23. novembra 1999. godine, što potvrđuje da je apelant svojeručno potpisao punomoć jer se sudski referent ne upušta u sadržinu isprave koju on ovjerava, pa je i na apelantu bila obaveza da vodi računa o tome u koju svrhu daje punomoć.
14. Međutim, zbog nedostataka punomoći koja nije bila ovjerena u formi koja je propisana odredbom člana 90 ZOO u vezi sa članom 120 ranijeg Zakona o nasljeđivanju, postupanje sudije koji je u okviru svojih ovlašćenja ovjerio ugovor o doživotnom izdržavanju na osnovu takve punomoći, prema ocjeni Vrhovnog suda, rezultat je pogrešnog pravnog shvatanja i tumačenja odredbi materijalnog prava od strane sudije prilikom ovjere ugovora o doživotnom izdržavanju – da se navedena punomoć može prihvatiti kao pravno valjana, što se ne može podvesti pod nezakonit i nepravilan rad, odnosno nema elemente „dovoljno ozbiljne povrede“ da bi se tuženoj nametnula obaveza naknade štete, bez obzira na to što je zbog takve ovjere presudom Okružnog suda od 9. marta 2015. godine utvrđena ništavost predmetnog ugovora o doživotnom izdržavanju. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da se pogrešno tumačenje zakonske norme u postupanju organa ne može smatrati nezakonitim i nepravilnim radom organa kao pretpostavkom za naknadu štete. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
16. Apelant smatra da je osporena odluka donesena proizvoljnom primjenom prava. U vezi s tim apelant ističe da je pravosnažnom presudom Okružnog suda od 9. marta 2015. godine utvrđena ništavost predmetnog ugovora o doživotnom izdržavanju, i to jer je ovjera urađena suprotno odredbama članova od 120–124 tada važećeg Zakona o nasljeđivanju. Smatra da se na ovakvo utvrđeno činjenično stanje treba, prije svega, primijeniti član 17 stav 1 Ustava Republike Srpske, kojim je utvrđeno da svako ima pravo na naknadu štete koju mu nezakonitim ili nepravilnim radom nanese službeno lice ili državni organ, odnosno organizacija koja vrši javna ovlašćenja. Ovdje nije izričito navedeno ko snosi odgovornost za nastalu štetu, pa taj odgovor nalazimo u čl. 172 i 155 ZOO.
17. Apelant, dalje, navodi da drugostepeni sud u potpunosti pogrešno primjenjuje pravni standard „dovoljno ozbiljne povrede“, te bez bilo kakvog podobnog obrazloženja zaključuje da nije ostvaren sadržaj navedenog pravnog standarda kao pretpostavke za odgovornost tužene. U konkretnoj situaciji nije bila primijenjena jasna norma koja ne zahtijeva posebno tumačenje i u čijoj primjeni nije bilo nikakvih dilema u sudskoj praksi, čime je sudija postupao nepravilno i nezakonito, a ovim su ispunjeni uslovi za odgovornost tužene za nastalu štetu, kako primjenjujući pravne norme Republike Srpske tako i primjenjujući pravni standard „dovoljno ozbiljne povrede“ Evropskog suda za ljudska prava.
18. Najzad, apelant je ukazao na stavove Evropskog suda pravde, pa je tako naveo da je princip odgovornosti države za štetu koju učine njeni organi uspostavljen u spojenim predmetima C-6 i 9/90 (Francovich i Bonifaci). U ovom konkretnom predmetu je definisan pojam „dovoljno ozbiljne povrede“, a koja zavisi od nivoa diskrecije ostavljene državnim vlastima. Ako država ne uživa nikakvu, ili samo minimalnu diskreciju, povreda će uvijek biti dovoljno ozbiljna. U predmetu broj C-224/01 (Kobler) uspostavljena je praksa odgovornosti države za nastalu štetu, spominjući izričito i sudove, tj. da i sudovi u obavljanju svoje funkcije mogu uzrokovati odgovornost države za nastalu štetu. Takođe, odlukom broj C-302/97 (Konle) utvrđeno je da svi nivoi države (centralne vlasti, federalne vlasti) mogu prouzrokovati odgovornost države za štetu koju učine bilo centralizovani ili decentralizovani organi.
b) Odgovori na apelaciju
19. Vrhovni sud je naveo da u svemu ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke. Pri tome je Vrhovni sud naveo da nisu osnovani apelantovi navodi o povredi prava na koja se poziva u apelaciji, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
20. Okružni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, a o čemu su dati razlozi u obrazloženju presude od 9. marta 2018. godine, niti postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak pred tim sudom bio nepravičan. Okružni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
21. Osnovni sud je naveo da su navodi apelacije neosnovani i da nije došlo do kršenja prava na koje se pozvao apelant. Navodi da je dao obrazloženje za svoju odluku, a presudu su cijenili viši sudovi i preinačio ju je Okružni sud i u djelimično dosuđenom iznosu, kako je to najprije odlučio prvostepeni sud.
22. Pravobranilaštvo je u ime tužene navelo da su neosnovani i ničim dokazani navodi apelacije da je došlo do povrede prava na pravično suđenje, kao i paušalno apelantovo pozivanje na kršenje ljudskih prava propisanih Evropskom konvencijom, bez čvrste argumentacije i činjeničnog utvrđenja na koji način je došlo do kršenja tih prava, te obezbjeđenja adekvatnih dokaza koji te činjenice potvrđuju. Naime, u toku sprovedenog parničnog postupka pravilno je utvrđeno da nije ostvaren sadržaj „dovoljno ozbiljne povrede“ kao pretpostavke odgovornosti tužene za štetu po osnovu člana 172 ZOO. Pravobranilaštvo je dalje navelo da se odgovornost za štetu usljed rada zakonodavnih, sudskih i izvršnih organa vlasti, prema novijoj sudskoj praksi, koja je prihvatila praksu Evropskog suda za ljudska prava, procjenjuje na osnovu pravnog standarda „dovoljno ozbiljne povrede“, a krivica se ne spominje kao posebna pretpostavka odgovornosti nego kao jedan od faktora koji se uzima u obzir pri procjeni da li je povreda dovoljno ozbiljna. Takođe je pravilno utvrđeno da je postupanje sudije koji je u okviru svojih ovlašćenja ovjerio ugovor o doživotnom izdržavanju na osnovu punomoći koja nije bila ovjerena u formi koja je propisana odredbom člana 90 ZOO u vezi sa članom 120 Zakona o nasljeđivanju zapravo rezultat pogrešnog pravnog shvatanja i tumačenja odredbi materijalnog prava od strane sudije prilikom ovjere ugovora – da se navedena punomoć može prihvatiti kao pravno valjana, a što se ne može podvesti pod nezakonit i nepravilan rad, odnosno nema elemenata dovoljno ozbiljne povrede da bi se tuženoj nametnula obaveza naknade štete. U konačnici, pravilno je zaključeno da se pogrešno tumačenje zakonske norme u postupanju organa ne može smatrati nezakonitim i nepravilnim radom organa kao pretpostavkom za naknadu štete. Imajući u vidu navedeno, Pravobranilaštvo je navelo da je osporena presuda Vrhovnog suda zasnovana na zakonu i da tom presudom nisu povrijeđena apelantova prava zagarantovana Ustavom BiH i Evropskom konvencijom, što je apelant naveo u neosnovanoj apelaciji.
V.Relevantni propisi
23. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 90.
Forma propisana zakonom za neki ugovor ili koji drugi pravni posao važi i za punomoćje za zaključenje tog ugovora, odnosno za preduzimanje tog posla.
Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Član 172. st. 1 i 2.
(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
(2) Ako za određeni slučaj nije što drugo u zakonu određeno, pravno lice ima pravo na naknadu od lica koje je štetu skrivilo namjerno ili krajnjom nepažnjom.
24. Zakon o nasljeđivanju („Službeni list SRBiH“ br. 7/80 – prečišćeni tekst i 15/80
– ispravka) u relevantnom dijelu glasi:
Član 120.
Ugovor kojim se jedan ugovarač obavezuje da izdržava doživotno drugog ugovarača, ili neko treće lice, a u kome drugi ugovarač izjavljuje da mu ostavlja svu svoju imovinu ili jedan njen dio u nasljeđe nije ugovor o nasljeđivanju. To je ugovor o otuđivanju uz naknadu cijele ili dijela imovine koja pripada primaocu izdržavanja u vrijeme zaključenja ugovora, čija je predaja davaocu izdržavanja odložena do smrti primaoca izdržavanja (ugovor o doživotnom izdržavanju).
Ugovor o doživotnom izdržavanju mora biti sastavljen u pismenom obliku i ovjeren od sudije.
Prilikom ovjere sudija će pročitati ugovor i upozoriti ugovarače na posljedice ugovora.
Kao ugovori o doživotnom izdržavanju smatraju se i ugovori kojim je uz obećanje nasljedstva poslije smrti ugovorena zajednica života ili zajednica imanja, ili obaveza jednog ugovarača da će čuvati i paziti drugog, obrađivati njegovo imanje i poslije smrti ga sahraniti ili učiniti nešto drugo u istom cilju.
Ovaj ugovor mogu međusobno zaključiti lica koja su po zakonu obavezna da se međusobno izdržavaju.
25. Zakon o redovnim sudovima („Službeni glasnik RS“ br. 22/96, 25/96 – ispravka i 18/99) u relevantnom dijelu glasi:
Član 69.
Republika Srpska odgovara za štetu koju sudija ili sudija porotnik učini svojim nezakonitim ili nepravilnim radom građanima ili pravnim licima.
Ako je šteta učinjena namerno ili iz krajnje nepažnje Republika Srpska može od sudije ili sudije porotnika tražiti naknadu isplaćenog iznosa.
Zahtev prema sudiji i sudiji porotniku zastareva u roku od šest meseci od dana isplaćene naknade štete trećem licu.
26. Zakon o sudovima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 37/12, 14/14 – odluka US, 44/15 i 100/17) u relevantnom dijelu glasi:
Član 89.
Republika Srpska odgovara za štetu koju u vršenju službe učine radnici suda fizičkim ili pravnim licima svojim nezakonitim ili nepravilnim radom.
27. Zakon o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“ br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 14/94 i 32/94) u relevantnom dijelu glasi:
Član 98. stav (3) Dok ne protekne rok za podnošenje punomoći, sud će odgoditi donošenje odluke. Ako taj rok bezuspješno protekne, sud će nastaviti postupak, ne uzimajući u obzir radnje što ih je obavila osoba bez punomoći.
VI.Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 217625 18 Rev od 13. februara 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. aprila 2019. godine, a apelacija je podnesena 27. maja 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da je tom presudom prekršeno njegovo pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
33. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
34. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
35. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na pitanje apelantovog prava na naknadu materijalne štete od strane tužene, iz čega proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
36. Suština navoda apelacije s aspekta prava na pravično suđenje svodi se na tvrdnju da je osporena presuda nepravilna i nezakonita zbog pogrešne primjene materijalnog prava, konkretno odredbe člana 172 ZOO. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
37. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se predmetnom apelacijom pokreću, ispitati da li je osporena presuda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
38. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, tvrdi da su u predmetnom postupku proizvoljno primijenjene odredbe ZOO i ranijeg Zakona o nasljeđivanju, u situaciji kada je zbog propusta sudije Osnovnog suda u vanparničnoj stvari ovjere ugovora o doživotnom izdržavanju nastala materijalna šteta u vidu izmakle koristi. U kontekstu ovih apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, kao sud koji je donio konačnu odluku u predmetnom postupku, detaljno i jasno obrazložio razloge kojima se vodio kada je ocijenio da je Okružni sud pravilno primijenio relevantne zakonske odredbe, kada je preinačio prvostepenu presudu i odbio apelantov tužbeni zahtjev. Naime, Vrhovni sud je jasno ukazao da je pogrešno izveden zaključak sudije koji je postupao u vanparničnom postupku ovjere predmetnog ugovora o doživotnom izdržavanju rezultat pogrešnog tumačenja odredbi materijalnog prava (člana 120 ranijeg Zakona o nasljeđivanju i člana 90 ZOO). U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude naveo da je u sudskoj praksi bilo dilema u pogledu odredbi člana 120 ranijeg Zakona o nasljeđivanju, koje odredbe je sud morao imati u vidu kada je sprovodio vanparnični postupak u kome je vršena ovjera ugovora, prije svega o tome da li su ugovarači iz tog pravnog posla samo stranke koje za sebe zasnivaju pravni odnos ili se taj ugovor može zaključiti i posredstvom punomoćnika, ali i u pogledu forme same punomoći. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude ukazao da, zbog nedostataka punomoći, postupanje sudije, koji je u okviru svojih ovlašćenja ovjerio ugovor o doživotnom izdržavanju na osnovu takve punomoći, rezultat je pogrešnog pravnog shvatanja i tumačenja odredbi materijalnog prava od strane sudije prilikom ovjere ugovora o doživotnom izdržavanju, bez obzira na to što je zbog takve ovjere presudom Okružnog suda od 9. marta 2015. godine utvrđena ništavost predmetnog ugovora o doživotnom izdržavanju. Slijedom navedenog, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ukazao da apelant izvedenim dokazima nije dokazao da u postupanju organa tužene ima elemenata „dovoljno ozbiljne povrede“, zbog čega nije ostvaren sadržaj navedenog pravnog standarda kao pretpostavke odgovornosti za štetu po osnovu člana 172 ZOO. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi rješavao predmet koji se ticao sličnog pravnog pitanja (pitanje naknade štete po članu 172 ZOO), u kojem su redovni sudovi takođe ukazali „da pravno lice nije odgovorno za štetu koja nekome nastane u sudskom postupku usljed pogrešne primjene propisa kao posljedice pogrešnog pravnog tumačenja propisa, osim ako je u pitanju namjera ili krajnja nepažnja“. Raspravljajući navode apelacije u navedenom premetu, Ustavni sud je zaključio da je u „sudskoj praksi [...] prihvaćen stav po kome pravno lice nije odgovorno za štetu koja nekome nastane u sudskom postupku usljed pogrešne primjene propisa kao posljedice pogrešnog pravnog tumačenja propisa, osim ako je u pitanju namjera ili krajnja nepažnja, kako je to pravilno u razlozima svoje odluke naveo i drugostepeni sud. Naime, odgovornost za štetu koju prouzrokuje sudija neraskidivo je povezana s principom sudijske nezavisnosti i ovaj princip predviđa da je sudija samostalan i nezavisan u svom radu, ovlašćen da nezavisno i samostalno tumači i primjenjuje materijalno pravo“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2276/15 od 15. novembra 2017. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Prema tome, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da su zaključci Vrhovnog suda iz osporene odluke proizvoljni, posebno ne u mjeri u kojoj bi Ustavni sud sopstvenim tumačenjem izvedenih dokaza, te odredbi člana 120 ranijeg Zakona o nasljeđivanju i čl. 90 i 172 ZOO zamijenio te zaključke. Stoga, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, zbog čega su neosnovani navodi o povredi prava na pravično suđenje.
39. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja koje se odnose na parnicu povodom zahtjeva za naknadu štete, te imajući u vidu apelantove navode koji su međusobno isprepleteni i u svojoj cjelokupnosti pokušavaju ukazati na kršenje prava na pravičan postupak, Ustavni sud napominje da je sve navode ispitao prilikom donošenja odluke, ali ih ne smatra od značaja dodatno elaborirati jer nalazi da je Vrhovni sud, kao redovni sud, dao logične i zadovoljavajuće odgovore na sve apelantove prigovore, kao i da apelantovi navodi ne mogu na bilo koji način dovesti u pitanje pravičnost predmetnog postupka. Ustavni sud, takođe, napominje da je apelant u apelaciji navodio praksu Evropskog suda pravde, koju je Ustavni sud imao u vidu prilikom donošenja ove odluke, ali koja ni na koji način ne utiče na drugačiju odluku u apelantovom slučaju.
40. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na pravo na pravično suđenje jer je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio zašto u konkretnom slučaju apelant nema pravo na naknadu materijalne štete zbog nepravilnog rada organa tužene po osnovu člana 172 ZOO, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
42. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević