Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4326/20 (E.D.)
Odluka donesena 22. 12. 2020.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4326/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. prosinca 2020. godine, u predmetu broj AP-4326/20, rješavajući apelaciju koju je podnio E. D., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio E.D.
protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 036469 20 U od 29. septembra 2020. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. E. D. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Rožaja, Republika Crna Gora, kojeg zastupa Vlado Adamović advokat iz Sarajeva, podnio je 1. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 036469 20 U od 29. septembra 2020. godine.
2. Rješenjem Službe za poslove sa strancima BiH (u daljnjem tekstu: Služba) broj UP-I/18.5.1- 07.3-4120 od 28. maja 2020. godine apelantu je otkazano pravo na privremeni boravak i izrečena mjera protjerivanja sa teritorije BiH, te zabranjen ulazak i boravak u BiH na period od pet godina, te mu je naloženo napuštanje teritorije BiH u roku od tri dana od dana dostavljanja konačne odluke o protjerivanju pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rešenja Službe od 28. maja 2020. godine, Ministarstvo bezbjednosti BiH (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je Rješenjem broj UP-II-06-07-2- 40/20 od 10. juna 2020. godine odbilo kao neosnovanu predmetnu žalbu apelanta.
4. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 036469 20 U od 29. septembra 2020. godine odbijena je tužba apelanta podnesena protiv rješenja tuženog (Ministarstva) od 10. juna 2020. godine.
5. U obrazloženju osporene presude Sud BiH je naveo da iz obrazloženja osporenog rješenja proizlazi da je predmetna odluka donesena na osnovu člana 96. stav (1) tačka n) Zakona o strancima (kojim je propisano da se strancu otkazuje boravak ako prisustvo stranca u BiH predstavlja prijetnju javnom poretku ili bezbjednosti BiH), te da je, prema razlozima osporenog rješenja, u toku postupka na osnovu pribavljenih podataka i informacija od strane Obavještajno bezbjednosne agencije (u daljnjem tekstu: OBA) utvrđeno da prisustvo apelanta predstavlja prijetnju javnom redu i bezbjednosti BiH, pa je opravdana primjena navedenih odredaba. Sud BiH je dalje naveo da je, radi ocjene pravilnosti rješenja tuženog pribavio izvještaj od OBA (koja u smislu zakona po službenoj dužnosti vrši bezbjednosnu provjeru za strance, s ciljem utvrđivanja razloga bezbjednosti BiH), te je OBA svojim aktom od 23. septembra 2020. godine tom sudu dostavila sve spise koji se odnose na apelanta, u koje je postupajući sudija izvršio neposredni uvid.
6. Sud BiH je ukazao da je članom 5. Zakona o obavještajno bezbjednosnoj agenciji (u daljnjem tekstu: Zakon o OBA) Agencija odgovorna za prikupljanje obavještajnih podataka u vezi sa prijetnjama po bezbjednost BiH, njihovo analiziranje i prenošenje ovlašćenim zvaničnicima i tijelima, kao i za prikupljanje, analiziranje i prenošenje obavještajnih podataka s ciljem pružanja pomoći ovlašćenim službenim osobama, kako je definisano Zakonom o krivičnom postupku u Bosni i Hercegovini, te ostalim nadležnim tijelima u Bosni i Hercegovini, kada je to potrebno radi suzbijanja prijetnji po bezbjednost BiH. Sud BiH je takođe ukazao da, shodno članu 8. Zakona o strancima, bezbjednosnu provjeru stranaca s ciljem utvrđivanja razloga bezbjednosti BiH, provodi OBA, a na osnovu koje procjene je i doneseno prvostepeno, kao i drugostepeno rješenje, kojim je apelantu odbijen zahtjev za stalni boravak u BiH.
7. Sud BiH je naveo da su prigovori apelanta (da u rješenju nisu date i obrazložene odlučne činjenice iz kojih proizlazi da on predstavlja prijetnju nacionalnoj bezbjednosti) u suprotnosti sa podacima u spisu, jer iz dijela spisa tuženog, koji nosi oznaku „povjerljivo“ proizlazi osnovanost zaključka tuženog o apelantovom poduzimanju aktivnosti koje narušavaju bezbjednost BiH. Sud BiH je takođe naveo da predmetno rješenje o zabrani ulaska treba posmatrati i u kontekstu Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer, shodno navedenom protokolu, stranac može biti ograničen u kretanju i boravku kada je to nužno i u interesu javnog poretka i nacionalne bezbjednosti. Sud BiH je takođe naveo da državni organi za sprovođenje zakona nisu obavezni da stranca obavještavaju o postojanju podataka o njegovoj potencijalnoj opasnosti po javni poredak i takva obaveza izvještavanja nije ni jednim zakonom propisana. Sud BiH je naveo da obrazloženje koje je dao tuženi ne ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost, te da su odluke upravnih organa predmet sudske kontrole u smislu Evropske konvencije, tako da je taj sud, donoseći odluku u okolnostima navedenog slučaja, ispitao opasnost apelanta po nacionalnu bezbjednost, a da je pri tome, s druge strane, obezbijedio da tajne informacije ne budu javno otkrivene. Sud BiH je takođe naveo da pravo stranca da ostane u određenoj zemlji ulazi u djelokrug javno-pravnih ovlašćenja određene države, a na osnovu jasno utvrđenog međunarodnog prava i saglasno ugovornim obavezama, uključujući i Evropsku konvenciju, te da je, dakle, isključivo pravo svake pojedinačne države da cijeni i propisuje uslove pod kojima se strancu može odobriti da boravi u njenoj zemlji, pa se skup ovih prava ne podvodi pod koncept „građanskih prava i obaveza“ zaštićenih članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
Apelacioni navodi
8. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant navodi da je Služba od OBA dobila podatak da apelant predstavlja bezbjednosnu prijetnju, pa, umjesto da zatraži informaciju u kojem pravcu idu dokazi protiv apelanta, Služba je tražila skidanje oznake tajnosti, što je OBA odbila, te je na taj način u konkretnom predmetu, na štetu apelanta, pogrešno provedena procedura i proizvoljno primijenjeni propisi. Apelant dalje traži da mu se omogući pristup sudu na način da se sudu daju razlozi zbog čega apelant predstavlja bezbjednosnu prijetnju, a kako bi mogao ostvariti svoje pravo na odbranu, odnosno traži ukidanje osporene odluke Suda BiH i preispitivanje odluka upravnih organa donesenih u predmetnom postupku.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
10. S obzirom na to da apelant smatra da mu je osporenom odlukom Suda BiH povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, potrebno je da Ustavni sud prvo odgovori na pitanje da li predmetni postupak uživa zaštitu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
11. U konkretnom slučaju apelant osporava odluku Suda BiH kojom je odlučivano o njegovoj tužbi podnesenoj protiv rješenja upravnih organa kojima mu je, kao strancu, otkazano pravo na privremeni boravak i izrečena mjera protjerivanja sa teritorije BiH, te zabranjen ulazak i boravak u BiH na period od pet godina i naloženo mu napuštanje teritorije BiH u roku od tri dana od dana dostavljanja konačne odluke o protjerivanju pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Ustavni sud, u vezi s tim, podsjeća da određivanje mjere protjerivanja i zabrane ulaska i boravka na teritoriji BiH zbog razloga nacionalne bezbjednosti spada u domen javnog prava svake zemlje, pa proizlazi da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenljiv u konkretnom slučaju. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, predstavka broj 3325/67, X, Y, Z, V i W protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Zbirka 25 (1968), Al-Hamdani protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 7. februara 2012. godine, stav 72, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3307/08 od 28. marta 2009. godine, stav 33, dostupna na www.ustavnisud.ba).
12. Imajući u vidu da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi apelanata o povredi prava iz člana
13. Evropske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje, takođe, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević