Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2488/19 (V. B.)

Odluka donesena 12. 01. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
  • Kažnjavanje samo na osnovu zakona
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2488/19

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 01. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2488/19, rješavajući apelaciju Velibora Blagojevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Velibora Blagojevića podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 107632 19 Kž od 7. marta 2019. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 107632 18 K od 16. oktobra 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Velibor Blagojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Dragan Oparnica, advokat iz Brčkog, podnio je 10. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 K 107632 19 Kž od 7. marta 2019. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 K 107632 18 K od 16. oktobra 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 14. oktobra 2020. godine od Apelacionog suda, Osnovnog suda i Tužilaštva Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.

3. Apelacioni sud, Osnovni sud i Tužilaštvo su dostavili odgovore u periodu od 23. oktobra do 30. novembra 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 K 107632 18 K od 16. oktobra 2018. godine apelant je proglašen krivim da je radnjama detaljno opisanim u stavu I izreke presude učinio krivično djelo nepravilno izdvajanje sredstava pravnih lica iz člana 269. Krivičnog zakona Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: KZ) za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Istom presudom apelant je, primjenom člana 284. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: ZKP), oslobođen optužbe da je radnjama detaljno opisanim u stavu II izreke presude učinio krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 377. stav 1. KZ.

6. U obrazloženju presude Osnovni sud je, prije svega, naveo da je proveo detaljan dokazni postupak saslušanjem svjedoka, vještačenjem vještaka ekonomske struke, te uvidom u opširnu materijalnu dokumentaciju (detaljno navedeno na str. 3 i 4 presude). Osnovni sud je istakao da je nakon toga analizirao provedene dokaze, te da je iz dokaza utvrđeno da je apelant bio osnivač preduzeća DOO NNB Brčko Distrikt BiH (u daljnjem tekstu: preduzeće NNB), ali i da je faktički obavljao dužnost direktora, a takođe je utvrđeno da je apelant bio lice ovlašteno za zastupanje kao direktor bez ograničenja ovlaštenja u preduzeću DOO „NNV Prom“ Brčko Distrikt BiH (u daljnjem tekstu: preduzeće NNV), čiji je osnivač bila D.R. Osnovni sud je, dalje, naveo da je utvrdio da je Poreska uprava Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Poreska uprava) 28. maja 2012. godine donijela nalog za plaćanje poreskih obaveza preduzeća NNB, da je u junu iste godine pokrenut postupak prinudne naplate poreskih obaveza, kao i da je u julu iste godine doneseno rješenje kojim je naložena pljenidba i prodaja pokretne imovine, te uknjižba zakonske hipoteke na nekretninama u vlasništvu preduzeća NNB, a naložena je i blokada žiro-računa preduzeća NNB otvorenih u poslovnim bankama u Bosni i Hercegovini.

7. Osnovni sud je, dalje, utvrdio da je apelant, postupajući u svojstvu osnivača i faktičkog direktora preduzeća NNB, u skladu sa članom 26. stav 1. Zakona o Poreskoj upravi Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o Poreskoj upravi), bio lično odgovoran za poreske obaveze preduzeća. Međutim, iako je znao da je Poreska uprava donijela nalog za izmirenje poreskih obaveza preduzeća NNB i da je pokrenut postupak prinudne naplate, apelant je, ipak, 21. februara 2013. godine u ime preduzeća NNB zaključio i potpisao Sporazum o preuzimanju kreditnih zaduženja i prebijanju međusobnih potraživanja (u daljnjem tekstu: Sporazum) sa preduzećem NNV, čiji je on bio formalni direktor, koji je u ime tog preduzeća potpisala D.R. kao osnivač, a nakon toga u martu iste godine i Ugovor o kompenzaciji između istih subjekata na osnovu kojih je preduzeće NNB prenijelo svoju ugostiteljsku opremu po specifikaciji prema fakturi broj 18/11 (u daljnjem tekstu: faktura) na preduzeće NNV. Dalje je utvrđeno da se preduzeće NNV obavezalo da će preuzeti kreditna zaduženja koja je imalo preduzeće NNB kod Nove banke a.d. Bijeljina (u daljnjem tekstu: Nova banka), što je suprotno članu 6. stav 3. Zakona o finansijskom poslovanju Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o finansijskom poslovanju). Osnovni sud je naveo da je apelant time onemogućio prinudnu naplatu poreskih obaveza preduzeća NNB pljenidbom i prodajom pokretne imovine, kao i pljenidbom finansijskih potraživanja, te preduzeće NNB doveo u takvo finansijsko stanje da je Poreska uprava svoja potraživanja mogla ostvariti samo sudskim putem, izvršenjem na nekretninama u vlasništvu povezanih pravnih lica na kojim ima upisanu hipoteku, što je iziskivalo duži protek vremena.

8. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je prihvatio iskaze svjedoka S.I. i N.M. iz kojih slijedi da su proveli Sporazum (kroz poslovne knjige), ali da nije prihvatio stav apelantove odbrane da su svjedoci S.I. i N.M. odgovorni što su kroz poslovne knjige proveli fakturu i kompenzaciju, nego je ustanovio da je apelant odgovoran, jer mu je bilo poznato da se ne mogu vršiti nikakve transakcije između preduzeća dok se ne izmire poreske obaveze Poreskoj upravi, a ipak je dostavio dokumentaciju na provođenje knjigovodstvenim servisima. Osim toga, Osnovni sud je obrazložio da je prihvatio i presudu Apelacionog suda kojom je Novoj banci utvrđena solidarna odgovornost za izmirivanje poreskih obaveza preduzeća NNB, ali da nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke K.I. da je u postupku odgovornost samo na Novoj banci zbog toga što je apelantu bilo poznato da preduzeće NNB ima utvrđene poreske obaveze, a ipak je preduzeo radnje kojim je pokušao izbjeći obavezu plaćanja poreskih obaveza zaključivanjem ugovora o dugoročnom kreditu sa Novom bankom u ime preduzeća NNV, kao i Sporazuma i Ugovora o kompenzaciji između preduzeća NNV i NNB.

9. S obzirom na sve izvedene dokaze i nesumnjivo utvrđene činjenice, Osnovni sud je zaključio da je apelant postupio suprotno odredbi člana 6. stav 3. Zakona o finansijskom poslovanju, te da su se u apelantovim radnjama stekla sva bitna obilježja krivičnog djela iz člana

269. KZ zbog čega ga je proglasio krivim, a da nije bilo osnova koji bi isključili apelantovu krivičnu odgovornost, budući da je kao odgovorno lice u pravnom licu, koje je po poreskom zakonodavstvu lično odgovorno za poreske obaveze pravnog lica, odobrio izdvajanje sredstava pravnog lica u druge svrhe, a ne za plaćanje poreske obaveze, pa je tim prouzrokovana nesposobnost pravnog lica za pravovremeno podmirenje poreske obaveze.

10. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 K 107632 19 Kž od 7. marta 2019. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Tužilaštva i apelanta i potvrđena je presuda Osnovnog suda.

11. U obrazloženju presude Apelacioni sud je naveo da apelantov branilac pobija pravilnost zaključka prvostepenog suda da je apelant Ugovorom o kompenzaciji prenio ugostiteljsku opremu preduzeća NNB na preduzeće NNV, navodeći da je ta obaveza ranije nastala, a da je kompenzacija bila način prestanka obligacionog odnosa, tj. obaveze. Osim toga, Apelacioni sud je naveo da branilac žalbom ukazuje da apelant opremu preduzeća NNB nije prenio na drugo preduzeće Ugovorom o kompenzaciji, nego da je tu opremu prodao preduzeću NNV prije nego što je Poreska uprava naložila uplatu poreske obaveze (2012. godina) i prije zaključenja Ugovora o kompenzaciji (2013. godina).

12. S tim u vezi, Apelacioni sud je ukazao da iz provedenih dokaza proizlazi da je preduzeće NNB (u kojem je apelant osnivač i faktički direktor) prenijelo svoju imovinu na povezano pravno lice - preduzeće NNV (u kojem je apelant formalni direktor) na osnovu računa – fakture iz 2011. godine. Nakon toga dva navedena preduzeća su zaključila Sporazum i Ugovor o kompenzaciji na osnovu kojih je preduzeće NNV, po osnovu prethodno dobijene imovine, preuzelo kreditna zaduženja preduzeća NNB kod Nove banke, čime je izvršena kompenzacija uzajamnih potraživanja tih preduzeća. Potom je preduzeće NNV, na ime kompenzacije potraživanja, zaključilo Ugovor o dugoročnom kreditu sa Novom bankom i tri ugovora o pristupanju dugu koji su apelant i preduzeće NNB imali prema Novoj banci po osnovu kredita. Zatim, nakon što su novčana sredstva po osnovu dugoročnog kredita uplaćena na račun NNV, ona su odmah iskorištena za isplatu navedenih kreditnih zaduženja apelanta i preduzeća NNB Novoj banci. Na osnovu iznesenog, Apelacioni sud je zaključio da su Sporazum i Ugovor o kompenzaciji sačinjeni na osnovu fakture o prenosu imovine, jer su se ugovorne strane u Sporazumu pozvale na potraživanje preduzeća NNB po osnovu fakture, tako da se ona ne može posmatrati samostalno i izolovano, jer zajedno sa Sporazumom i Ugovorom o kompenzaciji čini opisanu finansijsku transakciju kao jednu cjelinu. S tim u vezi, Apelacioni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je kompenzacija proknjižena danom sačinjavanja ugovora u 2013. godini, a da je postupak prinudne naplate poreskih obaveza preduzeća NNB pokrenut 2012. godine.

13. Nadalje, Apelacioni sud je naveo da na pravilnost prvostepene presude nisu utjecali ni žalbeni navodi kojima je ukazivano na presudu Apelacionog suda donesenu povodom tužbe Nove banke i na propuste te banke, kao i na činjenicu da je nalog za uplatu novčanog iznosa za izmirenje kreditnog duga preduzeća NNB popunio osnivač preduzeća NNV D.R., a ne apelant. Naime, Apelacioni sud je naveo da su radnje Nove banke i D.R. bile samo posljedica apelantovih radnji koje su svemu tome prethodile, jer je prvo apelant zaključio Sporazum i Ugovor o kompenzaciji, kojim je ugovoreno da preduzeće NNV preuzme kreditna zaduženja preduzeća NNB, a potom je kod Nove banke došlo do realizacije dugoročnog kredita i izmirenja kreditnih zaduženja preduzeća NNB. U vezi sa tim, Apelacioni sud je naveo da odgovornost Nove banke za postupanje suprotno odredbi člana 8. Zakona o finansijskom poslovanju nije isključila apelantovu krivičnu odgovornost, jer da on nije zaključio Sporazum i Ugovor o kompenzaciji, ne bi ni došlo do realizacije dugoročnog kredita kod Nove banke. Prema tome, Apelacioni sud je zaključio da apelant za svoje radnje snosi krivičnopravnu odgovornost, dok Nova banka za svoje propuste snosi odgovornost tako što je rješenjem Poreske uprave utvrđena njena solidarna odgovornost za izmirenje poreskih obaveza preduzeća NNB, koje je potvrđeno presudom Apelacionog suda. Takođe, Apelacioni sud je naveo da ni D.R., kao osnivač preduzeća NNV, ne bi mogla popuniti nalog za uplatu i tako izmiriti kreditni dug preduzeća NNB da apelant sa njom prije toga nije zaključio Sporazum.

14. Apelacioni sud je, takođe, naveo da su neprihvatljivi i žalbeni navodi da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbe KZ, jer apelant svojim radnjama nije ostvario obilježja bića krivičnog djela nepravilno izdvajanje sredstava pravnih lica iz člana 269. KZ. Naime, Apelacioni sud je naveo da apelant potraživanje koje je preduzeće NNB imalo prema preduzeću NNV, a koje je nastalo po osnovu prenosa imovine po fakturi, nije iskoristio da bi namirio dospjelu poresku obavezu, što je bio prioritet, nego je to potraživanje iskoristio kako bi putem kompenzacije izmirio dug preduzeća NNB po osnovu ranije zaključenih ugovora o kreditu kod Nove banke. U vezi sa tim, Apelacioni sud je naveo da se i nenamireno potraživanje smatralo sredstvom preduzeća NNB, jer je, u skladu sa odredbom člana 50. stav 4. Zakona o Poreskoj upravi, činilo njegovu imovinu. Prema tome, Apelacioni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je apelant, iako je znao da je u toku postupak prinudne naplate poreske obaveze preduzeća NNB, zaključio Sporazum i Ugovor o kompenzaciji sa preduzećem NNV u kojem je bio formalni direktor, te tako postupio suprotno odredbi člana 6. stav 3. Zakona o finansijskom poslovanju.

15. Osim toga, Apelacioni sud je naveo da je nužno ukazati da je prema obilježjima bića predmetnog krivičnog djela neophodno samo da optuženi prouzrokuje nesposobnost pravnog lica za „pravovremeno“ podmirenje poreske obaveze. S tim u vezi, Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud tvrdnju da je apelant tu vrstu nesposobnosti prouzrokovao kod preduzeća NNB argumentovao razlozima da se poreska obaveza nije mogla naplatiti prinudnim putem iz imovine preduzeća, nego samo izvršenjem na nekretninama u vlasništvu povezanih pravnih lica, na kojim ima upisanu hipoteku, „što iziskuje znatno duži protek vremena“, a to automatski podrazumijeva da poreski obveznik preduzeće NNB nije bilo sposobno da „pravovremeno“ ispuni svoju poresku obavezu. Slijedom iznesenog, Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je apelant radnjama opisanim u tački 1. izreke presude ostvario sva obilježja bića krivičnog djela nepravilno izdvajanje sredstava pravnih lica iz člana 269. stav 1. KZ, budući da je svjesno i voljno pristao da se putem kompenzacije prvo namiri dug po kreditu koji je preduzeće NNB imalo, odnosno iskoristio je sredstva u druge svrhe, a ne za plaćanje poreske obaveze. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. Evropske konvencije.

17. Apelant smatra da su redovni sudovi propustili da ocijene provedene dokaze i da su zbog toga proizvoljno utvrdili činjenično stanje. Apelant navodi da su sudovi osuđujući dio presude zasnovali na odlučnoj činjenici da je apelant imovinu preduzeća NNB prenio na preduzeće NNV nakon što je Poreska uprava donijela nalog za plaćanje i da je onemogućio prinudnu naplatu poreskih obaveza preduzeća NNB pljenidbom finansijskih potraživanja. Međutim, apelant smatra da su sudovi pogrešno utvrdili odlučne činjenice, te navodi da je Poreska uprava nalog za plaćanje donijela 28. maja 2012. godine, a da su nenaplaćena potraživanja preduzeća NNB prema preduzeću NNV nastala po fakturi od 1. decembra 2011. godine, u vrijeme kada nije postojao nalog za plaćanje poreske obaveze. Apelant, dalje, navodi da su redovni sudovi utvrdili da je on nezakonito raspolagao sredstvima preduzeća NNB (Sporazum i Ugovor o kompenzaciji), a da nisu uzeli u obzir presudu Apelacionog suda od 10. februara 2016. godine kojom je utvrđeno da je Nova banka, protivno zakonskim odredbama, namirila svoje potraživanje koje je imala prema preduzeću NNB, ne postupajući po rješenju kojim joj je naloženo da izvrši prenos novčanih sredstava sa računa preduzeća NNB radi namirenja poreskih obaveza. Takođe, apelant navodi da su redovni sudovi zaključili da je apelant svjesno i voljno pristao da se putem kompenzacije prvo namiri kreditno zaduženje preduzeća NNB umjesto poreske obaveze. Međutim, apelant navodi da iz dokaza proizlazi da on nije vršio plaćanja, kao i da je Nova banka nezakonito izvršila uplatu novčanog iznosa. Slijedom iznesenog, apelant smatra da zbog navedenih razloga odluke redovnih sudova ne zadovoljavaju kriterije iz člana 6. Evropske konvencije, odnosno ne pružaju kontrolu logičkog procesa zaključivanja koji je doveo do osuđujuće presude. Osim toga, apelant navodi da iz osporenih presuda nije vidljivo koje krivičnopravne radnje i propusti čine apelanta odgovornim za predmetno krivično djelo u čemu apelant vidi pogrešnu primjenu materijalnog prava. b)Odgovor na apelaciju

18. Apelacioni sud je naveo da apelant, u suštini, interpretira provedene dokaze na način koji njemu odgovara i koji umanjuje njegovu krivičnu odgovornost, te da je taj sud u osporenoj presudi naveo jasne, detaljne i razumljive razloge kada je ove iste prigovore ocijenio neosnovanim odlučujući o apelantovoj žalbi. Takođe, Apelacioni sud je naveo da je u osporenoj presudi jasno naveo i krivičnopravne radnje koje apelanta čine odgovornim za predmetno krivično djelo. S obzirom na navedeno, Apelacioni sud je zaključio da nisu povrijeđena prava na koja se apelant pozvao, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

19. Osnovni sud je naveo da je proveo sve dokaze koje su predložili optužba i odbrana nakon čega je na osnovu savjesne ocjene dokaza donio odluku o apelantovoj krivici, zbog čega je istakao da ostaje kod navoda iznesenih u osporenoj presudi i da smatra da nisu povrijeđena prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji.

20. Tužilaštvo je navelo da je Osnovni sud, prilikom donošenja prvostepene presude, pravilno utvrdio činjenično stanje, dao valjane razloge o odlučnim činjenicama, pravilno primijenio materijalno pravo, te pravilno ocijenio olakšavajuće i otežavajuće okolnosti prilikom odmjeravanja kazne. Tužilaštvo je, dalje, navelo da je prvostepena presuda potvrđena odlukom Apelacionog suda, te je uputilo na sadržaj drugostepene presude, navodeći da su apelacioni prigovori jednaki žalbenim. Slijedom iznesenog, Tužilaštvo je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi

21. Krivični zakon Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 33/13 - prečišćeni tekst, 47/14 - ispravka, 26/16, 13/17 i 50/18) U konkretnom slučaju primjenjuje se Krivični zakon Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ broj 33/13 - prečišćeni tekst, 47/14 - ispravka, 26/16 i 13/17) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Nepravilno izdvajanje sredstava pravnih lica Član 269.

Odgovorno lice u pravnom licu koje je po poreznom zakonodavstvu u Brčko distriktu lično odgovorno za porezne obaveze pravnog lica, a koje je odobrilo izdvajanje sredstava pravnog lica u druge svrhe, a ne za plaćanje porezne obaveze pravnog lica, pa je time prouzrokovana nesposobnost pravnog lica za pravovremeno podmirenje porezne obaveze, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.

22. Zakon o Poreznoj upravi Brčko distrikta BiH (''Službeni glasnik Brčko distrikta BiH'' br. 3/02, 42/04, 8/06, 3/07, 19/07, 2/08, 6/13, 35/17, 3/19, 8/19 i 11/20) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o Poreznoj upravi Brčko distrikta BiH (''Službeni glasnik Brčko distrikta BiH'' br. 3/02, 42/04, 8/06, 3/07, 19/07 i 2/08), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Odgovornost pojedinaca za poreske obaveze pravnog lica, organizacije ili poreskog posrednika Član 26. stav (1) (1) Odgovorno lice koje odobrava korišćenje novčanih sredstava pravnog lica, organizacije ili poreskog posrednika odgovorno je za poreske obaveze pravnog lica, organizacije ili poreskog posrednika ukoliko je, nakon prijema naloga za plaćanje dospjelih poreznih obaveza, dozvolilo trošenje sredstava pravnog lica, organizacije ili poreskog posrednika u bilo koje druge svrhe osim u svrhu plaćanja poreskih obaveza.

23. Zakon o finansijskom poslovanju Brčko distrikta Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Brčko distrikta BiH" br. 5/01 i 19/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 6. stav (3) (3) Izuzetno od odredbe stava 2. ovog člana, pravno lice ne može izmirivati međusobne obaveze prebijanjem, niti na druge načine predviđene propisima o obligacionim odnosima, sve dok ima evidentirane a neizmirene dospjele obaveze po osnovu prinudne naplate i drugih instrumenata obezbjeđenja plaćanja.

24. Zakon o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 34/13 - prečišćeni tekst, 27/14 i 3/19) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 34/13 - prečišćeni tekst i 27/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 281.

Dokazi na kojima se zasniva presuda Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 K 107632 19 Kž od 7. marta 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 16. aprila 2019. godine, a apelacija je podnesena 10. juna 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

32. Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak odnosio na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te da, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je predmetni postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.

33. Apelant smatra da su u predmetnoj pravnoj stvari izvedeni dokazi proizvoljno ocijenjeni, te da iz osporenih presuda nije vidljivo koje krivičnopravne radnje i propusti čine apelanta odgovornim za predmetno krivično djelo, odnosno da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.

34. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

35. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko ova procjena ne djeluje očigledno proizvoljno. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78, i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).

36. Ustavni sud, takođe, ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 281. stav 2. ZKP). Pri tome, prema članu 15. ZKP, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena opštim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

37. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao u žalbi na prvostepenu presudu o čemu se drugostepeni sud dovoljno jasno, precizno i argumentovano izjasnio. S tim u vezi, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je Osnovni sud detaljno analizirao provedene dokaze, i pojedinačno i dovodeći ih u vezu jedne sa drugim, te da je na osnovu takve analize dokaza zaključio da je apelant, kao lice odgovorno za poreske obaveze pravnog lica (preduzeća NNB), odobrio izdvajanje sredstava pravnog lica u druge svrhe, odnosno zaključio Sporazum i Ugovor o kompenzaciji na osnovu kojih su podmirena kreditna zaduženja preduzeća umjesto da je ta sradstva iskoristio za plaćanje poreske obaveze. Ustavni sud smatra da je Osnovni sud zaključio da je radnjama detaljno opisanim u prvostepenoj presudi apelant prouzrokovao nesposobnost pravnog lica (preduzeća NNB) za pravovremeno podmirenje poreske obaveze zbog čega je utvrdio da je apelant ispunio elemente bića krivičnog djela za koje je i osuđen.

38. Dalje, Ustavni sud zapaža da su apelantovi prigovori bili predmet detaljne analize Apelacionog suda koji je zaključio da je prvostepeni sud donio pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku. Naime, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja presude Apelacionog suda, prije svega, proizlazi da je prenos imovine po fakturi zajedno sa zaključenim Sporazumom i Ugovorom o kompenzaciji činio jednu finansijsku cjelinu, te da je, nasuprot apelacionim navodima, irelevantno kada je prebačena imovina sa preduzeća NNB na preduzeće NNV. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Apelacionog suda proizlazi da je apelant kao ovlašteno lice raspolagao (Sporazumom i Ugovorom o kompenzaciji) imovinom pravnog lica (potraživanjem koje je preduzeće NNB imalo na osnovu prenesene imovine po fakturi) u momentu kada je već bio upoznat da se provodi postupak prinudne naplate poreskih obaveza tog istog pravnog lica. Nadalje, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud vrlo detaljno obrazložio zbog čega je podržao odluku prvostepenog suda da su se u apelantovim radnjama ostvarili svi bitni elementi predmetnog krivičnog djela zbog čega nije osnovan prigovor povrede KZ, a u čemu Ustavni sud ne vidi proizvoljnost. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud, nasuprot apelantovim navodima, uzeo u obzir i presudu koja se odnosi na odgovornost Nove banke, kao i činjenicu da apelant „nije vršio plaćanja“, te da je taj sud jasno obrazložio zbog čega ovi navodi nisu imali utjecaja na drugačiju odluku redovnih sudova. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, da su za ocjenu provedenih dokaza dali logično i uvjerljivo obrazloženje, kao i da nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. S obzirom na to, te imajući u vidu da apelant, osim paušalnih navoda iznesenih u tom pravcu, nije ponudio odgovarajuće argumente u prilog svojim tvrdnjama, Ustavni sud smatra da su oni neosnovani.

39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Ostali navodi

40. Apelant, takođe, smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđen i član 7. Evropske konvencije. U vezi sa tim, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog člana zasniva, u suštini, na istim tvrdnjama koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje o čemu se Ustavni sud izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, te zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju člana 7. Evropske konvencije, takođe, neosnovani. VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, niti kršenja člana 7. Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, kao i primjene materijalnog prava.

42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2488/19 (V. B.) | Sudska praksa | Aktio