Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1449/19 (ENERGOINVEST Rasklopna oprema a.d. Istočno Sarajevo - u stečaju i JUGOTRADE d.o.o. Beograd)

Odluka donesena 12. 01. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Naknada štete
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1449/19

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 01. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1449/19, rješavajući apelaciju „Energoinvesta - Rasklopna oprema“ a.d. Istočno Sarajevo u stečaju i „Jugotrade“ d.o.o. Beograd, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Energoinvesta - Rasklopna oprema“ a.d. Istočno Sarajevo u stečaju i „Jugotrade“ d.o.o. Beograd podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 108498 18 Rev od 16. januara 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Energoinvest - Rasklopna oprema“ a.d. Istočno Sarajevo u stečaju i „Jugotrade“ d.o.o. Beograd (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant ili apelanti), koje zastupa Zlatan Romano, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 1. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 108498 18 Rev od 16. januara 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud), Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud), tuženih Republike Srpske, koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, i Investicione razvojne banke Republike Srpske Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvotužena i drugotužena ili tužene) zatraženo je 25. juna 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Viši privredni sud, Okružni privredni sud, prvotužena i drugotužena su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 1. jula do 10. jula 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodna napomena Ovlašteni predstavnici prvoapelanta, sa jedne strane, i ovlašteni predstavnici tuženih, sa druge strane, zaključili su protokol broj 04/1-012-2/22-1/12 od 17. februara 2012. godine (u daljnjem tekstu: protokol). Tačkom 1. protokola je konstatirano da će se izvršiti jednokratna odgoda plaćanja dospjelih poreznih obaveza prvoapelanta sa stanjem na dan 29. februara 2012. godine na period do 30. septembra 2012. godine. Tačkom 2. je konstatirano da će se stvoriti pravne pretpostavke za konverziju potraživanja u osnovni kapital (ulog) najkasnije do 30. juna 2012. godine. Tačkom 4. protokola je navedeno da će se, u skladu sa pravilima i procedurama plasmana drugotužene, osigurati kredit prvoapelantu u iznosu od 9.600.000,00 KM (za koji već postoji investicioni projekt i ostala potrebna dokumentacija, koja je dostavljena drugotuženoj), uvećan za iznos polovine potraživanja za plaće radnicima iz tačke 3. protokola, kao i za izmirenje dugovanja iz tačke 5. protokola, da će maksimalni zahtjev za kreditno zaduženje biti 11.700.000,00 KM, da će prvoapelant, radi osiguranja kredita, staviti pod hipoteku cjelokupnu svoju imovinu i da je rok za postupanje po ovoj tački najkasnije do 30. juna 2012. godine. Ostalim tačkama protokola je predviđeno ispunjenje obaveza prvoapelanta prema njegovim povjeriocima nakon realizacije navedenog kredita, te je utvrđeno (tačka 14. protokola) da on stupa na snagu danom potpisivanja, da će važiti do 30. septembra 2012. godine i da se može produžiti uz saglasnost potpisnika. Osporeni postupak

5. Prvoapelant je podnio tužbeni zahtjev kojim je tražio da Okružni privredni sud obaveže tužene da mu solidarno naknade štetu uzrokovanu nepostupanjem tuženih u skladu sa potpisanim protokolom. Drugoapelant je podnio tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obavežu da mu naknade štetu uzrokovanu nepostupanjem tuženih u skladu sa potpisanim protokolom.

6. Na prijedlog prvoapelanta, Okružni privredni sud je na pripremnom ročištu izvršio spajanje predmetnih postupaka radi ekonomičnosti vođenja postupka tako što će se voditi jedinstveni postupak.

7. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 108498 14 Ps od 7. marta 2018. godine, stavom 1. izreke presude, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im tuženi solidarno isplate, i to: prvoapelantu na ime izgubljene dobiti iznos od 805.239,66 KM i na ime naknade štete za brutoplaće zaposlenih iznos od 2.786.122,37 KM, a drugoapelantu na ime direktne štete iznos od 1.586.795,76 KM, na ime indirektne štete iznos od 568.505,66 KM, na ime izgubljene dobiti iznos od 335.728,00 KM i na ime štete koju je drugoapelant trpio po osnovu realizacije jemstva iznos od 707.588,13 KM, sve sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Stavom 2. izreke presude apelanti su obavezani da prvotuženoj na ime naknade troškova postupka solidarno isplate iznos od 25.000,00 KM.

8. U obrazloženju presude Okružni privredni sud je naveo da je na osnovu brojnih izvedenih dokaza koje je pobrojao i čiji sadržaj je detaljno prezentirao (str. 3. i 4. obrazloženja presude) utvrđeno da je među parničnim strankama sporno tumačenje odredaba protokola, u smislu da li navedeni protokol ima obavezujuću pravnu snagu, ili samo predstavlja smjernice za eventualno zaključivanje određenih ugovora u skladu sa Zakonom o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), odnosno da je sporna pravna priroda protokola od koje zavisi osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva apelanata.

9. Nadalje, Okružni privredni sud je naveo da je usvojio prigovor drugotužene o nedostatku aktivne legitimacije na strani drugoapelanta u predmetnom postupku, jer nije u materijalnopravnom odnosu sa tuženima. Naime, drugoapelant svoj tužbeni zahtjev temelji na nerealizaciji ugovora koji je zaključivao sa trećim licima, kao i sa prvoapelantom, pouzdavši se u realizaciju predmetnog protokola, što je, po ocjeni ovog suda, predstavljao njegov poslovni rizik za koji tuženi ne odgovaraju, odnosno jer sa tuženim nije bio ni u kakvom odnosu.

10. Dalje, Okružni privredni sud je citirao tač. 1. i 2. protokola, te naveo da do septembra 2012. godine od prvoapelanta nije tražena naplata dospjelih poreznih obaveza, ali da je nakon toga Porezna uprava pokrenula postupak prinudne naplate Rješenjem broj 06/1.0702/3-457-1-4388/12 od 28. decembra 2012. godine, jer prvoapelant nije postupio u skladu sa odredbom člana 51. tačka v) i člana 56. Zakona o poreznom postupku, odnosno jer nije podnio zahtjev za odgodu plaćanja dospjelih poreznih obaveza kada je izvršena pljenidba njegove imovine i kada su u izvršnom postupku pred Osnovnim sudom u Sokocu nekretnine prvoapelanta prodate i rješenjem od 29. augusta 2013. godine dosuđene najpovoljnijem ponuđaču ,,Elektroinženjeringu“ d.o.o. Banja Luka po cijeni 7.669.713,27 KM, odnosno prvoapelant nije podnosio zahtjev drugotuženoj za dodjelu kredita prema tački 4. protokola.

11. Dalje je navedeno da apelanti veći dio svog tužbenog zahtjeva temelje na tački 4. protokola kojom je konstatirano: „Obezbijediti, u skladu sa pravilima i procedurama plasmana IRBRS, kredit Privrednom društvu E-RAOP u iznosu od 9.600.000,00 KM (za koji već postoji investicioni projekat i ostala potrebna dokumentacija koja je dostavljena IRB) uvećan za iznos polovine potraživanja za plate radnicima iz tačke 3. protokola i izmirenje dugovanja iz tačke 5. protokola, da će maksimalni zahtjev za kreditno zaduženje biti 11.700.000,00 KM, da će prvoapelant, radi obezbjeđenja kredita, staviti pod hipoteku cjelokupnu svoju imovinu a rok za postupanje po ovoj tački je nakasnije do 30. juna 2012. godine.“ Okružni privredni sud je istakao da apelanti navedenu odredbu protokola tumače na način da se drugotužena potpisivanjem protokola obavezala plasirati kredit prvoapelantu u iznosu od 11.700.000,00 KM. Međutim, pravilnim tumačenjem ove tačke protokola može se utvrditi samo to da se drugotužena obavezala da će osigurati kredit prvoapelantu u maksimalnom iznosu od 11,700.000,00 KM, i to samo ukoliko prvoapelant ispuni svoje obaveze koje propisuju pravila i procedure plasmana drugotužene, a koje se odnose na podnošenje zahtjeva, te pribavljanje sve potrebne dokumentacije koja je neophodna da bi se kredit odobrio. Tačno je da je u ovoj tački protokola navedeno da već postoji investicioni projekt i ostala potrebna dokumentacija prvoapelanta, ali nije vidljivo da je prvoapelant podnio zahtjev za odobravanje kredita drugotuženoj, mada, po ocjeni suda, ni to ne bi bilo od značaja, jer obaveza drugotužene o plasiranju kredita prvoapelantu nikako ne može proizaći iz zaključenog protokola, jer se za ovaj pravni posao morao zaključiti poseban ugovor, ugovor o kreditu između prvoapelanta i drugotužene, i to u skladu sa pravilima plasmana sredstava po kreditnim linijama i zajmovima i uputstvom o primjeni pravila plasmana sredstava po kreditnim linijama i zajmovima drugotužene. Stoga, ocjenjujući tužbeni zahtjev apelanata, Okružni privredni sud je ukazao da nije sporno da apelanti predmetnim tužbenim zahtjevom potražuju od tuženih naknadu štete i izgubljene dobiti u ukupnom iznosu od 6.789.979.58 KM, smatrajući da predmetna potraživanja proizlaze zbog nepostupanja tuženih u skladu sa potpisanim protokolom. U vezi s tim je ukazao da je odredbom člana 155. ZOO propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta), a odredbom člana 154. citiranog zakona je propisano da ko drugome prouzrokuje štetu, dužan je nadoknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Prema tome, da bi nastala šteta, mora da postoji štetna radnja, posljedica (umanjenje imovine ili sprečavanje povećanja) i uzročno-posljedična veza između njih.

12. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je u odnosu na drugoapelanta već utvrđeno da nema aktivnu legitimaciju u ovom postupku, Okružni privredni sud je u odnosu na prvoapelanta tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. U vezi s tim je ukazao da je odredbom člana 26. ZOO propisano da je ugovor zaključen kada su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora i da svaki zaključeni ugovor proizvodi određena prava i obaveze za ugovorne strane i one se potpisivanjem ugovora obavezuju da će ih izvršiti u skladu sa načelom savjesnosti, poštenja i jednakosti uzajamnih davanja. Dakle, zaključeni ugovor podrazumijeva da su se ugovorne strane sporazumjele o bitnim elementima ugovora a to su predmet ugovora, rok izvršenja obaveze i cijena. Prema tome, tek ukoliko su saglasnim izjavama volja ugovornih strana određeni navedeni elementi, smatra se da je ugovor i nastao. Budući da apelanti smatraju da je protokol koji su zaključili sa tuženim stvorio obaveze za tužene, a koje tuženi nisu ispoštovali, i da im je takvim postupanjem tuženih prouzrokovana šteta, Okružni privredni sud je zaključio da odredbe protokola nemaju karakter ugovora, jer u njemu nisu jasne, precizirane, odnosno konkretizirane pojedine obaveze ugovornih strana, da apelanti nisu dokazali da su im tuženi prouzrokovali bilo direktnu, bilo indirektnu štetu, niti su ih svojim radnjama spriječili da povećaju svoju imovinu (izgubljena dobit), pa je, u skladu sa navedenim odredbama ZOO, odlučio kao u izreci.

13. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 108498 18 Pž od 28. maja 2018. godine žalba apelanata je odbijena i Presuda Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 108498 14 Ps od 7. marta 2018. godine potvrđena. Istom presudom odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanata za naknadu troškova postupka na ime sastavljanja žalbe.

14. Viši privredni sud u obrazloženju presude je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je zaključio da drugoapelant nije aktivno legitimiran u predmetnom postupku, zatim, da protokol nema karakter ugovora, jer njime nisu jasno i precizno konkretizirane obaveze ugovornih strana, odnosno jer protokol, po ocjeni tog suda, više predstavlja smjernice za daljnje konkretiziranje ugovornih obaveza. Viši privredni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se drugotužena obavezala da će osigurati kredit prvoapelantu u maksimalnom iznosu od 11.700.000,00 KM samo ukoliko prvoapelant ispuni svoje obaveze koje propisuju pravila i procedure plasmana drugotužene a koje se odnose na podnošenje zahtjeva, pribavljanje sve potrebne dokumentacije koja je neophodna da bi se kredit odobrio. Stoga, apelanti pogrešno tumače navedenu odredbu protokola na način da se drugotužena potpisivanjem protokola obavezala da će plasirati kredit prvoapelantu u iznosu od 11.700.000,00 KM.

15. Nadalje, Viši privredni sud je istakao da su neosnovani žalbeni navodi apelanata u pogledu zastupanja, jer u punomoći kojom su apelanti opunomoćili Zlatana Romana, advokata iz Sarajeva, da ih zastupa u ovom postupku je još navedeno da su, u slučaju njegove spriječenosti, ovlašteni da ga mijenjaju pojedinačno i samostalno, između ostalih, i Feđa Tihić, advokatski pripravnik iz Sarajeva, pa to što je apelante zastupao Feđa Tihić, koji je, po navodima žalbe, advokat, po ocjeni ovog suda, ne utječe na pravilno zastupanje apelanata i da nisu povrijeđene odredbe u pogledu zastupanja.

16. Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 108498 18 Rev od 16. januara 2019. godine revizija je odbijena.

17. Vrhovni sud je naveo da apelanti izjavljenom revizijom osporavaju drugostepenu presudu zbog pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilnom primjenom materijalnog i procesnog prava tužbeni zahtjev apelanata odbili kao neosnovan, nalazeći da nisu ispunjeni uvjeti iz odredaba čl. 26, 154. i 155. ZOO za naknadu tražene štete. Također, smatra da je ispravan stav nižestepenih sudova da drugoapelant nije aktivno legitimiran u predmetnom sporu jer nije u materijalnopravnom odnosu sa tuženima i jer svoj tužbeni zahtjev temelji na nerealizaciji ugovora koje je zaključivao sa trećim licima, kao i sa prvoapelantom, pouzdavši se u realizaciju predmetnog protokola, što predstavlja njegov poslovni rizik za koji tuženi ne odgovaraju, te jer sa tuženim nije bio ni u kakvom odnosu, pa i ako je zbog toga pretrpio štetu, Vrhovni sud smatra da naknadu štete eventualno može tražiti samo od prvoapelanta sa kojim je bio u poslovnom odnosu.

18. Također, Vrhovni sud je naveo da se, saglasno odredbi člana 1065. ZOO, banka kao davalac kredita ugovorom o kreditu obavezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez namjene, a korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobijeni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. Ugovor o kreditu mora biti sklopljen u pismenoj formi (član 1066. stav 1. ZOO) i njime se utvrđuje iznos, te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita (stav 2. iste zakonske odredbe). Iz navedenog, po ocjeni Vrhovnog suda, proizlazi da drugotužena nije mogla samo na osnovu tačke 4. protokola staviti na raspolaganje prvoapelantu iznos od 9.600.000,00 KM, odnosno maksimalno 11.700.000,00 KM na ime kredita, jer takav ugovor nije zaključen između njih. Navedena tačka 4. protokola, a ni ostale odredbe protokola ne sadrže bitne sastojke ugovora o kreditu, jer nije tačno određen iznos kredita (određen raspon od 9.600.000,00 KM do 11.700.000,00 KM), nije utvrđena kamata kao naknada za korištenje kredita, niti su određeni način i vrijeme vraćanja. U skladu sa odredbom člana 26. ZOO, suprotno tvrdnji apelanata, takav ugovor između drugotužene, kao davaoca kredita, i prvoapelanta, kao korisnika, nije ni nastao a time ni obaveza drugotužene da prvoapelantu stavi na raspolaganje bilo koji novčani iznos. Vrhovni sud je dalje naveo da je prvotužena ispoštovala obavezu sadržanu u tački 1. protokola jer nije tražila plaćanje dospjelih poreznih obaveza prije 30. septembra 2012. godine (do kada je važila jednokratna odgoda plaćanja), pa okolnost da je plaćanje ovih obaveza kasnije uslijedilo prinudnim putem i da je time, eventualno, za prvoapelanta nastupila šteta ne čini tužene odgovornim za njenu naknadu.

19. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da su neosnovani revizioni navodi apelanata da je počinjena povreda odredaba parničnog postupka, jer je pojedine radnje u postupku u ime apelanata preduzeo advokat Feđa Tihić bez ovlaštenja. U vezi s tim je ukazao da je nesporno da su apelanti u ovom postupku izdali punomoć za zastupanje advokatu Zlatanu Romanu (koji vrši to zastupanje i piše reviziju). Iz navedene punomoći jasno proizlazi da je, u slučaju njegove spriječenosti, ovlašten da ga mijenja, između ostalih, i Feđa Tihić, advokatski pripravnik iz Sarajeva. Istu takvu punomoć je kasnije (kada je nad prvoapelantom otvoren stečajni postupak) 18. augusta 2016. godine potpisao ovlašteni stečajni upravnik. Dakle, sva komunikacija između suda i apelanata je išla posredstvom opunomoćenika, advokata Zlatana Romana, kako to propisuje odredba člana 340. ZPP, koja govori o dostavljanju pismena u slučaju kada stranka ima opunomoćenika. Svi pozivi za ročišta, kao i odluke suda dostavljeni su ovom advokatu. Dakle, sud na ročište nije pozivao nikoga drugog kao opunomoćenika apelanata, pa ni Feđu Tihića. Kako je poziv uvijek upućen advokatu Zlatanu Romanu, a u punomoći je sadržano ovlaštenje da ga mijenja Feđa Tihić, sud nije imao razloga da sumnja u uredno zastupanje i da traži drugu posebno ovjerenu punomoć (član 308. stav 3. ZPP), odnosno da provjerava da li Feđa Tihić još uvijek radi kao pripravnik u kancelariji advokata Zlatana Romana ili ima neko drugo svojstvo u toj kancelariji (recimo, advokat, kada bi po prirodi stvari - zastupanje apelanata bilo još kvalitetnije). Ovo tim prije što ga je na ta ročišta i mogao uputiti samo taj advokat, jer su njemu dostavljani pozivi. U svakom slučaju apelantima nije onemogućeno učešće u ovom postupku, jer je o svemu uredno obavještavan i u postupku je učestvovao opunomoćenik kojeg su sami imenovali. Ako je nekih propusta u zastupanju apelanata i bilo (a nije), oni se ne mogu pripisati pogrešnom postupanju suda, nego samo ponašanju i djelovanju opunomoćenika apelanata, advokata Zlatana Romana, koji je i ovu reviziju izjavio i koji se ne može koristiti svojim propustima da ishodi ukidanje drugostepene presude. Prema tome, Vrhovni sud smatra da su nižestepeni sudovi, suprotno tvrdnji apelanata, pravilno primijenili odredbe materijalnog prava i procesnog prava kada su zaključili da nema odgovornosti i obaveze tuženih za naknadu tražene štete i da nisu počinili povredu odredaba parničnog postupka na koju ukazuju revizijom. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

20. Apelanti navode da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

21. Povredu navedenih prava apelanti vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Smatraju da tuženi nisu izvršili svoje obaveze preuzete potpisanim protokolom, kojim su, kako navode, bili obavezni da prenesu na račun prvoapelanta iznos od 11.700.000,00 KM a koja sredstva su bila nužna za održavanje proizvodnje, nabavke repromaterijala, isporuku gotovih proizvoda i izmirenje dugova prema dobavljačima i isplatu plaća zaposlenicima prvoapelanta. Također, tvrde da se radilo o obavezujućem konsenzualnom pravnom poslu sa jasnim obavezama svake od ugovornih strana uz utvrđenu ročnost postupanja i nosiocima aktivnosti po pojedinim obavezama. Svojim neočekivanim i nekorektnim postupkom tužene strane su ih, kako ističu, svjesno dovele u stanje koje je direktno utjecalo na otvaranje stečajnog postupka. Stoga, smatraju da se sasvim osnovano postavlja pitanje zašto bi ugovorne strane određivale datum stupanja na snagu protokola, jer su jasno definirale raskidne uvjete u slučaju neispunjenja obaveze jedne ugovorne strane, ukoliko je njihova namjera bila da zaključe akt neobavezujućeg karaktera. Također, ističu da je nejasna i „prima facie“ pravno neutemeljena tvrdnja sudova da protokol ne sadrži jasne i precizno konkretizirane obaveze ugovornih strana, jer, kako navode, odredbe protokola sačinjenog između parničnih stranaka sadrže jasne, moguće, dopuštene i određene prestacije koje su u granicama prinudnih propisa, javnog poretka i dobrih običaja, te su kao takve nedvosmisleno pravno obavezujućeg karaktera.

22. Apelanti, također, smatraju da su nižestepeni sudovi bili dužni, primarno po službenoj dužnosti a potom i postupanjem po izjavljenoj žalbi i reviziji apelanata, utvrditi povrede odredaba parničnog postupka u dijelu koji se odnosi na zastupanje Feđe Tihića tokom trajanja postupka. U vezi s tim, ukazuju na imperativnu odredbu iz tačke 8. sadržane u članu 209. ZPP koja ukazuje na neovlašteno zastupanje apelanata od advokata Feđe Tihića o čemu je prvenstveno drugostepeni sud, shodno odredbi člana 221. ZPP, morao voditi računa ex officio. Naime, smatraju da je sud dužan da u toku cijelog postupka, uključujući i postupak po žalbi, pazi da li je lice koje se pojavljuje kao opunomoćenik ovlašćeno za zastupanje, a da je u konkretnom slučaju čak i Vrhovni sud verificirao evidentne propuste nižestepenih redovnih sudova.

b)Odgovori na apelaciju

23. Vrhovni sud navodi da je donio zakonitu odluku i da su navodi apelanata neosnovani. Ovaj sud ističe da u cjelini ostaje kod činjeničnih i pravnih zaključaka navedenih u obrazloženju pobijane presude u kome su, kako navodi, sadržani i odgovori na pitanja kojim se ponovo bavi apelacija. Dakle, smatra da osporenom odlukom nisu povrijeđena prava apelanata zagarantirana Ustavom, kao ni prava utvrđena Evropskom konvencijom.

24. Viši privredni sud, također, ističe da je u svojoj odluci dao jasno i detaljno obrazloženje kojim dokazima je poklonio vjeru i zbog kojih razloga, a kojim nije, te da se pozvao na materijalno pravo zbog čega navode apelanata smatra neosnovanim.

25. Okružni privredni sud navodi da u postupku pred ovim sudom nije učinjena nijedna povreda prava koja pripadaju strankama u postupku, a na koje povrede se pozivaju apelanti, te da je odluka ovog suda donesena u skladu sa zakonom.

26. Prvotužena smatra da su apelacioni navodi neosnovani, te da osporenim odlukama nije povrijeđen niti jedan član Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije i njenih protokola.

27. Drugotužena, također, smatra da su navodi apelanata neosnovani i predlaže da se apelacija odbije.

V.Relevantni propisi

28. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Kad je ugovor zaključen Član 26.

Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.

Osnovi odgovornosti Član 154.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

(2) Za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Šteta Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Član 1065.

Ugovorom o kreditu banka se obavezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vreme, za neku namenu ili bez utvrđene namene, a korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobijeni iznos novca vrati u vreme i na način kako je utvrđeno ugovorom.

Forma i sadržina Član 1066 (1) Ugovor o kreditu mora biti sačinjen u pismenoj formi.

(2) Ugovorom o kreditu utvrđuju se iznos, kao i uslovi davanja, korišćenja i vraćanja kredita.

29. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUS RS, 45/09 - OUS RS, 49/09 i 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 209. stav (2) tačka 8.

(2.) Povreda odredaba parničnog postupka uvijek je od uticaja za donošenje zakonite i pravilna presude, u slučajevima:

8)ako je u postupku kao tužilac i tuženi učestvovalo lice koje ne može biti stranka u postupku ili ako stranku koja je pravno lice nije zastupalo ovlašteno lice, ili ako parnično nesposobnu stranku nije zastupao zakonski zastupnik, odnosno punomoćnik stranke nije imao potrebno ovlaštenje za vođenje parnice ili za pojedine radnje u postupku, ako vođenje parnice, odnosno obavljanje pojedinih radnji nije bilo naknadno odobreno, Član 306.

Advokat kojem je stranka izdala punomoć može, uz izričito ovlaštenje stranke, zamjenjivati drugi advokat, a pred sudom prvog stepena i stručni suradnik za pravne poslove i advokatski pripravnik koji su kod njega uposleni.

Član 340.

Kad stranku zastupa zakonski zastupnik, odnosno punomoćnik, dostavljanje se vrši zakonskom zastupniku, odnosno punomoćniku.

Kad državni organi ili pravna lica za svog punomoćnika odrede lice koje je njihov radnik, dostavljanje se može izvršiti i u skladu sa odredbom člana 339.

stav 2.

Ako stranka ima više zakonskih zastupnika, odnosno punomoćnika, dovoljno je da se dostavljanje izvrši jednom od njih.

Dostavljanje advokatu kao punomoćniku može se izvršiti i predajom pismena licu koje je zaposleno u njegovoj advokatskoj kancelariji.

VI.Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 108498 18 Rev od 16. januara 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 11. februara 2019. godine a apelacija je podnesena 1. aprila 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

34. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

36. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

37. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je predmetni parnični postupak pokrenut radi naknade štete i isplate duga. Dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

38. Apelanti, u suštini, smatraju da se osporena presuda temelji na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza, proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, jer je odbijen njihov tužbeni zahtjev za naknadu štete uzrokovane nepostupanjem tuženih u skladu sa potpisanim protokolom. Apelanti, također, tvrde da su sudovi bili dužni utvrditi povrede odredaba parničnog postupka u dijelu koji se odnosi na njihovo zastupanje tokom trajanja postupka.

39. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

40. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.

41. U okolnostima konkretnog predmeta Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude slijedi da je pravilan stav nižestepenih sudova da drugoapelant, koji svoj tužbeni zahtjev temelji na nerealizaciji ugovora koji je zaključivao sa trećim licima, kao i sa prvoapelantom, pouzdavši se u realizaciju predmetnog protokola, nije aktivno legitimiran u predmetnom sporu, jer nije u materijalnopravnom odnosu sa tuženima. Nadalje, Ustavni sud uočava da iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi da odredbe protokola nemaju karakter ugovora, jer u njemu nisu jasne, precizirane, odnosno konkretizirane pojedine obaveze ugovornih strana, te da apelanti nisu dokazali da su im tuženi prouzrokovali bilo direktnu, bilo indirektnu štetu, odnosno da nisu ispunjeni uvjeti iz odredaba čl. 26, 154. i 155. ZOO za naknadu tražene štete. Dovodeći u vezu navedene odredbe ZOO sa odlučenjem redovnih sudova i obrazloženjem koje su u vezi s tim dali, Ustavni sud, suprotno navodima apelanata, ne nalazi elemente proizvoljnosti u postupanju redovnih sudova.

42. Nadalje, Ustavni sud ne može prihvatiti kao opravdane ni prigovore koji se odnose na zastupanje, jer je Vrhovni sud (vidi tačku 20. ove odluke) jasno naveo zbog kojih razloga su neosnovani revizioni navodi apelanata da je počinjena povreda odredaba parničnog postupka, jer je pojedine radnje u postupku u ime apelanata preduzeo advokat Feđa Tihić bez ovlaštenja.

43. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanata da su sudovi svojim odlučenjem izašli iz okvira ustavne i zakonske nadležnosti u pogledu ključnih činjenica, te primjene relevantnih zakonskih odredaba procesnog i materijalnog karaktera na štetu apelanata.

44. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelacije u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

45. Apelanti, također, smatraju da im je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelacione tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje su apelanti istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Vrhovnog suda nije došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je obrazloženje presude Vrhovnog suda jasno i argumentirano, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, odnosno kada ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da je u postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, da su proizvoljno ocijenjeni dokazi, te da je proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo.

47. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se navodi o povredi tog prava zasnivaju na navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nema proizvoljnosti u tom pogledu.

48. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1449/19 (ENERGOINVEST Rasklopna oprema a.d… | Sudska praksa | Aktio