Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4203/19 (M. P.)
Odluka donesena 12. 01. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Disciplinska mjera
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Otkaz
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4203/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine, u predmetu broj AP-4203/19, rješavajući apelaciju Milenka Predojevića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milenka Predojevića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Prijedoru broj 77 0 Rs 067833 17 Rsž 2 od 25. januara 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 Rs 067833 15 Rs od 24. juna 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milenko Predojević (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Gordan Jovišević, advokat iz Banjaluke, podnio je 31. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 77 0 Rs 067833 19 Rev od 23. jula 2019. godine, Presude Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 Rs 067833 17 Rsž 2 od 25. januara 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 Rs 067833 15 Rs od 24. juna 2016. godine.
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-571/19 od 17. jula 2019. godine, u odnosu na predmet broj AP-1779/19, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je podnio apelant protiv Presude Okružnog suda broj 77 0 Rs 067833 17 Rsž 2 od 25. januara 2019. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnoga suda revizija odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatira da je revizija u ovome slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Presudom Osnovnog suda broj 77 0 Rs 067833 15 Rs od 24. juna 2016. godine odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se ponište kao nezakoniti akti „ArcelorMittala Prijedor“ d.o.o. Prijedor (u daljnjem tekstu: tuženi), bliže označeni u izreci presude, te da se slijedom toga naloži tuženom da apelanta vrati na radno mjesto koje je obavljao prije prestanka radnog odnosa ili da ga rasporedi na drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i položaju. Također, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta da se slijedom navedenog obaveže tuženi da mu isplati, na ime neisplaćenih, a dospjelih plata i regresa za određene vremenske periode određene novčane iznose, kao i da izvrši uplatu doprinosa za apelanta iz penzijskog osiguranja na osnovicu visine plate za njegovo radno mjesto, za svaki mjesec pojedinačno počev od februara 2015. godine pa do povratka apelanta na rad, ili sve do konačne isplate, te da mu naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom, sve bliže označeno u izreci presude. Najzad, obavezan je apelant da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu bliže označenom u izreci presude.
4. Osnovni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, naveo da je predmet spora u ovoj pravnoj stvari zahtjev apelanta za zaštitu prava iz radnog odnosa, tj. odlučivanje o zakonitosti odluke o prestanku radnog odnosa apelantu zbog teže povrede radne obaveze, a time i odlučivanje o vraćanju apelanta na poslove i radne zadatke koje je obavljao prije prestanka radnog odnosa i naknadi štete zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa. Nadalje, ukazano je da je nesporno među parničnim strankama da je apelant bio radnik tuženog, te da mu je radni odnos prestao zbog teže povrede radne obaveze 16. januara 2015. godine. Također, navedeno je da je odlukom disciplinske komisije tuženog utvrđeno da je apelant počinio težu povredu radne obaveze tako što je 4. decembra 2014. godine nezakonito raspolagao sredstvima poslodavca, na način da je u žuti kanister, za koji je znao da se ne smije koristiti, bez usmenog ili pismenog naloga neposredno nadređenog, izvršio istakanje nafte iz hidrauličnog bagera, što je protivno internim normativnim aktima poslodavca, čime je lišio određene količine nafte rukovatelja bagera, te na taj način zasnovao sopstvenu nezakonitu državinu.
5. S druge strane, Osnovni sud je istakao da se spornim ukazuje među parničnim strankama da li je apelant učinio povredu radne obaveze koja mu je stavljena na teret, odnosno da li je navedena odluka kojom mu je izrečen prestanak radnog odnosa zbog teže povrede radne obaveze, donesena u skladu sa zakonom, te time i osnovanost zahtjeva za vraćanje apelanta na rad i isplatu izgubljene zarade. Shodno tome, Osnovni sud je citirao relevantne odredbe Zakona o radu i naveo da je odgovornost za povrede radne obaveze iz ugovora o radu od strane radnika propisana relevantnim odredbama Zakona o radu i Pravilnika o radu tuženog (u daljnjem tekstu: Pravilnik), kojim je propisana vrsta povreda radnih obaveza, nadležni organ za vođenje disciplinskog postupka i donošenje odluke o otkazu ugovora o radu, kao i vrste sankcija za učinjene lakše i teže povrede radnih obaveza. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je istakao da po ocjeni tog suda proizilazi da je apelant počinio težu povredu radne obaveze koja mu se stavlja na teret, jer je utvrđeno da je nezakonito raspolagao sredstvima poslodavca, iz čega proizilazi da je počinio povredu radne dužnosti koja mu se stavlja na teret, nesavjesno izvršavanje radnih dužnosti, odnosno nezakonito raspolaganje materijalnim sredstvima, što je obilježje povrede radne obaveze iz relevantne odredbe Pravilnika.
6. Nadalje, Osnovni sud je istakao da navode apelanta, da navedenim postupanjem nisu nastupile štetne posljedice za poslodavca, ne može prihvatiti. Naime, istaknuto je da su navedene radnje imale štetne posljedice za tuženog, jer, s obzirom na prirodu djelatnosti tuženog, i male količine otuđenog goriva i maziva, mogu dovesti do čestog i masovnog takvog ponašanja, odnosno dovesti do širenja nediscipline i time izazvati ozbiljne posljedice koje se mogu odraziti na sveukupno poslovanje tuženog. Isto tako, ukazano je da postupanje suprotno propisima tuženog samo po sebi predstavlja povredu radne obaveze za koju se može izreći mjera prestanak radnog odnosa, te pri tome nije bitno što ovakvim postupanjem apelanta nije nastupila materijalna šteta za tuženog, jer povreda radne obaveze koja je apelantu stavljena na teret nije uslovljena nastankom štete i njenom visinom. Dakle, Osnovni sud je naveo da uzimajući u obzir težinu povrede radne obaveze, okolnosti pod kojima je učinjena-svjesno i namjerno, kao i prirodu djelatnosti tuženog, te okolnosti, opravdavaju izricanje disciplinske mjere prestanak radnog odnosa.
7. Najzad, istaknuto je da su na osnovu svega navedenog osporene odluke tuženog o otkazu ugovora o radu apelantu zakonite, pa je odlučeno kao u izreci presude. S obzirom da je neosnovan zahtjev apelanta za poništenje osporenih odluka o raskidu ugovora o radu, to su i zahtjev za naknadu štete na ime izgubljene zarade zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa i zahtjev za vraćanje na posao neosnovani. Naime, istaknuto je da poništenjem odluke poslodavca nastaje osnov za naknadom štete u vidu izgubljene zarade i vraćanje radnika na posao. Kako se ovaj osnov u konkretnom slučaju nije ostvario, to je odbijen i zahtjev apelanta za naknadu štete zbog izgubljene zarade i zahtjev za vraćanje na posao.
8. Presudom Okružnog suda broj 77 0 Rs 067833 17 Rsž 2 od 25. januara 2019. godine žalba apelanta je odbijena i potvrđena je prvostepena presuda. Također, odbijen je zahtjev apelanta za naknadu troškova sastava žalbe u novčanom iznosu bliže označenom u izreci presude.
9. Okružni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, istakao da očiglednim nerazumijevanjem prirode disciplinske odgovornosti žalba istrajava na tvrdnji da je za postojanje povrede radne obaveze potrebno utvrditi postojanje materijalne štete kao posljedice te povrede. Naime, ukazano je da je u tom pogledu prvostepeni sud pravilno utvrdio da postojanje povrede radne obaveze nije uslovljeno postojanjem materijalne štete i njenom visinom, te da se štetne posljedice apelantovog ponašanja ogledaju upravo u kršenju radne discipline. U vezi s tim, navedeno je da strogost disciplinske odgovornosti, zbog suštine masovnog rada u preduzećima, omogućava kažnjavanje i za djelo iz koga ne proizlazi nikakva šteta. Nadalje, ukazano je da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da je apelant povredu radne obaveze učinio svjesno i namjerno, te da je njegova krivica utvrđena u disciplinskom postupku, pa se žalbeni navodi da krivicu radnika nisu utvrđivali niti disciplinska komisija, odnosno, direktor, niti sud, ukazuju neosnovanim.
10. Isto tako, Okružni sud je istakao da u okviru žalbenih navoda o izrečenoj disciplinskoj mjeri, žalba insistira na povredama relevantnih odredbi Pravilnika. Shodno tome, ukazano je da prije svega valja reći da sud nije ovlašten ispitivati cjelishodnost izrečene disciplinske mjere, niti je ovlašten da preinačava ili odlaže izrečenu disciplinsku mjeru. Naime, navedeno je da u situaciji u kojoj Pravilnik daje mogućnost da se umjesto otkaza ugovora o radu izrekne neka druga blaža mjera, isključivo je ovlaštenje poslodavca da izvrši izbor te mjere. Kako je disciplinska komisija utvrdila da je apelant povrijedio više odredaba Zakona o radu i internih normativnih akata, da je povreda izvršena svjesno i voljno, te da se osnovano može zaključiti da je dalji rad apelanta nemoguć, to je i izrekla mjeru otkaza ugovora o radu. Prema tome, istaknuto je da navedena odluka sadrži i obrazloženje okolnosti koje su bile opredjeljujuće za izricanje otkaza ugovora o radu, a propust disciplinske komisije da konstatuje postojanje odnosno nepostojanje olakšavajućih okolnosti na strani radnika ne čini odluku nezakonitom. Dakle, pravilno je prvostepeni sud našao da su osporene odluke tuženog zakonite.
11. Rješenjem Vrhovnog suda broj 77 0 Rs 067833 19 Rev od 23. jula 2019. godine odbačena je revizija apelanta izjavljena protiv drugostepene presude, kao nedozvoljena. U obrazloženju rješenja je navedeno da je vrijednost revizijom pobijanog dijela pravosnažne odluke nesumnjivo manja od zakonom propisanog novčanog cenzusa za dozvoljenost revizije (30.000,00 KM), radi čega se izjavljena revizija, saglasno odredbi člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), ukazuje nedozvoljenom. Također, istaknuto je da se predmetnom revizijom u suštini obrazlažu razlozi za izjavljivanje revizije sadržani u odredbama člana 240. st. 1. i 2. ZPP, radi čega nema uslova za izuzetno dozvoljavanje revizije iz člana 237. st. 3. i 4. ZPP.
12. U predmetnoj apelaciji, apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno procesno pravo i materijalno pravo-ZPP, Zakon o radu i Pravilnik. U vezi s tim, apelant tvrdi da odredbe čl. 8. i 191. stav 4. ZPP obavezuju sud da navede sve dokaze i da ocjenu tih dokaza, međutim, drugostepeni sud nije savjesno i brižljivo cijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Nadalje, apelant tvrdi da je paušalan stav suda da svako kršenje pravila ima za posljedicu širenje nediscipline i loše utiče na radnike, te da je takav stav suda zasnovan suprotno relevantnim odredbama ZPP i ne može predstavljati valjano obrazloženje niti zaključak suda kojim je utvrđeno postojanje posljedice za konkretne radnje apelanta. Također, apelant navodi da sud neosnovano ističe da postupanje suprotno propisima tuženog samo po sebi predstavlja povredu radne obaveze za koju se može izreći mjera prestanak radnog odnosa, te da pri tome nije bitno što takvim postupanjem apelanta nije nastupila materijalna šteta za tuženog, jer povreda koja je apelantu stavljena na teret nije uslovljena nastankom štete i njenom visinom. U vezi s tim, apelant ukazuje da sud zanemaruje odredbu člana 98. Zakona o radu, kojom je, između ostalog, definisana teža povreda radne obaveze i uslovi za njeno ispunjenje, a što u konkretnom slučaju nije bilo ispunjeno u radnjama apelanta. Isto tako, apelant navodi da je postojanje njegove krivice i njeno utvrđivanje direktno povezano sa postojanjem ili nepostojanjem štete i njenim utvrđivanjem, pa kako sud nije utvrdio nijednu od tih činjenica, to je i presuda nezakonita. Najzad, apelant u pogledu izrečene disciplinske mjere insistira na povredi relevantnih odredbi Pravilnika. Relevantni propisi
13. Zakon o radu (''Službeni glasnik Republike Srpske'', broj 55/07 – Prečišćen tekst), u relevantnom dijelu glasi:
Član 97. stav 1.
1. Radnik je dužan da se na radu pridržava obaveza propisanih zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, i da svoje radne obaveze izvršava na način kojim neće onemogućavati ili ometati druge radnike u izvršavanju njihovih radnih obaveza.
Član 98. stav 1.
1. Težom povredom radnih obaveza smatra se takvo ponašanje radnika na radu ili u vezi sa radom kojim se nanosi ozbiljna šteta interesima poslodavca, kao i ponašanje radnika iz koga se osnovano može zaključiti da dalji rad radnika kod poslodavca ne bi bio moguć.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
16. Ustavni sud nalazi da povredu ustavnih prava apelant, u suštini, nalazi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni procesnog prava i materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
17. Ustavni sud nalazi da je u postupku apelant odbijen sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio, između ostalog, da se ponište kao nezakoniti akti tuženog, da se naloži tuženom da ga vrati na radno mjesto koje je obavljao prije prestanka radnog odnosa ili da ga rasporedi na drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i položaju, da mu tuženi isplati neisplaćene, a dospjele plate i regrese, kao i da izvrši uplatu doprinosa za apelanta iz penzijskog osiguranja na osnovicu visine plate za njegovo radno mjesto, sve bliže označeno u izreci presude. Ustavni sud smatra da su, suprotno navodima apelanta, Osnovni sud i Okružni sud u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje u kojima ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević