Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4136/20 (M. R.)

Odluka donesena 22. 12. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Dioničar
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4136/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 12. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. prosinca 2020. godine, u predmetu broj AP-4136/20, rješavajući apelaciju Miroslava Rogića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Miroslav Rogić protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 126823 20 Rev od 16. listopada 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Miroslav Rogić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupaju Ranko Dukić i Tanja Dukić Čičić odvjetnici iz Banjaluke, podnio je 16. studenog 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 126823 20 Rev od 16. listopada 2020. godine.

2. Osporenom odlukom Vrhovnog suda, usvojene su revizije tuženog („Toplana“ a.d. Banja Luka) i umješača na strani tuženog (Grad Banjluka), te su presude drugostupanjskog i prvostupanjskog ukinute i apelantova tužba je odbačena (traženo da se poništi odluka skupštine dioničara tuženog od 14. prosinca 2017. godine o prijenosu dionica manjinskih dioničara na otkupitelja (umješača) kao nezakonita).

3. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da je prvostupanjski sud u provedenom dokaznom postupku utvrdio da je u vrijeme zakazivanja i održavanja sporne vanredne skupštine dioničara apelant bio dioničar tuženog. Dalje je naveo da je odluku o sazivu vanredne sjednice skupštine dioničara donio Nadzorni odbor, a iz odluke je proizlazio dnevni red navedene vanredne sjednice za razmatranje i usvajanje odluke o prenosu dionica manjinskih dioničara na umješača. Postupajući po apelantovoj tužbi u predmetnom postupku prvostupanjski sud je utvrdio (a drugostupanjski sud prihvatio utvrđenje prvostupanjskog suda) da skupština tuženog nije sazvana na zakonom propisani način. Vrhovni sud je naveo da odluke nižestupanjskih sudova nisu utemeljene u zakonu. U pogledu toga, naveo je da je tuženi tužbu (kao i umješač) osporavao navodima da je apelantova tužba neblagovremena i da je apelant izgubio pravo na sudsku zaštitu. Takav prigovor su nižestupanjski sudovi cjenili neosnovanim pozivom na odredbu članka 297. stav

2. Zakona o privrednim društvima. Vrhovni sud je naveo da je odluka Skupštine dioničara, čije poništenje se u ovoj parnici traži (da se prinudno otkupe dionice svih preostalih manjinskih dioničara društva) donesena na prijedlog umješača, koji ima dionice koje predstavljaju najmanje 90% osnovnog kapitala društva (kontrolni dioničar), primjenom odredbe članka 438. Zakona o privrednim društvima. S tim u svezi, naveo je da je izmjenama i dopunama Zakona o privrednim društvima, koje su stupile na snagu 2011. godine, pored izmjene odredbe članka 438. Zakona o privrednim društvima (postotak dionica otkupitelja odnosno kontrolnog dioničara od 95% smanjen na 90%), su dodati novi članci 438 a) do 438 d). Tim odredbama zakona se određuje način određivanja visine naknade koja se treba isplatiti manjinskim dioničarima, način pripreme Skuštine dioničara u čiji je dnevni red uvršten prijedlog odluke o prenosu dionica na kontrolnog dioničara, registracija odluke o prijenosu dionica i pravne posljedice registracije, ali se određuje i drugačiji rok za podnošenje tužbe sudu, u odnosu na opće odredbe o o ništavosti i pobijanju odluka Skupštine dioničara. Naime, ukazao je da je odredba članka 438 g) stavak 1. Zakona o privrednim društvima (kojom je propisano da izuzetno od odredaba ovog zakona o pobijanju odluka skupštine društva rok za pobijanje odluke o prenosu akcija na kontrolnog akcionara je 30 dana od dana donošenja te odluke) relevantna za ocjenu blagovremenosti podnesene tužbe. Budući da je sporna odluka donesena na skupštini 14. prosinca 2017. godine, a predmetna tužba sudu podnesena dana 5. veljače 2018. godine, Vrhovni sud je naveo da je tužba podnesena po proteku zakonom propisanog roka. Pri tome je naveo da je rok prekluzivan, a o njemu sud vodi računa po službenoj dužnosti. Apelacioni navodi

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je redoviti sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno pogrešnom primjenom materijalnog prava povrijedio apelantovo pravo na pristup sudu. Osim toga, apelant ističe da sud nije obrazložio odluku.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Apelant, u suštini, smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pristup sudu, kao segment prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na tumačenje Europskog suda prema kojem je u članak 6. stavak 1. Europske konvencije ugrađeno "pravo na sud", a jedan vid toga prava je pravo na pristup sudu, to jest pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim stvarima. Europski sud je ukazao da ovo pravo ne obuhvaća samo pravo pokretanja postupka, već i pravo na "rješavanje" spora od strane suda. Također, Europski sud je ukazao da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva se kako su ona dopuštena jer pravo na pristup sudu po samoj svojoj prirodi zahtijeva da ga uredi država. U tom pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene, iako konačnu odluku o poštovanju zahtjeva iz Europske konvencije donosi sud. Sud se mora uvjeriti da primijenjena ograničenja ne ograničavaju niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sama bit prava. Nadalje, ograničenje neće biti u skladu s člankom 6. stavak 1. ako ne teži legitimnom cilju i ako ne postoji razumni odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi Europski sud, Stubbings i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. listopada 1996. godine, Izvještaj o presudama i odlukama 1996-IV, stav 50; i, mutatis mutandis, Lončar protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 15835/08, presuda od 25. veljače 2014. godine, stavak 37.).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge zbog čega u predmetnom postupku nisu bili ispunjeni uslovi za meritorno rješavanje konkretne pravne stvari, tako da Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju tog suda. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pristup sudu, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4136/20 (M. R.) | Sudska praksa | Aktio