Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4332/20 (R. H.)
Odluka donesena 22. 12. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Izmakla dobit(dobitak)
- Djelotvoran pravni lijek
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Naknada štete
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4332/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2020. godine, u predmetu broj AP-4332/20, rješavajući apelaciju koju je podnijela Ramiza Husić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Ramiza Husić protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 P 037210 19 Gž od 28. oktobra 2020. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj 23 0 P 037210 17 P od 31. oktobra 2019.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ramiza Husić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Velike Kladuše, koju zastupa Mirsada Bašić advokat iz Velike Kladuše, podnijela je 30. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 P 037210 19 Gž od 28. oktobra 2020. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj 23 0 P 037210 17 P od 31. oktobra 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obavezan je prvotuženi (,,Bašo“ d.o.o. Velika Kladuša) da apelantici na ime naknade stvarne štete u podizanju zasada malina i vraćanja zemljišta u prvobitno stanje prije podizanja zasada isplati iznos od 4.165,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u preostalom dijelu odbijen tužbeni zahtjev apelantice za naknadom stvarne štete. Također, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice za naknadom stvarne štete u odnosu drugotuženog (TUD ,,Heko“ d.o.o. Bugojno). Osim toga, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice da se obavežu tuženi da apelantici na ime naknade izmakle koristi očekivane od uroda maline za period od 2017. do 2023.godine solidarno isplate iznos od 25.725,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je apelantica sa prvotuženim zaključila ugovor o zajedničkoj uslužnoj proizvodnji maline 1. jula 2015.godine, da je od prvotuženog kupila 3000 komada sadnica maline sorte ,,Polka“ i platila prvotuženom kupoprodajnu cijenu, te da se ovim ugovorom obavezala da će ubrane plodove maline isporučivati prvotuženom narednih osam godina. Prvotuženi je sadnice maline nabavio od drugotuženog, koji se bavi proizvodnjom maline i koji je direktno isporučio sadnice apelantici. Apelantica je godinu dana od dana sadnje primijetila razliku u sadnicama, te o tome obavijestila prvotuženog (u malinjaku je bilo oko 30-35% sadnica druge vrste maline a ne sorte ,,Polka“). Prvotuženi je obavijestio drugotuženog o ovim okolnostima, nakon čega je prvotuženi apelantici uputio 3000 komada drugih sadnica sorte ,,Polka“, ali je apelantica odbila primiti te sadnice. Apelantica je u 2016.godini ubrane plodove maline isporučila prvotuženom i ostvarila naknadu u iznosu od 17.340,98 KM. Kantonalni sud je naveo da apelantica štetu (član 155. Zakona o obligacionim odnosima) potražuje po osnovu ugovorne odgovornosti, pa kako apelantica sa drugotuženim nije bila u ugovornom odnosu, to na strani drugotuženog ne može postojati odgovornost za štetu apelantici koju je eventualno pretrpjela, zbog čega je tužbeni zahtjev apelantice u odnosu na drugotuženog odbijen. Dalje je naveo da je apelantica dokazala da je zaključila ugovor o kupoprodaji malina s prvotuženim, da prvotuženi nije isporučio maline koje su bile predmet ugovora. Dakle, apelantica je pretrpjela materijalnu štetu za koju je odgovoran prvotuženi po osnovu nekvalitetnog izvršenja ugovorne obaveze. Međutim, apelantica je na nastavku ročišta za glavnu raspravu povećala postojeći tužbeni zahtjev tako što je na ime stvarne štete umjesto iznosa od 4.165,00 KM zatražila isplatu iznosa od 11.850,00 KM, a nije se radilo o preinačenju tužbe zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe (član 56. stav 2. Zakona o parničnom postupku; u daljnjem tekstu: ZPP). Apelantica je već u momentu podnošenja tužbe znala da je za podizanje zasada maline imala izdatak od 11.900,00 KM, ali je prvobitnim tužbenim zahtjevom zatražila isplatu iznosa od 4.165,00 KM, pa se ne može smatrati da apelantica bez svoje krivnje nije mogla tužbu preinačiti ranije, već, naprotiv, krivnjom apelantice tužba nije preinačena ranije. Budući da apelantica nije dokazala da bez svoje krivnje nije mogla tužbu preinačiti ranije, to nisu bili ispunjeni zakonski uslovi da sud dozvoli preinaku tužbe u smislu člana 57. stav 4. ZPP-a, pa je tužbeni zahtjev apelantice za naknadu stvarne štete iznad iznosa od 4.165,00 KM odbijen. Apelantici pripada zakonska zatezna kamata za materijalnu štetu počev od dana podnošenja tužbe sudu, jer je podnošenjem tužbe pozvala prvotuženog da joj štetu naknadi, pa kako je tužba podnesena 7. februara 2017.godine, to je od tog datuma apelantici dosuđena zakonska zatezna kamata na iznos dosuđene štete. Također, Kantonalni sud je naveo da je prvtuženi preduzeo sve radnje da ne dođe do štete u obliku izgubljene dobiti, jer je odmah u 2016. godini, kada mu je apelantica prigovorila na kvalitet malina, a nako što je stručno lice ustanovilo da maline nisu sve iste sorte, dovezao apelantici u zamjenu drugih 3000 komada maline, a što je apelantica odbila primiti. Tako je apelantica odmah 2016. godine bila u mogućnosti da od prvotuženog primi druge sadnice koje je mogla da zasadi u jesen i već bi 2017.godine mogla da ostvari isti prinos malina sa malinjaka, pa kako je odbila primiti nove sadnice, to je apelantica kriva što u budućim godinama ne može ostvarivati prihod. Dakle, apelantica nije dokazala da je radnjom ili propuštanjem prvotuženog spriječeno ostvarenje dobiti apelantice, zbog čega je tužbeni zahtjev za naknadu štete na ime izgubljene dobiti odbijen.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantica navodi da „sud na štetu apelantice sud zaključuje da je apelantica odmah mogla zasaditi maline i uživati prihod 2017. godine, jer angažman apelantice u 2016. godini, u mjeri kako to istu obavezuje sud, nije bio moguć ni novčano, a ni fizički i psihički“. Također, apelantica navodi da je drugostepeni sud proizvoljno primijenio član 277. Zakona o obligacionim odnosima kada je odredio da apelantica na dosuđeni iznos štete ima prava na zakonsku zateznu kamatu od dana podnošenja tužbe. Apelantica navodi i da je drugostepeni sud proizvoljno odbio tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog, budući da je upravo drugotuženi isporučio sadnice maline apelantici sa nedostatkom.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, imajući u vidu da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima i Zakona o parničnom postupku, u osporenoj odluci dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, Ustavni sud ne nalazi da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević