Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3314/19 (B. I.)
Odluka donesena 22. 12. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Neovlašteno lice
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zakup
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3314/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2020. godine, u predmetu broj AP-3314/19, rješavajući apelaciju koju je podnio Božo Ilić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka d) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Božo Ilić protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 Ip 021543 19 Pž 7 od 27. juna 2019. godine, zato što ju je podnijelo neovlašćeno lice.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Božo Ilić zbog „neodlučivanju o prigovoru trećeg lica od 23. decembra 2016. godine“, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Božo Ilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubinja, podnio je 16. avgusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 0 Ip 021543 19 Pž 7 od 27. juna 2019. godine i zbog „neodlučivanju o prigovoru trećeg lica od 23. decembra 2016. godine“.
Uvodne napomene
2. Rješenjem o izvršenju Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 0 Ip 021543 11 Ip od 11. februara 2011. godine dozvoljeno je izvršenje predloženo od strane Nove banke a.d. Banjaluka, na osnovu vjerodostojne isprave mjenice sa protestom, protiv MP "Šamot RS" d.o.o. Sokolac (u daljnjem tekstu: izvršenik) radi naplate novčanog potraživanja u iznosu od 40.730,67 KM, prodajom izvršenikovih nekretnina, te su predmetnom izvršnom postupku kao tražioci izvršenja naknadno pristupili Addiko Bank a.d. Banjaluka i N.K.
3. Apelant je, nakon prvog ročišta za prodaju izvršenikovih nekretnina, izjavio prigovor protiv rješenja o izvršenju navodeći da je izvršenje nemoguće iz razloga što je apelant sa izvršenikom 30. juna 2013. godine zaključio ugovor o preuzimanju potraživanja, prilažući ugovor o zakupu i sporazum o preuzimanju potraživanja od navedenog datuma.
4. Osnovni sud je Rješenjem broj 89 0 Ip 021543 14 Ip 2 od 5. avgusta 2014. godine odbio apelantov prigovor i odlučio da se rješenje o izvršenju održava na snazi u cjelosti.
5. Na dugom ročištu za prodaju održanom 19. juna 2015. godine izvršenikove nekretnine prodate su Hypo Alpe Adria Bank a.d. Banjaluka (Addiko Bank a.d. Banjaluka), kao najpovoljnijem ponuđaču, i dosuđene rješenjem o dosudi od 15. marta 2016. godine.
6. Apelant je 23. decembra 2016. godine podnio prigovor protiv rješenja o izvršenju od 11. februara 2011. godine i rješenja o dosudi od 15. marta 2016. godine navodeći ponovo da je izvršenje na izvršenikovim nekretninama nemoguće zbog postojanja ugovora o zakupu od 30. juna 2013. godine, kao i zbog toga što je sa izvršenikom 20. decembra 2016. godine zaključio predugovor o kupoprodaji nekretnina u izvršenikovom vanknjižnom vlasništvu, a koje su bile predmetom izvršenja.
7. Osnovni sud je donio rješenje o namirenju od 30. juna 2017. godine, koje je povodom žalbi Addiko bank a.d. Banjaluka i izvršenika, rješenjem Okružnog suda od 2. oktobra 2017. godine ukinuto i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.
8. U ponovnom postupku Osnovni sud je donio rješenje o namirenju od „5. marta 2019. godine“, koje je povodom žalbi Addiko bank a.d. Banjaluka i izvršenika, rješenjem Okružnog suda od 30. novembra 2018. godine ukinuto i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Osporene odluke
9. Rješenjem o namirenju Osnovnog suda broj 89 0 Ip 021543 14 Ip 2 od 5. marta 2019. godine određeno je da se iz iznosa ukupne kupoprodajne cijene od 202.950,00 KM ostvarene prodajom izvršenikovih nepokretnosti, precizno opisanih u izreci rješenja, namiruju troškovi izvršnog postupka tražilaca izvršenja u precizno navedenim novčanim iznosima i naloženo je Addiko banci a.d. Banjaluka, kao kupcu predmetnih nepokretnosti, da na transakcijske račune ostalih tražilaca izvršenja uplati dosuđene iznose na ime troškova postupka, te dio potraživanja Addiko bank a.d. Banjaluka na ime zakonskih zateznih kamata u precizno navedenim novčanim iznosima, dok potraživanje preostalog iznosa zakonskih zateznih kamata Addiko bank a.d. Banjaluka, potraživanja ostalih tražilaca izvršenja na ime zakonskih zateznih kamata, te potraživanje svih tražilaca izvršenja na ime glavnog duga u cjelosti, nije namireno.
10. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo strukturu troškova izvršnog postupka za svakog tražioca izvršenja, te je, s obzirom da je iznos kupoprodajne cijene dovoljan za potpuno namirenje potraživanja tražilaca izvršenja na ime troškova postupka, odlučio da se troškovi izvršnog postupka tražilaca izvršenja namiruju u potpunom iznosu, primjenom odredbe člana 98. stav 1. tačka 1. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP). Naveo je da je odluku o namirenju Addiko bank a.d. Banjaluka na ime potraživanja zakonskih zateznih kamata donio primjenom odredbe člana 98. stav 2. ZIP, te je odredio da se navedeni tražilac izvršenja namiruje za iznos zakonske zatezne kamate u iznosu od 199.091.00 KM, koji iznos je izračunao odbijanjem od ukupnog iznosa kupoprodajne cijene od „202.930,00 KM“ iznos troškova izvršnog postupka od 3.839,00 KM. S tim u vezi je istakao da Addiko bank a.d. Banjaluka ima prvenstveno pravo namirenja jer je njegovo založno pravo (hipoteka) upisano prije ostalih tražilaca izvršenja, te da stoga potraživanja ostalih tražilaca izvršenja ne mogu imati isti red namirenja u smislu odredbe člana 101. ZIP. U konačnici je naveo da je rješenje donio na osnovu odredbe člana 109. ZIP.
11. Rješenjem Okružnog suda broj 89 0 Ip 021543 19 Pž 7 od 27. juna 2019. godine odbijene su žalbe izvršenika i Addiko bank a.d. Banjaluka i prvostepeno rješenje je potvrđeno.
12. U obrazloženju osporenog rješenja Okružni sud je naveo hronologiju postupanja u predmetnom izvršnom postupku, navedenu u uvodnim napomenama ove odluke, te je istakao da je prvostepeno rješenje pravilno i zakonito što žalbenim navodima nije dovedeno u sumnju. Naveo je da je prvostepeni sud iz iznosa dobijenog prodajom namirio potraživanja tražilaca izvršenja u skladu sa redoslijedom propisanim odredbom člana 98. ZIP, kojom je propisano da se prioritetno namiruju troškovi izvršnog postupka svih tražilaca izvršenja, kao i da se kamate namiruju prije iznosa glavnog potraživanja. Slijedom navedenog je zaključio da su neosnovani žalbeni navodi Addiko banke a.d. Banjaluka da je prvostepeni sud bio u obavezi da iz kupoprodajne cijene prvo namiri glavnicu, a zatim redovnu i zateznu kamatu. Nadalje je naveo da je prvostepeni sud potraživanja svih tražilaca izvršenja utvrdio na osnovu stanja spisa predmeta i specifikacija potraživanja koje su tražioci izvšenja iznijeli na ročištu za diobu kupoprodajne cijene odžanom 16. marta 2018. godine, na kojem ročištu izvršenik nije prisustvovao iako je bio uredno pozvan, slijedom čega je zaključio da prvostepeni sud, suprotno izvršenikovim žalbenim navodima, nije bio u obavezi da mu dostavlja precizirane visine potraživanja tražilaca izvršenja. Pri tome je ocijenio paušalnim izvršenikove navode da potraživanja tražilaca izvršenja nisu pravilno utvrđena, te zaključio da ti navodi nemaju uticaja na drugačiju odluku suda. Okružni sud je u konačnici istakao da je prvostepeni sud u dispozitivu pobijanog rješenja naveo pravilan iznos kupoprodajne cijene predmetnih nekretnina od 202.950,00 KM, te da iznos od 202.930,00 KM koji je pogrešno naveden na drugoj strani obrazloženja prvostepenog rješenja, predstavlja grešku prvostepenog suda prilikom izrade osporenog rješenja koje prvostepeni sud u svako doba može ispraviti, shodno odredbi člana 195. stav 1. Zakona o parničnom postupku.
Apelacioni navodi
13. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant navodi da je 23. decembra 2016. godine izjavio prigovor trećeg lica, o kojem prigovoru nikad nije odlučeno iako je predmetni izvršni postupak okončan. Navodi da su rješenjem o izvršenju i rješenjem o dosudi obuhvaćene i nepokretnosti koje predstavljaju izvršenikovu vanknjižnu svojinu, što smatra povredom odredaba čl. 69, 70. i 113. ZIP. Takođe navodi da je prilikom utvrđivanja vrijednosti nekretnina koje su bile predmet prodaje došlo do povrede odredaba čl. 89, 90. i 130. ZIP, te da je povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu jer je sa izvršenikom 20. decembra 2016. godine zaključio predugovor o kupoprodaji nekretnina u njegovom vanknjižnom vlasništvu, a koje su bile predmetom izvršenja. U konačnici navodi da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku zbog toga što je od izjavljenog prigovora proteklo skoro tri godine, a o njemu nije odlučeno.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka d) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka d) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
d) apelaciju je podnijelo neovlašteno lice;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Neovlašteno lice
15. Ustavni sud zapaža da je apelant podnio apelaciju protiv rješenja Okružnog suda kojim je odlučeno o žalbama izvršenika i Addiko banke a.d. Banjaluka izjavljenim protiv rješenja o namirenju Osnovnog suda od 5. marta 2019. godine. Dakle, u konkretnom slučaju apelaciju je protiv osporene odluke Okružnog suda podnijelo lice o čijem, ranije izjavljenom pravnom lijeku, nije odlučivano osporenom odlukom, zbog čega nije ovlašćeno da u svoje ime apelacijom osporava predmetnu odluku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2582/20 od 27. novembra 2020. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
Dopustivost prima facie
16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
17. Apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno postupali u predmetnom postupku, budući da je predmetni izvršni postupak okončan, a da nisu odlučili o njegovom prigovoru od 23. decembra 2016. godine. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je Osnovni sud Rješenjem broj 89 0 Ip 021543 14 Ip 2 od 5. avgusta 2014. godine odbio apelantov prigovor protiv rješenja o izvršenju od 11. februara 2011. godine (kojim prigovorom je tvrdio da je izvršenje nemoguće iz razloga što je apelant sa izvršenikom 30. juna 2013. godine zaključio ugovor o preuzimanju potraživanja, prilažući ugovor o zakupu i sporazum o preuzimanju potraživanja od navedenog datuma). Ustavni sud nadalje zapaža da je apelant prigovorom datiranim 20. decembra 2016. godine (koji je dostavio u prilogu apelacije), osporavao rješenje o izvršenju od 11. februara 2011. godine i rješenje o dosudi od 15. marta 2016. godine, ponovo tvrdeći da je izvršenje na izvršenikovim nekretninama nemoguće zbog postojanja ugovora o zakupu od 30. juna 2013. godine, kao i zbog toga što je sa izvršenikom 20. decembra 2016. godine zaključio predugovor o kupoprodaji nekretnina u izvršenikovom vanknjižnom vlasništvu, a koje su bile predmetom izvršenja. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je predugovor o kupoprodaji nekretnina u izvršenikovom vanknjižnom vlasništvu, na koji se apelant poziva u prigovoru, zaključen 20. decembra 2016. godine (istog dana kada je apelant izjavio prigovor), dakle, u toku predmetnog izvršnog postupka, kada je već doneseno i rješenje o dosudi nekretnina najpovoljnijem ponuđaču. S obzirom na to, te imajući u vidu da je apelant u prigovoru od 20. decembra 2016. godine ponovio određene navode koje je isticao u ranije podnesenom prigovoru (o kojima je Osnovni sud odlučio), Ustavni sud, sagledavajući postupak u cjelini, smatra da apelant, kao treće lice, u predmetnom izvršnom postupku nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka d) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ju je podnijelo neovlašćeno lice, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević