Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4365/20 (TPD „Vitorog“ A.D. Šipovo)
Odluka donesena 22. 12. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4365/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2020. godine, u predmetu broj AP-4365/20, rješavajući apelaciju koju je podnio TPD „Vitorog“ A.D Šipovo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio TPD „Vitorog“ A.D. Šipovo protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Mals 127036 19 Pž od 15. maja 2020. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Mals 127036 18 Mals od 2. oktobra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. TPD „Vitorog“ A.D. Šipovo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija „PUCAR“ iz Banjaluke, podnio je 1. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Mals 127036 20 Rev od 30. septembra 2020. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Mals 127036 19 Pž od 15. maja 2020. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Mals 127036 18 Mals od 2. oktobra 2019. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-2243/20 od 9. septembra 2020. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Višeg privrednog suda. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 57 0 Mals 127036 20 Rev od 30. septembra 2020. godine revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Višeg privrednog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Mals 127036 18 Mals od 2. oktobra 2019. godine obavezan je apelant da tužiocu (Zajednica etažnih vlasnika „NT-10“ Šipovo), na ime duga (za plaćanje pripadajućeg dijela troškova za održavanje zgrade) plati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, kako je precizirano prvostepenom presudom, te da mu nadoknadi troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu.
4. U obrazloženju osporene presude Okružni privredni sud je naveo da je tužilac izveo dokaz čitanjem potvrde o registraciji Zajednice etažnih vlasnika zgrade na adresi pobliže označenoj prvostepenom presudom, te spiska obveznika po osnovu naknade za održavanje iste stambene zgrade koji je dostavljen od strane Odjeljenja za prostorno uređenje i stambeno komunalne poslove Opštine Šipovo, a na kojem spisku se pod rednim brojem 25. nalazi samoposluga apelanta, te broj i datum rješenja na osnovu kojeg je utvrđena kvadratura prostora koji koristi apelant. Okružni privredni sud je dalje naveo da je tokom postupka izvršen uvid u rješenje navedenog odjeljenja Opštine Šipovo od 3. marta 2008. godine, kojim je tužilac upisan u registar Zajednica etažnih vlasnika, o čemu svjedoči i potvrda o registraciji Ministarstva finansija Republike Srpske od 13. marta 2008. godine. Okružni privredni sud je takođe naveo da je tužilac, u skladu sa odredbama čl. 21. i 22. (tada važećeg) Zakona o održavanju stambenih zgrada, donio odluku o izboru predsjednika skupštine Zajednice etažnih vlasnika, te rješenje od 24. marta 2008. godine kojim je određena visina troškova za održavanje stambenih zgrada koja glasi upravo na apelanta, kao i da to rješenje na svojoj poleđini ima dokaz o prijemu istog od strane apelanta (potpis na poleđini ispod kojeg stoji da je potpisao predstavnik tuženog). Okružni privredni sud je dalje naveo da je na osnovu predmetnog rješenja (u kojem je utvrđena visina mjesečnih troškova koja je odmjerena u skladu sa kvadraturom prostora) tužilac u svojim finansijskim evidencijama zadužio apelanta za mjesečni iznos od 57,60 KM, što se vidi iz finansijske kartice koju tužilac vodi za tuženog za sporni vremenski period, te da apelant predmetne obaveze nije izmirio zbog čega mu je tužilac uputio opomenu pred tužbu. Okružni privredni sud je takođe naveo da je apelant dokazivao da nije korisnik predmetnog prostora dokumentacijom (rješenjem o registraciji, izvodom sa Internet stranice APIF-a) na osnovu koje sud može utvrditi samo adresu na kojoj je tuženi prijavio svoje sjedište što ne znači da svoju djelatnost, koja je trgovačka, on obavlja samo u sjedištu društva. Okružni privredni sud je naveo da je apelant mogao bilo kada, nakon donošenja rješenja od 24. marta 2008. godine (o visini troškova za održavanje predmetne stambene zgrade), obavijestiti tužioca ukoliko zaista ne koristi poslovni prostor u toj zgradi, što on nije učinio, odnosno nije obavijestio tužioca da je predmetno rješenje doneseno na osnovu netačnih podataka ili da on nije korisnik prostora u toj zgradi.
5. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv presude Okružnog privrednog suda od 2. oktobra 2019. godine, Viši privredni sud je Presudom broj 57 0 Mals 127036 19 Pž od 15. maja 2020. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
6. U obrazloženju osporene presude Viši privredni sud je, između ostalog, naveo da se na punomoći kojom je dato ovlašćenje N.J., advokatu iz Banjaluke za zastupanje tužioca, nalazi pečat tužioca i potpis, pa da je pravilno prvostepeni sud zaključio da je punomoć za zastupanje advokatu data u skladu sa odredbama čl. 300. i 301. Zakona o parničnom postupku. Viši privredni sud je takođe naveo da je na utvrđeno činjenično stanje i obligaciono-pravni odnos u kom su se nalazile parnične stranke, prvostepeni sud pravilno primijenio relevantne odredbe Zakona o održavanju stambenih zgrada, Zakona o parničnom postupku i Zakona o obligacionim odnosima, te da u predmetnom postupku nisu učinjene ni povrede postupka, pa da su stoga neosnovani žalbeni navodi da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo i da su učinjene povrede postupka. Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Osim toga, apelant se pozvao na povredu ustavnog prava na djelotvoran pravni lijek, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa. Apelant smatra da redovni sudovi nisu obrazložili svoju odluku da je punomoć koja je data advokatu tužioca validna, a posebno je nejasno kako su sudovi zaključili da tužilac, koji nije upravni organ, ima pravo da donosi rješenje kojim će apelanta obavezati na plaćanje predmetne naknade.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević