Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2908/19 (A. B. i I. A.)

Odluka donesena 12. 01. 2021.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Pristup sudu
  • Uknjižba
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Ugovor o kupoprodaji
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Nekretnina
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Dosjelost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2908/19

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 01. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2908/19, rješavajući apelaciju Antonije Brkić i Ivane Aračić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Antonije Brkić i Ivane Aračić.

Utvrđuje se kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 173338 19 Rev od 18. juna 2019. godine.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo, u skladu sa članom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da apelanticama Antoniji Brkić i Ivani Aračić u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati ukupan iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati Antoniji Brkić i Ivani Aračić zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Antonije Brkić i Ivane Aračić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 173338 19 Rev od 18. juna 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 173338 15 Gž od 13. decembra 2017.

godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 173338 10 P od 30. decembra 2014. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Antonija Brkić i Ivana Aračić (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Ilidže, koje zastupa Kadrija Kolić, advokat iz Ilidža, podnijele su 16. jula 2019. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 173338 19 Rev od 18. juna 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 173338 15 Gž od 13. decembra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 173338 10 P od 30. decembra 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Vlade Federacije BiH – Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije BiH (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 28. augusta 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Općinski sud je dostavio odgovor 4. septembra 2020. godine, Vrhovni sud i tužiteljica 10. septembra 2020. godine, a Kantonalni sud 15. septembra 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantica i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Tužiteljica je 3. decembra 2010. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv apelantica kojom je tražila da se utvrdi da je vlasnica nekretnina preciziranih u tužbi. Općinski sud je održao pripremno i ročište za glavnu raspravu, te je Presudom broj 65 0 P 173338 10 P od 30. decembra 2014. godine usvojen tužiteljicin tužbeni zahtjev i utvrđeno da je tužiteljica vlasnica nekretnina preciziranih u presudi (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) stečenih dosjelošću, kao i na osnovu zaključenog predugovora i ugovora o kupoprodaji predmetnih nekretnina, pa su apelantice dužne trpjeti da Zemljišno-knjižni ured Općinskog suda izvrši uknjižbu prava vlasništva predmetnih nekretnina u korist tužiteljice. Presudom je naloženo Zemljišno-knjižnom uredu Općinskog suda brisanje upisanog prava vlasništva na predmetnoj nekretnini na Peru Žutića s dijelom 1/4, a apelantica s dijelom od po 1/4, a sve u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti presude.

6. U obrazloženju osporenih presuda je navedeno da je u postupku pred Općinskim sudom utvrđeno da je Ante Žutić, prednik apelantica (u daljnjem tekstu: prednik apelantica), ovlastio Peru Žutića (u daljnjem tekstu: ovlašteno lice) da u njegovo ime može zaključiti kupoprodajni ugovor i legalizirati potpis na njemu, a kojim prodaje 1/4 prava vlasništva na predmetnim nekretninama, i ta punomoć je ovjerena kod Općinskog suda 22. oktobra 1999. godine. Utvrđeno je da je 12. novembra 1999. godine sačinjen predugovor između prednika apelantica i ovlaštenog lica kao prodavatelja i tužiteljice kao kupca, ali da taj predugovor nisu potpisala oba prodavatelja, ali je ovjeren pečatom Federalnog ministarstva finansija. Utvrđeno je i da je tim predugovorom ugovorena cijena od 635.873,00 KM, te isplata 170.000,00 KM u roku od 15 dana po potpisivanju tog predugovora na žiroračun prodavatelja, a da iz sadržine uplatnice slijedi da je tužiteljica 10. decembra 1999. godine ispunila svoju obavezu i uplatila 170.000,00 KM. Dalje je utvrđeno da je 15. maja 2000. godine između prednika apelantica i ovlaštenog lica, koje su zastupali advokati Martin Raguž i Nikica Gržić, zaključen ugovor o kupoprodajni predmetne nekretnine za kupoprodajnu cijenu od 635.873,00 KM, da je u ugovoru utvrđeno (član 4) da je isplaćen dio kupoprodajne cijene od 170.000,00 KM, da su prodavatelji predali tužiteljici kao kupcu u posjed i slobodno raspolaganje kupljene predmetne nekretnine, te da tužiteljica ostatak kupoprodajne cijene od 465.843,00 KM ima isplatiti u roku od 15 dana po potpisivanju ugovora. Utvrđeno je da iz uplatnica od 7. jula 2000. i 11. jula 2000. godine proizlazi da je tužiteljica isplatila ostatak kupoprodajne cijene, a što su potvrdili saslušani svjedoci – advokati Gržić Nikica i Martin Raguž, koji su istakli da je uplata izvršena preko njihovog žiroračuna, da su kontaktirali s ovlaštenim licem, koje ih je i ovlastilo za sklapanje ovog ugovora u njegovo ime i u ime njegovog brata – prednika apelantica. Utvrđeno je i da je 2. februara 2000. godine umro prednik apelantica, da je proveden ostavinski postupak i 8. maja 2003. godine doneseno rješenje o nasljeđivanju prema kojem su apelantice proglašene za zakonske nasljednice i uknjižene kao vlasnice u zemljišnim knjigama s dijelom od po ¼ na predmetnim nekretninama. Utvrđeno je i da je tužiteljica podnijela prijedlog za zabilježbu upisa vlasništva na predmetnim nekretninama, ali da je taj prijedlog odbijen zato što kupoprodajni ugovor glasi na prednika apelantica i ovlašteno lice, a iz zk. uloška je utvrđeno da su vlasnici predmetne nekretnine ovlašteno lice s dijelom od ½ i apelantice sa po dijelom ¼. Utvrđeno je i da je sudska policija ušla u posjed navedenih nekretnina 2008. godine (za čije potrebe su nekretnine i kupljene) i da ih je preuzela od Federalnog MUP-a koji je do tada koristio predmetne nekretnine, što je potvrđeno i uvidom u Odluku Vlade FBiH broj 991/08 od 15. oktobra 2008. godine, aktom Vrhovnog suda od 24. augusta 2009. godine, te zapisnikom od 3. februara 2009. godine o primopredaji navedene nekretnine između Federalnog MUP-a i sudske policije.

7. U vezi s tim Općinski sud je naveo da je na konkretan slučaj potrebno primijeniti odredbe člana 86. st. 1. i 2. i člana 94. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i člana 77. st. 1. i 2. te člana 32. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Općinski sud je obrazložio da je, prema mišljenju tog suda, tužiteljica na osnovu punovažnog ugovora o kupoprodaji predmetnih nekretnina kao teretnog pravnog posla, koji je u cijelosti izvršen, stekla kvalitet zakonitog i savjesnog posjeda, te je protekom neprekidnog zakonskog roka posjedovanja od deset godina stekla i pravo vlasništva po osnovu redovne dosjelosti u smislu odredbe člana 32. stav 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Dalje je obrazloženo da je punomoć, koju je za života dao prednik apelantica svom bratu – ovlaštenom licu, važila i za slučaj smrti davaoca u smislu odredbe člana 94. stav 3. ZOO. Naime, prema obrazloženju tog suda, kako je navedena punomoć sudski ovjerena za života vlastodavca – prednika apelantica 22. oktobra 1999. godine i kako je nakon njenog izdavanja tužiteljica izvršila isplatu dijela ugovorene cijene u iznosu od 170.000,00 KM, također za života vlastodavca – prednika apelantica, to naknadna smrt prednika apelantica 2. februara 2000. godine, prema mišljenju tog suda, ne dovodi u pitanje njegovu volju da izvrši prodaju svog suvlasničkog dijela predmetnih nekretnina.

8. Obrazloženo je i da okolnost da je ovlašteno lice, u svoje ime i u ime svog brata – prednika apelantica, 12. maja 2000. godine izdalo punomoć advokatima Martinu Ragužu i Nikici Gržiću s ovlaštenjem da ih mogu zastupati u zaključenju kupoprodajnog ugovora, čiji su predmet predmetne nekretnine, u njihovo ime primiti kupoprodajnu cijenu i preduzeti ostale radnje u vezi s prenosom prava na predmetnoj nekretnini na kupca – tužiteljicu, ne čini tu punomoć, prema mišljenju tog suda, pravno nevaljanom. Ovo stoga jer je, kako je obrazloženo, odredbom člana 86. stav 2. ZOO propisan izuzetak od pravila iz stava 1. tog člana (da zastupnik ne može prenijeti svoje ovlaštenje na drugog, izuzev kada mu je to dozvoljeno zakonom ili ugovorom) tako da je prenos ovlaštenja na drugog moguće učiniti ako je zastupnik spriječen okolnostima da posao lično obavi, a interesi zastupanog zahtijevaju neodložno preduzimanje pravnog posla. Na ovaj način, prema mišljenju tog suda, u većoj mjeri su zaštićeni interesi zastupnog prednika apelantica prilikom zaključenja glavnog kupoprodajnog ugovora kao pravnog posla koji se po prirodi stvari nužno morao preduzeti budući da se radi o licima zakonom ovlaštenim i stručnim za pružanje pravne pomoći. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je donio presudu kao u dispozitivu.

9. Protiv navedene presude apelantice su podnijele žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 65 0 P 173338 15 Gž od 13. decembra 2017. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu prihvaćajući pravni stav Općinskog suda i utvrđeno činjenično stanje.

10. Protiv navedene presude apelantice su izjavile reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 65 0 P 173338 19 Rev od 18. juna 2019. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da apelantice neosnovano prigovaraju da predmetni ugovor nije realiziran u smislu isplate kupoprodajne cijene jer su to prigovori kojima se pobijaju činjenična utvrđenja, što u revizionom postupku nije dopušteno (član 240. stav 2. ZPP), a apelanticama se, kako je obrazložio Vrhovni sud, ukazuje da su nižestepeni sudovi ocijenili izvještaje o zaduženju od 11. jula 2000, 7. jula 2000. i 10. decembra 1999. godine zajedno s ostalim izvedenim dokazima u skladu s odredbom člana 8. ZPP. Vrhovni sud je naveo da je pravilan stav apelantica da je jedan od elemenata prava na pravično suđenje i pravo na obrazloženu sudsku odluku, što podrazumijeva obavezu suda da navede jasne, dovoljne i razumljive razloge na kojima zasniva svoju odluku, te da odgovori na sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja, čime se daje garancija stranci da je sud razmotrio njene navode i dokaze koje je istakla u postupku i da se takva odluka može ispitati po pravnom lijeku. Međutim, kako je obrazložio taj sud, ta obaveza ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente, te da sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali su obavezni navesti jasne i razumljive razloge na kojima su zasnovali svoju odluku. Vrhovni sud je naveo da, u vezi s tim, protivno revizionim prigovorima, obrazloženje drugostepene presude sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje su sudu poslužile kao stvarni i pravni osnov za donošenje odluke, pri čemu ti razlozi nisu neodređeni, paušalni i nejasni, te obrazloženje po svom sadržaju odgovara zahtjevu koji je u tom pogledu postavljen odredbom člana 191. stav 4. ZPP. Stoga, prema obrazloženju tog suda, ni okolnost da prvostepeni sud nije naveo završne riječi apelantica u obrazloženju svoje presude ne čini povredu odredbi parničnog postupka.

11. Vrhovni sud je naveo i da tvrdnja apelantica da spis Općinskog suda broj Rs 333/04 dokazuje da nije tačna tužiteljicina tvrdnja da je u posjedu predmetnih nekretnina od realizacije predugovora ili posljednjih deset godina, kao i dopis premijeru i Vladi FBiH iz 2010. godine, dopis predsjedniku Vrhovnog suda BiH i sudskoj policiji od 12. marta 2009. godine, dopis predsjednika Vrhovnog suda od 19. marta 2009. godine, tužba radi predaje u posjed od 9. jula 2009. godine, urgencije od 20. maja 2011, 17. aprila i 20. novembra 2012. godine, potvrda Ustavnog suda broj AP 225/13 od 22. januara 2013. godine, žalba od 31. marta 2011. godine, koje dokaze je drugostepeni sud cijenio, te je za svoj zaključak da oni ne dokazuju nesavjesnost posjeda tužiteljice dao jasne i potpune razloge u obrazloženju svoje presude, koje i Vrhovni sud u cijelosti prihvaća kao pravilne, bez potrebe za njihovim ponavljanjem. Vrhovni sud je naveo i da ostali revizioni prigovori nisu od odlučnog značaja za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari (član 231. u vezi sa članom 253. ZPP), pa ih taj sud kao takve nije posebno ni obrazlagao. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

12. Apelantice smatraju da su im osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelantice vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Smatraju i da je predmetni postupak trajao neosnovano dugo. Apelantice navode da su nesporno dokazale da je tužiteljica bila nesavjesna sve vrijeme i da su one imale u posjedu predmetnu nekretninu. Smatraju i da su redovni sudovi donijeli potpuno nezakonite zaključke s obzirom na to da je njihov prednik umro, a da je predmetni kupoprodajni ugovor zaključen nakon njegove smrti, što je protivno svim zakonskim odredbama. Navode i da je nesporno da punomoć prestaje smrću davaoca i da je zbog toga predmetni ugovor pravno nevaljan. Navode i da su tu sudovi izveli pogrešan zaključak da je tužiteljica isplatila ukupnu kupoprodajnu cijenu s obzirom na to da tužiteljica nije dokazala ni kome je, ni kada, ni kako isplatila navedeni iznos, te da potvrde – uplatnice na taj iznos ne znače da je tužiteljica i izvršila uplatu. Apelantice navode i da kao dokaz njihovih tvrdnji služi i Odluka Ustavnog suda broj AP 225/13 koja je, u vezi s postupkom povrata u posjed predmetnih nekretnina, donesena u njihovu korist, a da kao takvi služe i akti Vlade FBiH i Vrhovnog suda precizirani u apelaciji i presudama redovnih sudova, a koje kao dokaz u korist apelantica redovni sudovi nisu uzeli u obzir. Zbog ovakvog postupanja redovnih sudova, prema navodima apelantica, uskraćen im je adekvatan pristup sudu. Navode i da, kako redovni sudovi i ne obrazlažu razloge za donošenje svojih presuda, te zbog činjenice da u prvostepenoj presudi nije navedeno završno izlaganje apelantica, smatraju da im je prekršeno i pravo na obrazloženu sudsku odluku. Apelantice smatraju i da je predmetni postupak trajao neopravdano dugo te traže da im Ustavni sud dosudi naknadu nematerijalne štete, kao i troškove za sastavljanje apelacije.

b)Odgovori na apelaciju

13. Vrhovni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelantice pozivaju, zbog čega apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

14. Kantonalni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelantice pozivaju te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

15. Općinski sud je naveo da nije bilo kršenja prava apelantica te da u prilog tome govori i činjenica da su sudovi na tri instance zauzeli isti pravni stav.

16. Tužiteljica je navela pravni stav redovnih sudova i utvrđene činjenice, te istakla da nije bilo kršenja prava apelantica i da apelaciju treba odbiti.

V.Relevantni propisi

17. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljivan u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, koji glasi:

Prenošenje ovlaštenja Član 86.

(1) Zastupnik ne može prenijeti svoja ovlaštenja na drugog, izuzev kad mu je to dozvoljeno zakonom ili ugovorom.

(2) Izuzetno, on to može učiniti ako je spriječen okolnostima da posao lično obavi, a interesi zastupanog zahtijevaju neodložno preduzimanje pravnog posla.

Drugi slučajevi prestanka punomoćja Član 94. stav 3.

(3) Punomoćje prestaje prestankom pravnog lica, odnosno smrću lica koje ga je dalo, osim ako se započeti posao ne može prekinuti bez štete po pravne sljedbenike ili ako punomoćje važi i za slučaj smrti davaoca, bilo po njegovoj volji, bilo s obzirom na prirodu posla.

Podizanje tužbe Član 388.

Zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, u cilju utvrđivanja, obezbjeđenja ili ostvarenja potraživanja.

Odustanak, odbacivanje ili odbijanje tužbe Član 389.

(1) Prekid zastarijevanja, izvršen podizanjem tužbe ili kojom drugom povjeriočevom radnjom, preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, u cilju utvrđivanja, obezbjeđenja ili ostvarenja potraživanja, smatra se da nije nastupio ako povjerilac odustane od tužbe ili radnje koju je preduzeo.

(2) Isto tako, smatra se da nije bilo prekida ako povjeriočeva tužba ili zahtjev bude odbačen ili odbijen, ili ako izdejstvovana ili preduzeta mjera izvršenja, ili obezbjeđenja bude poništena.

18. U Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH” br. 6/98 i 29/03) relevantne odredbe glase:

Stjecanje prava vlasništva dosjelošću Član 32.

Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda.

Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, proteklom dvadeset godina savjesnog posjeda.

Član 35.

Vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći od dana kada je posjednik stupio u posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost. U vrijeme posjeda uračunava se i vrijeme za koje su prethodnici posjednika posjedovali stvar kao svjesni i zakoniti, odnosno savjesni posjednici. Na zastoj, odnosno prekid dosjelosti, shodno se primjenjuju zakonske odredbe o zastoju, odnosno prekidu zastarjelosti potraživanja.

Član 77.

Posjed je zakonit ako se zasniva na punovažnom pravnom osnovu i ako nije pribavljen silom, prevarom ili zloupotrebom povjerenja.

Posjed je savjestan ako posjednik ne zna niti može znati da stvar koju posjeduje nije njegova.

Savjesnost posjeda se pretpostavlja.

19. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:

Član 7.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

(3) Sud je ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naložiti izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 173338 19 Rev od 18. juna 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantice su primile 3. jula 2019. godine, a apelacija je podnesena 16. jula 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelantice pobijaju navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njihova prava iz člana II/3.e), k) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1, čl. 8. i 13. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

27. Ustavni sud, prije svega, naglašava da se u konkretnom slučaju radi o postupku u vezi s utvrđivanjem prava vlasništva na nekretninama. Prema tome, član 6. stav 1. Evropske konvencije je u konkretnom slučaju primjenjiv.

c)U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje – primjena prava

28. Ustavni sud zapaža da apelantice osporavaju presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da je njom pogrešno primijenjeno pravo. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.

30. Dovodeći u kontekst utvrđeno činjenično stanje i naprijed citirane zakonske odredbe s pravnim stavom redovnih sudova, Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo kada su zaključili da je tužiteljica stekla pravo vlasništva na predmetnim nekretninama dosjelošću i da je pri tome imala i ima i valjan pravni osnov za to u vidu kupoprodajnog ugovora koji je u cijelosti realiziran. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi, suprotno navodima apelantica, jasno ukazali zašto su neki dokazi prihvaćeni, a neki ne, te da iz osporenih presuda proizlazi da su redovni sudovi cijenili svaki dokaz ponaosob i sve dokaze zajedno, te na osnovu takve analize zaključili da je tužiteljicin tužbeni zahtjev osnovan. Također, Ustavni sud smatra da, suprotno navodima apelantica, nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo ni kada su utvrdili da je punomoć, koju je ovlašteno lice u svoje i ime prednika apelantica dalo poimenično navedenim advokatima, ostala validna i nakon njegove smrti jer iz odredbi čl. 86. i 94. ZOO, na koje su se redovni sudovi i pozvali, jasno proizlazi da punomoć neće prestati smrću lica koje ju je dalo ako se započeti posao ne može prekinuti bez štete po pravne sljedbenike ili ako punomoć važi i za slučaj smrti davaoca, bilo po njegovoj volji, bilo s obzirom na prirodu posla, odnosno da se isto može prenijeti na drugog punomoćnika ako je dotadašnji punomoćnik spriječen okolnostima da posao lično obavi, a interesi zastupanog zahtijevaju neodložno preduzimanje pravnog posla. U konkretnom slučaju, kako su i obrazložili redovni sudovi, prednik apelantica je prije svoje smrti, dajući navedenu punomoć prvo ovlaštenom licu, koje ju je prenijelo navedenim advokatima, jasno iskazao svoju volju da proda svoj suvlasnički dio na predmetnim nekretninama, a koja je prije njegove smrti dijelom i realizirana s obzirom na to da je tužiteljica izvršila dio svoje obaveze i prije smrti prednika apelantica, isplatila njemu i ovlaštenom licu dio kupoprodajne cijene i ušla u posjed predmetnih nekretnina, a što je u skladu s odredbama čl. 86. i 94. ZOO. Pri tome, Ustavni sud ima u vidu da iz činjenica predmeta proizlazi da se hitnost postupanja ogledala u činjenici izvršenja dijela tužiteljicine obaveze i isplate iznosa od 170.000,00 KM, te da bi u slučaju raskida spornog predugovora prednik apelantica i ovlašteno lice bili izloženi obavezi vraćanja primljenog novčanog iznosa. Osim toga, Ustavni sud ima u vidu i da je tužiteljica u postupku dokazala da je, nakon što je isplatila iznos od 170.000,00 KM, za predmetne nekretnine isplatila i ostatak od 465.843,00 KM do pune kupoprodajne cijene od 635.873,00 KM. Ustavni sud podsjeća da navedeni zaključak redovnih sudova da je tužiteljica isplatila ostatak kupoprodajne cijene proizlazi iz provedenih dokaza – uplatnica od 7. jula 2000. i 11. jula 2000. godine i iskaza saslušanih svjedoka – advokata Nikice Gržića i Martina Raguža, koji su u predmetnom pravnom poslu zastupali prednika apelantica i ovlašteno lica i na čiji žiroračun su i uplaćena navedena sredstava shodno zaključenom kupoprodajnom ugovoru, a o kojim uplatama su ti advokati, kako to proizlazi iz činjenica predmeta, obavijestili ovlašteno lice. Ove dokaze, kao i činjenicu da je tužiteljica nakon uplate kupoprodajne cijene ušla u posjed predmetnih nekretnina i koristila ih nesmetano deset godina, kako to proizlazi iz stanja spisa, apelantice u toku postupka nisu dovele u pitanje.

31. Apelantice dalje tvrde da su podizanjem tužbe 2009. godine protiv tužiteljice u predmetu broj 65 0 P 105102 09 P, kojom su tražile da im ona preda u posjed sporne nekretnine, prekinule tok dosjelosti tako da ih tužiteljica nije mogla na taj način steći. Ustavni sud u vezi s tim ukazuje da je tačan navod apelantica da se vrijeme toka dosjelosti prekida podizanjem tužbe protiv lica koje u posjedu drži stvar. Međutim, suprotno rezoniranju apelantica, odredbom člana 35. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, između ostalog, propisano je da se na zastoj, odnosno prekid dosjelosti, shodno primjenjuju zakonske odredbe o zastoju, odnosno prekidu zastarjelosti potraživanja. Navedeno pitanje je regulirano odredbama člana 389. stav 2. ZOO kojim je, između ostalog, propisano da se smatra da nije bilo prekida ako tužba ili zahtjev bude odbačen ili odbijen. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da je predmetni postupak okončan Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 105102 09 18 Rev od 26. jula 2018. godine tako što su preinačene obje nižestepene presude i naprijed navedeni tužbeni zahtjev apelantica odbijen kao neosnovan. U kontekstu navedenog Ustavni sud, u vezi s pozivanjem apelantica na Odluku Ustavnog suda broj AP 225/13 od 10. juna 2014. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kao dokaza svojih tvrdnji o nezakonitosti tužiteljicinog posjeda, podsjeća da je navedenom odlukom usvojio apelaciju apelantica ali zbog neopravdano dugog trajanja postupka u predmetu broj 65 0 P 105102 09 P i da tom prilikom nije ulazio u meritum predmeta u vezi sa zahtjevom apelantica da im tužiteljica vrati u posjed predmetne nekretnine, što pozivanje apelantica na ovu odluku čini neosnovanim. Ustavni sud je meritorno rješavao to pitanje u predmetu broj AP 4926/18 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 4926/18 od 4. juna 2020. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) povodom apelacije apelantica podnesene protiv naprijed spomenute Presude Vrhovnog suda broj 65 0 P 105102 09 18 Rev od 26. jula 2018. godine. Navedenom odlukom Ustavni sud je odbio kao neosnovanu apelaciju apelantica i istakao: „(...) da je Vrhovni sud dao jasno i razložno obrazloženje da je otac apelantica raspolagao predmetnim nekretninama, da je suvlasničko pravo njihovog oca na predmetnim nekretninama prestalo izvršenjem ugovora o prodaji tako da su apelantice po osnovu rješenja o nasljeđivanju stekle samo formalno suvlasništvo, a tužena, koja je ranije kupila suvlasnički dio njihovog oca, isplatila ugovorenu cijenu i stupila u samostalan posjed nekretnine, ima pravo na posjed tih nekretnine. U vezi s tim Vrhovni sud je eksplicitno obrazložio da je tužena predmetnu nekretninu pribavila u posjed na osnovu sudski ovjerenog predugovora i kupoprodajnog ugovora od 15. maja 2000. godine kojim je od prodavatelja – strica apelantica i njihovog oca kupila njihove suvlasničke dijelove od po ½, da je ugovor u cijelosti obostrano izvršen budući da je tužena prodavcima isplatila ugovorenu cijenu od 635.873.00 KM, a zauzvrat dobila samostalan posjed na kupljenoj nekretnini. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je tužena stekla pretpostavljeno vlasništvo i pravo na posjed nekretnine, pa je u smislu člana 128. stav 1. u vezi sa članom 131. stav 1. ZSP mogla odbiti predaju. Pri tome je Vrhovni sud obrazložio da je tužena na osnovu punovažnog ugovora o kupoprodaji stekla zakonit i savjestan posjed na predmetnim nekretninama, a da je protekom roka od deset godina stekla i pravo vlasništva osnovom redovne dosjelosti (član 58. stav 1. ZSP). Stoga, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta i relevantne odredbe ZSP na kojim je Vrhovni sud zasnovao svoje odlučenje, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, ne nalazi proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda kada je uvažio reviziju tužene i u skladu sa svojim ovlaštenjem iz člana 250. ZPP preinačio nižestepenu presudu zbog proizvoljne primjene materijalnog prava.“

32. Konačno, u vezi s navodima apelantica da im je prekršeno pravo na obrazloženu sudsku odluku jer u prvostepenoj presudi nije navedeno njihovo završno izlaganje, Ustavni sud podsjeća da je, slijedeći praksu Evropskog suda, dosljedno isticao da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, te da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima. Razlozi navedeni u obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli utjecati na konačnu odluku (mjerilo relevantnosti) (vidi, između ostalih, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, tačka 29, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02, tačka 83. s daljnjim referencama, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, aplikacija broj 20883/09, tačka 34. i Ustavni sud, npr. odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22. s daljnjim referencama i AP 3174/17 od 19. septembra 2019. godine, stav 36, objavljene na www.ustavnisud.ba).

33. Imajući u vidu navedeni stav, te kako iz obrazloženja osporenih odluka nedvosmisleno proizlazi da su redovni sudovi dali jasna i argumentirana obrazloženja za svoje zaključke zašto je osnovan tužiteljicin tužbeni zahtjev, Ustavni sud smatra da činjenica da u obrazloženjima presuda nije parafrazirano završno izlaganje apelantica ne vodi kršenju prava na obrazloženu sudsku odluku. Ustavni sud, također, smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da je apelanticama uskraćen adekvatan pristup sudu s obzirom na to da su imale mogućnost da u istom kapacitetu kao i tužena učestvuju u postupku, a nezadovoljstvo apelantica ostvarenim ne ukazuje na onemogućavanje adekvatnog pristupa sudu. Zbog svega navedenog, Ustavni sud navode apelantica smatra neosnovanim.

34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte tog prava.

d)U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku

35. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

36. Pored toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav

1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

37. Ustavni sud zapaža da je konkretan postupak pokrenut tužiteljicinom tužbom od 3. decembra 2010. godine, a okončan osporenom presudom Vrhovnog suda od 18. juna 2019. godine. Dakle, postupak je trajao osam godina i šest mjeseci. Nadalje, Ustavni sud, s obzirom na predmet postupka – utvrđivanje prava vlasništva na nekretninama – podsjeća da se u konkretnom slučaju nije radilo o posebno složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su redovni sudovi trebali raspraviti.

38. Ustavni sud zapaža da je postupak pred Općinskim sudom trajao malo više od četiri godine, dok je postupak pred Kantonalnim sudom trajao tri godine, a postupak pred Vrhovnim sudom godinu i šest mjeseci. S obzirom na navedeno i standarde koje Ustavni sud ocjenjuje prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, uzimajući u obzir da predmetni postupak po prirodi nije hitan, ali istovremeno da nije bilo potrebno raspraviti složeno činjenično i pravno stanje, da je postupak najduže trajao pred Općinskim sudom, ali da je i pred Kantonalnim sudom trajao tri godine, a da pri tome nema ništa što bi ukazivalo da su postojale objektivne okolnosti koje bi bile od utjecaja na dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud smatra da su navodi apelantica o dužini trajanja predmetnog postupka osnovani.

39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Naknada nematerijalne štete

40. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

41. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Š krbić i Vujičić protiv BiH , aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. juna 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidi odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 1793/18 od 19. februara 2020. godine i broj AP 1888/18 od 11. marta 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u parničnom postupku apelanticama treba isplatiti ukupan iznos od 1.000,00 KM.

42. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Kantona Sarajevo, s obzirom na sjedište Općinskog suda i Kantonalnog suda pred kojima je najduže vođen predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelanticama zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali navodi

43. Apelantice smatraju da im je osporenim presudama prekršeno i pravo na imovinu, pravo na dom i pravo na djelotvoran pravni lijek. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da apelantice kršenje navedenih prava, u suštini, vežu za navode o proizvoljnoj primjeni prava koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na ostale aspekte tog prava, te kako apelantice nisu učinile vjerovatnim da se predmetni postupak ticao njihovog prava na dom, niti da im je uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek, s obzirom na to da su apelantice koristile sve pravne lijekove koji su im bili na raspolaganju, pri čemu pravo na djelotvoran pravni lijek ne podrazumijeva garanciju da će korištenje pravnog lijeka imati povoljan rezultat za onog koji ga koristi, Ustavni sud smatra da su, također, neosnovani i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

44. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte tog prava kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo kada su utvrdili da je osnovan tužiteljicin tužbeni zahtjev za utvrđenje da je dosjelošću stekla pravo vlasništva na predmetnim nekretninama u situaciji kada je prednik apelantica prije smrti dao punomoć za zastupanje u zaključenju kupoprodajnog ugovora s tužiteljicom i kada je ta punomoć, zbog okolnosti konkretnog slučaja, pri kojim je tužiteljica do tog dana ispunila dio svojih obaveza iz ugovora, shodno odredbama čl. 86. i 94. ZOO ostala validna i nakon njegove smrti, kada je tužiteljica nakon toga isplatila i ostatak kupoprodajne cijene do punog iznosa i ušla u posjed predmetnih nekretnina koristeći ih nesmetano sljedećih deset godina, kada su redovni sudovi dali jasno i argumentirano obrazloženje za svoje odluke, pri čemu su opisali analizu prihvaćenih dokaza, te obrazložili zašto su neki dokazi prihvaćeni, a neki ne, i kada su apelantice imale adekvatan pristup sudu u istoj mjeri kao i tužiteljica.

45. S druge strane, postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada je predmetni postupak utvrđivanja stjecanja prava vlasništva, koji po prirodi nije hitan i u kojem nije trebalo razmotriti posebno složena činjenična i pravna pitanja, trajao osam godina i šest mjeseci, od čega pred Općinskim sudom četiri godine, a pred Kantonalnim sudom tri godine, pri čemu nema objektivnih okolnosti koje bi bile od utjecaja na ovako dugo trajanje predmetnog postupka.

46. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada apelantice tvrdnje o kršenju tih prava vezuju za proizvoljnu primjenu prava, a Ustavni sud je utvrdio da pravo nije proizvoljno primijenjeno, kada apelantice konkretan postupak nisu dovele u kontekst s pravom na dom i kada su apelantice koristile sve djelotvorne pravne lijekove koji su im bili na raspolaganju, a činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukom u korist apelantica ne vodi sama po sebi kršenju tog prava.

47. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2908/19 (A. B. i I. A.) | Sudska praksa | Aktio