Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4348/20 (PLAVI ZAMAK“ d.o.o Sarajevo)
Odluka donesena 22. 12. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izmakla dobit(dobitak)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Materijalna šteta
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4348/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2020. godine, u predmetu broj AP-4348/20, rješavajući apelaciju koju je podnio „PLAVI ZAMAK“ d.o.o Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „PLAVI ZAMAK“ d.o.o Sarajevo protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Ps 052246 20 Rev od 27. avgusta 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. PLAVI ZAMAK“ d.o.o Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sulejman Hadžibegović advokat iz Sarajeva, podnio je 3. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 052246 20 Rev od 27. avgusta 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenim rješenjem Vrhovnog suda, protivtužba apelanta protiv tužioca-protivtuženog (Sportsko društvo „Željezničar“ Sarajevo), radi naknade materijalne štete i izgubljene dobiti (po protivtužbi), vrijednost predmeta spora (po protivtužbi) 1.846.399,41 KM, smatra se povučenom.
3. U obrazloženju osporenog rješenja Vrhovni sud je naveo da iz provedenog postupka proizlazi da je tužilac podnio tužbu protiv apelanta 8. jula 2008. godine radi utvrđivanja ništavosti ugovora ili alternativno raskida ugovora, te radi naknade materijalne štete i izgubljene dobiti, a da je apelant uz odgovor na tužbu podnio protivtužbu radi naknade materijalne štete i izgubljene dobiti, kao i da je rješenjem Kantonalnog suda od 7. februara 2018. godine žalba tužioca-protivtuženog (izjavljena protiv prvostepene presude od 14. decembra 2016. godine) uvažena, prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Takođe, da je prvostepeni sud nakon toga zakazao pripremno ročište 12. decembra 2018. godine, na kojem je punomoćnik tužioca-protivtuženog potvrdio da je zakonski zastupnik apelanta I.N. (jer je ranije pristupala na zakazana ročišta), te su punomoćnik tužioca-protivtuženog i zakonski zastupnik apelanta o nastavku pripremnog ročišta, zakazanom za 11. april 2019. godine, uredno obaviješteni i upozoreni na posljedice nedolaska na predmetno ročište. Dalje, da je prije održavanja nastavka pripremnog ročišta zakonski zastupnik apelanta podneskom od 4. aprila 2019. godine tražila odgodu ročišta zakazanog za 11. april 2019. godine zbog bolesti, ali da uz taj podnesak nije dostavljen dokaz o razlozima opravdanosti nedolaska. Vrhovni sud je dalje naveo da je na osnovu takvog činjeničnog stanja prvostepeni sud, što je kao pravilno prihvatio i drugostepeni sud, odbio prijedlog apelanta za odgodu ročišta jer apelant nije dostavio dokaz o opravdanosti razloga za odgodu ročišta (shodno odredbama člana 111. Zakona o parničnom postupku) (u daljnjem tekstu: ZPP), a kako punomoćnik tužioca-protivtuženog nije zahtijevao raspravljanje po protivtužbi, sud je primjenom člana 74. stav (4) i člana 84. stav (1) ZPP donio rješenje da se protivtužba smatra povučenom. Vrhovni sud je naveo da su, dakle, pravilnom primjenom navedenih odredbi ZPP, nastupile posljedice propisane tim zakonom za neopravdan nedolazak apelanta na zakazano pripremno ročište, te da je apelant u toku postupka imao mogućnost raspravljanja i pristupa sudu, u skladu sa ZPP, pa su neosnovani navodi revizije o nemogućnosti raspravljanja pred sudom.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelant navodi da ga nije zastupalo „lice koje zakon nalaže da ga može zastupati“, što su redovni sudovi propustili da konstatuju, te da su redovni sudovi pogrešno zaključili da zakonski zastupnik apelanta nije opravdala nedolazak na pripremno ročište.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično sušenje, na koju se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnosi na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević