Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1400/19 (V. R.)
Odluka donesena 12. 01. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Kazna
- In dubio pro reo
- Krivični postupak
- Pretpostavka nevinosti
- Ratni zločin
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Pravo na odbranu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1400/19
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1400/19, rješavajući apelaciju Vuka Ratkovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Vuka Ratkovića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 024032 18 Krž 3 od 24. decembra 2018. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 024032 18 Kri od 19. septembra 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Vuk Ratković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Višegrada, kojeg zastupa Radmila Radosavljević, advokat iz Višegrada, podnio je 25. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 1 K 024032 18 Krž 3 od 24. decembra 2018. godine i Presude Suda BiH broj S1 1 K 024032 18 Kri od 19. septembra 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 22. septembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 30. septembra 2020. godine, a Tužilaštvo BiH 29. septembra 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 024032 18 Kri od 19. septembra 2018. godine apelant je proglašen krivim zbog toga što je, na način pobliže opisan u izreci presude, za vrijeme rata i oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini između Vojske Republike Srpske i Armije Republike Bosne i Hercegovine, kršeći pravila međunarodnog humanitarnog prava, i to odredbe člana 3 stav 1 tač. a) i c) i člana 27 IV ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. avgusta 1949. godine (u daljnjem tekstu: Ženevska konvencija), koje posebno štite žene protiv svakog napada na njihovu čast, a naročito protiv silovanja i protiv svakog napada na njihovu stidljivost, u više navrata počinio silovanje civila ženskog pola, čime je počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 preuzetog Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ). Apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam godina. Apelant je oslobođen dužnosti naknade troškova krivičnog postupka i paušala. Osim toga, djelimično je usvojen imovinsko-pravni zahtjev oštećene „VR-1“ (u daljnjem tekstu: oštećena), te je apelant obavezan da joj na ime nematerijalne štete (po osnovu duševnih boli zbog povrede slobode ili prava ličnosti i duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti) isplati određene novčane iznose (pobliže navedene u izreci presude), dok je u preostalom dijelu postavljenog imovinsko-pravnog zahtjeva oštećena upućena da zahtjev može ostvariti u parničnom postupku.
6. U obrazloženju prvostepene presude Sud BiH je naveo da je tokom predmetnog postupka saslušan određeni broj svjedoka, te izvršen uvid u materijalne dokaze, detaljno pobrojane u aneksu odluke. Nadalje, da je savjesno i sadržajno ocijenio svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, te da je, prethodno analizirajući navode optužbe i odbrane, utvrdio činjenično stanje kao u izreci presude. Sud BiH je istakao da je na osnovu svih provedenih dokaza došao do nesumnjivog zaključka da je apelant ostvario sva bitna obilježja bića krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 KZSFRJ, na način da je za vrijeme ratnog stanja u Bosni i Hercegovini, na području opštine Višegrad, kao pripadnik Višegradske brigade Vojske Republike Srpske, postupao protivno pravilima međunarodnog humanitarnog prava, tako što je na neutvrđene dane u junu 1992. godine i januaru 1993. godine prema oštećenoj u tri različita navrata preduzeo radnju silovanja. U odnosu na civilni status žrtve, Sud BiH je istakao da su svjedoci optužbe i odbrane saglasno potvrdili da je oštećena u vrijeme počinjenja djela imala status civila budući da je u toku ratnog stanja živjela u Višegradu s maloljetnom kćerkom i bratičnom, te da je bila zaposlena u firmi Terpentin, na radnom mjestu blagajnice, iz čega proizlazi da je uživala zaštitu u skladu s odredbama zajedničkog člana 3 ženevskih konvencija. Sud BiH je zaključio da je apelantovo djelo u dovoljnoj mjeri bilo povezano s ratnim dešavanjima, te je posebno uzeo u obzir to što je apelant u inkriminisano vrijeme bio pripadnik Višegradske brigade Vojske Republike Srpske, a što proizlazi iz materijalnih dokaza (navedenih na stranici 22 presude), kao i iz iskaza svjedoka R. Đ. i S. Š. Sud BiH je istakao da je na apelantovoj strani egzistirala ne samo svijest o ratnom stanju već i o činjenici da je oštećena, koja je bila srpske nacionalnosti, udata za Muslimana s kojim ima djecu, a što je bilo od značaja da oštećena od strane apelanta bude opredijeljena kao žrtva.
7. Sud BiH je naveo da je uvjerenje o apelantovoj krivici zasnovano prvenstveno na iskazu oštećene (na koji je ukazao na stranicama 28 i 29 presude), a koji je ocijenjen istinitim, uvjerljivim i kredibilnim, te potkrijepljenim iskazima svjedoka optužbe „VR- 2“ i „VR-3“ u pogledu odlučnih činjenica, kao i medicinskom dokumentacijom. Sud BiH je istakao da je imao u vidu da, prema stavu MKSJ, za utvrđivanje vjerodostojnosti nisu neophodni potkrepljujući dokazi s obzirom na to da se silovanje često vrši pred vrlo malo ili pred nijednim svjedokom, te je priroda djela takva da su samo žrtve u mogućnosti identifikovati počinioce i svjedočiti o okolnostima u vezi sa silovanjem. Osim toga, u odnosu na manje nedosljednosti u iskazu oštećene, Sud BiH je, saglasno stavu MKSJ u predmetu Furundžija, naveo da od lica koja su preživjela traumatična iskustva poput silovanja nije razumno očekivati da se sjećaju sitnih detalja događaja kao što su datum ili vrijeme, kao i svakog pojedinačnog elementa komplikovanog i traumatičnog redoslijeda događaja, te da nedosljednosti, pod određenim okolnostima, mogu ukazivati na istinitost i činjenicu da se na svjedoke nije uticalo.
8. Sud BiH je istakao da je svjedok „VR-3“, koji je radio u firmi Terpentin kao vozač, potvrdio da mu je oštećena rekla da ju je apelant silovao, te da je navode oštećene o silovanju od strane apelanta potvrdio i svjedok „VR-2“ (suprug oštećene), koji je u svom iskazu, između ostalog, naveo da mu je oštećena, nakon nekog vremena po dolasku u Njemačku, ispričala da ju je apelant silovao (na iskaze svjedoka „VR-3“ i „VR-2“ Sud BiH je ukazao na stranicama 30–32 presude). Sud BiH je naveo da i iz iskaza svjedoka S. P. (u to vrijeme generalni direktor firme Terpentin) proizlazi da se oštećena žalila na to da je apelant maltretira i pravi probleme, kao i da mu je oštećena u maju ili junu 1992. godine rekla da je apelant dolazio u njen stan, nakon čega je navedeni svjedok pomogao tako što je oštećenoj i drugim ženama iz firme obezbijeđen prevoz službenim vozilima. Nadalje, dovodeći u vezu iskaze navedenih svjedoka, Sud BiH je istakao da je oštećena o kritičnom događaju, neposredno nakon njega, ispričala svjedoku „VR-3“ s kojim je u to vrijeme stalno kontaktirala jer je radio kao vozač, a što je potvrdio i svjedok S. P. Sud BiH je istakao da je svjedok S. P. naveo da misli da je vozač u spornom periodu bio E. H., ali da je u nastavku svjedočenja istakao da mu je poznato da je on u međuvremenu otišao, te da je „možda bilo i drugih vozača“, a u kojem smislu nije sporno da je ulogu vozača oštećene u spornom periodu po nalogu S. P. imao svjedok „VR-3“, jer su to svojim saglasnim iskazima potvrdili oštećena i svjedok „VR-3“, kao i drugi svjedoci. Sud BiH je naveo da iskaz svjedoka „VR-3“ nalazi posebno potkrepljujućim u kontekstu odlučnih činjenica opisanih u iskazu oštećene. Nadalje, iako svjedok S. P. o događajima iz optužnice nema relevantna saznanja, on je u potpunosti potvrdio navod oštećene da se na apelanta žalila i svojim rukovodiocima, ali da im nije rekla da je silovana jer ju je bilo sramota, već da ju je apelant maltretirao, naročito u kontekstu toga da ju je uznemiravao na poslu u radno vrijeme.
9. Sud BiH je ukazao na iskaze svjedoka B. B. i R. L., te istakao da je svjedok B. B. potvrdila da se oštećena žalila na apelanta da je maltretira, a da je svjedok R. L. potvrdio da je apelant dolazio u firmu Terpentin, ali da ti svjedoci nemaju saznanja o silovanju oštećene. Nadalje, da iskaz svjedoka S. K. nije našao relevantnim za utvrđenje činjenica iz optužnice. Sud BiH je naveo da je Tužilaštvo BiH izvelo i dokaz vještačenjem od strane sudskog vještaka neuropsihijatra, subspecijaliste forenzičke psihijatrije, prof. dr O. Ć. (na iskaz, te nalaz i mišljenje vještaka ukazano je na stranicama 33 i 34 presude). Sud BiH je istakao da je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, cijeneći ga objektivnim i pouzdanim, te zasnovanim na pravilima struke i nauke, imajući u vidu da se radi o dugogodišnjem sudskom vještaku, a pri čemu se nalazi i zaključci zasnivaju na medicinskoj dokumentaciji oštećene, kao i rezultatima izvršenog pregleda i razgovora s oštećenom. Sud BiH je zaključio da je kod oštećene došlo do trajne promjene ličnosti nakon katastrofalnih doživljaja i da boluje od PTSP-a.
10. Sud BiH je naveo da je ocjenom iskaza oštećene i ostalih svjedoka, te cijeneći navedene iskaze u vezi s nalazom i mišljenjem vještaka, koji su u svim bitnim elementima podudarni, van svake razumne sumnje utvrdio da je apelant nad oštećenom u tri navrata počinio silovanje. Nadalje, da je upravo apelant izvršio silovanje oštećene, a što proizlazi iz iskaza oštećene, koji je potkrijepljen drugim dokazima (iskazom svjedoka „VR- 3“, te S. P.), dok nije prihvatio tezu odbrane da je došlo do zamjene identiteta između apelanta i M. K. zvanog Četnik, nalazeći da je neosnovana i paušalna, te usmjerena na izbjegavanje krivične odgovornosti i oslobađanje apelanta od optužbi (sve detaljno obrazloženo na stranicama 34–37 presude). Sud BiH je istakao da je apelant postupao s direktnim umišljajem jer je potpuno svjestan izvjesnosti nastupanja zabranjene posljedice koju je htio.
11. Sud BiH je dalje ukazao na iskaze svjedoka odbrane, izvedene materijalne dokaze i teze obrane (kako je to pobliže navedeno na stranicama 37–43 presude). Pri tome je naveo da iskaz svjedokinje V. S. nije našao relevantnim za konkretni predmet s obzirom na to da je navedena svjedokinja potvrdila da joj oštećena nikada nije spomenula apelanta, tako da nema relevantnih saznanja. Nadalje, da ni iskazi svjedoka R. Đ. i S. Š. nisu relevantni u odnosu na inkriminaciju silovanja oštećene jer ni navedeni svjedoci nemaju nikakva saznanja, kao i da su apelantovi saborci, s kojima je još uvijek u prijateljskim odnosima, zbog čega su njihova svjedočenja ocijenjena kao bezuspješan pokušaj pomoći apelantu upravljen na oslobađanje od optužbe. Sud BiH je naveo da je cijenio i iskaze svjedoka Lj. K., S. M., M. M. i B. B., te je ponovno istakao da je svjedokinji B. B. (koja je svjedočila i u svojstvu svjedoka odbrane i svjedoka optužbe) poklonio vjeru u odnosu na navod da joj se oštećena žalila da je apelant maltretira, dok u ostalom dijelu iskaz navedene svjedokinje nije našao relevantnim, kao ni iskaze svjedoka Lj. K., S. M. i M. M. Nadalje, da je odbrana navedene svjedoke pozvala kako bi svojim iskazima osporili kredibilitet oštećene, a što ne može biti odlučujuće u smislu negiranja istinitosti svjedočenja oštećene, a naročito imajući u vidu da su i saslušani svjedoci odbrane potvrdili da o događajima za koje se apelant tereti ne znaju ništa. U odnosu na navode da je oštećena bila vesela, puštala muziku, te da je bila u emotivnoj vezi sa „VR-3“, Sud BiH je istakao da po dokaznoj vrijednosti, ni relevantnosti ne mogu dovesti u sumnju zaključak o apelantovoj krivici i odgovornosti za djelo koje mu se stavlja na teret, odnosno ne mogu dovesti u pitanje vjerodostojnost iskaza svjedoka optužbe i materijalnih dokaza. Sud BiH je istakao da navedene tvrdnje, i da su tačne, ne bi imale uticaja na kredibilitet oštećene i ne bi mogle ishoditi drugačiju odluku budući da se radi o subjektivnom doživljaju svjedoka o ličnosti oštećene, te o njenom privatnom životu, koji nije predmet krivičnog postupka. Sud BiH je naveo da su odbrani, u skladu sa članom 263 stav 1 ZKPBiH zabranjena pitanja kojima je ukazivano na privatni život oštećene, s obzirom da su nedopuštena i irelevantna.
12. U odnosu na tvrdnje da je oštećena ranije imala priliku da svjedoči o događajima koji su joj se desili, te da je događaj kasnije prijavila radi ostvarivanja imovinske koristi, Sud BiH je naveo da je oštećena na pitanja odbrane navela da je u Hagu svjedočila o ubistvima koje je vidjela, te da je niko nije pitao da li se njoj nešto desilo, a koje obrazloženje je u potpunosti prihvatljivo. Sud BiH je istakao da momenat kada žrtva odluči da prijavi silovanje ili o tome govori nije važan za pitanje da li je zločin počinjen. Nadalje, da je imao u vidu iskaz oštećene u kojem je više puta implicirala svoj stid zbog svega što je preživjela. Sud BiH je takođe naveo da je prihvatljiv stav oštećene da nije znala kome da se obrati sve dok je nije ohrabrilo Udruženje žena žrtava rata.
13. U odnosu na navode da svjedok ,,VR-2“ nije položio zakletvu, a da je svjedok ,,VR-3“ zakletvu položio nakon svjedočenja, Sud BiH je istakao da je zakletva svjedoka formalna izjava, te da propust da svjedoci polože zakletve ne čini izjave svjedoka koje su dali pred sudom neupotrebljivim, niti lažnim. Nadalje, da dokazna snaga iskaza navedenih svjedoka zbog toga nije umanjena, a naročito jer su iskazi navedenih svjedoka saglasni i potkrepljujući s iskazom oštećene.
14. U odnosu na odluku o kazni, Sud BiH je naveo da je cijenio sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti na strani apelanta, te da, u tom smislu, nije našao olakšavajućih okolnosti. Nadalje, da je od otežavajućih okolnosti cijenjena činjenica da je apelant djelo učinio u tri navrata prema oštećenoj, iskoristivši njenu nemoć, odnosno činjenicu da je bila bez zaštite jer je njen suprug sa sinom napustio Višegrad, dok nije imala druge srodnike u Višegradu, zbog čega je bila bespomoćna i u strahu za sopstveni život i živote svoje maloljetne kćerke i maloljetne bratične, te da je djelo učinio bez bilo koje vrste empatije, da je pokazao istrajnost i bezobzirnost u počinjenju djela, te da je posljednje silovanje učinio u prisustvu maloljetne kćerke i maloljetne bratične oštećene, koje je maltretirao i zaključao u drugu prostoriju stana. Nadalje, da je imao u vidu i dugotrajne posljedice izvršenog krivičnog djela, a što proizlazi iz iskaza oštećene i drugih svjedoka, te iskaza vještaka O. Ć. Sud BiH je istakao da izrečena kazna odražava težinu apelantovog kriminalnog ponašanja, da je adekvatna stepenu apelantove krivice i ličnosti, da je svrsishodna i pravedna, te da će se njom ostvariti specijalna i generalna prevencija.
15. U odnosu na odluku o imovinsko-pravnom zahtjevu (detaljno obrazloženu na stranicama 44–49 presude), Sud BiH je, između ostalog, naveo da je bez obzira na vidove nematerijalne štete koji se potražuju u preciziranom imovinsko-pravnom zahtjevu, prilikom donošenja odluke uzeo u obzir samo one vidove nematerijalne štete koji su propisani odredbama čl. 200 i 202 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), imajući u vidu način izvršenja predmetnog krivičnog djela, kao i posljedice koje su kod oštećene nastupile.
16. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 024032 18 Krž 3 od 24. decembra 2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca, te je potvrđena prvostepena presuda.
17. U obrazloženju drugostepene presude Sud BiH je naveo da nije osnovan prigovor apelantove odbrane kojim se ukazivalo na povredu odredbe člana 263 stav 1 ZKPBiH, kao i odredbe člana 297 stav 2 ZKPBiH. Pri tome je Sud BiH naveo da je uvidom u transkript saslušanja oštećene utvrdio da je apelantovoj odbrani omogućeno unakrsno ispitivanje oštećene, saglasno odredbi člana 262 st. 1 i 2 ZKPBiH, ali da je apelantova braniteljica, i pored više upozorenja predsjednice prvostepenog vijeća, nastavila da postavlja pitanja na način koji ne odgovara posebnim pravilima o dokazima u slučajevima seksualnih delikata, te na okolnosti koje nisu od značaja za rasvjetljavanje činjeničnog stanja. Sud BiH je istakao da su zabrane i ograničenja u ispitivanju bile usmjerena isključivo u pravcu zaštite oštećene od uznemiravanja i poniženja kako to nalaže odredba člana 264 stav 1 ZKPBiH, te da se, u skladu s principima ekonomičnosti i efikasnosti krivičnog postupka, ispitivanje vrši samo na one okolnosti koje su relevantne za pravilno i potpuno utvrđivanje činjeničnog stanja. Sud BiH je zaključio da u konkretnoj situaciji pravo na apelantovu odbranu nije povrijeđeno.
18. U odnosu na navode kojima se ukazivalo na povredu odredbi člana 266 ZKPBiH jer zaštićeni svjedoci ,,VR-2“ i ,,VR-3“ nisu položili zakletvu za svjedoke, čime je umanjena dokazna vrijednost njihovih izjava, Sud BiH je istakao da je odredbom člana 266 stav 1 ZKPBiH propisana obaveza da svi svjedoci polažu zakletvu ili daju izjavu prije svjedočenja koja zamjenjuje zakletvu, ali da se u konkretnom slučaju radi o propustu relativne prirode, koji se ne može okarakterisati ni kao relativno bitna povreda odredbi krivičnog postupka, budući da žalbom, suprotno odredbi člana 297 stav 2 ZKPBiH, izuzev iznošenja subjektivnog osjećaja da je iskazima ovih svjedoka umanjena dokazna vrijednost, nije na adekvatno obrazložen način ukazano u kojem smislu i zbog čega je to bilo ili moglo biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude. Sud BiH je zaključio da je, za razliku od apsolutno bitnih povreda krivičnog postupka, postojanje relativno bitnih povreda faktičko pitanje, što znači da čak i eventualno nepostupanje u skladu s pojedinim odredbama ZKPBiH ne mora povlačiti za sobom pitanje nepravilnosti i nepravičnosti postupka u cjelini. Nadalje, polazeći od činjenica da su oba svjedoka prije davanja iskaza upozorena o pravima i obavezama propisanim odredbom člana 86 stav 2 ZKPBiH, da je svjedok ,,VR-3“ ipak položio zakletvu, ali nakon davanja iskaza, da zakletva u svojoj suštini predstavlja samo dodatno sredstvo kojim se pojačava davanje istinitog iskaza, Sud BiH je, ne umanjujući značaj zakletve, naveo da propust prvostepenog vijeća nije takav da bi se njim dovela u pitanje vjerodostojnost iskaza navedenih svjedoka.
19. Sud BiH je istakao da je prvostepeni sud ocijenio svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izveo zaključak o postojanju pravno relevantnih činjenica i apelantovoj krivici van razumne sumnje, te da je u cijelosti postupio u skladu sa članom 15 i članom 281 stav 2 ZKPBiH. Nadalje, da je prvostepeni sud u pogledu odlučnih činjenica označio jasne i logične razloge na kojima se zasniva izreka presude, te dokaze iz kojih proizlazi zaključak da je apelant počinio predmetno krivično djelo, a zatim i obrazložio na osnovu kojih činjenica je to zaključio.
20. Sud BiH je naveo da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, te da je prvostepeni sud pravilnom ocjenom ključnih dokaza (iskaza oštećene, te svjedoka ,,VR- 2“, ,,VR-3“ i S. P.) na ispravan i pouzdan način utvrdio da je apelant u inkriminisano vrijeme u tri navrata počinio silovanje oštećene. Sud BiH je naveo da je prihvatio razloge navedene u obrazloženju prvostepene presude u pogledu krivično-pravnih događaja opisanih u izreci presude jer je navedena presuda donesena nakon pravilno i zakonito sprovedenog postupka i jer su u njenom obrazloženju potpuno i određeno izložene nesporne činjenice, kao i razlozi iz kojih su sporne činjenice uzete dokazanim, te je data valjana ocjena vjerodostojnosti iskaza ključnih svjedoka, kao i protivrječnih dokaza, dok izneseni žalbeni prigovori nisu dovoljni da bi se osporilo takvo utvrđenje. Sud BiH je istakao da je apsolutno pogrešan i neosnovan zaključak odbrane da je oštećena imala skrivene motive (ostvarenje materijalnih beneficija), što je, prema intenciji prigovora odbrane, pokušala da prikrije lažnim svjedočenjem.
21. U odnosu na tezu da oštećena nikada nikome nije pričala o silovanju, već da je upotrebljavala termin „maltretirana“, Sud BiH je naveo da niko od svjedoka nije bio neposredni očevidac događaja, već da se radilo o svjedocima po čuvenju, u kojem kontekstu su i cijenjeni njihovi iskazi. Sud BiH je ukazao na to da je, kako je vrijeme prolazilo, kod oštećene sazrijevala odluka da tek na „nagovor“ članica Udruženja žena žrtava rata prijavi nadležnim organima da je silovana i kaže ko je to učinio.
22. Sud BiH je naveo da činjenice da su postojale određene nedosljednosti u iskazima oštećene (precizirane na stranici 20 presude) ne dovode u pitanje ni iskaz oštećene, a ni iskaze drugih svjedoka budući da je riječ o dokazima subjektivne prirode, te nije moguće očekivati da svi učesnici događaja u cijelosti i na isti način percipiraju situaciju, te da nakon 20 godina imaju jednaku količinu sjećanja i da ga na identičan način reprodukuju, pogotovo u situacijama kada se iskazi daju u više navrata. Sud BiH je zaključio da je oštećena bila potpuno jasna i precizna u pogledu opisa svih događaja, o kojima je u inkriminisano vrijeme upoznala određeni broj ljudi (svjedoke „VR-3“, S. P. i B. B.), istina bez konkretizacije radnje, izuzev svjedoka ,,VR-3“, te da je bila sigurna u apelantov identitet od samog početka, zbog čega nije bilo od odlučujućeg značaja na navedene okolnosti saslušavati i druge svjedoke na koje se aludira žalbom. Nadalje, da propust Tužilaštva BiH koje nije saslušalo kćerku i bratične oštećene kao neposredne očevice nije bio od presudnog značaja s obzirom na to da je činjenično stanje evidentno bilo u dovoljnoj mjeri razjašnjeno, pa bi saslušanje tih svjedoka moglo predstavljati samo njihovu dodatnu traumatizaciju, odnosno ukazalo se potpuno bespredmetnim.
23. Sud BiH je dalje naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada nije poklonio vjeru iskazima svjedoka R. Đ. i S. Š. nalazeći da se radi o irelevantnim iskazima kojima se ne može pokloniti vjera budući da se radi o svjedocima koji nisu imali nikakva konkretna saznanja o predmetnim inkriminacijama, a imajući u vidu da svjedok S. Š. u inkriminisano vrijeme nije ni živio u Višegradu. Nadalje, da su iskazi tih svjedoka rezultat njihovog nastojanja da izdejstvuju povoljniji krivično-pravni položaj za apelanta s obzirom na to da ga poznaju i da žive u mjestu gdje i apelant.
24. U odnosu na odluku o krivično-pravnoj sankciji, Sud BiH je naveo da je apelantova odbrana osnovano ukazivala na to da na strani apelanta nisu utvrđene olakšavajuće okolnosti, a što se odnosi na narušeno zdravstveno stanje i činjenicu ranije neosuđivanosti. Međutim, Sud BiH je istakao da navedene činjenice nisu mogle imati krucijalni značaj za drugačije utvrđenje visine izrečene kazne, a posebno jer je na strani apelanta pravilno utvrđen čitav niz otežavajućih okolnosti (pobliže navedeno na stranici 25 presude), koje po svojoj prirodi pretežu nad navedenim olakšavajućim okolnostima.
25. U odnosu na odluku o imovinsko-pravnom zahtjevu, Sud BiH je, između ostalog, istakao da podržava stav prvostepenog suda, koji je imao u vidu odredbe ZOO, vodeći pri tome računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kojem služi davanje novčane naknade. Sud BiH je naveo da se prvostepeni sud prilikom utvrđivanja visine naknade štete rukovodio i Orijentacionim kriterijumima i iznosima za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete, koje je razmatralo i prihvatilo Građansko odjeljenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine na sjednici od 27. januara 2016. godine, što isključuje tezu odbrane da sud nije imao osnov za utvrđivanje visine štete, s obzirom na to da se vještak nije izričito izjasnio o intenzitetu i trajanju straha. Sud BiH je zaključio da je umanjenje životne sposobnosti oštećene isključivo izazvano spornim događajem, te da je prvostepeni sud pravilno postupio i kada je, prilikom odmjeravanja visine pravične naknade za duševne boli zbog povrede slobode ili prava ličnosti, u obzir uzeo činjenice koje je po pitanju trajnih posljedica predmetnog krivičnog djela ustanovio vještak, a prema kojem su navedene činjenice trajno umanjile opštu životnu sposobnost oštećene za 50%. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
26. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da drugostepeni sud u osporenoj presudi nije dao jasno, nedvosmisleno, logično i uvjerljivo obrazloženje, koje se tiče navoda istaknutih u žalbi, a kojima se ukazivalo na propust prvostepenog suda da obrazloži činjenice koje se odnose na mjesto prebivališta oštećene u inkriminisano vrijeme, te neprijavljivanja krivičnog djela prije 2016. godine. Apelant ističe da se krivična presuda protiv njega zasniva samo na iskazima zaštićenih svjedoka, što je u suprotnosti s odredbom člana 23 Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i zaštićenih svjedoka. Nadalje, da niti jedan svjedok, osim zaštićenih svjedoka, nije spominjao silovanje kao radnju koju je apelant manifestovao prema oštećenoj, već samo „uznemiravanje, maltretiranje“. Osim toga, apelant smatra da je proizvoljan stav Suda BiH da su svjedoci S. Š., R. Đ., V. S., S. M., M. M. i Lj. K. apelantovi poznanici, te da zbog toga njihovo svjedočenje ne može biti uzeto u obzir. U vezi s tim navodi da je Sud BiH zasnovao presude na iskazima zaštićenih svjedoka koji su u izrazito bliskim odnosima s oštećenom, a pri čemu nijedan od navedenih svjedoka nije položio zakletvu za svjedoka. Apelant ističe i da mu je povrijeđeno pravo na odbranu, odnosno da je Sud BiH povrijedio odredbu člana 263 stav 1 ZKPBiH jer mu je bez pravnog osnova onemogućeno da postavlja pitanja koja se tiču privatnog života oštećene, a koja su značajna radi provjere vjerodostojnosti iskaza oštećene i svjedoka „VR-3“. Nadalje, smatra da je Tužilaštvo BiH imalo obavezu da sasluša svjedoke s neposrednim saznanjima (bratična i kćerka oštećene), a naročito zbog toga što ostali svjedoci („VR-2“ i „VR-3“) imaju samo posredna saznanja o kritičnom događaju. Apelant smatra da je navedeno izazvalo sumnju u dokazanost standarda „van svake razumne sumnje“ u odnosu na apelanta, što je moralo rezultirati primjenom principa in dubio pro reo i oslobađajućom presudom. Apelant ističe da prvostepeni sud nije uzeo u obzir olakšavajuće okolnosti na strani apelanta, da je drugostepeni sud ispravio tu nepravilnost, ali da je izrečena kazna ostala identična, što je proizvoljno i nelogično. Apelant ističe i da je proizvoljno primijenjena odredba člana 200 ZOO, odnosno da je imovinsko-pravni zahtjev oštećene nepravično usvojen.
b) Odgovori na apelaciju
27. Sud BiH je naveo da se u apelaciji ne navode novi argumenti ili dokazi, koji već nisu bili istaknuti u žalbi protiv prvostepene presude Suda BiH, a koji su kao takvi razmatrani i cijenjeni od strane drugostepenog vijeća. Sud BiH je naveo da iz sadržaja osporenih odluka proizlazi valjano i dovoljno obrazloženje u pogledu navodnih povreda prava na pravično suđenje, i to u segmentu navodnog izostanka obrazloženja presude. Nadalje, da je u postupku protiv apelanta cijenio svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, te da je na osnovu takve ocjene i analize došao do zaključka da je apelant počinio krivično-pravne radnje za koje se teretio, a čime je ostvario sva zakonska obilježja krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 KZSFRJ. U odnosu na navodne povrede odredbi člana 297 stav 1 tačka d) i člana 263 stav 1 ZKPBiH, Sud BiH je uputio na razloge date u paragrafima 21–29 drugostepene presude. U konačnici, Sud BiH je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
28. Tužilaštvo BiH je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana jer su apelacioni navodi neosnovani, te jer se radi o „golim tvrdnjama“ koje ničim nisu potkrijepljene.
V.Relevantni propisi
29. Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77 – ispravka, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90 – ispravka, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 8/92 – ispravka, 10/92, 16/92 i 13/94) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Ratni zločin protiv civilnog stanovništva Član 142. stav 1.
(1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vreme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku telesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovečna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenja velikih patnji ili povreda telesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarodnjavanje ili prevođenje na drugu veru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanja; primenjivanje mera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njenoj obaveštajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjavanje stanovništva, konfiskovanje imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmerama imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nesrazmerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca, ili ko izvrši neko od navedenih dela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
30. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03 – ispravka, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH, 42/18 – rješenje USBiH i 65/18) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03 – ispravka, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH i 42/18 – rješenje USBiH) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 86. stav (2) Tok saslušanja svjedoka (2) Svjedok će se prethodno opomenuti da je dužan govoriti istinu i da ne smije ništa prešutjeti, a zatim će se upozoriti da davanje lažnog iskaza predstavlja krivično djelo. Svjedok će se i upozoriti da nije dužan odgovarati na pitanja predviđena u članu 84. stav (1) ovog zakona i ovo upozorenje će se unijeti u zapisnik.
Član 263. stav (1) Pravo Suda da ne dopusti pitanje ili dokaz (1) Sudija, odnosno predsjednik vijeća će zabraniti pitanje i odgovor na pitanje koje je već postavljeno - ako je to pitanje po njegovoj ocjeni nedopušteno ili nevažno za predmet.
Član 264. stav (1) Posebna pravila o dokazima u slučajevima seksualnih delikata (1) Oštećenog krivičnim djelom nije dozvoljeno ispitivati o njegovom seksualnom životu prije izvršenog krivičnog djela koje je predmet postupka. Nijedan dokaz koji se iznosi da bi pokazao ranije seksualno iskustvo, ponašanje ili seksualnu orijentaciju oštećenog neće biti prihvatljiv.
Član 266. stav (1) Polaganje zakletve, odnosno davanje izjave (1) Svi svjedoci polažu zakletvu ili daju izjavu prije svjedočenja koja zamjenjuje zakletvu.
Član 281. stav (2) Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
31. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Novčana naknada Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
Satisfakcija u posebnim slučajevima Član 202.
Pravo na pravičnu novčanu naknadu zbog pretrpljenih duševnih bolova ima lice koje je prevarom, prinudom ili zloupotrebom nekog odnosa podređenosti ili zavisnosti navedeno na kažnjivu obljubu ili kažnjivu bludnu radnju, kao i lice prema kome je izvršeno neko drugo krivično djelo protiv dostojanstva ličnosti i morala.
VI.Dopustivost
32. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
33. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 1 K 024032 18 Krž 3 od 24. decembra 2018. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov zastupnik je primio 24. januara 2019. godine, a apelacija je podnesena 25. marta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
36. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
37. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
38. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom.
39. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te da stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije.
40. Apelant smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, da su izvedeni dokazi proizvoljno ocijenjeni i da su proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi, te ukazuje na to nije zadovoljen standard obrazložene odluke. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
41. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78 i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).
42. Ustavni sud, takođe, ukazuje da je sud dužan da savjesno ocijeni sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa da onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 281 stav 2 ZKPBiH). Pri tome, prema članu 15 ZKPBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena opštim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.
43. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza, te na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu pozitivno-pravnih propisa, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao tokom postupka pred prvostepenim i drugostepenim sudom, o čemu su se prvostepeni i drugostepeni sud dovoljno jasno, precizno i argumentovano izjasnili. U vezi s tim Ustavni sud prvenstveno ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud ukazao na kojim dokazima je zasnovao svoju odluku, i to prije svega, na iskazu oštećene koji je ocijenjen istinitim, uvjerljivim i kredibilnim, zatim na iskazima svjedoka „VR-2“, „VR-3“ (u pogledu odlučnih činjenica), te svjedoka S. P., a u odnosu na navod da se oštećena žalila da je apelant maltretira i iskazom svjedoka B. B., kao i medicinskom dokumentacijom, te iskazom i nalazom i mišljenjem vještaka medicinske struke O. Ć. Nadalje, slijedi da prvostepeni sud nije prihvatio iskaz svjedoka V. S., R. Đ. i S. Š. budući da navedeni svjedoci nemaju nikakvih saznanja o kritičnom događaju, kao i jer su svjedoci R. Đ. i S. Š. apelantovi saborci s kojima je u prijateljskim odnosima, a čije je svjedočenje ocijenjeno i kao pokušaj pomoći apelantu usmjeren na oslobađanje od optužbe. Ustavni sud, takođe, nalazi da prvostepeni sud nije prihvatio ni iskaze svjedoka Lj. K., S. M. i M. M., kao i B. B. (osim u određenom dijelu, kako je prethodno navedeno), a budući da navedeni svjedoci nemaju nikakvih saznanja o događajima za koje se apelant tereti, te jer su pozvani kako bi osporili kredibilitet oštećene, što ne može biti odlučujuće u smislu negiranja istinitosti svjedočenja oštećene o predmetnom događaju. Nadalje, Ustavni sud nalazi, a kako to proizlazi iz obrazloženja prvostepene presude, da momenat kada žrtva odluči da prijavi silovanje ili o tome govori nije važan za pitanje da li je zločin počinjen. Takođe da, u odnosu na manje nedosljednosti u iskazu oštećene, od lica koja su proživjela traumatična iskustva nije razumno očekivati da se sjećaju sitnih detalja događaja (datum ili vrijeme), kao i svakog pojedinačnog elementa redoslijeda događaja. Dalje, Ustavni sud zapaža da su apelantovi navodi bili predmet dodatne analize drugostepenog suda koji je zaključio da je prvostepeni sud ocijenio svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, te da je na osnovu takve ocjene izveo zaključak o postojanju pravno relevantnih činjenica i apelantovoj krivici van razumne sumnje, te da je u cijelosti postupio u skladu s obavezama iz člana 15 i člana 281 stav 2 ZKPBiH. Nadalje, slijedi da saslušanje kćerke i bratične oštećene nije bilo od presudnog značaja s obzirom na to da je činjenično stanje bilo u dovoljnoj mjeri razjašnjeno, pa bi saslušanje tih svjedoka moglo da predstavlja samo njihovu dodatnu traumatizaciju, odnosno ukazalo se bespredmetnim. Osim toga, u odnosu na apelacione navode kojima se ukazuje da svjedoci „VR-2“ i „VR-3“ nisu položili zakletvu za svjedoke, Ustavni sud zapaža da je istovjetan prigovor bio predmet razmatranja Suda BiH u redovnom postupku. Naime, Sud BiH je u obrazloženju drugostepene presude naveo da su oba svjedoka prije davanja iskaza upozorena o pravima i obavezama propisanim odredbom člana 86 stav 2 ZKPBiH, da je svjedok ,,VR-3“ ipak položio zakletvu, ali nakon davanja iskaza, da zakletva u svojoj suštini predstavlja samo dodatno sredstvo kojim se pojačava davanje istinitog iskaza, te je, ne umanjujući značaj zakletve, istakao da propust prvostepenog vijeća nije takav da bi se njim dovela u pitanje vjerodostojnost iskaza navedenih svjedoka (detaljnije navedeno u tački 18 ove odluke). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i one koje nisu prihvatili dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. S obzirom na to, te imajući u vidu da apelant, osim paušalnih navoda iznesenih u tom pravcu, nije ponudio odgovarajuće argumente u prilog svojim tvrdnjama, Ustavni sud smatra da su oni neosnovani.
44. U odnosu na apelantove navode kojima ukazuje na povredu prava na obrazloženu odluku, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, suprotno navodima apelacije, u osporenim presudama odgovorio na navode koje je ocijenio bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoje stavove dao valjane, jasne i logične razloge u skladu sa zahtjevima člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Zbog navedenog, Ustavni sud i ove navode ocjenjuje neosnovanim.
45. Dalje, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na odbranu budući da mu je bez pravnog osnova onemogućeno da postavlja pitanja koja se tiču privatnog života oštećene. U vezi s tim Ustavni sud naglašava da redovni sud u smislu odredbe člana 263 stav (1) ZKPBiH ima diskreciono ovlašćenje da zabrani pitanje i odgovor na pitanje koje je već postavljeno ako je to pitanje, prema njegovoj ocjeni, nedopušteno ili nevažno za predmet. Nadalje, da u smislu odredbe člana 264 stav (1) ZKPBiH oštećenog krivičnim djelom nije dozvoljeno ispitivati o njegovom seksualnom životu prije izvršenog krivičnog djela koje je predmet postupka. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da su apelantovoj odbrani, u skladu sa članom 263 stav (1) ZKPBiH zabranjena pitanja kojima je ukazivano na privatni život oštećene, s obzirom na to da su nedopuštena i irelevantna. Iz obrazloženja drugostepene presude, takođe, proizlazi da je apelantovoj odbrani omogućeno unakrsno ispitivanje oštećene, ali da je apelantova braniteljica, i pored više upozorenja predsjednice prvostepenog vijeća, nastavila da postavlja pitanja na način koji ne odgovara posebnim pravilima o dokazima u slučajevima seksualnih delikata, te na okolnosti koje nisu od značaja za rasvjetljavanje činjeničnog stanja. Nadalje, da su zabrane i ograničenja bile usmjerene u pravcu zaštite oštećene od uznemiravanja i poniženja kako to nalaže odredba člana 264 stav (1) ZKPBiH, te da se ispitivanje vrši samo na one okolnosti koje su relevantne za pravilno i potpuno utvrđivanje činjeničnog stanja. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne može razloge koje je Sud BiH dao u vezi s ovim pitanjem ocijeniti suprotnim standardima prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi koji se odnose na kršenje prava na odbranu neosnovani.
46. U odnosu na apelantove navode u pogledu ocjene olakšavajućih okolnosti, odnosno izrečene kazne zatvora, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude Suda BiH slijedi da je taj sud izrekao i odmjerio kaznu u zakonom propisanim granicama za predmetno krivično djelo, a imajući u vidu svrhu kažnjavanja, cijeneći sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, kojom prilikom olakšavajuće okolnosti nije našao (sve pobliže navedeno pod tačkom 14 predmetne odluke). Osim toga, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja drugostepene presude slijedi da prvostepeni sud na strani apelanta nije utvrdio olakšavajuće okolnosti, a što se odnosi na narušeno zdravstveno stanje i činjenicu ranije neosuđivanosti, ali da navedene činjenice nisu mogle imati krucijalni značaj za drugačije utvrđenje visine izrečene kazne jer je na strani apelanta pravilno utvrđen čitav niz otežavajućih okolnosti, koje po svojoj prirodi pretežu nad navedenim olakšavajućim okolnostima. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u zaključcima redovnih sudova u pogledu izrečene kazne zatvora. Osim toga, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost ni u načinu na koji je prvostepeni sud, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava (čl. 200 i 202 ZOO), donio odluku o imovinsko-pravnom zahtjevu oštećene, a koje odlučenje je potvrdio i drugostepeni sud u konačno osporenoj odluci.
47. U pogledu apelantovih tvrdnji da mu je u predmetnom postupku povrijeđen princip in dubio pro reo iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vezuju isključivo za ocjenu dokaza na osnovu kojih proizlazi da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. U vezi s navedenim principom, Ustavni sud ukazuje da sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i da ga može osuditi samo na osnovu dokaza iznesenih tokom suđenja. Takođe, princip pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužilaštvu, te da, prema principu in dubio pro reo, i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom (vidi Evropski sud, presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je Sud BiH sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveo zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret na način kako je navedeno u izreci prvostepene presude, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta apelantovim tvrdnjama o kršenju principa in dubio pro reo jer iz osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje predmetnog krivičnog djela, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđen princip in dubio pro reo iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije, pa je i u ovom dijelu apelacija neosnovana.
48. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
49. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije kada je Sud BiH za svoje odluke dao detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, te primjene materijalnog i procesnog prava, te kada nema elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu, kao i kada je detaljno, jasno i argumentovano obrazložena odluka o visini kazne, kao i odluka o imovinsko-pravnom zahtjevu. Osim toga, iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog.
50. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević