Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4364/20 (S.P.)
Odluka donesena 12. 01. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
- Nije krivična optužba
- Opća zabrana diskriminacije
- Prekršajni postupak
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4364/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. siječnja 2021. godine, u predmetu broj AP-4364/20, rješavajući apelaciju koju je podnio S. P., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio S. P.
protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 867537 20 Pžp od 12. studenoga 2020. godine i Rješenja Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 867537 20 Pr od 13. listopada 2020. godine, u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te navode o povredi prava na slobodu kretanja i prebivališta iz članka II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i iz članka 2. Protokola broj 4 Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio S. P.
protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 867537 20 Pžp od 12. studenoga 2020. godine i Rješenja Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 867537 20 Pr od 13. listopada 2020. godine, u odnosu na navode o kršenju članka 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neutemeljeni.
OBRAZLOŽENJE
1. S. P. (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 3. prosinca 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Pr 867537 20 Pžp od 12. studenoga 2020. godine i Rješenja Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 867537 20 Pr od 13. listopada 2020. godine. Također, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio plaćanje „visoke novčane kazne“.
2. Rješenjem Općinskoga suda od 13. listopada 2020. godine, apelantu kao nasilnoj osobi, na temelju odredbe čl. 45. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, izrečena je novčana kazna u iznosu od 1.000,00 KM, što nije postupio sukladno rješenju Općinskoga suda od 31. kolovoza 2020. godine, (kojim mu je izrečena zaštitna mjera zabrane uznemiravanja i uhođenja osoba izloženih nasilju – sinu mldb. J.P., te zabrana približavanja žrtvi nasilja u obitelji – sinu mldb. J.P., na bilo kojemu području i to na udaljenosti od 20 metara, a obje zaštitne mjere izrečenu su u trajanju od dvije godine), jer je 2. listopada 2020. godine H.P., majka mldb. J.P. prijavila policijskim djelatnicima Druge PU, PS Centar da je 24. rujna 2020. godine došlo do kršenja zaštitne mjere (na način da je apelant se pojavio na treningu mldb. JP., čime je pokušao ostvariti neželjeni kontakt i svojom pojavom uznemiriti žrtvu nasilja, o kojemu kršenju mjera je H.P. obaviještena putem telefona porukama sa fotografijama).
3. Rješenjem Kantonalnoga suda od 12. studenoga 2020. godine priziv apelanta izjavljen protiv rješenja Općinskoga suda od 13. listopada 2020. godine odbijen je kao neutemeljen i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da apelant prvostupanjsko rješenje pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnoga stanja. Kantonalni je sud istakao da je u prizivu apelant istakao da smatra da je iz pobijanoga rješenja nemoguće stvoriti predodžbu na temelju kojih je točno dokaza sud izveo zaključak u pogledu odlučnih činjenica, niti koje je sud odlučne činjenice utvrdio, odnosno da je pobijanu odluku sud utemeljio na dokazu koji nije mogao koristiti – fco. Telefonskih poruka i fotografija, da je sporno kako su iste pribavljene i da je upitna njihova vjerodostojnost. Kantonalni je sud istakao da kako su prizivni osnovi propisani odredbama čl. 26. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, i isti ne predviđaju da se rješenje doneseno u ovome postupku može pobijati zbog pogrešno utvrđenoga i nepotpuno utvrđenoga činjeničnoga stanja, to se ovaj sud nije niti upuštao u meritorno razmatranje ovoga dijela priziva. Kantonalni je sud istakao da je odredbom čl. 16. Zakona o kaznenome postupku propisano da pravo suda da ocjenjuje postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezani niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima (načelo slobodne ocjene dokaza), u konkretnomu slučaju isto ne može biti razlogom da je osporeno rješenje nezakonito, odnosno isto predstavlja proces koji se cijeni kroz analizu utvrđenoga činjeničnoga stanja, a što sukladno čl. 84. Zakona o prekršajima ne može biti predmetom analize ovoga suda, s obzirom da ga je moguće razmatrati samo u okvirima pravnoga osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnoga stanja. Kantonalni je sud istakao da razmatrajući prizivne navode apelanta da je sud učinio bitnu povredu odredaba čl. 5. Zakona o prekršajima, da je sud dužan tretirati stranke i branitelje na jednak način i svakoj stranci pružiti mogućnost u pogledu pristupa dokazima i njihovome izvođenju na glavnoj raspravi, te da smatra da je pobijano rješenje doneseno na temelju prijave H.P., ovaj sud cijeni kao neutemeljene. Kantonalni je sud istakao da iz obrazloženja prvostupanjskoga suda jasno se vidi da je sud u postupku stranke tretirao na jednak način i svakoj strani su pružene jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima, kako je to propisano čl. 15. Zakona o kaznenome postupku. Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud u postupku proveo sve dokaze, svaki dokaz cijenio pojedinačno a zatim ih međusobno povezao u jednu cjelinu i na temelju takve ocjene dokaza dao sasvim jasne, logične i uvjerljive razloge zašto smatra da je apelant, kao nasilna osoba, postupio protivno rješenju Općinskoga suda od 31. kolovoza 2020. godine. Kantonalni je sud istakao da glede odluke o izrečenoj kazni, u svezi s navodima istaknutim u prizivu apelanta, ovaj sud smatra da je sukladno čl. 45. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji prvostupanjski sud, cijeneći sve okolnosti, pravilno apelantu izrekao novčanu kaznu u iznosu od 1.000,00 KM. Kantonalni je sud istakao da je po ocjeni ovoga suda prvostupanjski sud pravilno odmjerio novčanu kaznu apelantu, pri tomu cijeneći sve okolnosti koje su od značaja. Kantonalni je sud istakao da je apelantu izrečena minimalna novčana kazna propisana za nepostupanje po izrečenim mjerama zaštite, pravilno cijeneći sve okolnosti koje utječu na visinu izrečene kazne. Kantonalni je sud istakao da je izrečena novčana kazna adekvatna i istome će se utjecati na apelanta da ubuduće postupa po izrečenim zaštitnim mjerama.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na slobodu kretanja i prebivališta iz članka II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i iz članka 2. Protokola broj 4 Europsku konvenciju, prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, te zbog toga što smatra da je došlo do kršenja članka 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, smatrajući „da sud svoju odluku temelji na taksativno nabrojanim dokazima koji nisu dostavljeni apelanti niti je imao priliku da se o njima izjasni“, te da je „diskriminacija na osnovu spola nesumnjiva…jer sudovi daju vjeru isključivo majci žrtve nasilja…jer policijske uprave ne procesuiraju prijave muškaraca za nasilje, što apelant potvrđuje iz vlastitog iskustva“.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (3) točka h) i članak (4) Pravila Ustavnoga suda glase:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Dopustivost ratione materiae
7. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka
6. Europske konvencije. U svezi s tim, prvo pitanje na koje Ustavni sud mora odgovoriti tiče se primjenjivosti članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno radi li se o «kaznenoj» optužbi protiv apelanta.
8. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi razmatrao pitanje da li postupak za izricanje zaštitnih mjera u skladu sa Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji uživa garancije člana
6. Europske konvencije, te zaključio da se navedeni postupak ne odnosi na odlučivanje o «krivičnoj optužbi» u smislu garancija prava na pravično suđenje (vidi Ustavni sud, odluke Ustavnog suda br. AP-2813/13 od 12. februara 2014. godine i AP-1460/18 od 10. aprila 2018. godine, dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Također, Ustavni sud podsjeća da je, slijedom navedenog, u svojoj praksi ukazao da se propisivanjem kažnjavanja zbog nepostupanja po izrečenim zaštitnim mjerama, u suštini osigurava djelotvorna provedba izrečenih zaštitnih mjera, te da se i na taj način dodatno postiže svrha zaštitnih mjera, a koja se sastoji u osiguravanju nužne zaštite zdravlja i sigurnosti osoba izloženih nasilju, sprečavanje nasilja u obitelji, te poduzimanje mjera liječenja i preodgoja nasilnih osoba. Na temelju iznesenoga, Ustavni sud je zaključio da postupak kažnjavanja počinitelja nasilja u obitelji u slučaju nepostupanja po izrečenim zaštitnim mjerama sukladno članku 45. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, ne uživa garancije prava na pravično suđenje (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti AP-2788/15 od 15. lipnja 2017. godine, odluka dostupna na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Imajući u vidu da su navodi apelanta o kršenju članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi apelanta o povredi prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije (kao akcesornoga prava) u svezi sa pravom na pravično suđenje, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. U odnosu na navode apelanta o povredi prava na slobodu kretanja i prebivališta iz članka II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Protokola broj 4 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da je navedenim člankom nesporno garantirano pravo na slobodu kretanja i prebivališta. Međutim, kako se u konkretnome predmetu, u kojemu se samo odlučivalo o izricanju kazne zbog nepoštivanja zaštitne mjere zabrane uznemiravanja i uhođenja osoba izloženih nasilju, te zabrane približavanja žrtvi nasilja u obitelji (dakle, ograničenje prava apelanta je izvršeno u postupku koji je prethodio ovome), nije odlučivalo niti o pravu apelanta na slobodu kretanja i prebivališta iz članka II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Protokola broj 4 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o povredi ovoga prava također ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Dopustivost prima facie
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. U konkretnome slučaju, postoji nezadovoljstvo apelanta donesenim odlukama, glede kojih apelant u predmetnoj apelaciji navodi da je „diskriminacija na osnovu spola nesumnjiva…jer sudovi daju vjeru isključivo majci žrtve nasilja…jer policijske uprave ne procesuiraju prijave muškaraca za nasilje, što apelant potvrđuje iz vlastitog iskustva“, a navedeno zaključuje iz činjenice da je policijska postaja, na temelju Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, po prijavi majke H.P. pokrenula postupak izricanja novčane kazne zbog kršenja mjera zabrane koje su apelantu određene ranijim rješenjem. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant, osim paušalnih navoda o kršenju navedenoga prava, nije Ustavnome sudu predočio razloge, niti dostavio dokaze kojima bi opravdao svoje tvrdnje i iz kojih bi bilo moguće zaključiti da je, u postupku izricanja novčane kazne zbog nepoštivanja određenih mjera zabrane, došlo do kršenja opće zabrane diskriminacije iz članka 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud smatra da izneseni paušalni navodi apelanta sami po sebi ne pokreću pitanje diskriminacije. Na temelju izloženoga, Ustavni sud smatra da u konkretnomu slučaju predočene činjenice niti na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje članka 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju, zbog čega je apelacija u odnosu na navedeno pravo očigledno (prima facie) neosnovana.
13. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. S obzirom na odluku Ustavnoga suda u ovomu predmetu, nije neophodno posebno razmatrati zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere
15. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević