Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4411/19 (D. Đ.)

Odluka donesena 12. 01. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Stjecanje bez osnova
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Otpremnina
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4411/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine, u predmetu broj AP-4411/19, rješavajući apelaciju Dževade Đozo na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dževade Đozo podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 512602 18 Rsž od 21. augusta 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dževada Đozo (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Goražda, koju zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnijela je 18. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 512602 18 Rsž od 21. augusta 2019. godine.

2. Presudom Općinskog suda (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 512602 15 Rs od 10. septembra 2018. godine usvojen je djelimično apelantičin tužbeni zahtjev pa je obavezan KLAS d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantici isplati naknade plaća za određene vremenske periode u određenom novčanom iznosu, sve bliže označeno u izreci presude, sa zakonskim zateznim kamatama, te da za apelanticu uplati doprinose za PIO u iznosu, bliže označenom u izreci presude, dok je tužbeni zahtjev za isplatu naknade plaća i pripadajućih doprinosa za PIO u iznosu preko dosuđenog odbijen. Također, usvojen je protivtužbeni zahtjev pa je apelantica obavezana da tuženom isplati novčani iznos, bliže označen u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom. Isto tako, obavezan je tuženi da nadoknadi apelantici troškove parničnog postupka u iznosu bliže označenom u izreci presude.

3. Općinski sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da u konkretnoj pravnoj stvari nije sporno da je apelantica bila zaposlenik tuženog na poslovima poslovođe, te da joj je radni odnos prestao 26. maja 2011. godine temeljem Odluke o otkazu ugovora o radu. Također, istaknuto je da nije sporno da je presudom Općinskog suda od 29. novembra 2013. godine, a koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda od 19. oktobra 2016. godine, poništena Odluka o otkazu ugovora o radu apelantice, te je tuženi obavezan da apelantici uspostavi radno-pravni status na poslovima poslovođe u Sektoru maloprodaje-maloprodajni objekti počev od 26. maja 2011. godine. Nadalje, ukazano je da je nesporno da je apelantica kod tuženog ponovo zasnovala radni odnos 7. marta 2017. godine, zaključenjem Ugovora o radu od 23. februara 2017. godine za radno mjesto prodavač, te da je u periodu od 7. februara do 6. maja 2013. godine bila zaposlena kod drugog poslodavca. S druge strane, Općinski sud je istakao da je, pored ostalog, sporna zastara potraživanja povrata otpremnine po protivtužbenom zahtjevu, te je sporna i osnovanost protivtužbenog zahtjeva, jer je u momentu isplate postojao pravni osnov za isplatu otpremnine. U konačnici, sporna je i visina tužbenog zahtjeva.

4. Shodno navedenom, Općinski sud je istakao da je neosnovan prigovor zastare potraživanja povrata isplaćene otpremnine. Naime, ukazano je da potraživanje po osnovu neosnovanog bogaćenja zastarijeva u petogodišnjem zastarnom roku shodno odredbi člana 371. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a počinje teći prvog dana poslije dana kad je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, shodno odredbi člana 361. stav 1. ZOO. Prema tome, sud je naveo da je tuženi imao pravo da zahtjeva ispunjenje obaveze nakon što je pravni osnov na temelju kojeg je isplaćena otpremnina otpao, a to je 19. oktobra 2016. godine sa pravosnažnošću presude kojom je poništena Odluka o otkazu ugovora o radu apelantice, od kojeg dana se računa zastara, pa zastara nije nastupila, obzirom da je protivtužbeni zahtjev postavljen 9. februara 2017. godine.

5. Nadalje, ukazano je na nespornu činjenicu da je presudom Općinskog suda u Sarajevu od 29. novembra 2013. godine poništena kao nezakonita Odluka o otkazu ugovora o radu apelantice, te je tuženi obavezan da je vrati na rad uz uspostavu radno-pravnog statusa počev od 26. maja 2011. godine i isplati joj naknade plaće za period od 26. maja 2011. godine do 28. februara 2012. godine, kao i da je apelantica na rad vraćena 7. marta 2017. godine temeljem Ugovora o radu od 23. februara 2017. godine. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je istakao da apelantica ima pravo i na naknadu plaće za period od 1. marta 2012. godine do 6. februara 2013. godine, te od 7. maja 2013. godine do 1. marta 2017. godine, a u skladu sa članom 96. Zakona o radu FBiH (Službene novine FBiH br. 43/99, 32/00 i 29/03) i članom 106. Zakona o radu (Službene novine FBiH, broj 26/16) kojim je propisano da u slučaju nezakonitog otkaza zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini plaće koju bi zaposlenik ostvario da je radio. U vezi s tim, ukazano je da tuženi osnovano prigovara da je vještak finansijske struke prekoračio zadatak vještačenja, sačinivši obračun naknade plaće shodno odredbama Pravilnika o radu tuženog iz 2012. godine, a iz razloga što je i rješenjem o vještačenju i rješenjem o dopunskom vještačenju vještaku naloženo da sačini obračun shodno Ugovoru o radu apelantice od 1. oktobra 2007. godine. Zbog navedenog, Općinski sud je naveo nije prihvatio osnovni nalaz i mišljenje, kao ni obračun koji je vještak sačinio na glavnoj raspravi kombinacijom obračuna iz osnovnog i dopunskog nalaza. Shodno tome, Općinski sud je naveo da je visina naknade plaće utvrđena na osnovu dopunskog nalaza vještaka finansijske struke koji je obračun sačinio na osnovu Ugovora o radu apelantice od 1. oktobra 2007. godine i Aneksa ugovora od 1. marta 2008. godine, slijedom čega je sud obavezao tuženog da apelantici na ime naknade plaće za navedene vremenske period isplati iznos bliže označen u izreci presude.

6. Najzad, Općinski sud je naveo da je odluku o protivtužbenom zahtjevu donio na temelju odredbe člana 210. stav 2. ZOO kojim je propisano da ako je dio imovine jednog lica prešao u imovinu drugog lica, a taj prelaz nema osnova u pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, ako je to moguće, a inače je dužan da naknadi vrijednost postignute koristi, dok je stavom 4. tog člana propisano da obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao. U vezi s tim, ukazano je da je na osnovu rješenja tuženog o isplati otpremnine od 15. jula 2011. godine i ispisa naloga za račun od 22. jula 2011. godine utvrđeno da je tuženi 22. jula 2011. godine isplatio apelantici iznos bliže označen u izreci presude zbog prestanka ugovora o radu temeljem Odluke o otkazu ugovora o radu apelantice od 26. maja 2011. godine. Obzirom da je Odluka o otkazu ugovora o radu apelantice pravosnažno poništena presudom Općinskog suda od 29. novembra 2013. godine, sud je istakao da se apelantica neosnovano obogatila za predmetni iznos, a iz razloga što je naknadno otpao osnov po kojem se uvećala njena imovina u tom iznosu, zbog čega je obavezao apelanticu na isplatu navedenog iznosa tuženom.

7. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 512602 18 Rsž od 21. augusta 2019. godine žalbe apelantice i tuženog su odbijene i prvostepena presuda potvrđena.

8. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, naveo da su neosnovani navodi žalbe apelantice da je prvostepeni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je neosnovan prigovor zastare potraživanja povrata isplaćene otpremnine i da se u konkretnoj pravnoj stvari ima primijeniti odredba člana 371. ZOO. Shodno tome, ukazano je da je tuženi imao pravo zahtijevati ispunjenje obaveze nakon što je pravni osnov na temelju kojeg je isplaćene otpremnina otpao i da je to po pravosnažnosti presude kojom je poništena odluka o otkazu ugovora o radu apelantice, tj. od 19. oktobra 2016. godine, od kojeg dana se računa zastara, pa su neosnovani navodi žalbe da je sud trebao primijeniti odredbu člana 106. Zakona o radu i da je protekao zastarni rok od tri godine od dana isplate otpremnine do dana isticanja protivtužbe. Osim toga, navedeno je da je vještak navedeni nalaz i mišljenje sačinio na osnovu Ugovora o radu koji je apelantica imala zaključen sa tuženim, prije donošenja poništene Odluke o otkazu ugovora o radu od 26. maja 2011. godine, dakle izvršen je obračun plaće u skladu sa odredbom člana 96. Zakona o radu.

9. U predmetnoj apelaciji, apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku proizvoljno primijenjeno procesno pravo i materijalno pravo. U vezi s tim, apelantica tvrdi da su sudovi ne primjenjujući odredbu člana 96. Zakona o radu odbili u cijelosti usvojiti opredijeljeni tužbeni zahtjev apelantice na način da joj se dosude naknade plaće u visini plaće koju bi ostvarila da je radila odnosno najniže plaće koju bi ostvarila po odredbama Pravilnika o radu tuženog za radno mjesto apelantice. Također, apelantica navodi da se na potraživanje otpremnine nije mogao primijeniti opći zastarni rok od pet godina iz člana 371. stav 1. ZOO, nego zastarni rok od tri godine iz člana 106. Zakona o radu, pa su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, kada su pogrešno primijenili navedenu odredbu. Isto tako, apelantica tvrdi da je drugostepeni sud povrijedio relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku jer je prosto prihvatio navode iz prvostepene presude, posebno ne osvrćući se na navode žalbe koji su bili od odlučnog značaja.

Relevantni propisi

10. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH", br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 210. st. (2) i (4) (2) Odredba prethodnog stava shodno se primenjuje kad je neki deo imovine jednog lica na bilo koji način prešao u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u društvenom pravnom licu ili u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema osnova u samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu.

(4) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.

Član 371.

Potraživanja zastarevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarelosti.

11. Zakon o radu ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/99, 32/00 i 29/03). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi: Član 96.

Ako sud utvrdi da je otkaz nezakonit, može poslodavca obavezati da:

[…] isplati mu naknadu plaće u visini plaće koju bi zaposlenik ostvario da je radio […].

Član 106.

Apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drugačije određeno.

12. Zakon o radu Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", br. 26/16, 89/18, 23/20 - OUS FBiH i 31/20 - OUS FBiH). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o radu Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 26/16) koji je važio u vrijeme donošenja osporene odluke, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 106. stav (2) tačka b.

(2)Ako sud utvrdi da je otkaz nezakonit može poslodavca obavezati da:

b.isplati radniku:

- naknadu plaće u visini plaće koju bi radnik ostvario da je radio;

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. Ustavni sud nalazi da povredu ustavnih prava apelantica, u suštini, nalazi u proizvoljnoj primjeni procesnog prava i materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

16. Ustavni sud nalazi da je u postupku apelantica, pored ostalog, odbijena sa tužbenim zahtjevom za isplatu naknade plaća i pripadajućih doprinosa za PIO u iznosu preko dosuđenog, odnosno da je usvojen protivtužbeni zahtjev i da je apelantica obavezana da tuženom isplati novčani iznos radi neosnovanog bogaćenja, sve bliže označeno u izreci presude. Ustavni sud smatra da su, suprotno navodima apelantice, redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje u kojim ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević