Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1363/19 (M. R.)

Odluka donesena 12. 01. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivična optužba - utvrđivanje
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Krivični postupak
  • Pretpostavka nevinosti
  • Ratni zločin
  • In dubio pro reo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1363/19

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 01. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1363/19, rješavajući apelaciju Mile Raguža, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mile Raguža podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 K 012097 18 Kžk od 14. decembra 2018.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mile Raguž (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stoca, kojeg zastupa Branko Karadeglić, advokat iz Čapljine, podnio je 25. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 K 012097 18 Kžk od 14. decembra 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Federalnog tužilaštva FBiH (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) i Kantonalnog tužilaštva HNK (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 24. juna 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 2. do 13. jula 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Vrhovnog suda broj 07 0 K 012097 18 Kžk od 14. decembra 2018. godine apelant je proglašen krivim da je u vrijeme i na način opisan u izreci presude (četiri tačke) počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 preuzetog Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZ), pa je na osnovu navedenog zakonskog propisa i čl. 41 stav 1, 42 tačka 2 i 43 stav 1 tačka 1 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

6. U obrazloženju presude je navedeno da je optužnicom Kantonalnog tužilaštva od 28. aprila 2015. godine, koja je izmijenjena na glavnom pretresu pred Kantonalnim sudom i kasnije pred Vrhovnim sudom (29. novembra 2018. godine), apelantu stavljeno na teret krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva, da je apelant prethodno prvostepenim presudama Kantonalnog suda od 21. juna 2017. godine i 9. marta 2018. godine proglašen krivim za navedeno krivično djelo i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i da je uvažavanjem apelantove žalbe ukinuta presuda Kantonalnog suda od 9. marta 2018. godine, te određeno održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom.

7. Na pretresu pred Vrhovnim sudom, kako je dalje obrazloženo, preuzeti su dokazi izvedeni tokom prvostepenog postupka pred Kantonalnim sudom (pobrojani na str. od 4 do 6) i to dokazi optužbe, dokazi odbrane i dokazi suda, te je pročitan njihov sadržaj. Osim toga, Tužilaštvo je izmijenilo činjenični opis dijela ranije izmijenjene optužnice sa kojim je apelantova odbrana upoznata na glavnom pretresu ne zahtijevajući nikakav naknadni rok za pripremu odbrane. U nastavku je navedeno da je odbijen prijedlog apelantove odbrane da se ponovo izvrši suočenje između određenih svjedoka (ukupno osam svjedoka), ocjenjujući da je to nepotrebno, jer je Kantonalni sud već obavio tu procesnu radnju. Osim toga, svi svjedoci čije je suočenje zatraženo su već ispitani pred Kantonalnim sudom, pa su njihovi iskazi u postupku pred Vrhovnim sudom analizirani i ocijenjeni u vezi sa svim ostalim dokazima.

8. Nakon ocjene prihvaćenih i preuzetih dokaza, Vrhovni sud je utvrdio činjenično stanje iz kog proizilazi apelantova krivična odgovornost, te su u nastavku navedeni razlozi za takav stav. Vrhovni sud je, prije svega, podsjetio da je preciziranje optužnice na način kako je to učinilo Tužilaštvo na pretresu pred tim sudom dopušteno, jer apelantu ništa novo i teže nije stavljeno na teret, a optužnica je praktično konkretizovala ono što je već utvrđeno u jezičkom smislu radi preciziranja jasnijeg opisa radnji krivičnog djela. Apelantova odbrana u tom pravcu nije zahtijevala naknadni rok za pripremu odbrane.

9. Činjenica da je u julu 1993. godine postojao oružani sukob između HVO-a i ARBiH na području opštine Stolac i da je u BiH bilo ratno stanje utvrđena je na osnovu materijalne dokumentacije, Odluke Predsjedništva RBiH o proglašenju neposredne ratne opasnosti od 8. aprila 1992. godine i Odluke o proglašenju ratnog stanja od 20. juna 1992. godine, te iskaza svjedoka koji su opisali okolnosti pod kojim su se dešavala masovna hapšenja civilnog stanovništva na područjima koja su bila u sastavu opštine Stolac. Nadalje je na temelju iskaza svjedoka M.S., V.M., Z.P., M.R., te iskaza svjedoka, oštećenih Dž.T. i S.F., kao i pročitanih iskaza svjedoka utvrđeno da se krivično djelo koje je apelantu stavljeno na teret desilo u julu 1993. godine u Koštanoj bolnici, koja je pretvorena u zatvor čije je upravljanje bilo u nadležnosti organa VP HVO i koja je služila za nezakonito zatvaranje civila bošnjačke nacionalnosti. U takvoj situaciji su se na zatočene civile, kako je navedeno, trebale primjenjivati odredbe IV Ženevske konvencije o zaštiti civilnih lica za vrijeme rata od 12. avgusta 1949. godine i odredba člana 3 stav 1 tačka a) Konvencije. U postupku je, međutim, utvrđeno da je apelant prekršio navedenu odredbu, jer je u vremenskom periodu navedenom u izreci presude (juli 1993. godine) kao pripadnik oružanih snaga HVO-a nečovječno postupao i mučio zatvorenog civila Dž. T., dok je prema civilima O.O., Z.B.,i S.F. nečovječno postupao, te na način opisan u četiri tačke izreke presude počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 preuzetog KZ.

10. U obrazloženju presude su navedeni dokazi koji su izvedeni za svaku tačku optužbe pojedinačno za svakog od oštećenih, pri čemu su na okolnost radnji iz tačke 1 izreke presude na str. od 10 do 19 pobrojani dokazi, izvršena njihova analiza i ocjena, između ostalog i suočenjem ključnih svjedoka koje je predložila apelantova odbrana, kao i analizom i ocjenom svjedoka odbrane, te je izveden zaključak da je apelant u vrijeme i na način opisan u tački 1 izreke prema Dž. T. mučenjem i nečovječnim postupanjem počinio krivično djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret. U nastavku su na str. od 19. do 21. analizirani i ocijenjeni dokazi iz kojih, po mišljenju Vrhovnog suda, proizilazi nesumnjiv zaključak da je apelant radnjama opisanim u tački 2 izreke presude nečovječno postupao prema oštećenom O.O., na str. od 21. do 25. su analizirani i ocijenjeni dokazi iz kojih proizilazi zaključak da je apelant nečovječno postupao prema oštećenom Z.B. i na str. od 25. do 29. da je nečovječno postupao prema oštećenom S.F.

11. U pogledu neosnovanosti prigovora odbrane da nije primijenjeno načelo in dubio pro reo, Vrhovni sud je istakao da u konkretnoj situaciji nije bilo sumnje u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela od kojih zavisi primjena odredaba krivičnog zakonodavstva. U tom smislu je Vrhovni sud, imajući u vidu činjenični opis radnji za koje se apelant optužnicom tereti, istakao da je u postupku utvrđeno da se djelo dogodilo za vrijeme rata u BiH i oružanog sukoba između HVO-a i ARBiH na području opštine Stolac, u Koštanoj bolnici, koja je pretvorena u zatvor za nezakonito zatvaranje civila muškaraca bošnjačke nacionalnosti, da je apelant bio uniformisan i pripadnik HVO-a, dakle, pripadnik jedne od strana u oružanom sukobu, da je postupao suprotno pravilima međunarodnog humanitarnog prava i da je prekršio odredbu člana 3 stav 1 tačka a) IV Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. avgusta 1949. godine, da su sva oštećena lica bili zatočeni civili bošnjačke nacionalnosti, da je apelant nečovječno postupao i mučio zarobljenog civila Dž.T. (prva tačka izreke presude), te da mu je nanosio povrede tjelesnom integritetu i zdravlju, a da je prema zatočenim civilima O.O., Z.B. i S.F. nečovječno postupao nanoseći im povrede tjelesnom integritetu i zdravlju na način kako je opisano u tač. 2, 3 i 4 izreke presude.

12. Vrhovni sud je, zatim, istakao da se nečovječno postupanje definiše kao namjerno djelo ili propust kojim se nanosi teška duševna ili tjelesna patnja, odnosno povreda koja predstavlja ozbiljan nasrtaj na ljudsko dostojanstvo. Iz izvedenih dokaza proizilazi da je apelant svjesno preduzimao radnje opisane u izreci presude s namjerom da se nezakonito zatočeni civili fizički povrijede, ponize i zastraše, te da takve radnje predstavljaju ozbiljan nasrtaj na ljudsko dostojanstvo i tjelesni integritet. Stoga je ocijenjeno da apelantove radnje u odnosu na tri oštećena (O.O., Z.B. i S.F.) imaju karakter nečovječnog postupanja, a radnje iznuđivanja informacija i priznanja, zastrašivanja i vršenje pritiska na žrtvu u odnosu na oštećenog Dž.T. imaju karakter mučenja. U tom pravcu je navedeno da mučenje predstavlja tešku povredu međunarodnog humanitarnog prava prema civilnim licima i da se definicija može izvesti iz međunarodne pravne prakse prema kojoj mučenje uključuje sljedeća obilježja: nanošenje, djelom ili propustom, teške tjelesne ili duševne boli ili patnje, djelo ili propust moraju biti namjerni, motiv djela ili propusta mora biti iznuđivanje informacija ili priznanja, kažnjavanje, zastrašivanje ili vršenje pritisaka na žrtvu ili treće lice, ili diskriminacija iz bilo kojeg razloga, žrtve ili trećeg lica. Na osnovu sprovedenih i analiziranih dokaza Vrhovni sud je utvrdio da su se u apelantovim radnjama ostvarila sva obilježja krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva u vidu nečovječnog postupanja koje se u odnosu na oštećenog Dž.T. ogleda u primjeni fizičke sile koja nije opravdana, kako proizilazi iz detaljnog iskaza navedenog svjedoka, oštećenog Dž.T., koji je Vrhovni sud prihvatio kao vjerodostojan iskaz. Pored toga, iskaz navedenog svjedoka oštećenog je potkrijepljen iskazom svjedoka A.R. Navedeni iskazi su dovedeni u međusobnu vezu i u vezu sa dijelom iskaza svjedoka Z.P., koji je prilikom suočenja sa Dž.T. izjavio da „ne smije reći da je vidio fizičke kontakte“. U vezi sa navedenom činjenicom, Vrhovni sud je zaključio da je oštećeni Dž.T. kritične prilike bio zatočen u Koštanoj bolnici, da je bio nemoćno lice koje je strahovalo za svoj tjelesni integritet bez mogućnosti da dobije bilo kakvu zaštitu, te da su apelantove radnje kod oštećenog izazivale tešku tjelesnu i duševnu bol, da predstavljaju ozbiljan nasrtaj na ljudsko dostojanstvo i da imaju karakter nečovječnog postupanja. Pored toga, apelant je prema oštećenom Dž.T. preduzimao i radnje mučenja, kao oblika izvršenja predmetnog krivičnog djela, koje proizilaze iz iskaza navedenog svjedoka-oštećenog koji je dijelom potkrijepljen prethodno navedenim iskazima svjedoka i dijelom iskaza svjedoka Z.P. Kako su iskazi oštećenog Dž.T. dati u istrazi i na glavnom pretresu saglasni i, po ocjeni Vrhovnog suda, ubjedljivi i vjerodostojni, to je zaključeno da je apelant prema oštećenom Dž.T. preduzimao radnje iznuđivanja informacija i priznanja, vršeći pritisak, a sve kako bi ishodio odgovor na pitanje gdje je oružje i da mu oružje preda, koje imaju karakter mučenja.

13. Nadalje je Vrhovni sud istakao u čemu se ogledaju apelantove radnje nečovječnog postupanja prema zatočenim civilima O.O., Z.B. i S.F. na način što je na oštećene primijenio fizičku silu nanijevši povrede njihovom tjelesnom integritetu i zdravlju, kako je opisano pod tač. 2, 3 i 4 izreke presude. U tom kontekstu su interpretirani iskazi svjedoka oštećenih, iskazi svjedoka A.R., Dž.G., D.K., S.S. na osnovu kojih je utvrđeno da je apelant namjerno nanosio povrede zatočenim civilima koji svojim ponašanjem nisu učinili potrebnom primjenu fizičke sile, te da takvo postupanje, gledano u cjelini, ima karakter nečovječnog postupanja prema svakom od zatočenih civila. Imajući u vidu prirodu radnji, prostor na kojem su se radnje događale, nemoć zatočenika, sredstva koja su korišćena pri izvršenju djela prema više zatočenika (četvorici), slijedi da su apelantove radnje poprimile karakter teškog kršenja i da predstavljaju nečovječno postupanje.

14. Konačno, Vrhovni sud je zaključio da je apelant pri učinjenju krivičnog djela postupio sa direktnim umišljajem, jer je radnje preduzimao svjesno, znajući da zatočeni civili strahuju za svoje živote, da su u neizvjesnosti svaki put kada se nad njima vrši nasilje bez povoda, te da je imao jasnu sliku o djelu, što je osnov za volju i za odluku o djelu. Apelant je postupao u okolnostima koje mu omogućavaju dominaciju nad žrtvama-oštećenim koji su bili nemoćni da pruže otpor ili da se zaštite od napada, pri čemu je bio siguran u ostvarenje svoga djela i u nastupanje posljedice iz čega proizilazi pouzdan zaključak o htijenju djela.

15. Imajući u vidu sve navedeno, Vrhovni sud je utvrdio da je apelant, kršeći pravila međunarodnog prava, nečovječno postupao prema zatočenim civilnim licima i da im je nanio povrede tjelesnog integriteta, a prema oštećenom Dž. T. preduzeo i radnje mučenja, sve na način kako je to opisano u izreci presude, nalazeći da su time u apelantovim radnjama ostvarena sva obilježja krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 preuzetog KZSFRJ, za koje je proglašen krivim i osuđen.

16. Pri odmjeravanju kazne Vrhovni sud je, u skladu sa članom 41 stav 1 preuzetog KZSFRJ, imajući u vidu svrhu kažnjavanja, uzeo u obzir sve okolnosti koje su od značaja za odmjeravanje kazne. Kao olakšavajuće okolnosti su ocijenjene: neosuđivanost, životna dob, loše imovno stanje i nezaposlenost, dok otežavajućih okolnosti nije bilo, pa su olakšavajuće okolnosti u svojoj ukupnosti ocijenjene kao osobito olakšavajuće i one ukazuju da se i ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja. Stoga je apelant, uz zakonom propisanu kaznu iz člana 42 tačka 2 preuzetog KZSFRJ i člana 43 stav 1 tačka 1 istog zakona, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Vrhovni sud je ocijenio da izrečena kazna u navedenom vremenskom trajanju odgovara težini učinjenog krivičnog djela i stepenu apelantove krivice, koja je neophodna i dovoljna za ostvarivanje ciljeva specijalne i generalne prevencije.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

18. Obrazlažući povredu navedenog prava, apelacijom se, prije svega, ukazuje na pogrešnu ocjenu dokaza tvrdnjom da je sud propustio da određeno i potpuno jasno iznese koje činjenice i iz kojih razloga je prihvatio kao dokazane, ne dajući pri tome ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza. S tim u vezi, ističe da slobodna ocjena dokaza suda, kada su u pitanju svjedoci, mora biti rezultat objektivnog i logičkog razmišljanja u granicama ljudskog razuma, što u konkretnom slučaju nedostaje. Smatra da je na taj način sud prekršio princip in dubio pro reo. U apelaciji se veoma opširno obrazlažu izvedeni dokazi po pojedinim tačkama optužnice i izvodi sopstveni zaključak u pogledu činjeničnog stanja, ukazujući da je sud svaku sumnju u pogledu postojanja krivičnog djela ocijenio na apelantovu štetu, a ne korist. Stoga, smatra da je utvrđenje suda da je izvršio radnje opisane u izreci presude pogrešno i da se zaključak suda zasniva na dokazima koji nisu jasni i potpuni. Osim toga, smatra da suočenje svjedoka na okolnost odlučnih činjenica nije izvršeno na pravilan način i da sud nije dao dovoljne i uvjerljive razloge za odbijanje prijedloga odbrane da se svjedoci ponovo suoče, ocjenjujući da je suočenje nepotrebno. Apelacijom se dalje ukazuje da pobijana presuda u činjeničnom dijelu nema potvrdu u sprovedenim dokazima da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen, da je pogrešno izveden zaključak u pogledu odlučnih činjenica, jer u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, da nije data ocjena vjerodostojnosti protivrječnih iskaza svjedoka u cjelini, već dijelova istrgnutih iz cjeline njihovih iskaza. Smatra da je izostala cjelovita analiza sprovedenih dokaza i da sud nije van svake razumne sumnje utvrdio odlučnu činjenicu da je apelant u inkriminisano vrijeme učestvovao u radnjama opisanim u optužnom aktu i da je primjenom principa in dubio pro reo trebalo da donese oslobađajuću presudu. Apelant, takođe, smatra da je u konkretnom slučaju prekršen princip presumpcije nevinosti zagarantovan članom 6 stav 2 Evropske konvencije jer je proglašen krivim, a da njegova krivica nije dokazana na nesumnjiv način. Sve navedeno je, po apelantovom mišljenju, dovelo do arbitrarne odluke Vrhovnog suda, jer postupak u cjelini nije bio pravičan.

b) Odgovor na apelaciju

19. Vrhovni sud smatra da je apelacija neosnovana, jer su u postupku koji se vodio protiv apelanta ispoštovane sve ustavne i konvencijske odredbe. U tom pravcu se ukazuje na obrazloženje presude u kojem je sud jasno i određeno za svaku krivičnopravnu radnju koja je apelantu stavljena na teret izveo dokaze, izvršio njihovu analizu i ocjenu i izveo zaključak o apelantovoj krivičnopravnoj odgovornosti. U pogledu odbijanja prijedloga apelantove odbrane da se ponovo izvede dokaz suočenjem određenih svjedoka, Vrhovni sud je ukazao na odredbu člana 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije prema kojoj se strankama ne daje neograničeno pravo da izvode dokaze pred sudom, jer sud koji vodi krivični postupak ima određenu diskreciju u ocjeni da li bi izvođenje predloženih dokaza bilo relevantno ili ne. Suština apelacionih navoda se, po mišljenju Vrhovnog suda, odnosi na to da je sud pogrešno ocijenio izvedene dokaze, da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno i da je sud proizvoljno prihvatio da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim. Vrhovni sud smatra da su ovi navodi neosnovani, da se povodom identičnih navoda već izjasnio u presudi u kojoj je jasno navedeno da u konkretnom slučaju nije postojala sumnja u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, tako da nije bilo mjesta za primjenu principa in dubio pro reo. Vrhovni sud je, u konačnici, predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

20. Kantonalni sud se nije izjašnjavao na navode apelacije, već je po zahtjevu Ustavnog suda dostavio dokaz o uručenju presude Vrhovnog suda apelantu.

21. Tužilaštvo smatra da je apelacija neosnovana, jer su u presudi Vrhovnog suda detaljno obrazloženi svi dokazi na osnovu kojih je nakon njihove analize i ocjene utvrđeno činjenično stanje i odlučne činjenice kojim je utvrđena apelantova odgovornost za krivičnopravne radnje opisane u izreci presude, pa su navodi apelacije kojim je suštinski ukazano na proizvoljnost u ocjeni dokaza potpuno neosnovani. Predloženo je da se apelacija odbaci ili odbije kao neosnovana.

22. Kantonalno tužilaštvo ističe da je apelacija neosnovana, jer su u postupku koji se vodio protiv apelanta na pouzdan način utvrđene odlučne činjenice, pri čemu nije povrijeđen princip in dubio pro reo, jer su pravilno ocijenjeni svi dokazi sprovedeni tokom dokaznog postupka na način što je izvršena pojedinačna ocjena izvedenih dokaza, a zatim u međusobnoj vezi i njihovoj ukupnosti, uz razloge kojim dokazima je poklonjena vjera, a kojima ne i zbog čega. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi

23. Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije ("Službeni list SFRJ" br. 44/76, 36/77 - ispravka, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90 - ispravka i „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 8/92 – ispravka, 10/92, 16/92 i 13/94) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Opšta pravila o odmeravanju kazne Član 41. stav (1) (1) Sud će učiniocu krivičnog dela odmeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to delo, imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a naročito: stepen krivične odgovornosti, pobude iz kojih je delo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je delo učinjeno, raniji život učinioca, njegove lične prilike i njegovo držanje posle učinjenog krivičnog dela, kao i druge okolnosti koje se odnose na ličnost učinioca.

Ublažavanje kazne Član 42. tačka 2) Sud može učiniocu odmeriti kaznu ispod granice propisane zakonom ili primeniti blažu vrstu kazne:

[…] 2) kad utvrdi da postoje osobito olakšavajuće okolnosti koje ukazuju da se i sa blažom kaznom može postići svrha kažnjavanja.

Granice ublažavanja kazne Član 43. stav (1) tačka 1) (1) Kad postoje uslovi za ublažavanje kazne iz člana 42. ovog zakona, sud će ublažiti kaznu u ovim granicama:

1) ako je za krivično delo kao najmanja mera kazne propisan zatvor u trajanju od tri ili više godina, kazna se može ublažiti do jedne godine zatvora;

[…] Član 142. stav (1) Ratni zločin protiv civilnog stanovništva (1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vreme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku telesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovečna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenja velikih patnji ili povreda telesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarodnjavanje ili prevođenje na drugu veru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanja; primenjivanje mera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njenoj obaveštajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjavanje stanovništva, konfiskovanje imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmerama imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nesrazmerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca, ili ko izvrši neko od navedenih dela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

24. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 296.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

25. Ukaz o ratifikaciji Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata („Službeni list FNRJ“ broj 24/50); Ženevska konvencija o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. avgusta 1949. godine:

Sukobi koji nemaju međunarodni karakter Član 3.

U slučaju oružanog sukoba koji nema karakter međunarodnog sukoba i koji izbije na teritoriji jedne od Visokih strana ugovornica, svaka od Strana u sukobu biće dužna da primenjuje bar sledeće odredbe:

1) Prema licima koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima, podrazumevajući tu i pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i lica onesposobljena za borbu usled bolesti, rane, lišenja slobode, ili iz kojeg bilo drugog uzroka, postupaće se u svakoj prilici, čovečno, bez ikakve nepovoljne diskriminacije zasnovane na rasi, boji kože, veri ili ubeđenju, polu, rođenju ili imovnom stanju, ili kome bilo drugom sličnom merilu.

U tom cilju, zabranjeni su i u buduće se zabranjuju, u svako doba i na svakom mestu, prema gore navedenim licima sledeći postupci:

a) povrede koje se nanose životu i telesnom integritetu, naročito sve vrste ubistva, osakaćenja, svireposti i mučenja;

VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 07 0 K 012097 18 Kžk od 14. decembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 25. januara 2019. godine a apelacija je podnesena 25. marta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelant ukazuje da mu je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom.

[…]

31. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi s izvršenjem krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

32. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je Vrhovni sud ocijenio sprovedene dokaze. Proizvoljnom ocjenom dokaza su, kako apelant navodi, povrijeđena načela krivičnog postupka (presumpcija nevinosti i in dubio pro reo) zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer u postupku nije sa sigurnošću dokazano da je počinio krivično djelo za koje je osuđen, niti je na jasan i nesumnjiv način obrazložen zaključak o njegovoj krivici.

33. U vezi s ovim apelantovim prigovorima, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, apelacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, apelacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996- II, stav 78).

34. U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisutnosti okrivljenog na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka (vidi, Asch protiv Austrije, presuda od 26. aprila 1991. godine, Serija A broj 203, strana 10, stav 27, te Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine, stav 25).

35. Dovodeći navedeno u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud ukazuje na to da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda, na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana. Pri tome, prema članu 16 ZKPFBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih sprovedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena opštim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

36. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su u apelaciji ponovljeni navodi koje je apelant isticao tokom postupka pred redovnim sudovima zbog čega je uvažavanjem njegove žalbe ukinuta presuda Kantonalnog suda i određeno održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom. Na pretresu pred Vrhovnim sudom su preuzeti dokazi izvedeni tokom prvostepenog postupka pred Kantonalnim sudom, i to dokazi optužbe, dokazi odbrane i dokazi suda, te je pročitan njihov sadržaj, nakon čega je izvršena njihova pojedinačna, međusobna i ukupna analiza i ocjena, te izveden zaključak o apelantovoj krivičnoj odgovornosti. U obrazloženju presude je jasno i određeno navedeno iz kojih dokaza proizilazi da je apelant, na način kako je to opisano u izreci osporene presude, mučenjem i nečovječnim postupanjem prema Dž.T. (tačka 1 izreke presude), odnosno nečovječnim postupanjem prema O.O., Z.B. i S.F. (tač. 2, 3 i 4 izreke presude) počinio krvično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Pri tome je Vrhovni sud imao u vidu apelantove prigovore u pogledu primjene načela in dubio pro reo i zahtjeva da se na pretresu pred Vrhovnim sudom ponovo izvede dokaz suočenjem određenih svjedoka. U tom kontekstu su u obrazloženju presude dati jasni razlozi prema kojima nije bilo potrebe da se ponovo vrši suočenje određenih svjedoka budući da je Kantonalni sud već obavio tu procesnu radnju, a sadržaj iskaza svjedoka, pojedinačnih i suočenjem, analiziran je i ocijenjen pred Vrhovnim sudom u vezi sa svim ostalim izvedenim dokazima. U pogledu neosnovanosti prigovora odbrane da nije primijenjeno načelo in dubio pro reo, Vrhovni sud je istakao da u konkretnoj situaciji nije bilo sumnje u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela od kojih zavisi primjena odredaba krivičnog zakonodavstva. U tom pravcu je, imajući u vidu činjenični opis radnji za koje se apelant optužnicom tereti, Vrhovni sud istakao elemente koji čine biće konkretnog krivičnog djela, između ostalog, da se djelo dogodilo za vrijeme rata u BiH (materijalni dokazi i iskazi svjedoka za područje opštine Stolac) i oružanog sukoba između HVO-a i ARBiH, da je apelant bio pripadnik HVO-a kao jedne od strana u oružanom sukobu, da je postupao suprotno pravilima međunarodnog humanitarnog prava i da je prekršio odredbu člana 3 stav 1 tačka a) IV Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. avgusta 1949. godine, da su sva oštećena lica bili zatočeni civili bošnjačke nacionalnosti prema kojima je apelant nečovječno postupao i mučio na način kako je opisano u tač. 1, 2, 3 i 4 izreke presude.

37. Imajući u vidu navedene okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud nije mogao prihvatiti kao osnovane tvrdnje da je dokazni postupak sproveden na apelantovu štetu, odnosno da su apelantu u tom dokaznom postupku bila uskraćena bilo kakva procesna prava. Nasuprot tome, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude dao jasne i precizne razloge za zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret i za koje je, u konačnici, osuđen, te za svaki dokaz koji je prihvaćen, kao i onaj koji nije prihvaćen, dao logično i uvjerljivo obrazloženje. Stoga, ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu, kao ni elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Proizilazi da apelantovim navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza u vezi sa proizvoljno utvrđenim činjeničnim stanjem i proizvoljnom primjenom materijalnog prava nije dovedeno u pitanje poštivanje garancija iz člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije. Pritom Ustavni sud podsjeća da je Vrhovni sud, suprotno apelacionim navodima, u obrazloženju presude razmotrio sve navode koje apelant ponavlja u apelaciji i dao razloge zašto su oni neosnovani, odnosno zašto ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne krivičnopravne stvari.

38. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije neosnovani.

VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije kada je osporena presuda obrazložena i jasna, kada način na koji je utvrđeno činjenično stanje i izvršena ocjena dokaza ne odaje utisak proizvoljnosti, te kada ništa ne upućuje na povredu principa in dubio pro reo i pravičnost postupka u cjelini.

40. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1363/19 (M. R.) | Sudska praksa | Aktio