Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2834/19 (F. B.)

Odluka donesena 22. 12. 2020.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Isplata duga
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2834/19

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 12. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2834/19, rješavajući apelaciju Fadila Bilića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3), člana 72. st. (4) i (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. decembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Fadila Bilića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog dužine trajanja izvršnog postupka okončanog Rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 165481 17 Gži 2 od 21. marta 2019. godine.

Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da apelantu Fadilu Biliću isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, i to u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da najkasnije u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Fadila Bilića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 165481 17 Gži 2 od 21. marta 2019. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Fadil Bilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza, kojeg zastupaju Emir Čolaković i Nina Dragoljić, advokati iz Zenice, podnio je 10. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 I 165481 17 Gži 2 od 21. marta 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Federacije BiH (u daljnjem tekstu: izvršenik) zatraženo je 9. oktobra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 15. oktobra 2020. i 10. novembra 2020. godine.

4. Izvršenik nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

6. Presudom Općinskog suda u Vitezu broj P.36/01 od 5. novembra 2001. godine obavezan je izvršenik, kao tuženi u tom postupku, da apelantu isplati iznos od 173.009,68 KM i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.

7. Presudom Kantonalnog suda u Travniku broj Gž-79/02 od 5. novembra 2002. godine odbijena je izvršenikova žalba i prvostepena presuda je potvrđena.

8. Apelant je podnio Općinskom sudu u Vitezu prijedlog za izvršenje pravosnažne presude Općinskog suda u Vitezu broj P.36/01 od 5. novembra 2001. godine, koje je sud dozvolio rješenjem od 25. februara 2003. godine.

9. Rješenjem Kantonalnog suda u Travniku od 26. juna 2003. godine preinačeno je navedeno rješenje na način da se sud proglasio apsolutno nenadležnim i prijedlog za izvršenje odbacio, smatrajući da je za izvršenje nadležna Komisija za ostvarivanje prava i realizaciju potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti, te je predmetni spis 21. novembra 2003. godine dostavljen navedenoj komisiji.

10. Rješenjem Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-40/03 od 14. decembra 2004. godine uvažena je izvršenikova revizija, drugostepena presuda od 5. novembra 2002. godine je ukinuta i predmet je vraćen drugostepenom sudu na ponovno odlučivanje o izvršenikovoj žalbi.

11. Rješenjem Kantonalnog suda u Travniku broj Gž-129/05 od 31. maja 2005. godine ukinuta je prvostepena presuda i predmet je vraćen Općinskom sudu u Travniku na ponovno suđenje.

12. Presudom Općinskog suda u Travniku broj 51 0 P 003812 04 P od 5. jula 2008. godine obavezan je izvršenik da apelantu isplati iznos od 173.009,68 KM i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.

13. Presudom Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 003812 09 Gž od 7. jula 2010. godine odbijena je izvršenikova žalba i prvostepena presuda je potvrđena.

14. Presudom Vrhovnog suda broj 51 0 P 003812 10 Rev od 15. marta 2011. godine odbijena je izvršenikova revizija izjavljena protiv drugostepene presude.

15. Apelant je 29. septembra 2010. godine podnio Općinskom sudu prijedlog za izvršenje na osnovu pravosnažne presude Općinskog suda u Travniku od 5. jula 2008. godine radi naplate potraživanja u iznosu od 173.009,68 KM, koje je sud dozvolio rješenjem od 24. januara 2011. godine.

16. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 I 165481 10 I od 14. augusta 2015. godine usvojen je izvršenikov prigovor, rješenje o izvršenju u cijelosti je stavljeno van snage i ukinute su sve provedene izvršne radnje.

17. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 I 165481 15 Gži od 22. marta 2016. godine uvažena je apelantova žalba, ukinuto je rješenje od 14. augusta 2015. godine i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.

Osporene odluke

18. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 I 165481 17 I2 od 11. septembra 2017. godine odbijen je kao neosnovan izvršenikov prigovor od 1. februara 2010. godine i rješenje o izvršenju je održano na snazi.

19. U obrazloženju rješenja Općinski sud je ukazao da su odredbama člana 47. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) propisani razlozi zbog kojih se protiv rješenja o izvršenju može podnijeti prigovor zbog razloga koji sprečavaju izvršenje. Naveo je da je u konkretnom slučaju prijedlog za izvršenje podnesen na osnovu presude Općinskog suda u Travniku od 5. jula 2008. godine, potvrđene presudom Kantonalnog suda u Novom Travniku od 7. jula 2010. godine, koja predstavlja izvršnu ispravu u smislu odredaba člana 23. stav 1. tačka 1 u vezi sa članom 24. stav 1. ZIP-a, te je zaključio da su neosnovani izvršenikovi navodi da zahtjev tražioca izvršenja ne spada u sudsku nadležnost. S tim u vezi je istakao da je sud dužan omogućiti prinudno izvršenje isprave koja je podobna za izvršenje u smislu odredaba čl. 25. i 27. ZIP-a, te da bi onemogućavanje apelanta kao tražioca izvršenja da svoje potraživanje prinudno ostvaruje u sudskom izvršnom postupku predstavljalo povredu prava na pristup sudu, kao elementa prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Nadalje je naveo da iz potvrde Registra vrijednosnih papira u Federaciji BiH od 29. aprila 2011. godine proizlazi da je izvršenik 16. februara 2010. godine na apelantov račun prenio obveznice u iznosu od 173.009,68 KM po osnovu ratnih potraživanja, te je pri tome istakao da je prenos obveznica izvršen prije donošenja presude Kantonalnog suda u Novom Travniku od 7. jula 2010. godine. S tim u vezi je ukazao da se, prema načelu formalnog legaliteta, izvršna isprava mora izvršiti upravo onako kako ona glasi, u konkretnom slučaju isplatom iznosa od 173.009,68 KM uz naknadu troškova postupka. S obzirom na to da izvršna isprava nije ukinuta, preinačena, niti je na drugi način izgubila svoju djelotvornost, Općinski sud je odbio izvršenikov prigovor primjenom odredaba čl. 47. i 49. ZIP-a.

20. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 I 165481 17 Gži 2 od 21. marta 2019. godine usvojena je izvršenikova žalba i preinačeno je prvostepeno rješenje na način da je usvojen izvršenikov prigovor, rješenje o izvršenju stavljeno van snage i ukinute su sve provedene izvršne radnje.

21. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da se apelant tokom 2006. godine obraćao Federalnom ministarstvu finansija podnošenjem prijave Komisiji za verificiranje ratnih potraživanja radi evidentiranja i verificiranja potraživanja uz rješenje o izvršenju, koja je tokom 2009. godine rezultirala uvrštavanjem u emisiju obveznica po Odluci o emisiji obveznica Federacije BiH po osnovu ratnih potraživanja fizičkih i pravnih lica („Službene novine Federacije BiH“ broj 47/09) i prenošenjem obveznica na apelantov registarski račun, nakon čega je apelant obveznice prodao na Sarajevskoj berzi. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je na navedeni način apelantovo potraživanje namireno, a izvršenje provedeno. S tim u vezi je ukazao da je odredbom člana 21. stav 3. ZIP-a propisano da će se na materijalnopravne pretpostavke i posljedice provođenja izvršnog postupka na odgovarajući način primjenjivati odredbe zakona kojima se uređuju stvarna prava, odnosno obligacioni odnosi, te da je odredbom člana 308. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da obaveza prestaje ako povjerilac u sporazumu sa dužnikom primi nešto drugo umjesto onoga što mu se duguje. Stoga je Kantonalni sud zauzeo stav da je apelant faktičkim ponašanjem, odnosno prešutnim sporazumom sa izvršenikom - umjesto novca primio obveznice na način i prema odredbama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije BiH i Uredbe o načinu utvrđivanja i realizaciji unutrašnjih obaveza Federacije BiH nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti, te da mu ne pripada pravo na ponovno namirenje.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

22. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant navodi da se predmetni izvršni postupak vodio od 29. septembra 2010. godine, skoro punih devet godina, zbog čega smatra da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, te je zatražio naknadu nematerijalne štete. Nadalje, navodi da ne spori činjenicu da je izvršenik krajem 2006. godine samovoljno emitirao i prenio obveznice na apelantov račun, ali da je to učinjeno bez pravnog osnova s obzirom na to da je rješenjem Vrhovnog suda od 14. decembra 2004. godine ukinuta drugostepena presuda od 5. novembra 2002. godine. Navodi da nije mogao biti namiren na način propisan Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije BiH i Uredbom o načinu utvrđivanja i realizaciji unutrašnjih obaveza Federacije BiH nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti, jer je Vrhovni sud u presudi od 15. marta 2011. godine zauzeo stav da se u konkretnom slučaju ne radi o ratnoj šteti, već je o apelantovom tužbenom zahtjevu riješeno primjenom općih pravila o naknadi štete, pa samim tim predmetno potraživanje nema karakter javnog duga. Apelant navodi da izvršenik nakon prenosa obveznica u parničnom postupku, koji je nastavljen, nije isticao da je apelantovo potraživanje izmireno, već je to istakao tek u podnesku od 4. maja 2011. godine (četiri mjeseca nakon prigovora izjavljenog protiv rješenja o izvršenju od 24. januara 2011. godine). Nadalje, navodi da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio odredbu člana 308. ZOO, jer apelant nikad nije pristao na takav način plaćanja u smislu navedene zakonske odredbe, te da to plaćanje jedino može predstavljati stjecanje bez osnova. Navodi da je Kantonalni sud u predmetnom postupku donio potpuno različite odluke o istom činjeničnom i pravnom pitanju-da li je emisijom i prenosom na apelantov račun obveznica izvršenik ispunio obavezu iz izvršne isprave. Tako je u rješenju od 22. marta 2016. godine zauzeo negativan stav prema tom pitanju pozivajući se na odredbu člana 47. tačka 8) ZIP-a i na načelo formalnog legaliteta, dok je u osporenom rješenju od 21. marta 2019. godine zauzeo potpuno suprotan pravni stav. Navodi da je tržišna vrijednost prenesenih obveznica mnogo manja od nominalne i da obveznice ne mogu predstavljati zamjenu ispunjenja obaveze koja je naknadno utvrđena u sudskom postupku, te da je u konkretnom slučaju došlo do nezakonitog miješanja u njegovu imovinu. b)Odgovor na apelaciju

23. Kantonalni sud je naveo da nije došlo do povrede apelantovih prava na koja se poziva, te je predložio da Ustavni sud apelaciju odbaci ili odbije.

24. Općinski sud je iznio hronologiju postupanja u predmetnom izvršnom postupku. V.Relevantni propisi

25. Zakon o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03, 52/03 - ispravka, 33/06, 39/06 - ispravka, 39/09, 29/11 - OUSBiH, 74/11 - OUSFBiH, 35/12, 35/12 - rješenje USBiH, 46/16, 36/17 - OUSBiH, 55/18 - rješenje USBiH i 25/20 - OUSBiH) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03, 52/03 - ispravka, 33/06, 39/06 - ispravka, 39/09, 29/11 - OUSBiH, 74/11 - OUSFBiH, 35/12 i 35/12 - rješenje USBiH) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 21.

Primjena odredaba drugih zakona […] (3) Na materijalno-pravne pretpostavke i posljedice provođenja izvršnog postupka na odgovarajući način primjenjuju se odredbe zakona kojima se određuju stvarna prava, odnosno obligacioni odnosi.

26. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" br. 29/03 i 42/11) glasi:

Zamena ispunjenja Član 308.

(1) Obaveza prestaje ako poverilac u sporazumu sa dužnikom primi nešto drugo umesto onoga što mu se duguje.

[…] VI.Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 I 165481 17 Gži 2 od 21. marta 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 27. maja 2019. godine a apelacija je podnesena 10. jula 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

33. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

34. Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje sadržane u odredbama člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije protežu u građanskopravnim slučajevima i na fazu izvršnog postupka. Osnovno pravilo u tom pogledu postavila je presuda Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Hornsby protiv Grčke (predstavka br. 18357/91, presuda od 19. marta 1997. godine) u kojoj je Evropski sud istakao da izvršenje presude koju je izrekao bilo koji sud mora biti posmatrano kao sastavni dio postupka u smislu člana 6. Evropske konvencije. Slijedeći svoju praksu iz predmeta Hornsby, koju Ustavni sud dosljedno podržava, Evropski sud je konstantno ukazivao da se izvršenje presude bilo kojeg nacionalnog suda treba posmatrati kao integralni dio suđenja u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi u konkretnom slučaju.

a) U odnosu na osporene odluke

36. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio odredbe ZIP-a i ZOO, te da je na njegovu štetu povrijeđen princip pravne sigurnosti usljed različitog postupanja Kantonalnog suda povodom istog činjeničnog i pravnog pitanja. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona.

37. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni odredaba ZIP-a i ZOO, te da li je na apelantovu štetu povrijeđen princip pravne sigurnosti.

38. Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud odbio izvršenikov prigovor protiv rješenja o izvršenju, smatrajući da je pravosnažna presuda Općinskog suda u Travniku od 5. jula 2008. godine izvršna isprava u smislu odredaba člana 23. stav 1. tačka 1. u vezi sa članom 24. stav 1. ZIP-a, te da je, prema načelu formalnog legaliteta, navedena presuda morala biti izvršena isplatom iznosa od 173.009,68 KM uz naknadu troškova postupka, kako i glasi. Kantonalni sud je, sa druge strane, zauzeo stav da je apelant faktičkim ponašanjem, primanjem obveznica koje je emitirao izvršenik i raspolaganjem tim obveznicama, pristao da na ime ispunjenja izvršenikove obaveze primi nešto drugo umjesto onoga što mu se duguje, u smislu odredbe člana 308. ZOO, te da je apelantovo potraživanje na taj način namireno. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da načelo formalnog legaliteta zauzima centralno mjesto i da podrazumijeva nemogućnost da se u izvršnom postupku izvršna isprava donesena u parničnom ili nekom drugom postupku preispituje, mijenja ili prilagođava (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4029/18 od 20. maja 2020. godine, tačka 32, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao i da je nesporno da je Vrhovni sud u presudi od 15. marta 2011. godine zauzeo stav da se u konkretnom slučaju ne radi o ratnoj šteti i da predmetno potraživanje nema karakter javnog duga. Međutim, u konkretnom slučaju Kantonalni sud je ocijenio da je apelant primanjem obveznica na račun i njihovim raspolaganjem prešutno pristao na takvu vrstu ispunjenja predmetnog potraživanja, u smislu odredbe člana 308. ZOO, umjesto isplate u novcu, kako je određeno predmetnom izvršnom ispravom. Dovodeći u vezu navedeni zaključak Kantonalnog suda sa činjenicom da je apelant 2006. godine podnio prijavu predmetnog potraživanja Komisiji za verificiranje ratnih potraživanja radi evidentiranja i verificiranja predmetnog potraživanja, te da je raspolagao obveznicama koje su mu po tom osnovu prenesene, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku Kantonalnog suda da je apelant na navedeni način prešutno pristao na takvu vrstu ispunjenja predmetnog potraživanja u smislu odredbe člana 308. ZOO.

39. U pogledu apelantovih navoda kojima ukazuje na različito postupanje Kantonalnog suda u predmetnom postupku povodom pitanja da li je emisijom i prenosom na apelantov račun obveznica izvršenik ispunio obavezu iz izvršne isprave, Ustavni sud ukazuje da načelo pravne sigurnosti, koje je inherentno pravu na pravično suđenje, inter alia, jamči dosljednost pri odlučivanju o pravnim zahtjevima i pridonosi povjerenju javnosti u sudove (vidi, mutatis mutandis, presudu u predmetu Ştefănică i drugi protiv Rumunije broj 38155/02, stav 38. od 2. novembra 2010. godine). Ustavni sud, međutim, ističe da se pitanje povrede načela pravne sigurnosti pokreće u slučaju kada iz istog suda, naročito ako se radi o sudu posljednje instance, dolaze protivrječne odluke u različitim postupcima koji su se vodili o istim činjeničnim i pravnim pitanjima. Stoga, Ustavni sud smatra da postupanje redovnih sudova unutar jednog postupka čiji je cilj upravo da se rasprave sva sporna pitanja kako bi bila donesena pravilna sudska odluka, u situaciji kada apelant nije pružio dokaze da odluka suda u predmetnom postupku odstupa od ustaljene sudske prakse u činjenično i pravno bitno sličnim predmetima, ne pokreće pitanje pravne sigurnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 804/19 od 9. septembra 2020. godine, tačka 35, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

40. Sublimirajući navedeno, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

41. Ustavni sud, in primo, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Period koji se uzima u obzir

42. Ustavni sud zapaža da je predmetni izvršni postupak započeo 29. septembra 2010. godine podnošenjem prijedloga za izvršenje i da je okončan rješenjem Kantonalnog suda od 21. marta 2019. godine. Stoga će Ustavni sud kao relevantni period razmatrati osam godina i šest mjeseci. Analiza dužine trajanja postupka

43. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku, koji je po zakonu hitne prirode, te da s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u predmetnom postupku trebalo riješiti, smatra da se radi o relativno složenom postupku.

44. Analizirajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud donio rješenje o izvršenju 24. januara 2011. godine, četiri mjeseca nakon podnošenja prijedloga za izvršenje, nakon čega je nastupio period pasivnosti u radu tog suda u trajanju od četiri godine i sedam mjeseci, do donošenja rješenja od 14. augusta 2015. godine (kojim je usvojen izvršenikov prigovor protiv rješenja o izvršenju), te da je Općinski sud, postupajući u ponovnom postupku, donio rješenje od 11. septembra 2017. godine nakon jedne godine i šest mjeseci, računajući od donošenja rješenja Kantonalnog suda od 22. marta 2016. godine (kojim je ukinuto ranije rješenje i predmet vraćen na ponovni postupak). Ustavni sud, nadalje, zapaža da je Kantonalni sud donosio odluke o pravnim lijekovima u relativno kratkim rokovima, u prvom navratu sedam mjeseci nakon donošenja prvostepenog rješenja, a u drugom navratu nakon jedne godine i šest mjeseci od donošenja prvostepenog rješenja. Sa druge strane, analizirajući apelantovo ponašanje, Ustavni sud ne primjećuje da je na bilo koji način doprinio dužini trajanja predmetnog postupka, te da je podnosio veći broj urgencija za postupanje u predmetnom postupku (koje su dostavljene u prilogu apelaciji). Stoga, Ustavni sud smatra da je dužini trajanja predmetnog izvršnog postupka, koji je po zakonu hitne prirode, u odlučujućoj mjeri doprinijelo neažurno postupanje Općinskog suda, koji je nakon donošenja rješenja o izvršenju imao period pasivnosti u radu u trajanju od četiri godine i šest mjeseci, a za koju pasivnost sud nije dao nikakvo opravdanje.

45. Sublimirajući navedeno, Ustavni sud smatra da dužina trajanja predmetnog izvršnog postupka od osam godina i šest mjeseci ne zadovoljava kriterij „suđenja u razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

46. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

47. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, Spahić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 20514/15 i dr. od 14. novembra 2017. godine, Kunić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 68955/12 i dr. od 14. novembra 2017. godine, Elčić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 34524/15 i dr. od 17. januara 2019. godine, Golić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 51441/16 i dr. od 16. maja 2019. godine, i Ugarak i ostali protiv BiH, aplikacija broj 25941/18 i dr. od 19. septembra 2019. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nerazumne dužine trajanja izvršnog postupka, apelantu treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.

48. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke uz obavezu da nakon isteka ovog roka apelantu plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

49. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

50. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

Zabrana diskriminacije

51. Ustavni sud, također, zapaža da apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje. Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelant uz apelaciju nije ponudio relevantne dolaze na osnovu kojih bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije po nekom zabranjenom osnovu (npr. spol, rasa, vjera, nacionalno ili socijalno porijeklo itd.) u konkretnom slučaju. S obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi sa pravom na pravično suđenje, te imajući u vidu da apelant nije ponudio relevantne dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je osporenom odlukom diskriminiran po nekom zabranjenom osnovu, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje.

VIII.Zaključak

52. Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je predmetni izvršni postupak, koji je po zakonu hitne prirode, trajao osam godina i šest mjeseci, čijoj dužini je u odlučujućoj mjeri doprinijelo neažurno postupanje Općinskog suda koji je, nakon donošenja rješenja o izvršenju, imao period pasivnosti u radu u trajanju od četiri godine i šest mjeseci, a za koju pasivnost sud nije dao nikakvo opravdanje.

53. Sa druge strane, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je Kantonalni sud dao jasne i precizne razloge za zaključak da je apelant primanjem obveznica na račun i njihovim raspolaganjem prešutno pristao na takvu vrstu ispunjenja predmetnog potraživanja, u smislu odredbe člana 308. ZOO, umjesto isplate u novcu, kako je određeno predmetnom izvršnom ispravom, a Ustavni sud te razloge ne smatra proizvoljnim.

54. U konačnici, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije došlo do povrede zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije s obzirom na to da apelant nije ponudio relevantne dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je osporenom odlukom diskriminiran po nekom zabranjenom osnovu.

55. Na osnovu člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3), člana 72. st. (4) i (5) i člana

74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

56. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2834/19 (F. B.) | Sudska praksa | Aktio