Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3652/19 (Đ. T. i S. T.)

Odluka donesena 07. 04. 2021.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3652/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-3652/19, rješavajući apelaciju Đurđice Tolimir i Slobodana Tolimira, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Đurđice Tolimir i Slobodana Tolimira podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 208358 19 Rev od 12. juna 2019.

godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 208358 18 Gž od 22. februara 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 208358 15 P od 16. jula 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Đurđica Tolimir i Slobodan Tolimir (u daljnjem tekstu: prvoapelantica, drugoapelant ili apelanti), iz Banjaluke, koje zastupa Dalibor Mrša, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 20. septembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 208358 19 Rev od 12. juna 2019. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 208358 18 Gž od 22. februara 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 208358 15 P od 16. jula 2018. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 208358 15 P od 16. jula 2018. godine, stavom I izreke, usvojen je tužbeni zahtjev apelanata i obavezana je tužena Addiko Vank a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantima prema ugovoru o namjenskom stambenom kreditu uz valutnu klauzulu CHF od 27. jula 2007. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) na ime neosnovanog obogaćenja isplati određeni novčani iznos na ime glavnog duga - razlike između uplata apelanata i anuiteta kredita neusklađenih s tržišnom vrijednošću Libora utvrđenom u određenom vremenskom periodu i određeni novčani iznos na ime obračunate i dospjele zatezne kamate za više obračunat i naplaćen kredit po osnovu neusklađene vrijednosti Libora s tržišnom vrijednošću za određeni period. Presudom je dalje, stavom II izreke, odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim su apelanti tražili da se obaveže tužena da apelantima prema predmetnom ugovoru na ime neosnovanog obogaćenja isplati određeni novčani iznos na ime ukupno obračunatog i naplaćenog kredita po osnovu kursne razlike za određeni period i određeni novčani iznos na ime obračunate i dospjele zatezne kamate za više obračunat i naplaćen kredit po osnovu kursne razlike za određeni period. Stavom III izreke presude, odlučeno je da će se o eventualnom tužbenom zahtjevu kojim apelanti traže da se raskine predmetni ugovor zaključen između apelanata i tužene zbog promijenjenih okolnosti, slijedom čega se obavezuje tužena da apelantima isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te troškovima postupka odlučiti nakon pravosnažnosti odluke o primarnom tužbenom zahtjevu.

3. Osnovni sud je naveo da iz predmetnog ugovora proizlazi da je isti zaključen između Hypo Alpe Adria Bank a.d. Banjaluka (prednik tužene) i prvoaplentice kao korisnika kredita, te drugoapelanta kao solidarnog dužnika, kojim ugovorom banka korisniku kredita odobrava kredit u određenom iznosu sa rokom otplate od 15 godina, a plaćanje da se vrši u 180 anuiteta. Osnovni sud je ukazao da je članom 3. tačka IV predmetnog ugovora ugovorena promjenjiva kamatna stopa (vezana za godišnji Libor + 4,25% kamatna marža godišnje, Libor fiksiran 31. decembra za cijeli dvanaestomjesečni period, zaokružen na sljedeću veću četvrtinu) koja je u trenutku zaključenja ugovora iznosila 6,75%, a ugovorena je i interkalarna kamata koja se obračunava u visini redovne kamate za vrijeme korištenja kredita prilikom plasmana kreditnih sredstava. Zatim je ukazao da je odredbom člana 12. predmetnog ugovora ugovoreno da prvoapelantica svojim potpisom daje izričit pristanak na promjenu kamatne stope pod uslovima propisanim u članu 3. predmetnog ugovora. Osnovni sud je naveo tužena postupala suprotno ugovornim odredbama što proizilazi iz činjenice da je ugovoreno određivanje kamatne stope shodno kretanju Libora, te da iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke proizilazi da je tužena po osnovu neosnovanog obračuna vrijednosti Libora naplatila od apelanata više od ugovorenog. Slijedom navedenog Osnovni sud je u ovom dijelu usvojio tužbeni zahtjev apelanata i odlučio kao u stavu I izreke presude. Nadalje, Osnovni sud je odlučujući o dijelu zahtjeva kojim je tražena isplata određenog novčanog iznosa na ime ukupno obračunatog i naplaćenog kredita po osnovu kursne razlike u određenom vremenskom periodu, te obračunate kamate za navedeni period u istom novčanom iznosu, sud je zahtjev apelanata odbio, nalazeći utvrđenim da su stranke u konkretnom slučaju shodno načelu autonomije volje ugovorile ispunjenje u stranoj valuti odnosno vraćanje određenog iznosa izraženog u CHF u 180 jednakih rata i da su ugovorili ispunjenje u domaćoj valuti (KM) prema kursu koji je važio u trenutku ispunjenja obaveze, da je ovakva ugovorna odredba utemeljena na pravilnoj primjeni odredbe člana 395. ZOO, te da je Zakonom o deviznom poslovanju dozvoljeno ugovaranje u devizama u Republici Srpskoj, s tim što se plaćanje i naplaćivanje vrši u KM.

4. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 208358 18 Gž od 22. februara 2019. godine odbijene su žalbe tužene i apelanata, te je potvrđena prvostepena presuda u osporenom usvajajućem i odbijajućem dijelu kojim je odlučeno o glavnoj stvari (stav I i II izreke prvostepene presude).

5. Okružni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi se o ugovornom odnosu u kojem su stranke, saglasno načelu autonomije volje, ugovorile promjenjivu kamatnu stopu, te da je takva ugovorna odredba utemeljena na pravilnoj primjeni odredbe člana 395. ZOO prema kojoj ako novčana obaveza glasi na plaćanje u zlatu ili nekoj stranoj valuti njeno ispunjenje se može zahtijevati u domaćem novcu prema kursu koji važi u vrijeme ispunjenja obaveze, iz kojeg razloga je dozvoljeno ugovarati novčane obaveze koje glase u stranoj valuti. Zatim je naveo da kod činjenice da su parnične stranke zaključile predmetni ugovor slobodno izraženom voljom, sa dopuštenim osnovom, da je ovim ugovorom predviđena promjenjiva kamatna stopa u skladu sa kretanjima i dinamikom promjene Libora na tržištu kapitala, to je i tužena, nakon što je došlo do promjene Libora imala pravo da izmjeni obračun kamate, a apelanti obavezu da mjesečne anuiteta izražene u CHF uplaćuju u KM prema srednjem kursu na dan uplate, a ne prema kursu na dan plasmana kredita, iz kojeg razloga žalba apelanata neosnovano pobija odbijajući dio prvostepene presude. Također je ukazao da je presuda u navedenom dijelu donijeta uz pravilnu primjenu materijalnog prava i domaćeg zakonodavstva (ZOO i Zakona o deviznom poslovanju). Okružni sud je istakao da žalbom tužena neosnovano ukazuje da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za postojanje instituta sticanje bez osnova iz člana 210. ZOO, pa ni uslovi za vraćanje stečenog bez osnova iz člana 211. ZOO, iz razloga što apelanti nisu zadržali pravo da traže vraćanje plaćenog, niti su plaćali da bi izbjegli prinudu, jer apelanti u momentu kada im je tužena dostavila novi anuitetni plan nisu znali da obračun nije izvršen u skladu sa odredbom člana 3. predmetnog ugovora. Okružni sud je naveo da tužena nije izvršila svoju obavezu na način kako je to ugovoreno, jer ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu, vezanu za godišnji Libor, nije fiksirala, odnosno mijenjala svakog 31. decembra u tekućoj godini za cijeli dvanaestomjesečni period, zaokružen na sljedeću četvrtinu. Okružni sud je ukazao da visina duga po osnovu stečenog bez osnova je pravilno utvrđena nalazom i mišljenjem vještaka ekonomske struke.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 208358 19 Rev od 12. juna 2019. godine revizija apelanata je odbijena.

7. Vrhovni sud je naveo da je valutna klauzula pravno dopušten vid zaštite banke povjerioca iz ugovora o kreditu od štetnih tržišnih i inflatornih promjena realne vrijednosti novčanih sredstava stavljenih na raspolaganje korisniku kredita, te da pravno dopuštenje ugovaranja valutne klauzule ima utemeljenje u odredbi člana 395. ZOO-a. Zatim je ukazao da se u Republici Srpskoj kreditni poslovi mogu zaključivati i realizovati tako da se kreditni iznos isplati u KM i konstituiše obaveza vraćanja primljenog u tržišnoj protivvrijednosti opredijeljene valute (u konkretnom slučaju CHF). Vrhovni sud je naveo da predmetni ugovor zbog svoje dugoročnosti (period od 15 godina) ima i elemente aleatornosti, zbog čega ugovorne strane moraju iskazati posebnu pažnju prilikom njegovog zaključenja. Međutim, objektivno gledajući, upravo zbog dugoročnosti (višegodišnjeg trajanja predmetnog ugovora), ni banka ni korisnik kredita nisu u prilici da u vrijeme zaključenja ugovora realno sagledaju sva buduća tržišna kretanja kursa valute obračuna, pa podjednako snose posljedice aleatornosti takvog ugovora. Dakle, rast kursa CHF kao primijenjenog valorimetra nije mogao predstavljati predvidljivu i realnu procjenu banke, niti izraz, njenih namjera da po tom osnovu stekne nesrazmjernu imovinsku korist na štetu primaoca kredita. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da se iz tih razloga ne mogu prihvatiti navodi apelanata kojima se ističe da u momentu zaključenja ugovora na strani tužene nije bilo savjesnosti niti poštenja, niti da na strani apelanata nije bilo slobodne volje za zaključenje ugovora, jer ni tužena u momentu zaključenja ugovora nije mogla predvidjeti kretanje na tržištu valuta, a samim tim ni kretanje kursa CHF, odnosno, pravne i ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule. Uostalom, kako je naveo Vrhovni sud, sve kad bi se i prihvatilo da su apelanti u pogledu svoje pregovaračke pozicije i nivoa obaviještenosti kod zaključenja ugovora bili u slabijem položaju u odnosu na banku, kod činjenice da tokom postupka nisu osporili da su ugovor pročitali, imajući u vidu jasne zakonske odredbe koje regulišu ugovor o kreditu i mogućnost ugovaranja valutne klauzule, trebale su im biti jasne pravne posljedice zaključenja ugovora (da će rata kredita zavisiti od kretanja navedene valute).

Apelacioni navodi

8. U predmetnoj apelaciji, apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je u postupku koji je okončan osporenim odlukama, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim apelanti su ukazali da su tužbeni zahtjev zasnovali „pozivajući se ponajviše na odredbe Zakona o zaštiti potrošača BiH“, kao i na druge zakone (ZOO, Zakon o deviznom poslovanju RS, Zakona o bankama RS). Apelanti su naveli da sudovi " nisu obratili pažnju, niti su razmotrili, pa čak ni spomenuli pravnu argumentaciju i kvalifikacije koju su apelanti isticali tokom cjelokupnog postupka, kao da Zakon o zaštiti potrošača BiH i drugi zakoni i propisi koji regulišu rad banaka nikako ne postoje, niti važe u pravnom sistemu BiH i RS." Također su naveli da tužena u toku postupka nije dokazala tvrdnju da se radi plasiranja predmetnog kredita zadužila na stranom ili domaćem tržištu novca u CHF, zbog čega bi morala vraćati iznos u toj valuti i isplaćivati pasivne kamatne stope. Dalje, apelanti navode da proizvoljna primjena prava predstavlja kršenje člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da je ignorisanje njihovih argumenata i primjene Zakona o zaštiti potrošača i drugih propisa dovelo do nejednakosti u postupanju i povrede zabrane diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije. Osim toga, apelanti se u apelaciji pozivaju na praksu sudova u regionu (Srbija, Hrvatska, Slovenija), koja slijedi praksu Evropskog suda pravde u Luxembourgu (u daljnjem tekstu: ESP) po istom pitanju koje se postavlja i u konkretnom slučaju.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

11. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su apelanti ukazali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku odbijen tužbeni zahtjev apelanata u dijelu kojim su tražili da se tužena obaveže da im isplati određeni iznos na ime ukupno obračunatog i naplaćenog kredita po osnovu kursne razlike u određenom periodu i određeni iznos na ime obračunate i dospjele zatezne kamate za više obračunati i naplaćeni kredit po osnovu kursne razlike u određenom periodu. Ustavni sud zapaža da su sudovi dali jasno i argumentirano obrazloženje suprotno navodima apelanata, da su parnične stranke u konkretnom slučaju zaključile predmetni ugovor (u kojem je predviđena promjenjiva kamatna stopa) slobodno izraženom voljom sa dopuštenim osnovom, pa Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja odluka navedenih sudova proizilazi zaključak da je ugovorna odredba (u pogledu kamatne stope) utemeljena na primjeni odredbe člana 395. ZOO, kojom je regulisano da se ispunjenje novčane obaveze koja glasi na plaćanje u stranoj valuti može zahtijevati u domaćem novcu prema kursu koji važi u trenutku ispunjenja obaveze.

15. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je slično pravno pitanje, u kontekstu gotovo identično postavljenog tužbenog zahtjeva (usmjerenog na isplatu razlike uplata i „anuiteta kredita usklađenim sa tržišnom vrijednošću Libora“ te kamata, kao i iznosa na ime ukupno obračunatog i naplaćenog kredita po osnovu kursne razlike sa kamatama) s tim što je u tom predmetu tužbenim zahtjevom traženo i utvrđivanje ništavosti odredbe člana 12. ugovora, razmatrao u predmetu AP-3877/17. Ustavni sud je u tom predmetu odbio apelaciju zaključivši da su redovni sudovi za svoje odluke o neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelantica dali dovoljne, jasne i relevantne razloge (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3877/17 od 17. jula 2019. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci, Ustavni sud je, između ostalog, naveo: „...tačno je da su se apelantice u tužbi i u postupku pozvale, između ostalog, i na odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Međutim, taj Zakon propisuje prava potrošača, ali ne predviđa instrumente zaštite, već se u odnosu na to moraju primijeniti odgovarajuće odredbe ZOO, na šta i sam Zakon o zaštiti potrošača ukazuje (član 1. stav (2). Stoga, Ustavni sud ne može prihvatiti tvrdnje da Okružni i Vrhovni sud u osporenim odlukama nisu dali relevantna obrazloženja koja se tiču zaštite apelanta u spornom ugovornom odnosu, iako se sudovi nisu eksplicitno pozvali na Zakon o zaštiti potrošača i neke druge zakone koje su navele u tužbi, jer su suštinska pitanja razmotrena primjenom odgovarajućih odredaba ZOO o zaštiti ugovornih strana.“. Također, Ustavni sud je u navedenoj odluci istakao da: „…na drugačije odlučenje ne mogu utjecati ni navodi apelantica o tome da sudovi nisu ispitali je li se tužena kreditno zadužila u stranoj valuti kod druge finansijske organizacije i je li ta sredstva konvertovala radi davanja kredita, budući da Ustavni sud smatra da to ni na koji način nije relevantno u konkretnom slučaju, niti presude ESP na koje su se apelantice pozvale ukazuju na potrebu da se dokazuje iz kojeg izvora sredstava je plasiran kredit koji im je odobren“. Isto tako, Ustavni sud je u navedenoj odluci, u pogledu pozivanja na praksu sudova u regiji, istakao da: „Budući da se ta praksa zasniva na stavovima ESP koji su detaljno izneseni, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno ulaziti u to kako su sudovi u drugim državama u regiji primijenili stavove ESP u okolnostima slučajeva koje su oni razmatrali“. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su očigledno (prima facie) neosnovani navodi apelanata da im je u postupku prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.

16. Apelanti, također, navode da im je povrijeđena i zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelanti nisu izjasnili u vezi sa kojim pravom smatraju da su diskriminisani ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatraju da su diskriminisani u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom na navedeno, te okolnost da apelanti osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nisu ponudili bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su diskriminisani, Ustavni sud smatra i navode o povredi zabrane diskriminacije iz člana iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovanim.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3652/19 (Đ. T. i S. T.) | Sudska praksa | Aktio