Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1995/19 (Wiener osiguranje Vienna Insurance Group a.d. Banjaluka)

Odluka donesena 22. 12. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Upravni spor
  • Nekretnina
  • Upravni postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1995/19

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 12. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1995/19, rješavajući apelaciju „Wiener-osiguranja Vienna Insurance Group“ a.d. Banjaluka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 22. decembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Wiener-osiguranja Vienna Insurance Group“ a.d. Banjaluka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 15 0 U 002612 16 Uvp od 6. februara 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Wiener-osiguranje Vienna Insurance Group“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), koje zastupa zakonski zastupnik, podnijelo je 6. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 15 0 U 002612 16 Uvp od 6. februara 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske kao zakonskog zastupnika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 1. oktobra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 23. oktobra 2020. godine. Tužiteljica nije odgovorila.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Apelant je 12. februara 2014. godine Područnoj jedinici Trebinje Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Područna jedinica) podnio zahtjev za pretvaranje prava raspolaganja na nepokretnosti označenoj preciziranim katastarskim i zemljišnoknjižnim oznakama kao kuća i zgrada, državna svojina, s pravom raspolaganja apelantovog pravnog prednika (u daljnjem tekstu: predmetna nepokretnost), u apelantovo pravo svojine, shodno odredbi člana 324 stav 1 Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP, „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 124/08). Na poziv prvostepenog organa apelant je 4. marta 2014. godine precizirao zahtjev u smislu člana 324 stav 1 ZSP („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 58/09).

6. Rješenjem Područne jedinice od 14. marta 2014. godine odbijen je apelantov navedeni zahtjev kao neosnovan. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedenog rješenja, Republička uprava za geodetske i imovinskopravne poslove Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Republička uprava) rješenjem od 5. septembra 2014. godine poništila je prvostepeno rješenje i predmet vratila prvostepenom organu na ponovni postupak. Postupak u kojem je donesena osporena odluka

7. U ponovnom postupku Rješenjem Područne jedinice broj 21.47/476-5/14 od 22. decembra 2014. godine utvrđeno je da se pravo raspolaganja na predmetnoj nepokretnosti pretvara u apelantovo pravo svojine (stav I izreke rješenja), da će se, nakon pravosnažnosti tog rješenja, izvršiti upis prava svojine (stav II izreke), da će Područna jedinica izvršiti promjenu posjedovnog stanja (stav III izreke), a stavom IV izreke rješenja je odlučeno da će se o troškovima postupka donijeti poseban zaključak. U obrazloženju rješenja Područna jedinica se pozvala na član 324 stav 1 ZSP („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 124/08).

8. Rješenjem Republičke uprave broj 21.05/476-48/15 od 20. maja 2015. godine odbijena je tužiteljicina žalba protiv navedenog rješenja Područne jedinice od 22. decembra 2014. godine. U obrazloženju rješenja Republička uprava je navela da je prvostepeni organ pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo.

9. Tužiteljica je protiv navedenog rješenja Republičke uprave tužbom pokrenula upravni spor pred Okružnim sudom u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud). Odlučujući o tužbi, Okružni sud je Presudom broj 15 0 U002612 15 U od 18. januara 2016. godine tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da bez obzira na to što je zahtjev za pretvaranje prava raspolaganja u pravo svojine na osnovu člana 324 ZSP („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 58/09 i 95/11) podnesen 12. februara 2014. godine, ima se primijeniti osnovni tekst zakona, bez izmjena iz 2011. godine. Naime, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 95/11), koji je stupio na snagu 29. septembra 2011. godine, izmijenjen je stav 2 člana 324 ZSP prema kojem „nosilac prava upravljanja, korišćenja ili raspolaganja na nepokretnostima u društvenoj, odnosno državnoj svojini iz stava 1 ovog člana je pravno lice čiji je kapital 100% u svojini Republike Srpske“. Iako je zahtjev podnesen nakon stupanja na snagu izmjena zakona, te kod utvrđene činjenice da apelant nije pravno lice s kapitalom od 100% u svojini Republike Srpske, Okružni sud je zaključio da je apelant pravo svojine na predmetnoj nepokretnosti stekao stupanjem na snagu ZSP, tj. 4. januara 2009. godine i da se radi o bezuslovnom sticanju prava svojine, na osnovu samog zakona, koje uživa zaštitu, kao stečeno pravo u širem smislu, na osnovu odredaba člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s takvim zaključkom, Okružni sud je odbio tužiteljicine tužbene prigovore jer je smatrao da izmijenjene odredbe ZSP ne mogu imati povratno dejstvo i uticati na stečena prava apelanta.

10. Tužiteljica je protiv navedene presude Okružnog suda podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke. Vrhovni sud je Presudom broj 15 0 U 002612 16 Uvp od 6. februara 2019. godine zahtjev uvažio, presudu Okružnog suda od 18. januara 2016. godine preinačio tako što je tužbu uvažio i osporeni akt Republičke uprave poništio.

11. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je tužiteljica blagovremeno podnesenim zahtjevom za preispitivanje presude Okružnog suda osporila njenu zakonitost zbog povrede propisa, istakavši da stav nižestepenog suda nije pravilan. Tužiteljica je navela da je apelant podnio zahtjev prvostepenom organu 12. februara 2014. godine, koji je morao imati u vidu i vlasničku strukturu apelanta kao pravnog lica u vrijeme podnošenja zahtjeva. Kod činjenice da apelant nije pravno lice s kapitalom od 100% u svojini Republike Srpske, prvostepeni organ je morao primijeniti zakonske odredbe koje su bile na snazi u vrijeme podnošenja zahtjeva, a to je član 324 ZSP, koji u stavu 2 propisuje da nosilac prava upravljanja, korišćenja ili raspolaganja na nepokretnostima u društvenoj, odnosno državnoj svojini iz stava 1 tog člana je pravno lice čiji je kapital 100% u svojini Republike Srpske. Stoga je predloženo da Vrhovni sud usvoji podneseni zahtjev. Dalje je navedeno da se apelant u odgovoru na zahtjev za preispitivanje pozvao na Odluku Ustavnog suda Republike Srpske broj U-27/14 od 24. februara 2016. godine, kojom je utvrđeno da stav 2 člana 324 ZSP nije u saglasnosti s Ustavom Republike Srpske, uz tvrdnju da se ta odredba nije mogla primijeniti u konkretnom slučaju, zbog čega je smatrao da je zahtjev neosnovan.

12. Vrhovni sud je utvrdio da je nesporna činjenica da je apelant 12. februara 2014. godine podnio zahtjev za pretvaranje prava raspolaganja u pravo svojine na osnovu člana 324 ZSP na predmetnoj nepokretnosti. Tokom postupka je utvrđeno da je apelant pravni sljednik upisanog pravnog lica, te da nije sporan zaključak upravnih organa da se ne radi o pravnom licu čiji je kapital 100% u svojini Republike Srpske. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je prvostepenim rješenjem od 22. decembra 2014. godine usvojen apelantov zahtjev i pretvoreno pravo korišćenja u pravo svojine na predmetnoj nepokretnosti, uz obrazloženje da prvostepeni organ isključivo tako postupa zbog uputa tužene Republičke uprave iz rješenja od 5. septembra 2014. godine da se na konkretan zahtjev ima primijeniti član 324 stav 1 ZSP, bez izmjena, odnosno bez primjene stava 2 tog člana, pa je tako prvostepeni organ i postupio. Dalje je istaknuto da je osporenim aktom, donesenim povodom tužiteljicine žalbe, odbijena žalba jer je tužena Republička uprava prihvatila činjenično utvrđenje prvostepenog organa, kao i pravni zaključak, tj. da su ispunjeni uslovi za udovoljenje apelantovom zahtjevu iz člana 324 ZSP.

13. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da nije pravilan zaključak Okružnog suda da su upravni organi pravilno primijenili materijalno pravo, odnosno odredbu člana 324 ZSP s obzirom na to da apelant nije pravno lice čiji je kapital 100% u svojini Republike Srpske, koja činjenica nije sporna među strankama. Vrhovni sud je istakao da se uslovi iz odredbe člana 324 ZSP cijene u vrijeme pokretanja upravnog postupka, pa kada je apelant podnio zahtjev 12. februara 2014. godine za pretvaranje prava raspolaganja u pravo svojine, tada nije bitno što apelant traži da se o njegovom zahtjevu odluči bez izmjena ZSP. Stoga je bilo zakonito primijeniti odredbe člana 324 ZSP i u stavu 2 jer razlozi dati u obrazloženju prvostepenog rješenja i osporenog akta, koje je kao pravilne prihvatio Okružni sud, nisu u saglasnosti s načelom zakonitosti iz člana 5 Zakona o opštem upravnom postupku, koje načelo obavezuje upravne organe da upravne stvari rješavaju na osnovu zakona i drugih propisa. U vezi s tim, kako je zaključio Vrhovni sud, nije pravilan konačni zaključak Okružnog suda da je apelant ostvario navedeno pravo stupanjem na snagu ZSP, tj. 4. januara 2009. godine, te da se radi o bezuslovnom sticanju prava svojine na osnovu samog zakona. Prema ocjeni Vrhovnog suda, tek se u upravnom postupku utvrđuje ispunjenost uslova za pretvaranje prava raspolaganja u pravo svojine i o tome donosi rješenje, koje mora postati pravosnažno i tek onda služi kao osnov za promjenu nosioca prava svojine u javnim evidencijama. Zato je bilo pravilno zaključiti da je osporeni akt tužene Republičke uprave donesen pogrešnom primjenom materijalnog prava i da su se ispunili uslovi iz člana 10 tačke 2 Zakona o upravnim sporovima za njegovo poništenje.

14. Zbog navedenih razloga Vrhovni sud je smatrao da nisu osnovani apelantovi prigovori dati u odgovoru na zahtjev, niti pozivanje na odluku Ustavnog suda RS jer su upravni organi dužni primjenjivati propis koji je na pravnoj snazi u momentu odlučivanja o zahtjevu, o čemu mora voditi računa i sud prilikom odlučivanja o tužbi, tako da na drugačije odlučivanje ne utiče činjenica da je Odlukom Ustavnog suda Republike Srpske broj U-27/14 od 24. februara 2016. godine stav 2 člana 324 ZSP proglašen neustavnim jer je ta odluka donesena i objavljena nakon donošenja upravnih akata i osporene presude. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Smatra da je Vrhovni sud pogrešno primijenio stav 2 člana 324 ZSP („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 58/09 i 95/11), odnosno da nije cijenio apelantove prigovore da je Ustavni sud RS utvrdio da navedena odredba stava 2 člana 324 ZSP nije u saglasnosti s Ustavom RS. Takođe, apelant je istakao da je Vrhovni sud u drugoj identičnoj pravnoj stvari u svojoj presudi broj 11 0 U 013579 15 Uvp od 30. avgusta 2017. godine zauzeo suprotan stav. Naime, Vrhovni sud je u tom predmetu odbio tužiteljicin zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda u Banjaluci od 19. februara 2015. godine (donesene prije donošenja odluke Ustavnog suda RS od 24. februara 2016. godine). Istaknuto je da je Vrhovni sud u navedenoj presudi naveo da je tužiteljicin prigovor da zainteresovana lica (u čiju korist je utvrđena pretvorba prava korišćenja u pravo svojine) nisu 100% u svojini Republike Srpske bez uticaja na rješenje upravne stvari između ostalog iz razloga što je Ustavni sud RS Odlukom broj U-27/14 od 24. februara 2016. godine utvrdio da izmijenjena odredba člana 324 („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 95/11) nije u saglasnosti s Ustavom RS. Apelant smatra da je Vrhovni sud u navedenom predmetu i apelantovom predmetu zauzeo različite pravne stavove zbog čega je povrijedio apelantovo pravo na pravnu sigurnost zagarantovano članom 6 stav 1 Evropske konvencije.

b) Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje pri svim razlozima navedenim u obrazloženju osporene presude. Navedeno je da su u toj presudi razmotreni apelantovi prigovori dati u odgovoru na zahtjev za vanredno preispitivanje i da se apelantove tvrdnje svode na pogrešnu primjenu člana 324 ZSP („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 58/09 i 95/11). Prema stavu Vrhovnog suda, nižestepeni sud je pogrešno primijenio navedenu odredbu u stavu 2 člana 324 ZSP. S obzirom na to da je Odluka Ustavnog suda Republike Srpske broj U-27/14 od 24. februara 2016. godine objavljena u „Službenom glasniku Republike Srpske“ broj 18/16, kojom je utvrđeno da stav 2 člana 324 ZSP nije u saglasnosti s Ustavom Republike Srpske, nije od uticaja na rješenje konkretne pravne stvari jer je ta odluka donesena i objavljena nakon donošenja upravnih akata i osporene presude, te može predstavljati samo osnov za ponavljanje postupka. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

17. U Zakonu o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/02, 87/07 – ispravka, 50/10 i 66/18) relevantne odredbe glase:

Načelo zakonitosti Član 5.

Organi koji postupaju u upravnim stvarima rešavaju na osnovu zakona i drugih propisa.

U upravnim stvarima u kojima je organ zakonom ili na zakonu zasnovanom propisu ovlašćen da rešava po slobodnoj oceni, rešenje mora biti doneseno u granicama ovlašćenja i u skladu sa ciljem u kome je ovlašćenje dato.

18. U Zakonu o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09 – ispravka i 58/09) relevantne odredbe glase:

Član 324. stav 1.

(1) Ako posebnim zakonom nije određeno drukčije pravo upravljanja, korištenja ili raspolaganja kao osnovno pravo na stvarima u društvenoj, odnosno državnoj svojini, koje do stupanja na snagu ovog zakona nije postalo svojina drugog lica, stupanjem na snagu ovog zakona pretvara se u pravo svojine njegovog dosadašnjeg nosioca, odnosno njegovog pravnog slijednika, ako stvari mogu biti predmet prava svojine.

[...]

19. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 95/11) relevantne odredbe glase:

Član 324.

(1) Ako posebnim zakonom nije drukčije propisano, pravo upravljanja, korištenja ili raspolaganja kao osnovno pravo na stvarima u društvenoj, odnosno državnoj svojini, koje do stupanja na snagu ovog zakona nisu postala svojina drugog lica, pretvara se u pravo svojine njegovog dosadašnjeg nosioca ili njegovog pravnog sljednika, ako te stvari mogu biti predmet svojine.

(2) Nosilac prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja na nepokretnostima u društvenoj, odnosno državnoj svojini iz stava 1. ovog člana je pravno lice čiji je kapital 100% u svojini Republike Srpske. [...]

20. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09

– ispravka, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16 – odluka US i 107/19). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 324.

(1) Ako posebnim zakonom nije drukčije propisano, pravo upravljanja, korištenja ili raspolaganja kao osnovno pravo na stvarima u društvenoj, odnosno državnoj svojini, koje do stupanja na snagu ovog zakona nisu postala svojina drugog lica, pretvara se u pravo svojine njegovog dosadašnjeg nosioca ili njegovog pravnog sljednika, ako te stvari mogu biti predmet svojine.

U članu 324. stav 2. briše se.

(3) Nosilac prava upravljanja, korišćenja ili raspolaganja na nepokretnostima u društvenoj, odnosno državnoj svojini iz stava 1. ovog člana su Republika, jedinica lokalne samouprave, javna preduzeća, te javne ustanove i druge javne službe koje su formirale Republika ili jedinica lokalne samouprave, kao nosioci prava svojine javnog prava.

[...] VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 15 0 U 002612 16 Uvp od 6. februara 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 7. marta 2019. godine, a apelacija je podnesena 6. maja 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelant osporava odluku Vrhovnog suda tvrdeći da je tom odlukom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

27. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

28. Ustavni sud u pogledu primjenjivosti člana 6 stav 1 Evropske konvencije zapaža da predmetni postupak pokreće pitanja apelantovih građanskih prava u postupku u kojem je apelant organima uprave podnio zahtjev za pretvaranje prava raspolaganja na predmetnoj nepokretnosti u apelantovo pravo svojine shodno ZSP, te će stoga Ustavni sud ispitati da li su u konkretnom postupku zadovoljene garancije člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

29. Apelant smatra da je do povrede njegovog prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju došlo zbog toga što je osporenom odlukom Vrhovnog suda pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo, te da je Vrhovni sud osporenom odlukom povrijedio i apelantovo pravo na pravnu sigurnost.

30. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.

32. Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku suprotno odlukama upravnih organa i Okružnog suda koji su udovoljili apelantovom zahtjevu za pretvorbu prava raspolaganja na predmetnoj nepokretnosti u pravo svojine, Vrhovni sud zauzeo suprotan stav uvažavajući tužiteljicin zahtjev za preispitivanje sudske odluke, koju je preinačio i poništio rješenje drugostepenog upravnog organa. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ispitao apelantove prigovore koje je isticao u toku postupka i dao jasna i dovoljna obrazloženja za svoje zaključke. U pogledu primjene stava 2 člana 324 ZSP, Ustavni sud zapaža da, suprotno zaključku Okružnog suda, Vrhovni sud je utvrdio da se uslovi iz odredbe člana 324 ZSP („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 58/09 i 95/11) cijene u vrijeme pokretanja upravnog postupka, te kada je apelant podnio zahtjev za pretvaranje prava raspolaganja u pravo svojine bilo je zakonito primijeniti odredbe člana 324 ZSP i u stavu 2 koji je izmijenjen izmjenama zakona iz 2011. godine. Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud pozvao na načelo zakonitosti iz člana 5 Zakona o opštem upravnom postupku, koje obavezuje upravne organe da upravne stvari rješavaju na osnovu zakona i drugih propisa, odnosno da su upravni organi dužni primjenjivati propis koji je na pravnoj snazi u momentu odlučivanja o zahtjevu, o čemu mora voditi računa i sud prilikom odlučivanja o tužbi. Ustavni sud data obrazloženja ne smatra proizvoljnim. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao jasno obrazloženje zašto su u konkretnom slučaju bez uticaja na konkretni predmet apelantovi navodi da je Ustavni sud RS utvrdio da stav 2 člana 324 ZSP nije u saglasnosti s Ustavom RS.

33. U odnosu na apelantove navode da je Vrhovni sud u identičnom predmetu u Presudi broj 11 0 U 013579 15 Uvp od 30. avgusta 2017. godine zauzeo suprotan stav i odbio tužiteljicin zahtjev za preispitivanje presude Okružnog suda u Banjaluci, Ustavni sud zapaža da je u navedenoj presudi odlučivano o pretvaranju prava korišćenja na gradskom građevinskom zemljištu u pravo svojine na osnovu člana 325 ZSP. Ustavni sud je istakao da odredba člana 325 ZSP („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 58/09 i 95/11) glasi: „Privremeno pravo korišćenja do preuzimanja, pravo korišćenja radi građenja i trajno pravo korišćenja na gradskom građevinskom zemljištu u društvenoj, odnosno državnoj svojini, koje do stupanja na snagu ovog zakona nije postalo svojina drugog lica, pretvara se u pravo svojine njegovog dosadašnjeg nosioca, odnosno njegovog pravnog sljednika.“ Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u navedenoj presudi, u odnosu na tužiteljicin prigovor da zainteresovana lica nisu u 100% svojini Republike Srpske (član 324 stav 2 ZSP) utvrdio da navedeni prigovor nije od uticaja na rješenje konkretne upravne stvari prvo iz razloga što zainteresovana lica nisu zahtjev ni podnijela po osnovu člana 324 ZSP, već po osnovu člana 325 ZSP. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta i zaključke Vrhovnog suda u vezi sa članom 325 ZSP koji je u konkretnom slučaju primijenjen, Ustavni sud smatra da navedeni predmet ne pokreće identična činjenična i pravna pitanja kao konkretni predmet o kojem odlučuje Ustavni sud ovom odlukom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravnu sigurnost jer je Vrhovni sud zauzimao različite pravne stavove u identičnim predmetima.

34. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenom odlukom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Ostali navodi

35. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant ove navode veže za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Vrhovni sud za svoju odluku dao dovoljno jasna i argumentovana obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa na apelantovu štetu.

37. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

38. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1995/19 (Wiener osiguranje Vienna Insurance… | Sudska praksa | Aktio