Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4161/20 (M. L.)
Odluka donesena 22. 12. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Radni odnos
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4161/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2020. godine, u predmetu broj AP-4161/20, rješavajući apelaciju koju je podnijela Milka Lovrić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Milka Lovrić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 276245 19 Rev od 29. septembra 2020. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 276245 19 Rsž od 29. augusta 2019.
godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 276245 18 Rs od 7. marta 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milka Lovrić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Radmila Plavšić advokat iz Banjaluke, podnijela je 18. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 276245 19 Rev od 29. septembra 2020. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 276245 19 Rsž od 29. augusta 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 276245 18 Rs od 7. marta 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se ponište kao nezakoniti rješenje Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove od 30. novembra 2017. godine i rješenje Odbora državne uprave za žalbe Republike Srpske od 19. decembra 2017. godine i tuženoj (Republika Srpska, Republička uprava za geodetske i imovinsko pravne poslove) naloži da apelanticu vrati na rad i uspostavi radni odnos na neodređeno vrijeme na radnom mjestu koje je obavljala prije prestanka radnog odnosa ili drugom koje odgovara njenim sposobnostima i znanju stečenim radom, da apelantici za period od 15. decembra 2017. do oktobra 2018. godine na ime izgubljene zarade isplati novčane iznose navedene u izreci prvostepene presude sa zakonskom zateznom kamatom, te da za apelanticu uplati doprinose za PIO, zdravstveno osiguranje i osiguranje za slučaj nezaposlenosti.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je apelantica na osnovu 13 zaključenih ugovora o djelu kod tužene u periodu od 10. aprila 2009. do 30. novembra 2010. godine obavljala poslove daktilografa, portira i skeniranja, dok je od 1. decembra 2010. do 15. decembra 2017. godine, na osnovu više ugovora o radu na određeno vrijeme, zaključivanih na period od jednog do tri mjeseca, u statusu namještenika prve kategorije radila kod tužene kao stručni saradnik za opće poslove. Apelantici je rješenjem od 30. novembra 2017. godine prestao radni odnos kod tužene zbog isteka roka ugovora o radu na određeno vrijeme, a rješenjem Odbora za žalbe Republike Srpske od 19. decembra 2017. godine odbijena je žalba apelantice izjavljena na rješenje o prestanku radnog odnosa. Vrhovni sud je naveo da je u cijelosti neosnovan tužbeni zahtjev apelantice, u smislu člana 50. stav 5. Zakona o državnim službenicima („Službeni glasnik RS“ br. 118/08,117/11,37/12 i 57/16). Prema članu 35. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnim službenicima („Službeni glasnik RS“ broj 117/11), koji je stupio na snagu 3. decembra 2011. godine i kojom je izmijenjen član 113. Zakona o državnim službenicima („Službeni glasnik RS“ br. 118/08), odredbe tog zakona primjenjuju se i na namještenike, osim izuzetaka određenih u tom članu. Ti izuzeci se ne odnose na odredbe poglavlja IV, odjeljak 4. (trajanje radnog odnosa) Zakona o državnim službenicima u kojem je i odredba člana 50., kojom je u stavu 5. propisano da radni odnos na određeno vrijeme ne može da preraste u radni odnos na neodređeno vrijeme. Tako od 3. decembra 2011. godine radni odnos namještenika u republičkim organima uprave na određeno vrijeme ne može da preraste u radni odnos na neodređeno vrijeme i na trajanje njihovog radnog odnosa se od tada ne mogu primijeniti odredbe Zakona o radu („Službeni glasnik RS“ broj 55/07), a slijedom toga ni Zakona o radu („Službeni glasnik RS“ br. 1/16 i 66/18). Prije stupanja na snagu navedenih izmjena Zakona o državnim službenicima sa apelanticom je zadnji put zaključen ugovor o radu na određeno vrijeme 28. novembra 2011. godine, pa je tada eventualno povrijeđeno apelantičino pravo iz čl. 17. i 18. Zakona o radu („Službeni glasnik RS“ broj 55/07), a za koju povredu je prekluzivni rok za podnošenje tužbe sudu propisan članom 118. istog Zakona o radu i nesumnjivo je istekao do dana podnošenja predmetne tužbe sudu (10. januara 2018. godine). Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da se na prava i obaveze iz radnog odnosa namještenika primjenjuju odredbe Zakona o radu a ne odredbe Zakona o državnim službenicima, te ističe da su „za apelanticu i tuženu nastupile pravne posljedice zasnivanja radnog odnosa na neodređeno vrijeme za vrijeme važenja oba zakona o radu…“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević