Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3754/19 (K. F.)
Odluka donesena 22. 12. 2020.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Smetanje posjeda
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3754/19
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3754/19, rješavajući apelaciju Kadre Fetahovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. prosinca 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Kadre Fetahovića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.
(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 241111 14 Gž od 16. srpnja 2019. godine.
Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da apelantu Kadri Fetahoviću u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka tog roka plati apelantu Kadri Fetahoviću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija Kadre Fetahovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 241111 14 Gž od 16. srpnja 2019. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Kadro Fetahović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Dragan Kramar, odvjetnik iz Ilidže, podnio je 30. rujna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 241111 14 Gž od 16. srpnja 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i M. H. i F. B. (u daljnjem tekstu: prvotužena i drugotuženi ili tuženi) zatraženo je 23. i 24. rujna 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i drugotuženi su dostavili odgovore na apelaciju u razdoblju od 1. do 13. listopada 2020. godine. Prvotužena nije dostavila odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacijskih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 19. travnja 2012. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženih radi smetanja posjeda. Apelant je 20. studenog 2013. godine preinačio tužbeni zahtjev.
6. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 P 241111 12 P od 28. studenog 2013. godine utvrđeno je da su tuženi smetali apelanta u zadnjem i faktičkom posjedu njegovog stana koji se nalazi u ulici Evlije Čelebije broj 19 tako što je 20. veljače 2012. godine iz stana tuženih došlo do prodiranja vode iz njihovog kupatila prema apelantovom stanu, te je došlo do oštećenja i stvaranja vlage u apelantovom stanu. Zbog toga su tuženi dužni u roku od sedam dana od dana donošenja rješenja poduzeti potrebne radnje da ne dolazi do prodiranja vode iz njihovog kupatila u apelantov stan, te se ubuduće uzdržati da na takav i sličan način ometaju apelanta u korištenju njegovog stana, sve pod prijetnjom novčane kazne solidarno u određenom novčanom iznosu, uz naknadu troškova parničnog postupka.
7. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je u toku postupka proveden uviđaj na licu mjesta, vještačenje po vještaku građevinske struke i da je saslušan drugotuženi u svojstvu parnične stranke. Dalje je ukazao da je uviđaj na licu mjesta obavljen uz prisustvo vještaka građevinske struke, te da su dolaskom na adresu gdje se nalazi apelantova kuća u dnevnom boravku na desnom zidu uočeni vidljivi tragovi „napučenog zida“, a na pojedinim mjestima zid je već otpao i pocrnio, te da se kroz cijelu kuću osjeti miris vlage. Nadalje je ukazao da je nakon neposrednog opažanja u apelantovoj kući sud otišao na adresu gdje se nalazi kuća tuženih, te je utvrđeno da se na zidu kupatila, u donjem dijelu 1/3 desnog dijela zida, nalazi otvor kroz koji se jasno vide cijevi, a odmah uz zid kupatila tuženih nalazi se apelantov zid (između tih zidova postoji razmak od tri do četiri cm, tzv. diletacija).
8. Općinski sud je naveo da je vještak građevinske struke (u nalazu i mišljenju) utvrdio da u stanu tuženih, točnije u kupatilu, nema curenja iz vodovodnih cijevi, ali da postoji mogućnost da dolazi do curenja kanalizacijskih cijevi, naročito iz olovnih cijevi koje se nalaze u podu kupatila, ali da se to može provjeriti samo otkopavanjem. Dalje, s obzirom na to da otkopavanje nije izvršeno, vještak kao jedinu mogućnost za pojavljivanje vlage na zidu smatra vodovodnu, odnosno kanalizacijsku instalaciju u objektu tuženih jer drugi izvor vlage na licu mjesta vizualnim pregledom nije mogao utvrditi. Također, navedeno je da je vještak utvrdio da je nakon prvobitnog pojavljivanja vlage apelant uradio hidroizolaciju zida u dnevnom boravku sa svoje unutarnje strane i na taj način, prema apelantovoj izjavi, sanirao vlagu za razdoblje od tri do četiri godine, ali da se nakon toga vlaga ponovo pojavila, te stoga vještak smatra da je zid vlažan i iza hidroizolacije. Općinski sud je naveo da je vještak mišljenja da se konačno otklanjanje uzroka vlage u apelantovom dnevnom boravku jedino može izvršiti nužnim otkopavanjem i provjerom vodovodnih i kanalizacijskih cijevi u kupatilu tuženih, te da se jasno izjasnio da je za njega nesporno da je vlaga na zidu apelantovog dnevnog boravka došla iz pravca kupatila tuženih.
9. Općinski sud je naveo da je drugotuženi u iskazu danom u svojstvu parnične stranke istaknuo da smatra da vlaga u apelantovom dnevnom boravku ne dolazi iz njegovog kupatila, te da apelant nije dokazao utemeljenost tužbenog zahtjeva, da nije precizno označio stanje posljednjeg posjeda, čin nastalog smetanja ni točan datum nastalog smetanja, te je istaknuo prigovor zastare. Nadalje je ukazao da je na temelju provedenih dokaza, prije svega uviđajem na licu mjesta i neposrednim opažanjem suda, utvrđeno da je apelant posljednji posjednik stana, odnosno kuće na adresi Evlije Čelebije broj 19. Također je ukazao da je cijeneći nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke, koji je dan na objektivan i nepristran način u skladu s pravilima struke, utvrđeno da su tuženi svojim radnjama, odnosno postupcima omeli apelanta u posljednjem mirnom posjedu njegovog stana, odnosno kuće tako što je vlaga koja se pojavila 20. veljače 2012. godine na zidu u apelantovom stanu došla iz pravca kupatila tuženih, a koju činjenicu je (tragove vlage na zidu) utvrdio i sud neposrednim opažanjem prilikom uviđaja na licu mjesta. Općinski sud je naveo da je dovodeći ove činjenice u izravnu i neposrednu vezu utvrdio da su tuženi svojim radnjama omeli apelanta u posjedu njegove kuće, odnosno stana. Zatim je naveo da nije poklonio vjeru iskazu drugotuženog danom u svojstvu parnične stranke jer je cijenio da je taj iskaz dan na neobjektivan i pristran način, te da je u suprotnosti s ostalim provedenim dokazima i utvrđenom činjeničnom stanju. Općinski sud je naveo da je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja u skladu sa čl. 425. i
426. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te čl. 75., 80., 82. i 84. Zakona o vlasničkopravnim odnosima utvrdio da je utemeljen tužbeni zahtjev.
10. Tuženi su podnijeli žalbu protiv prvostupanjskog rješenja, a predmetni spis je 4. rujna 2014. godine dostavljen Kantonalnom sudu na postupanje po žalbi.
11. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 P 241111 14 Gž od 16. srpnja 2019. godine uvažena je žalba tuženih, preinačeno prvostupanjsko rješenje i odbijen kao neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev.
12. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da su utemeljeni žalbeni navodi da prema rezultatu dokaznog postupka nije utvrđeno što je stvarni razlog nastanka vlage u apelantovim prostorijama i način na koji bi se trebalo uspostaviti prvobitno stanje. Kantonalni sud je ukazao da je potrebno jasno i određeno opredijeliti tužbeni zahtjev kako bi sud pružio posjedovnu zaštitu i kako bi rješenje kojim se nalaže zabrana daljnjeg smetanja i uspostava ranijeg posjeda bilo podobno za izvršenje u sudskom postupku. Zatim je ukazao da je apelant u konkretnom slučaju tužbenim zahtjevom morao precizirati, u skladu s izvedenim dokazima, koje radnje tuženi trebaju izvesti u svom stanu ili u apelantovom stanu da bi se otklonila mogućnost daljnjeg prodiranja vode.
13. Nadalje je ukazao da je, suprotno zaključku prvostupanjskog suda, vještak građevinske struke utvrdio da u kupatilu tuženih nema curenja vode iz vodovodnih cijevi, a da postoji mogućnost curenja vode iz kanalizacijskih cijevi. Također je ukazao da su točni žalbeni navodi da je vještak građevinske struke na ročištu održanom 1. listopada 2013. godine izjavio da nije mogao utvrditi stvarni razlog vlage. Zatim je naveo da tuženi utemeljeno pobijaju zaključke prvostupanjskog suda jer se iz provedenih dokaza nije moglo sa sigurnošću ustanoviti da su tuženi prouzrokovali prodiranje vlage u apelantov stan. Kantonalni sud je naveo da apelant nije dokazao da su radnju prodiranja vlage prouzrokovali tuženi, odnosno da se može pripisati njihovom protupravnom djelovanju. Kantonalni sud je ukazao da je prvostupanjski sud, na temelju tako izloženih činjenica, pogrešno primijenio pravila o teretu dokazivanja. U svezi s tim je ukazao da, prema odredbama članka 126. ZPP-a, ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Također je ukazao da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev. Kantonalni sud je naveo da apelant nije dokazao činjenice na kojima temelji svoj zahtjev, odnosno nije dokazao temeljnu činjenicu da je vlaga uzrokovana tehničkim nepravilnostima koje dolaze iz stana tuženih i nije dokazao na koji način će se one otkloniti, zbog čega nema zakonskih uvjeta da se apelantu pruži posjedovna zaštita na način kako je opredijeljeno izrekom prvostupanjskog rješenja.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
14. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
15. Apelant je naveo da je nesporno utvrđeno da se 20. veljače 2012. godine pojavila vlaga na zidu u njegovom dnevnom boravku. Dalje je naveo da je vještak sa sigurnošću izjavio da je vlaga došla iz kupatila tuženih i isključio mogućnost da je voda došla iz nekog drugog izvora. Također je naveo da je drugostupanjski sud pogrešno cijenio nalaz i izjave vještaka kada je zaključio da se sa sigurnošću nije ustanovilo da su tuženi prouzrokovali prodiranje vode u njegov stan. Apelant je naveo da vještak jeste izjavio da u trenutku vršenja uviđaja nije bilo curenja iz vodovodnih cijevi, što je točno i nije sporno, niti je smetanje bilo konstantno. Zatim je naveo da je od dana pojave vlage „tuženi“ poduzimao radnje opravke u kupatilu i spriječio daljnje širenje vlage, a da „tuženi“ u međuvremenu nije otklonio uzrok nastanka vlage „fleka“ na zidu bi se konstantno širila na cijeli zid. Apelant je naveo da je ključna činjenica da je vlaga došla iz kupatila tuženih, što ih čini odgovornim u konkretnom slučaju. Nadalje je naveo da je petit tužbenog zahtjeva postavljen na način da se utvrdi da su tuženi smetali apelanta u zadnjem i faktičkom posjedu stana tako što je iz stana tuženih došlo do prodiranja vode, što jeste čin smetanja, pri čemu je nevažno je li curenje bilo iz kvara ili nepravilne izolacije, jer uzrok dolazi iz kupatila tuženih, a oni su dužni poduzimati sve radnje oko održavanja kupatila kako se voda ne bi širila na susjedne prostorije i uzrokovala štetu.
16. Apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku. U svezi s tim, apelant je ukazao da su sporovi zbog smetanja posjeda po zakonu hitne prirode. Zatim je ukazao da je predmetna parnica pokrenuta 19. ožujka 2012. godine, a prvostupanjska „presuda“ donesena 28. studenog 2013. godine, s tim da mu je dostavljena nakon tri mjeseca (28. veljače 2014. godine), dok je drugostupanjska presuda donesena 16. srpnja 2019. godine. Apelant je predložio da mu se dosudi iznos od 5.000,00 KM na ime povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku.
b)Odgovor na apelaciju
17. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri činjeničnim navodima i pravnoj argumentaciji iznesenoj u pobijanoj odluci, te je istaknuo da ne postoje povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu.
18. Općinski sud je naveo kratku kronologiju postupka pred tim sudom, te je ukazao da je u predmetu promijenjeno više uređujućih sudaca. Općinski sud je naveo da je nakon podnesene žalbe predmetni spis 4. rujna 2014. godine dostavljen Kantonalnom sudu na postupanje po žalbi.
19. Drugotuženi je naveo da su apelacijski navodi netočni i neutemeljeni, te je predložio da se apelacija odbaci kao nedopuštena.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja pobijanih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Članak 126.
Ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću ustanoviti koju činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Članak 424.
Pri određivanju rokova i ročišta u svezi tužbi zbog smetanja posjeda sud će uvijek obraćati osobitu pozornost na potrebu žurnog rješavanja prema prirodi svakoga pojedinog slučaja. Pri tome, sud može odrediti i rokove kraće od onih predviđenih odredbama ovoga zakona o redovitom postupku.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 P 241111 14 Gž od 16. srpnja 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijano rješenje apelantov punomoćnik je primio 2. kolovoza 2019. godine, a apelacija je podnesena 30. rujna 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.
24. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
a)Pravo na pravično suđenje
26. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
27. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
28. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom predmetu odnosio na smetanje posjeda, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. U odnosu na pobijanu odluku
29. Ustavni sud zapaža da apelant, u biti, smatra da je Kantonalni sud u konkretnom slučaju proizvoljno cijenio dokaze i da je proizvoljno utvrdio činjenično stanje.
30. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene procesnog i materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
31. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da je apelant podnio tužbu protiv tuženih tražeći da se utvrdi da su ga tuženi smetali u zadnjem i faktičkom posjedu njegovog stana tako što je 20. veljače 2012. godine došlo do prodiranja vode iz kupatila tuženih prema apelantovom stanu na koji način je došlo do oštećenja i stvaranja vlage u apelantovom stanu, zbog čega su dužni poduzeti potrebne radnje da ne bi dolazilo do prodiranja vode iz njihovog kupatila, te se ubuduće uzdržati da ga na takav ili sličan način ometaju u korištenju stana. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, nakon provedenog dokaznog postupka, donio prvostupanjsko rješenje kojim je usvojio apelantov tužbeni zahtjev. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostupanjske odluke slijedi da je Općinski sud na temelju izvršenog uviđaja na licu mjesta, provedenih dokaza (vještačenje po vještaku građevinske struke i saslušanje drugotuženog) i utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da su tuženi svojim postupcima, odnosno radnjama od 20. veljače 2012. godine doveli do stvaranja vlage na zidu u apelantovom stanu. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud uvažio žalbu tuženih, preinačio prvostupanjsko rješenje i odbio kao neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja rješenja Kantonalnog suda proizlazi zaključak da na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka nije utvrđen stvarni razlog nastajanja vlage u apelantovom stanu, te na koji način bi se trebalo uspostaviti prvobitno stanje. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja pobijane odluke slijedi da je Kantonalni sud imao u vidu činjenicu da je vještak građevinske struke prilikom uviđaja na licu mjesta utvrdio da u kupatilu tuženih nema curenja vode iz vodovodnih cijevi, koju činjenicu u apelaciji ne spori ni apelant, a da je kao mogućnost naveo curenje vode iz kanalizacijskih cijevi u kupatilu tuženih. Također, istaknuto je da je Kantonalni sud imao u vidu i izjavu vještaka građevinske struke koju je dao na ročištu održanom tijekom prvostupanjskog postupka kada je istaknuo da nije mogao utvrditi stvarni razlog vlage u apelantovom stanu. Shodno tome, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja pobijane odluke proizlazi zaključak Kantonalnog suda da apelant u konkretnom slučaju nije dokazao činjenice na kojima je utemeljio tužbeni zahtjev, a da je prvostupanjski sud proizvoljno primijenio odredbe članka 126. ZPP-a, tj. pravila o teretu dokazivanja kada je usvojio apelantov tužbeni zahtjev.
32. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u pobijanoj odluci dao jasne razloge za preinačenje prvostupanjskog rješenja i odbijanje apelantovog tužbenog zahtjeva, u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Ustavni sud smatra da se iz obrazloženja pobijane odluke, nasuprot apelantovom mišljenju, ne može zaključiti da je Kantonalni sud proizvoljno cijenio dokaze i da je proizvoljno utvrdio činjenično stanje.
33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija, u odnosu na ovaj dio apelacijskih navoda iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, neutemeljena.
U odnosu na duljinu trajanja postupka Relevantna načela
34. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.). Razdoblje koje se uzima u obzir
35. U konkretnom slučaju, Ustavni sud će razmatrati duljinu trajanja postupka od 19. ožujka 2012. godine kada je apelant pokrenuo postupak podnošenjem tužbe pa do 16. srpnja 2019. godine kada je Kantonalni sud donio konačnu odluku u konkretnom predmetu. Dakle, relevantno razdoblje koje Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni duljine trajanja predmetnog postupka jeste sedam godina i oko četiri mjeseca.
Analiza razumnosti trajanja postupka
36. Imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja je trebalo raspraviti u predmetnom postupku, u kojem je provedeno vještačenje po vještaku građevinske struke i izvršen uviđaj na licu mjesta, Ustavni sud smatra da se ipak ne može zaključiti da se radi o složenom postupku. Potom, Ustavni sud ukazuje na činjenicu da se radi o sporu smetanja posjeda koji se po odredbama ZPP-a smatra hitnim postupkom.
37. Ocjenjujući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da je apelant nakon podnošenja tužbe preinačio tužbeni zahtjev, što jeste njegovo procesno pravo, ali konzumacija tog prava produljuje postupak u kojem se ono konzumira. U pogledu ponašanja redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je Općinskom sudu bila potrebna jedna godina i osam mjeseci da odluči o podnesenoj tužbi. Dalje, Ustavni sud zapaža da je 4. rujna 2014. godine predmetni spis dostavljen drugostupanjskom sudu na postupanje po žalbi, te da je žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom okončan nakon četiri godine i nešto dulje od 10 mjeseci. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u žalbenom postupku samo odlučivao o žalbi tuženih, da iz stanja u spisu proizlazi da pred tim sudom nije održano ročište, niti su izvođeni neki novi dokazi. Sumirajući navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu koji je hitne prirode, a koji je ukupno trajao sedam godina i oko četiri mjeseca, odgovornost za duljinu trajanja postupka snosi Kantonalni sud kojem su u žalbenom postupku bile potrebne četiri godine i nešto dulje od 10 mjeseci da donese konačnu odluku. Pri tome, Ustavni sud zapaža da Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio bilo kakvo obrazloženje kojim bi eventualno opravdao duljinu trajanja postupka pred tim sudom.
38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
39. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može da odredi naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će ju na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
40. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. studenog 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. lipnja 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. siječnja 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantu u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 500,00 KM.
41. Navedenu naknadu dužna je platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
42. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava, u biti, veže za proizvoljnu ocjenu dokaza i proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, a ti su navodi već razmotreni u okviru apelacijskih prigovora u svezi s povredom prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra neutemeljenim navode o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine.
VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u situaciji kada je predmetni postupak ukupno trajao sedam godina i oko četiri mjeseca, čemu je u odlučujućoj mjeri doprinio Kantonalni sud jer je postupak po žalbi pred tim sudom trajao četiri godine i nešto dulje od deset mjeseci, što u konkretnom slučaju ne zadovoljava zahtjeve prava na suđenje u razumnom roku.
44. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, te prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada je Kantonalni sud u konačnoj odluci dao jasne razloge u pogledu ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno primjene članka 126. Zakona o parničnom postupku.
45. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević