Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3771/20 (Đ.P.,G.P. i G.P.)
Odluka donesena 22. 12. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3771/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2020. godine, u predmetu broj AP-3771/20, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Đ. P., G.P. i G.P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Đ. P., G.P. i G.P. protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 P 039852 20 Gž od 17. augusta 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Đ. P., G.P. i G.P. (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant i trećeapelantica ili apelanti) iz Bosanske Krupe, koje zastupa Amir Ezić advokat iz Bosanske Krupe, podnijeli su 19. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 18 0 P 039852 20 Gž od 17. augusta 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su apelanti suvlasnici nekretnina bliže označenih u izreci prvostepene presude (u daljnjem tekstu: predmetnih nekretnine koje nisu u naravi šuma), te da je tužena (Općina Bosanska Krupa) dužna trpiti da se u zemljišnim knjigama briše sa pravom raspolaganja, a da se apelanti upišu kao suvlasnici predmetnih nekretnina i to prvoapelant sa dijelom 2/4, drugoapelant sa dijelom 1/4 i trećeapelantica sa dijelom 1/4. Također, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su apelanti suvlasnici nekretnina bliže označenih u izreci prvostepene presude (u daljnjem tekstu: predmetnih nekretnine koje su u naravi šuma), te da je tužena dužna trpiti da se u zemljišnim knjigama briše sa pravom raspolaganja, a apelanti upišu kao suvlasnici te šume i to prvoapelant sa dijelom 2/4, drugoapelant sa dijelom 1/4 i trećeapelantica sa dijelom 1/4.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je rješenjem Komisije za izlaganje podataka o nekretninama i utvrđivanju prava na nekretninama od 17. marta 2003. godine utvrđen sadržaj nekretnina u popisnom listu od 6. marta 1990. godine koje se sastoje od svih predmetnih nekretnina, te utvrđeno pravo raspolaganja na svim predmetnim nekretninama u korist tužene sa dijelom 279/627 i pravo susvojine u korist prednika apelanata sa dijelom 348/627. Prednik apelanata je na osnovu rješenja od 17. marta 2003.godine upisan u zemljišnu knjigu kao suvlasnik na svim predmetnim nekretninama. Služba za prostorno uređenje imovinsko-pravne, geodetsko katastarske, stambeno-komunalne poslove i obnovu, Odjel za stambeno komunalne poslove i obnovu tužene donijela je rješenje od 24. marta 2003. godine kojim je odlučila da istog dana prestaje pravo uprave tužene nad imovinom vlasništvo prednika apelanata, te da se imovina odmah vraća u posjed predniku apelanata. Rješenjem od 24. marta 2003. godine nije utvrđivano pravo vlasništva na nekretninama, već je izvršen povrat napuštenih nekretnina kojima je tužena u toku rata upravljala osnovom Zakona o privremeno napuštenim nekretninama, pa ovo rješenje ne može biti osnov stjecanja prava vlasništva na svim predmetnim nekretninama. Tužbeni zahtjev apelanata za utvrđenje prava vlasništva na nekretninama koje su u naravi šume je odbijen, jer je zabranjeno sticanje prava vlasništva na šumama u državnom vlasništvu (član 45. Zakona o šumama USK). Kada je u pitanju tužbeni zahtjev apelanata za utvrđenje prava vlasništva na nekretninama koje nisu u naravi šuma, Kantonalni sud je naveo da su apelanti tražili utvrđenje prava vlasništva na suvlasničkom dijelu tužene koji je državna svojina i to na osnovu rješenja od 24. marta 2003. godine, te naglasio da se radi o suvlasničkom dijelu koji je državna imovina i čije raspolaganje je ograničeno članom 364. stav l. Zakona o stvarnim pravima. Apelanti su u tužbi (što ponavljaju i u žalbi) tražili da se utvrdi pravo vlasništva na svim predmetnim nekretninama osnovom rješenja od 24. marta 2003. godine, smatrajući da je tim rješenjem to pravo apelanata utvrđeno (član 23. st. l. i
4. Zakona o stvarnim pravima), a ne na osnovu dosjelosti. Dakle, i sami apelanti smatraju da na taj način nisu stekli pravo vlasništva niti su taj pravni osnov dokazivali u toku postupka, pa je odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su apelanti suvlasnici nekretnina koje nisu u naravi šuma.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prvog poglavlja član I Aneksa 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Apelanti navode da su dokazali da je njihov prednik bio isključivi vlasnik svih predmetnih nekretnina, zbog čega su mu iste i vraćene.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, imajući u vidu da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o stvarnim pravima i Zakona o šumama USK, u osporenoj odluci dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, Ustavni sud ne nalazi da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević