Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4389/19 (M. S.)

Odluka donesena 12. 01. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4389/19

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 01. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4389/19, rješavajući apelaciju Muniba Selimovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. siječnja 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Muniba Selimovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 009135 19 Rev 2 od 22. kolovoza 2019.

godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 P 009135 18 Gž 4 od 28. prosinca 2018. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj 68 0 P 009135 18 P 4 od 12. srpnja 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Munib Selimović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislav-Grada, kojeg zastupaju Josip Muselimović i Ana Primorac, odvjetnici iz Mostara, podnio je 13. studenog 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 009135 19 Rev 2 od 22. kolovoza 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 P 009135 18 Gž 4 od 28. prosinca 2018. godine i Presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 P 009135 18 P 4 od 12. srpnja 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, Biroa Zelene karte u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: tuženi) i „Euroherc-osiguranja“ d.d. Mostar (umješač na strani tuženog, u daljnjem tekstu: umješač) zatraženo je 29. listopada 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i umješač su dostavili odgovore na apelacije u razdoblju od 4. do 12. studenog 2020. godine. Tuženi nije dostavio odgovor u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Prema dokumentaciji u spisu, 24. rujna 2002. godine dogodila se prometna nesreća u kojoj je povrijeđen apelant kao vozač vozila, a u kojoj je sudjelovao i I. G., vozač vozila osiguranog kod „Jadranskog osiguranja“ zelenim kartonom (u daljnjem tekstu: osiguranik). Pred Općinskim sudom je protiv apelanta i osiguranika vođen kazneni postupak i obojica su prvostupanjskom presudom proglašeni krivim za kazneno djelo teško djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz članka 320. stavak 3. a u svezi sa člankom 315. stavak 3. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine. Međutim, u žalbenom postupku Kantonalni sud je uvažio žalbu, ukinuo prvostupanjsku presudu i odredio održavanje rasprave pred Kantonalnim sudom, nakon čega je donio presudu od 7. siječnja 2009. godine kojom je osiguranik proglašen krivim i izrečena mu uvjetna osuda, a apelant oslobođen optužbi za kazneno djelo.

6. Apelant je 17. travnja 2009. godine podnio tužbu Općinskom sudu radi naknade materijalne i nematerijalne štete protiv tuženog. Umješač je podneskom od 30. travnja 2013. godine zatražio stupanje u parnicu u svojstvu umješača na strani tuženog jer bi na temelju odredaba Pravilnika o obradi, likvidaciji međunarodnih automobilskih šteta, u slučaju eventualne obveze tuženog, bio u krajnjoj obvezi isplatiti eventualnu naknadu štete. Općinski sud je dopustio predloženo stupanje u parnicu.

7. U ponovnom postupku Općinski sud je donio presudu od 6. rujna 2013. godine koja je presudom Kantonalnog suda od 17. lipnja 2015. godine dijelom preinačena, dijelom potvrđena, a u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu kojim apelant potražuje određene mjesečne iznose po osnovi izgubljene zarade i mjesečnu rentu po osnovi izgubljene zarade u određenom novčanom iznosu, sve bliže označeno u izreci presude, prvostupanjska presuda je ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odluku.

8. Po reviziji apelanta i tuženog, između ostalog, na dio navedene presude Kantonalnog suda, kojom je preinačena i dijelom potvrđena presuda Općinskog suda, Vrhovni sud je donio presudu od 18. rujna 2017. godine. Tom presudom su obje nižestupanjske presude u dosuđujućem dijelu tužbenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete na ime pretrpljenih bolova, na ime pretrpljenog straha, na ime duševnih bolova zbog naruženosti, te na ime naknade materijalne štete na ime tuđe njege i pomoći, na ime troškova liječenja i na ime naknade štete na vozilu preinačene tako što je apelantov tužbeni zahtjev u navedenim dijelovima odbijen. Nadalje, drugostupanjska presuda u dosuđujućem dijelu tužbenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete na ime duševnih bolova radi umanjenja opće životne aktivnosti je ukinuta i predmet vraćen u tom dijelu drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

9. Također, rješenjem Kantonalnog suda od 27. ožujka 2018. godine prvostupanjska presuda Općinskog suda od 6. rujna 2013. godine je ukinuta u dijelu u kojem je tuženi obvezan isplatiti apelantu na ime naknade nematerijalne štete na ime duševnih bolova radi umanjenja opće životne aktivnosti novčani iznos preciziran u presudi sa zakonskom zateznom kamatom i predmet je vraćen na ponovni postupak i odluku.

Predmetni postupak

10. Presudom Općinskog suda broj 68 0 P 009135 18 P 4 od 12. srpnja 2018. godine, u ponovnom postupku, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obveže da mu na ime naknade štete isplati, i to na ime duševnih bolova radi umanjenja opće životne aktivnosti, iznos bliže označen u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom. Također, odbijen je i apelantov tužbeni zahtjev kojim je potraživao po osnovi izgubljene zarade određene mjesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom, te kojim je potraživao po osnovi izgubljene zarade mjesečnu rentu u određenom iznosu, sve bliže označeno u izreci presude, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu bliže označenom u izreci presude. Isto tako, obvezan je apelant da naknadi troškove postupka tuženog i umješača u iznosu bliže označenom u izreci presude, dok su tuženom i umješaču odbijeni dijelovi zahtjeva na ime naknade troškova postupka preko dosuđenog iznosa.

11. Općinski sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je prihvaćen prigovor zastare koji je istaknuo tuženi, kada je u pitanju potraživanje na ime naknade nematerijalne štete na ime duševnih bolova radi umanjenja opće životne aktivnosti. Naime, ukazano je da je apelant tužbu podnio 17. travnja 2009. godine, a zadobio je tjelesne ozljede u prometnoj nesreći koja se dogodila 24. rujna 2002. godine, dakle izvan petogodišnjeg objektivnog roka za podnošenje zahtjeva za naknadu štete iz članka 371. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), unutar kojeg roka je istekao i subjektivni rok od tri godine iz članka 376. stavak 1. ZOO-a s obzirom na to da je utvrđeno da je apelantovo liječenje, prema iskazu vještaka medicinske struke, završilo koncem 2003. godine. Nadalje, Općinski sud je citirao odredbu članka 376. ZOO-a i naveo da u konkretnom slučaju nije priznat „privilegirani“ zastarni rok iz članka 377. stavak 1. ZOO-a jer je i navedenim člankom propisano da „kad je šteta prouzrokovana kaznenim djelom, za kazneno gonjenje je predviđen dulji rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog gonjenja“.

12. Shodno navedenom, istaknuto je da je kazneni postupak vođen protiv osiguranika koji je proglašen krivim, za koje djelo mu je izrečena uvjetna osuda i u odnosu na njega apelant je sa imovinskopravnim zahtjevom upućen u parnicu, a koje upućivanje apelanta u parnicu u odnosu na osuđenog nema pravni značaj za odgovornost osiguravajućeg društva za štetu koju njegov osiguranik učini, makar šteta nastala iz kaznene odgovornosti. Općinski sud je ukazao da je takav pravni stav, u primjeni članka 377. stavak 1. ZOO-a, Ustavni sud izrazio u više svojih odluka (AP 2763/09, AP 3111/09, AP 4128/10 i AP 3978/11). Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je istaknuo da je dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da se obveže tuženi da mu na ime naknade štete isplati, i to na ime duševnih bolova radi umanjenja opće životne aktivnosti, iznos bliže označen u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom, odbijen zbog zastare potraživanja.

13. Nadalje, Općinski sud je citirao odredbu članka 195. ZOO-a i naveo da je apelantov tužbeni zahtjev, u dijelu kojim je po osnovi izgubljene zarade potraživao određene mjesečne iznose, te kojim je potraživao po osnovi izgubljene zarade mjesečnu rentu u određenom iznosu, sve bliže označeno u izreci presude, odbijen primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka 126., a u svezi sa člankom 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Naime, istaknuto je da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev. U svezi s tim, navedeno je da iz predloženih i provedenih dokaza, iskaza apelanta i saslušanih svjedoka, te provedenih vještačenja Općinski sud sa sigurnošću nije mogao utvrditi visinu prihoda koje je apelant ostvarivao istodobno obavljajući poljoprivrednu i autoelektričarsku djelatnost do predmetne prometne nesreće. Isto tako, ukazano je da apelant nije ponudio niti jedan materijalni dokaz na okolnosti utvrđenja visine prihoda koje je ostvarivao do štetnog događaja, a po navedenim osnovama. Također, Općinski sud je naveo da su apelantova potraživanja na ime izgubljene zarade u određenim mjesečnim iznosima, te po osnovi izgubljene zarade – mjesečne rente u određenom iznosu postavljena paušalno i previsoko, nisu potkrijepljena nikakvim materijalnim dokazom relevantnim za utvrđenje kako osnove tako i visine tih potraživanja. Što se tiče iskaza saslušanih svjedoka, ukazano je da su ti iskazi uopćeni u smislu da se apelant bavio poljoprivredom i autoelektričarskim radovima, ali se svjedoci nisu mogli izjasniti na okolnosti visine prihoda koji je ostvarivao apelant, te drugim parametrima koji su od utjecaja na utvrđenja postojanja i visine prihoda. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je istaknuo da je dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant po osnovi izgubljene zarade potraživao određene mjesečne iznose, te kojim je potraživao po osnovi izgubljene zarade mjesečnu rentu u određenom iznosu, sve precizirano u presudi, odbijen primjenom članka 126. a u svezi sa člankom 123. ZPP-a.

14. Presudom Kantonalnog suda broj 68 0 P 009135 18 Gž 4 od 28. prosinca 2018. godine apelantova žalba je odbijena i prvostupanjska presuda potvrđena.

15. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da se u konkretnom slučaju u odnosu na tuženog ne može primijeniti „privilegirani“ rok zastarjelosti iz članka 377. stavak 1. ZOO-a jer se taj rok primjenjuje samo prema počinitelju kaznenog djela koji je pravomoćnom presudom kaznenog suda proglašen krivim za određeno kazneno djelo, a ne na treće osobe, tj. tuženog kao osiguravajuće društvo koje inače odgovara za štetu zajedno ili umjesto neposrednog počinitelja kaznenog djela, već se može primijeniti rok zastarjelosti iz članka 376. ZOO-a. Budući da je nesporna činjenica, a što proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, kao i iz njegovog iskaza, da je apelantovo liječenje završeno koncem 2003. godine, a apelant je podnio tužbu 17. travnja 2009. godine, dakle po proteku kako subjektivnog tako i objektivnog roka iz članka 376. st. 1. i 2. ZOO-a, ukazano je da je prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi na ime naknade štete isplati, i to na ime duševnih bolova radi umanjenja opće životne aktivnosti, određeni novčani iznos jer je predmetno potraživanje zastarjelo.

16. Također, Kantonalni sud je istaknuo da apelant tužbenim zahtjevom potražuje i isplatu materijalne štete zbog izgubljene zarade i rentu. U svezi s tim, navedeno je da je naknadu štete na temelju izgubljene zarade koja nastaje sukcesivno moguće potraživati unutar zastarnog roka od tri godine iz članka 376. ZOO-a. Dakle, ukazano je da potraživanja pojedinih dospjelih obroka zastarijevaju u roku od tri godine iz članka 376. stavak 1. ZOO-a od saznanja za štetu i štetnika, a samo pravo na naknadu štete koja sukcesivno nastaje, ali kontinuirano traje zastarijeva u roku od pet godina iz članka 376. stavak 2. ZOO-a, računajući od saznanja za štetu, tako da po isteku tog roka oštećeni gubi pravo da zahtijeva naknadu štete i za već dospjele i za buduće obroke. Isto tako, navedeno je da rokovi zastarjelosti potraživanja naknade štete zbog izgubljene zarade počinju teći od momenta kada je taj gubitak nastao, bez obzira na to kada je došlo do štetnog događaja.

17. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je istaknuo da je u konkretnom slučaju apelantu priznato pravo na invalidsku mirovinu počevši od 4. travnja 2003. godine, kojim je utvrđen gubitak radne sposobnosti i zastara potraživanja naknade štete zbog izgubljene zarade počinje teći od 4. travnja 2003. godine kada je taj gubitak nastao, tj. od prijema rješenja o mirovini. Budući da je od datuma kada je apelantu priznato pravo na invalidsku mirovinu, tj. od 4. travnja 2003. godine, odnosno od donošenja rješenja od 12. rujna 2003. godine pa do podnošenja tužbe, tj. 17. travnja 2009. godine protekao zastarni rok iz odredbe članka 376. st. 1. i 2. ZOO-a, kao i za potraživanje izgubljene zarade od povređivanja do umirovljenja zbog nesposobnosti za rad, ukazano je da je nastupila apsolutna zastarjelost samog prava u smislu ove zakonske odredbe. Shodno tome, navedeno je da je nastupila i zastarjelost svih dospjelih, kao i budućih potraživanja po osnovi izgubljene zarade, imajući u vidu utuženo razdoblje (od 24. rujna 2002. godine pa ubuduće, a da je tužba podnesena 17. travnja 2009. godine), zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev kojim je potraživao naknadu štete iz osnove izgubljene zarade zbog nesposobnosti za rad pravilno odbijen usvajanjem prigovora zastare potraživanja.

18. Najzad, Kantonalni sud je istaknuo da je prvostupanjski sud u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je potraživao naknadu materijalne štete zbog izgubljene zarade i rentu iz razloga što nije dokazao utemeljenim taj tužbeni zahtjev, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka 126., a u svezi sa člankom 123. ZPP-a, ali u konkretnom slučaju ne postoji pogrešna primjena materijalnog prava jer je uz primjenu naprijed navedenih materijalnopravnih odredbi koje je trebalo primijeniti valjalo donijeti jednaku odluku, tj. odbiti taj apelantov tužbeni zahtjev.

19. Presudom Vrhovnog suda broj 68 0 P 009135 19 Rev 2 od 22. kolovoza 2019. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj 68 0 P 009135 18 Gž 4 od 28. prosinca 2018. godine. Također, odbijeni su zahtjevi parničnih stranaka za naknadu troškova postupka nastalih u povodu revizije.

20. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je drugostupanjski sud odbio apelantovu žalbu zaključujući da je nastupila zastarjelost zahtjeva kako za naknadu nematerijalne štete tako i za naknadu materijalne štete sa stanovišta odredbi članka 376. ZOO-a, te da u konkretnoj činjeničnoj i pravnoj stvari za razrješenje istaknutog prigovora zastare nije bilo mjesta primjeni odredbe članka 377. ZOO-a. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je takav stav drugostupanjskog suda pravilan i utemeljen na zakonu, zbog čega apelant neutemeljeno prigovor pogrešne primjene materijalnog prava temelji na tvrdnji da je za razrješenje prigovora zastarjelosti drugostupanjski sud trebao uzeti odredbu članka 377. ZOO-a. Također, Vrhovni sud je istaknuo da se i po stavu tog suda „privilegirani“ rok zastarjelosti zahtjeva za naknadu štete iz članka 377. stavak 1. ZOO-a može primijeniti samo prema učinitelju kaznenog djela koji je pravomoćnom presudom kaznenog suda proglašen krivim za određeno kazneno djelo, a ne i prema onoj trećoj osobi (u konkretnom slučaju tuženom kao osiguravajućem društvu) koja inače odgovara za štetu zajedno ili umjesto neposrednog učinitelja kaznenog djela. Naime, ukazano je da je takav pravni stav u primjeni članka 377. stavak 1. ZOO-a Ustavni sud izrazio u više svojih odluka (AP 2763/09, AP 3111/09, AP 4128/10 i AP 3978/11), tumačeći da se pod odgovornom osobom iz odrednice „prema odgovornoj osobi“ iz članka 377. stavak 1. ZOO-a ima smatrati isključivo neposredni izvršitelj kaznenog djela. Dakle, navedeno je da naprijed izneseni stav, u odnosu na prigovor zastarjelosti potraživanja, znači da se u odnosu na tuženog nije mogao primijeniti privilegirani rok iz članka 377. ZOO-a, već zastarni rok propisan odredbom članka 376. ZOO.

21. Nadalje, Vrhovni sud je istaknuo da nisu od utjecaja na pobijanu odluku ni navodi revizije što je protiv neposrednog učinitelja kaznenog djela vođen kazneni postupak kada neposredni učinitelj nije obuhvaćen ovom tužbom, zbog čega taj postupak sam po sebi nije mogao utjecati na početak tijeka zastare u odnosu na tuženog (osiguravajuće društvo), pa u odnosu na njega, suprotno stavu revizije, nije moglo doći ni do primjene članka 377. stavak 1. ZOO-a. Najzad, Vrhovni sud je ukazao da na drugačije rješenje spora nije od utjecaja ni apelantovo pozivanje na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 6. travnja 1993. godine, Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine od 12. ožujka 1987. godine, te Vrhovnog suda Republike Srpske od 14. listopada 2008. godine, koje apelant suprotstavlja odlukama Ustavnog suda na koje se pozvao prvostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke kod razrješenja prigovora zastare (AP 2763/09, AP 3111/09, AP 4128/10 i AP 3978/11). Naime, navedeno je da te odluke ne čine dokaz o pogrešnoj primjeni materijalnog prava i različitoj sudskoj praksi, pa nemaju nikakav utjecaj na rješavanje ove pravne stvari. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

22. Apelant navodi da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava – odredaba ZOO-a koje se odnose na rokove zastare potraživanja naknade štete. Apelant smatra da su Općinski sud, Kantonalni sud i Vrhovni sud u konkretnom slučaju neutemeljeno primijenili članak 376. ZOO-a, a trebali su primijeniti članak 377. u svezi sa člankom 380. stavak 5. ZOO-a. U svezi s tim, obrazlaže da mu je šteta prouzrokovana kaznenim djelom za koju je štetnik (osiguranik) osuđen pravomoćnom presudom i da je trebao biti primijenjen privilegirani rok zastare iz članka 377. ZOO-a. Naime, apelant smatra da, prema odredbi članka 380. stavak 5. ZOO-a, rok zastare zahtjeva treće osobe prema osiguravatelju uvijek slijedi rok zastare zahtjeva treće osobe prema osiguraniku, pa je takav slučaj i kada se radi o „privilegiranom“ roku zastare iz članka 377. ZOO-a (u konkretnom slučaju apelant je treća oštećena osoba, osiguranik osoba koja je osuđena za prometnu nesreću, a tuženi osiguravatelj). Tvrdi da je stav redovnih sudova o ovom pitanju suprotan članku 380. stavak

5. ZOO-a i sudskoj praksi, a što je detaljno obrazložio u apelaciji. Osim toga, ističe i da su pokretanje i vođenje kaznenog postupka protiv osiguranika, te prekidi zastare kaznenog gonjenja prekidali i zastarijevanje zahtjeva za naknadu štete. Posebno ističe da se Vrhovni sud pozvao na odluke Ustavnog suda koje nisu relevantne i primjenjive na konkretan slučaj jer se odnose na postupke za naknadu štete koju su prouzrokovali nepoznati počinitelji za vrijeme rata. Apelant, također, ističe i da je tek nakon donošenja pravomoćne presude u kaznenom predmetu utvrđeno koja osoba je štetu učinila, pa da i po toj osnovi nije istekao subjektivni rok iz članka 376. stavak 1. ZOO-a u svezi sa člankom 380. stavak 5. ZOO-a.

23. Apelant smatra da je diskriminiran u odnosu na druge osobe koje su ostvarile naknadu štete u parničnim postupcima primjenom članka 377. ZOO-a i da se povreda načela zabrane diskriminacije ogleda u neujednačenosti sudske prakse na teritoriju Bosne i Hercegovini (poziv na Odluku Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 Rev 07 000 613 od 14. listopada 2008. godine). Također, ističe i da je, s obzirom na to da pobijane presude nisu zakonite, a zbog proizvoljne primjene ZOO-a u pogledu odredbi o zastari, jasno je da mu je nezakonito oduzeta imovina koju je opravdano mogao očekivati, tj. novčana naknada štete koju je pretrpio zbog kaznenog djela koje je počinio osiguranik tuženog.

b)Odgovor na apelaciju

24. Vrhovni sud smatra apelantove navode paušalnim i neutemeljenim, te ističe da iz sadržaja podnesene apelacije proizlazi kao očito da apelant pokušava tom apelacijom dovesti u pitanje zakonitost nižestupanjskih presuda, koristeći upravo apelaciju kao vrstu pravnog lijeka, a što apelacija nije, pa u tu svrhu ne može biti ni korištena. Ističe da nije bilo osnove za primjenu članka

377. ZOO-a za „privilegirani“ rok kada je šteta učinjena kaznenim djelom, budući da je prema praksi Ustavnog suda, koju je prihvatio i ovaj sud, izraženo da „odgovornost za primjenu privilegiranog roka je samo u odnosu na učinitelja kaznenog djela, a ne i prema onoj trećoj osobi koja inače odgovara za štetu umjesto faktičkog učinitelja djela“, stoga se na tu treću osobu može primijeniti samo odredba članka 376. ZOO-a. Vrhovni sud navodi da ostaje pri zauzetom pravnom stavu povodom pitanja utemeljenosti apelantovog tužbenog zahtjeva, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog predmeta, a naročito predmet spora. Smatra da apelantu nisu uskraćeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, niti je primjena prava u svezi s tim bila proizvoljna.

25. Kantonalni sud smatra apelantove navode neutemeljenim jer je u svojoj odluci naveo razloge kojim se rukovodio kada je apelantovu žalbu odbio i prvostupanjsku presudu potvrdio. Predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.

26. Općinski sud navodi da se apelacijom pokušava dovesti u pitanje zakonitost presuda, koristeći apelaciju kao vrstu pravnog lijeka, te od Ustavnog suda učiniti instancijski sud Vrhovnom sudu, što on u suštini nije. Općinski sud smatra da se apelacijom dovodi u pitanje pravilna primjena materijalnog prava, kako od tog suda tako i od Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, i to odredbe članka 377. stavak 1. ZOO-a, smatrajući da se dulji rok zastare odnosi ne samo na počinitelje kaznenih djela nego i na druge osobe koje to djelo nisu počinile, a koje za to odgovaraju. Općinski sud ističe da su u svezi s pitanjem pravilne primjene materijalnog prava taj sud a i ,,viši“ sudovi u pobijanim odlukama dali jasna obrazloženja. Predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.

27. Umješač smatra apelantove navode neutemeljenim, te ističe da se na tuženog, odnosno umješača ne mogu primijeniti odredbe članka 377. ZOO-a s obzirom na to da je kazneni postupak vođen protiv osiguranika i u odnosu na njega je apelant kao oštećeni sa imovinskopravnim zahtjevom upućen u parnicu. U svezi s tim, obrazlaže da upućivanje oštećenika u parnicu u odnosu na osuđenog nema pravni značaj za odgovornost osiguravača za štetu koju njegov osiguranik učini iako je ta šteta nastala iz kaznene odgovornosti, niti ima utjecaj na početak tijeka, niti na prekid tijeka zastare u odnosu na tuženog, odnosno umješača.

V.Relevantni propisi

28. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima) u relevantnom dijelu glasi:

Potraživanje naknade štete Član 376. st. (1) i (2) (1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastareva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastareva za pet godina od kad je šteta nastala.

Potraživanje naknade štete prouzrokovane krivičnim delom Član 377. stav (1) (1) Kad je šteta prouzrokovana krivičnim delom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarelosti, zahtev za naknadu štete prema odgovornom licu zastareva kad istekne vreme određeno za zastarelost krivičnog gonjenja.

Rokovi zastarjelosti kod ugovora o osiguranju Član 380.

(5) Neposredan zahtev trećeg oštećenog lica prema osiguravaču zastareva za isto vreme za koje zastareva njegov zahtev prema osiguraniku odgovornom za štetu.

VI.Dopustivost

29. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

31. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 68 0 P 009135 19 Rev 2 od 22. kolovoza 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelantovi punomoćnici su primili 20. rujna 2019. godine, a apelacija je podnesena 13. studenog 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

32. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Apelant navodi da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

34. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

35. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.

36. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak vodio radi naknade štete, dakle radi se o predmetu građanskopravne prirode. U skladu s navedenim, nesporno je da u predmetnom postupku apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/.(e) Ustava Bosne i Hercegovine pa će stoga Ustavni sud ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

37. U konkretnom slučaju apelant, u suštini, smatra da su Općinski sud, Kantonalni sud i Vrhovni sud proizvoljno primijenili materijalno pravo. U svezi s primjenom prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

38. Ustavni sud podsjeća da iz pobijanih odluka proizlazi da su apelant i osiguranik sudjelovali u prometnoj nesreći, da je protiv njih pokrenut kazneni postupak i da su obojica prvostupanjskom odlukom osuđeni zbog kaznenog djela teško djelo protiv sigurnosti javnog prometa. Međutim, u žalbenom postupku apelant je oslobođen odgovornosti za navedeno kazneno djelo, a osiguranik pravomoćno osuđen i apelant je podnio tužbu radi naknade materijalne i nematerijalne štete protiv tuženog (kao osiguravajuće kuće). Nadalje, Ustavni sud zapaža da su Općinski sud, Kantonalni sud i Vrhovni sud, u ponovnom postupku, odbili apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obveže tuženi da mu na ime naknade štete isplati, i to na ime duševnih bolova radi umanjenja opće životne aktivnosti, određeni iznos, kao i po osnovi izgubljene zarade određene mjesečne iznose, te po osnovi izgubljene zarade mjesečnu rentu u određenom iznosu, sve bliže označeno u izreci prvostupanjske presude.

39. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da su, odlučujući o prigovoru zastare potraživanja, Općinski sud, Kantonalni sud i Vrhovni sud zaključili da se u odnosu na tuženog nije mogao primijeniti rok iz članka 377. ZOO-a, već zastarni rok propisan odredbom članka 376. ZOO-a, čijom primjenom je utvrđeno da je potraživanje predmetne štete zastarjelo.

40. S druge strane, apelant smatra da su Općinski sud, Kantonalni sud i Vrhovni sud u konkretnom slučaju neutemeljeno primijenili članak 376. ZOO-a, a trebali su primijeniti članak 377. u svezi sa člankom 380. stavak 5. ZOO-a. Naime, apelant ističe da, prema odredbi članka 380. stavak 5. ZOO-a, rok zastare zahtjeva treće osobe prema osiguravatelju uvijek slijedi rok zastare zahtjeva treće osobe prema osiguraniku, pa je takav slučaj i kada se radi o roku zastare iz članka

377. ZOO-a (u konkretnom slučaju apelant je treća oštećena osoba, osiguranik osoba koja je osuđena za prometnu nesreću, a tuženi osiguravatelj). Tvrdi da je stav Općinskog suda, Kantonalnog suda i Vrhovnog suda o ovom pitanju suprotan članku 380. stavak 5. ZOO-a i sudskoj praksi, što je detaljno obrazložio u apelaciji.

41. Ustavni sud zapaža da su Općinski sud, Kantonalni sud i Vrhovni sud analizirali sve okolnosti konkretnog slučaja, te da su imali u vidu da se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu za naknadu štete od osiguravajuće kuće za štetu koju je prouzročio njihov osiguranik (po osnovi zelenog kartona) i koji je osuđen pravomoćnom presudom. Naime, Ustavni sud podsjeća da su redovni sudovi ukazali da upućivanje oštećenog na parnicu u odnosu na osuđenog nema pravni značaj za odgovornost osiguravača za štetu koju njegov osiguranik učini, makar je ta šteta nastala iz kaznene odgovornosti, niti ima utjecaj na početak tijeka, niti na prekid tijeka zastare u odnosu na tuženog. Također, ukazali su i da se rok zastarjelosti zahtjeva za naknadu štete iz članka 377. stavak

1. ZOO-a može primijeniti samo prema učinitelju kaznenog djela koji je pravomoćnom presudom kaznenog suda proglašen krivim za određeno kazneno djelo, a ne i prema onoj trećoj osobi (u konkretnom slučaju tuženom kao osiguravajućem društvu) koja inače odgovara za štetu zajedno ili umjesto neposrednog učinitelja kaznenog djela. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev.

42. Ustavni sud nalazi da pobijanim odlukama nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Zabrana diskriminacije

43. Članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovim člankom ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovom Ustavu, osigurano je za sve osobe u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, vezivanje za neku nacionalnu manjinu, imovina, rođenje ili drugi status.

44. Članak 14. Europske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

45. Iako apelant nije eksplicitno naveo u svezi s kojim pravom smatra da je diskriminiran, iz navoda apelacija proizlazi da smatra da mu je prekršena zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Europski sud, Marckx protiv Belgije, stavak 33.). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti je li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijom ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.

46. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz apelacijskih navoda proizlazi da apelant svoje navode o diskriminaciji zapravo temelji na tvrdnjama da je diskriminiran u odnosu na druge osobe koje su ostvarile naknadu štete u parničnim postupcima primjenom članka 377. ZOO-a i da se povreda načela zabrane diskriminacije ogleda u neujednačenosti sudske prakse na teritoriju Bosne i Hercegovini (poziv na Odluku Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 Rev 07 000 613 od 14. listopada 2008. godine, koju nije dostavio Ustavnom sudu). Međutim, u svezi s tim, Ustavni sud ipak ukazuje da činjenica da je Vrhovni sud Republike Srpske u nekom predmetu odlučio drugačije o istom ili sličnom pravnom pitanju per se ne pokreće pitanje diskriminacije. U svezi s tim prigovorom, Ustavni sud apelante upućuje na stav Europskog suda zauzet u predmetu Stanković i Trajković protiv Srbije (vidi Europski sud, presuda od 22. prosinca 2015. godine, st. 40–44., aplikacije br. 37194/08 i 37260/08). Stoga, imajući u vidu da apelant nije ponudio relevantne dokaze i argumente iz kojih proizlazi da je različito tretiran u odnosu na druge osobe u identičnoj situaciji, te imajući u vidu da je Vrhovni sud dao razloge zašto smatra neutemeljenim apelantove tužbene navode, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje neutemeljeni.

Pravo na imovinu

47. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, temelje na istim navodima koje je apelant istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.

VIII.Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, niti pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u situaciji kada u okolnostima konkretnog slučaja nema proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, odnosno kada ne nalazi proizvoljnost u stavu Općinskog suda, Kantonalnog suda i Vrhovnog suda da se rok zastarjelosti zahtjeva za naknadu štete iz članka 377. stavak 1. ZOO-a može primijeniti samo prema učinitelju kaznenog djela koji je pravomoćnom presudom kaznenog suda proglašen krivim za određeno kazneno djelo, a ne i prema trećoj osobi (u konkretnom slučaju tuženom kao osiguravajućem društvu) koja inače odgovara za štetu zajedno ili umjesto neposrednog učinitelja kaznenog djela.

49. Ustavni sud, također, zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje jer apelant nije ponudio dokaze i argumente iz kojih proizlazi da je bio različito tretiran u odnosu na druge osobe u identičnoj situaciji.

50. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4389/19 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio