Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-158/19 (A.K.)

Odluka donesena 03. 02. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Ugovor o kupoprodaji
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Nacionalizacija
  • Šta se smatra imovinom
  • Građanski postupak
  • Društveno vlasništvo
  • Legitimno očekivanje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-158/19

Apelacija

Odluka o meritumu

03. 02. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 158/19, rješavajući apelaciju A. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. februara 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija A. K. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 185443 18 Rev od 6. novembra 2018. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 185443 17 Gž od 12. septembra 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 185443 14 P od 26. januara 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. A. K. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Pule, Republika Hrvatska, koju zastupa Marjana Kulenović, advokat iz Banje Luke, podnijela je 10. januara 2019. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 185443 18 Rev od 6. novembra 2018. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 185443 17 Gž od 12. septembra 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 185443 14 P od 26. januara 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda i tuženih H.T. i R.I, A.Š., Z.K., A.I., A.Đ., G.Ć. i R.D. (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 27. jula 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Odgovori su dostavljeni Ustavnom sudu u periodu od 4. do 23. juna 2020. godine. Tuženi R.D. nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 185443 14 P od 26. januara 2017. godine odbijen je apelanticin zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da u odnosu na tužene, od prvog do sedmog reda, ima jače pravo na posjed nekretnina, pobliže označenih u izreci presude, da je kupoprodajnim ugovorom od 24. aprila 1986. godine, zaključenim između apelanticinog pravnog prednika DŽ.K. i tuženih od prvog do sedmog reda, kao prodavaca, te aneksom navedenog ugovora - izjave potpisane od E.I., kao opunomoćenika prodavaca, ovjerene kod Općinskog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Općinski sud) 12. juna 1986. godine, izvršen pravno valjan prijenos prava korištenja na građevinskom zemljištu, pobliže označenom u izreci presude, slijedom čega je apelantica stekla svojstvo ranijeg vlasnika navedenog građevinskog zemljišta, te da se tuženi obavežu da to priznaju i trpe i da se apelantica upiše kao nosilac prava korištenja i vlasnik na navedenim parcelama sa 1/1 dijela, sve na teret upisanih sukorisničkih dijelova tuženih. Istom presudom apelantica je obavezana da tuženim nadoknadi troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 38.127,37 KM, na način pobliže opisan u presudi.

6. Iz obrazloženja presude proizlazi da je u postupku prvostepeni sud utvrdio da je 24. aprila 1986. godine zaključen kupoprodajni ugovor između, H.T., H.I., E.I., R.I., Z.K. i G.Ć., kao prodavaca koje zastupa E.I,. i Dž.K., kao kupca, čiji su predmet bile nekretnine označene kao dvorište i kućište, površine 498 m2 sa pravom vlasništva na izgrađenoj kući i pravom trajnog korištenja na zemljištu, koji je ovjeren kod Općinskog suda 12. juna 1986. godine. Istog dana, 12. juna 1986. godine, opunomoćenik prodavaca E.I. dao je izjavu, ovjerenu kod Općinskog suda u Banjoj Luci također 12. juna 1986. godine, kojom je izjavio da se prodaju i nekretnine označene u izreci presude, kao neizgrađeno građevinsko zemljište koje se nalazi uz prodate nekretnine (kuća sa okućnicom), ali da se one u zemljišnoj knjizi ne mogu uknjižiti u korist kupaca, jer je zemljište nacionalizirano i kao takvo stavljeno van prometa, zbog čega kupac može uz odobrenje nadležnih organa ostvariti pravo na tim nekretninama kao životnom prostoru uz kuću koja je predmet kupoprodaje, a u slučaju izuzimanja ovih nekretnina za druge potrebe, kupcu pripada naknada za izuzeto zemljište. Kupoprodajni ugovor od 24. aprila 1986. godine je proveden, te su prilikom provođenja tog ugovora nekretnine koje su bile predmet izjave opunomoćenika tuženih otpisane iz zk.ul. broj 5702 k.o. Banja Luka u zk.ul. broj 11946 k.o. Banja Luka kao gradsko građevinsko zemljište na kojima su H.T., H.I., E.I., R.I., Z.K. i G.Ć. upisani sa pravom korištenja. S obzirom na to da se apelantica nikada nije upisala u javnim knjigama na nekretninama koje su bile predmet izjave opunomoćenika prodavaca E.I. od 12. juna 1986. godine, ovjerene kod Općinskog suda istog dana, na način pobliže opisan u tužbi, apelantica kao nasljednica Dž.K. podnijela je tužbu 11. februara 2014. godine.

7. Na osnovu ovakvog činjeničnog utvrđenja, Osnovni sud je zaključio da apelanticin zahtjev nije osnovan, jer predmetne nekretnine, kao gradsko građevinsko zemljište koje nije bilo izgrađeno, nisu mogle biti predmet prometovanja, u smislu odredaba člana 11. Zakona o građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu („Službeni list SRBiH“ broj 13/74).

8. Osnovni sud je istakao da je predmetno zemljište na koje se odnosi tužbeni zahtjev nacionalizirano na osnovu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list FNRJ“ broj 52/58), da je u društvenom vlasništvu od 1968. godine na osnovu Zakona o određivanju građevinskog zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera („Službeni list SFRJ“ broj 5/68), a da je od tada regulirano Zakonom o građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu („Službeni list SRBiH“ broj 13/74) sve do 12. juna 1986. godine, a onda Zakonom o građevinskom zemljištu („Službeni list SRBiH“ br. 34/86, 1/90 i 29/90). Navedeno je da odredba člana 4. tog zakona propisuje da na gradskom građevinskom zemljištu ne može postojati pravo vlasništva, a odredbe člana 5. istog zakona da se građevinsko zemljište ne može otuđiti iz društvenog vlasništva, ali da se na njemu mogu steći prava određena Zakonom. Općina, u smislu odredbe člana 6. ovog zakona, upravlja i raspolaže gradskim građevinskim zemljištem na način i pod uvjetima predviđenim Zakonom i propisima predviđenim Zakonom, dok je članom 10. istog zakona propisano da su pravni poslovi o otuđenju, prijenosu, opterećenju i zakupu građevinskog zemljišta zaključeni protivno ograničenjima koja su propisana ovim zakonom ništavi. U konkretnom slučaju, prema kupoprodajnom ugovoru, obje ugovorne strane su imale saznanje da se radi o zemljištu u društvenom vlasništvu na kojem su tuženi i njihovi prednici imali pravo korištenja zemljišta u društvenom vlasništvu, i to pravo korištenja na izgrađenom građevinskom zemljištu koje je uknjiženo u korist tuženih i prednika tuženih, kao i da su tuženi u vrijeme sačinjavanja izjave koju je potpisao E.I., kao opunomoćenik tuženih i njihovih prednika kao prodavaca od 12 juna 1986. godine, bili upisani na zemljištu koje je bilo predmet ove izjave, a koje je bilo nacionalizirano i u to vrijeme bilo stavljeno van prometa u društvenom vlasništvu sa pravom privremenog korištenja i njime nisu mogli raspolagati na način kao što je to učinjeno kako prodajom tog zemljišta, kao i izjavom od 12. juna 1986. godine. Dakle, tuženi i njihovi prednici nisu mogli prenijeti na apelanticinog prednika svoje pravo privremenog korištenja s obzirom na to da je raspolaganje ovim zemljištem i upravljanje njime pripadalo Općini Banja Luka, pa je takvo raspolaganje tuženih kroz dati ugovor i izjavu pravno ništavo i nije proizvelo pravno djejstvo, jer je suprotno odredbama Zakona o građevinskom zemljištu kao imperativnom propisu.

9. Također je istaknuto da je odredbom člana 3. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78 i 29/80) propisano da se građevinsko zemljište u društvenom vlasništvu ne može otuđivati, ali da se na njemu mogu stjecati prava određena Zakonom, te da je u stavu 4. istog člana Zakona propisano da je ugovor o prometu nekretnina zaključen protivno odredbama st. 1, 2. i 3. ovog člana ništav.

10. Imajući u vidu odredbe Zakona o prometu nepokretnosti i Zakona o građevinskom zemljištu koji su bili na snazi u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora kojim su prometovane predmetne nekretnine i u vrijeme sačinjavanja predmetne izjave E.I., koja, po ocjeni suda, nije aneks navedenog ugovora, kojim se predmetna parcela sa pravom korištenja dotadašnjih korisnika, i to tuženih i njihovih prednika, prenosi prodajom na pravnog prednika tužiteljice kao kupca, Osnovni sud je utvrdio da se navedenim ugovorom o kupoprodaji i spornom izjavom raspolagalo nekretninama koje su građevinsko zemljište u društvenom vlasništvu i koje se ne mogu otuđivati, jer je na njima pravo upravljanja i raspolaganja imala Općina Banja Luka, a tuženi su bili nosioci samo prava privremenog korištenja i nisu imali pravo da raspolažu navedenim nekretninama na način kako su to činili. Stoga je, po ocjeni Osnovnog suda, zaključenje navedenog pravnog posla i sporne izjave od 12. juna 1986. godine u suprotnosti prinudnim propisima i ne može poslužiti kao osnov za prijenos prava vlasništva na navedenim nekretninama, odnosno prava korištenja i posjeda od tužiteljice zbog toga što su u suprotnosti sa propisima kogentne prirode, i to Zakonom o građevinskom zemljištu i Zakonom o prometu nepokretnosti, te su, u smislu odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima, ništavi. Tuženi su stekli mogućnost da raspolažu predmetnom nekretninom tek nakon što im je pravo privremenog korištenja pretvoreno u pravo vlasništva do čega je došlo nakon stupanja na snagu Zakona o stvarnim pravima 3. januara 2009. godine koji se primjenjuje od 1. januara 2010. godine.

11. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 185443 17 Gž od 12. septembra 2017. godine apelanticina žalba je djelimično usvojena, te je presuda Osnovnog suda preinačena u dijelu kojim je odlučeno o troškovima parničnom postupka, tako što je apelantica obavezana da tuženim H.T. i R.I., na ime troškova parničnog postupka, isplati 14.189,20 KM, a tuženim A.Š., Z.K., A.I., A.Đ. i G.Ć. 17.795,70 KM, dok je u preostalom dijelu apelanticina žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Okružni sud je prihvatio činjenična utvrđenja i pravni zaključak Osnovnog suda.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 185443 18 Rev od 6. novembra 2018. godine odbijena je apelanticina revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda.

13. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, također, ukazao da je u vrijeme kada je E.I. dao izjavu od 12. juna 1986. godine kojom je izjavio da su predmet kupoprodaje i nekretnine koje su predmet tužbenog zahtjeva, kao neizgrađeno građevinsko zemljište u društvenom vlasništvu na kojem je postojalo pravo korištenja tuženih, na snazi bio Zakon o građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu. Istaknuto je da, prema odredbama člana 6. stav 1. navedenog zakona, na neizgrađenom građevinskom zemljištu samo općinska skupština ima pravo raspolaganja u svrhu dodjeljivanja za izgradnju, a raniji vlasnik, odnosno korisnik neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu, shodno odredbama čl. 8, 9. i 10. navedenog zakona, ima pravo da to zemljište koristi do njegovog izuzimanja, da ostvaruje prvenstveno pravo građenja pod uvjetima propisanim zakonom i da ta svoja prava prenese na svoga bračnog druga, potomke, usvojenike, roditelje i usvojioce. Prema odredbama člana 11. istog zakona, bio je dozvoljen promet prava korištenja građevinskog zemljišta samo u slučaju prijenosa prava vlasništva na zgradi koja se nalazi na tom zemljištu, i to u obimu zemljišta pod zgradom i zemljišta koje služi za redovnu upotrebu zgrade. Odredbama člana 11. stav 3. Zakona o građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu izričito je bilo propisano da se pravo korištenja na građevinskom zemljištu ne može zasebno prenositi. Shodno odredbama člana 20. stav 2. Zakona o građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu, ugovori zaključeni suprotno navedenim odredbama su bili ništavi i na osnovu njih se nije mogao izvršiti upis u zemljišnim knjigama.

14. Imajući u vidu da je apelantica svoj tužbeni zahtjev zasnovala na jednostranoj izjavi E.I. od 12. juna 1986. godine, kojom je izjavio da su predmet kupoprodaje bile i sporne nekretnine, kao neizgrađeno građevinsko zemljište u društvenom vlasništvu sa pravom korištenja tuženih, Vrhovni sud je ocijenio pravilnim zaključak nižestepenih sudova da je apelanticin zahtjev neosnovan, shodno odredbama čl. 6, 8, 9, 10, 11. i 20. Zakona o građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu. Pri tome Vrhovni sud je podržao i stav nižestepenih sudova da jednostrana izjava E.I. od 12. juna 1986. godine nema karakter ugovora kao dvostranog pravnog posla, pa samim tim ona nije aneks kupoprodajnog ugovora od 24. aprila 1986. godine, ovjerenog kod Općinskog suda pod brojem I-Ov-1960/86 od 12. juna 1986. godine.

15. Po ocjeni Vrhovnog suda, ovakav zaključak nije doveden u pitanje revizionim prigovorima da su sudovi mogli pružiti pravnu zaštitu apelantici s pozivom na odredbe člana 39. stav 1. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list FNRJ“ broj 52/58), jer je ovom odredbom dato pravo ranijem vlasniku nacionaliziranog neizgrađenog građevinskog zemljišta da to zemljište sa trajnim zasadima na njemu, sve dok je u njegovom posjedu, besplatno koristi, ili da ga da na korištenje drugom licu, shodno propisu o zakupu poljoprivrednog zemljišta. Stoga su bez utjecaja na drugačiji zaključak apelanticina pozivanja na Odluku Ustavnog suda broj AP 99/08, koja je donesena na osnovu činjenica koje se ne mogu identificirati sa činjenicama na kojima su zasnovane odluke nižestepenih sudova u ovom predmetnom sporu.

16. Imajući u vidu imperativne odredbe čl. 6, 8, 9, 10, 11. i 20. Zakona o građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu, Vrhovni sud je smatrao da su bez utjecaja na drugačiji zaključak suda i revizioni prigovori da tuženi nisu u posjedu predmetnih nekretnina više od 30 godina.

17. S obzirom na to da je zaključio da su odluke nižestepenih sudova zasnovane na pravilnoj primjeni prava koje je bilo mjerodavno za razrješenje spora, ocijenjeni su kao neosnovani i revizioni prigovori da su odlukama nižestepenih sudova povrijeđena apelanticina prava utemeljena na Evropskoj konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

18. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelantica smatra da u konkretnom slučaju sudske odluke nisu jasno obrazložene, te da joj je stoga povrijeđeno pravo na pravično suđenje. U vezi s tim je istakla da je apelantica u tužbi tražila da se utvrdi da ima jače pravo na posjed spornih parcela, da je na osnovu predmetnog kupoprodajnog ugovora i njegovog aneksa izvršen pravno valjan prijenos prava korištenja na spornom građevinskom zemljištu, čime je stekla svojstvo ranijeg vlasnika, te upis kao nosioca prava korištenja, a obrazloženje pobijanih presuda se svodi na jedan zaključak a to je da je promet predmetnog zemljišta bio suprotan Zakonu o građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu. U konkretnom slučaju odbijanjem tužbenog zahtjeva sudovi su omogućili tuženima da se neosnovano obogate na apelanticin račun, jer tuženi zloupotrebljavaju upis u zemljišnim knjigama i katastru nekretnina. Tuženi nisu u posjedu predmetnog zemljišta više od 30 godina, niti traže posjed na zemljištu iako se formalno vode u zemljišnim knjigama i katastru kao sukorisnici, odnosno suposjednici spornog zemljišta. Također, smatra da je netačan i proizvoljan zaključak Vrhovnog suda da se činjenice iz ovog konkretnog slučaja ne mogu identificirati sa činjenicama iz Odluke Ustavnog suda broj AP 99/08 od 21. jula 2010. godine.

19. Također, navodi da je odbijanjem tužbenog zahtjeva zbog toga što je predmetno zemljište bilo nacionalizirano u vrijeme prijenosa na apelanticinog supruga, a koja zabrana je danas otpala (stupanjem na snagu Zakona o stvarnim pravima i drugih propisa), stavljen pretjeran teret na apelanticu i narušen odnos proporcionalnosti u zaštiti općeg javnog interesa. Navedeno se ogleda u strogoj formalnopravnoj primjeni zakona koji su važili u vrijeme nekadašnjeg pravnog sistema i prava apelantice koja nesmetano posjeduje nekretnine više od 30 godina (do 1992. godine u neposrednom posjedu, a od 1992. godine u posrednom posjedu), čime je došlo do grubog kršenja apelanticinog prava iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

b)Odgovor na apelaciju

20. Vrhovni, Okružni i Osnovni sud, te tuženi smatraju da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelanticina prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini („Službeni list SRBiH“ broj 13/74) u relevantnom dijelu glasi:

III - Raspolaganje građevinskim zemljištem Član 6.

Na neizgrađenim, građevinskim zemljištima koja su postala društvena svojina u smislu ovog zakona, pravo raspolaganja u svrhu dodjeljivanja za izgradnju ima samo opštinska skupština.

Pravo iz prethodnog stava opštinska skupština ima i na svim neizgrađenim građevinskim zemljištima koja su postala društvena svojina po Zakonu o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta (»Službeni list FNRJ«, broj 52/58), kao i Zakonu o određivanju građevinskog zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera (»Službeni list SFRJ«, br. 5/68 i 20/69).

Opštinska skupština ima pravo raspolaganja, u svrhu dodjeljivanja za izgradnju, i na svim ostalim neizgrađenim građevinskim zemljištima koja su postala društvena svojina po bilo kom pravnom osnovu a nalaze se unutar granica zemljišta koja su postala društvena svojina po osnovima iz prethodnih stavova ili unutar granica kompleksa zemljišta eksproprisanog za potrebe stambene i komunalne izgradnje.

Član 8.

Raniji vlasnik, odnosno korisnik neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenoj svojini, ima pravo da to zemljište koristi do dana određenog rješenjem o izuzimanju tog zemljišta.

Raniji vlasnik odnosno korisnik može i prije nego što je to u prethodnom stavu određeno predati zemljište opštini, a opštinska skupština je dužna donijeti rješenje o preuzimanju tog zemljišta od ranijeg vlasnika odnosno korisnika.

Član 9.

Raniji vlasnik neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenoj svojini ima prvenstveno pravo korišćenja tog zemljišta u površini koja je potrebna za izgradnju zgrade na koju po zakonu može imati pravo svojine i za redovnu upotrebu te zgrade, ako se na osnovu regulacionog plana na tom zemljištu može podići takva zgrada.

Pravo iz prethodnog stava može ostvariti samo fizičko lice kao raniji vlasnik neizgrađenog građevinskog zemljišta.

Član 10.

Raniji vlasnik može svoje pravo korišćenja iz stava 1. člana 8. i ostvareno prvenstveno pravo korišćenja iz člana 9. ovog zakona prenijeti samo na bračnog druga, potomke, usvojenike, roditelje i usvojioce.

Lica koja su stekla pravo iz prethodnog stava ne mogu to pravo prenijeti pravnim poslom na drugo lice.

Prava iz stava 1. ovog člana mogu naslijediti zakonski nasljednici ranijeg vlasnika, kao i zakonski nasljednici lica na koja je raniji vlasnik prenio ta prava. Odredbe prethodnih stavova primjenjuju se i na lica na koja su raniji vlasnici od 15. februara 1968. godine prenijeli pravo korišćenja ili prvenstveno pravo korišćenja, ako je prenos prava izvršen na osnovu ugovora na kome su potpisi ovjereni od strane organa nadležnog za ovjeravanje potpisa, ili ako je ugovorna cijena isplaćena preko banke, ili ako je lice na koje je raniji vlasnik prenio to pravo vršilo isplatu poreza ili doprinosa u vezi sa zemljištem na koje to pravo postoji.

Član 11.

Ako se na građevinskom zemljištu koje je postalo društvena svojina nalazi zgrada, vlasnik zgrade stiče pravo korišćenja na zemljištu pod zgradom i zemljištu koje potrebno za njenu redovnu upotrebu, danom kada je to zemljište postalo društvena svojina.

Pravo korišćenja zemljišta iz prethodnog stava traje dok postoji zgrada na tom zemljištu.

Pravo iz stava 1. ovog člana ne može se zasebno prenositi.

U slučaju prenosa prava svojine na zgradi koja se nalazi na zemljištu na kojem postoji pravo korišćenja, na sticaoca zgrade prenosi se i pravo korišćenja.

Ukoliko se uz zgradu nalazi više zemljišta nego što je prema regulacionom planu potrebno za njenu redovnu upotrebu, prenosom prava svojine na zgradi ne može se prenijeti i pravo korišćenja na višku zemljišta.

Ako regulacionim planom nije utvrđeno koje je zemljište potrebno za redovnu upotrebu zgrade, to zemljište utvrđuje rješenjem opštinska skupština.

Član 20.

Građevinsko zemljište iz člana 6. ovog zakona ne može se otuđivati, a sticanje i prenos prava korišćenja tog zemljišta vrši se samo po odredbama ovog zakona.

Ugovori zaključeni suprotno odredbi prethodnog stava ništavi su i na osnovu njih ne može se izvršiti upis prava u zemljišnim knjigama.

Sudovi i drugi državni organi dužni su obavijestiti nadležno javno pravobranilaštvo čim saznaju za ugovor zaključen protivno odredbi stava 1. ovog člana, a javni pravobranilac je dužan podnijeti nadležnom sudu tužbu za utvrđivanje ništavosti takvog ugovora.

Napomena: Zakon o građevinskom zemljištu („Službeni list SRBiH“ br. 34/86, 1/90 i 29/90), koji je stupio na snagu 4. oktobra 1986. godine, u bitnom je propisao ista zakonska rješenja.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 185443 18 Rev od 6. novembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 5. decembra 2018. godine a apelacija je podnesena 10. januara 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelantica pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

29. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak, u suštini, odnosi na pitanje da li je apelantica stekla svojstvo ranijeg vlasnika predmetnog građevinskog zemljišta, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

30. Ustavni sud dalje zapaža da apelantica, u suštini, smatra da su redovni sudovi u predmetnom parničnom postupku proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise, te da nisu adekvatno obrazložili svoje odluke.

31. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan, ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, dostupna na www.ustavnisud.ba, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).

33. Također, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

34. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da su sudovi u apelanticinom predmetu detaljno razmotrili sva sporna pitanja i da su, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava, dali iscrpna obrazloženja zašto smatraju da je apelanticin tužbeni zahtjev neosnovan, te da nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Naime, u predmetnom postupku su redovni sudovi na temelju provedenih dokaza, te njihovom ocjenom, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku, utvrdili činjenično stanje na koje su primijenili relevantne odredbe Zakona o građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o prodaji predmetnih nekretnina i sačinjavanja izjave koju je potpisao E.I. kao opunomoćenik tuženih i njihovih prednika kao prodavaca od 12. juna 1986. godine. Redovni sudovi su utvrdili da su predmetne nekretnine, kao neizgrađeno građevinsko zemljište u društvenom vlasništvu sa pravom korištenja tuženih, u to vrijeme bile stavljene van prometa u društvenom vlasništvu sa pravom privremenog korištenja i njima tuženi i njihovi pravni prednici nisu mogli raspolagati na način kao što je to učinjeno kako prodajom tog zemljišta, tako i na osnovu izjave koju je potpisao E.I. kao opunomoćenik tuženih i njihovih prednika kao prodavaca. Dakle, tuženi i njihovi prednici nisu mogli prenijeti na apelanticinog prednika svoje pravo privremenog korištenja s obzirom na to da je raspolaganje ovim zemljištem i upravljanje tim zemljištem pripadalo Općini Banja Luka, pa nije proizvoljan zaključak redovnih sudova da je takvo raspolaganje tuženih kroz dati ugovor i izjavu pravno ništavo i da nije proizvelo pravno djejstvo, jer je suprotno odredbama Zakona o građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu kao imperativnom propisu, pa stoga apelantica nije ni dokazala da ima jače pravo posjeda na predmetnom zemljištu u odnosu na tužene označene u izreci presude. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelanticin tužbeni zahtjev, posmatran u njegovoj sveukupnosti (kojim je, osim utvrđivanja jačeg posjeda, tražila i utvrđenje da je spornom izjavom izvršen pravno valjan prijenos prava korištenja na građevinskom zemljištu slijedom čega je apelantica stekla svojstvo ranijeg vlasnika navedenog građevinskog zemljišta, te da se tuženi obavežu da to priznaju i trpe i da se apelantica upiše kao nosilac prava korištenja i vlasnik na navedenim parcelama sa 1/1 dijela), zapravo, svodi na utvrđivanje prava vlasništva na neizgrađenom gradskom građevinskom zemljištu na kojem se to pravo, prema izričitim odredbama relevantnih pozitivnopravnih propisa, nije moglo steći.

35. Ustavni sud, također, smatra neosnovanim i apelanticine navode da je na predmetni pravni odnos trebalo primijeniti odredbe člana 39. stav 1. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list FNRJ“ broj 52/58), te u tom smislu i apelanticino pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP 99/08 od 21. jula 2010. godine. Naime, u navedenom predmetu su redovni sudovi utvrdili da je raniji vlasnik nacionaliziranog građevinskog neizgrađenog zemljišta pismenim ugovorom od 21. marta 1967. godine prenio uz naknadu trajno pravo korištenja na neizgrađenom građevinskom zemljištu, te su obrazložili da pravo ranijeg vlasnika nacionaliziranog građevinskog neizgrađenog zemljišta da zemljište koje je u njegovom posjedu ustupi na korištenje, uz naknadu ili bez naknade, drugom licu proizlazi iz člana 39. stav 1. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, kao i obaveznog tumačenja istog člana navedenog zakona od Komisije za tumačenje zakona od 9. juna 1959. godine („Službeni list FNRJ“ broj 24/59). Prema tom tumačenju, nije bio ograničen krug lica na koja je bilo moguće prenijeti pravo korištenja nacionaliziranog neizgrađenog građevinskog zemljišta, nezavisno od toga da li se to pravo korištenja prenosi besplatno ili uz naknadu. Ustavni sud je smatrao da ovakvo obrazloženje sadrži detaljne, jasne i precizne razloge i da nije proizvoljno, te je apelaciju odbacio kao nedopuštenu, jer je očigledno (prima facie) neosnovana. Dakle, u navedenom predmetu je prijenos prava izvršen u vrijeme važenja Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, kada je bivši vlasnik nacionaliziranog građevinskog zemljišta mogao otuđiti to zemljište ako je bilo neizgrađeno, a stjecalac je ulazio u prava bivšeg vlasnika. Donošenjem Zakona o određivanju građevinskog zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera („Službeni list SFRJ“ broj 5/68), te kasnije Zakona o građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu („Službeni list SRBiH“ broj 13/74) sve do 12. juna 1986. godine gradsko građevinsko zemljište je u društvenom vlasništvu, a onda Zakona o građevinskom zemljištu („Službeni list SRBiH“ br. 34/86, 1/90 i 29/90) koji ne dozvoljava ovakav vid raspolaganja ranijem vlasniku nacionaliziranog zemljišta. Stoga je neosnovano apelanticino pozivanje na Zakon o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta i Odluku Ustavnog suda broj AP 99/08 od 21. jula 2010. godine.

36. S obzirom na sve navedeno, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava na kojima su redovni sudovi zasnovali svoje odluke, Ustavni sud smatra da, suprotno apelanticinim navodima, dato obrazloženje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je primjena prava zloupotrijebljena na apelanticinu štetu. Imajući u vidu sve navedeno u okolnostima konkretnog slučaja nema osnova da Ustavni sud, u smislu navedenih stavova, svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova u osporenim odlukama

37. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Pravo na imovinu

38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu;

39. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu sa općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

40. Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

41. Ustavni sud podsjeća da se prije razmatranja pitanja da li je došlo do povrede člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju mora utvrditi da li su apelanti titulari prava koja potpadaju pod član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, tj. da li se radi o „imovini“ u smislu navedenog člana.

42. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, „imovina“, u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizirati (vidi, Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, predstavka broj 39050/97, presuda od 4. marta 2003. godine, stav 27, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine, stav 44, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome Ustavni sud ukazuje da „legitimno očekivanje“ mora biti mnogo konkretnije od same nade ma koliko ona bila razumna i mora se zasnivati na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu kao što je sudska odluka (vidi, Evropski sud, Kopecký protiv Slovačke, predstavka broj 44912/98, presuda od 28. septembra 2004. godine, st. 48-49, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2361/06 od 10. januara 2008. godine, stav 10, dostupna na internetskojstranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

43. Dovodeći navedene principe u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud ponavlja da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su predmetne nekretnine, kao neizgrađeno građevinsko zemljište u društvenom vlasništvu sa pravom korištenja tuženih, u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora između apelanticinog pravnog prednika i tuženih i njihovih pravnih prednika, bile stavljene van prometa u skladu sa tada važećim Zakonom o građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu i njima tuženi i njihovi pravni prednici nisu mogli raspolagati na način kao što je to učinjeno kako prodajom tog zemljišta, tako i na osnovu izjave koju je potpisao E.I. kao opunomoćenik tuženih i njihovih prednika kao prodavaca.

44. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantica nije mogla imati „legitimno očekivanje“ da će njenom tužbenom zahtjevu biti i udovoljeno. Prema tome, Ustavni sud smatra da apelantica nije dokazala da ima „ostvarivo potraživanje“ koje bi predstavljalo „imovinu“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

45. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

46. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da je proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo kada je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev, te kada je pritom dato jasno i argumentirano obrazloženje koje je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje.

47. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer apelantica nije mogla imati „legitimno očekivanje“ da će njen tužbeni zahtjev biti usvojen budući da tuženi i njihovi prednici, kao raniji vlasnici, u smislu relevantnih odredaba Zakona o građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu, nisu mogli prenijeti na apelanticinog prednika svoje pravo privremenog korištenja.

48. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-158/19 (A.K.) | Sudska praksa | Aktio