Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1640/19 (Robna kuća "Boska" a.d. Banjaluka)
Odluka donesena 12. 01. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Stjecanje bez osnova
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1640/19
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1640/19, rješavajući apelaciju Robne kuće „Boska“ a.d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Robne kuće „Boska“ a.d. Banja Luka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 100218 18 Rev 2 od 15. januara 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Robna kuća "Boska" a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupaju Ranko Dukić i Tanja Dukić-Čičić, advokati iz Banje Luke, podnio je 11. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 100218 18 Rev 2 od 15. januara 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud), Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) i „Krajina osiguranja“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 3. septembra i 11. decembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Viši privredni sud, Okružni privredni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 8. septembra do 21. decembra 2020. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Tuženi je 27. decembra 2004. godine podnio Osnovnom sudu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) tužbu protiv apelantkinje radi naplate iznosa od 1.362.740,64 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 18. novembra 2004. godine do isplate, po osnovu zaključenog ugovora o višegodišnjem osiguranju. Osnovni sud je 24. decembra 2007. godine u predmetu broj 11 71 Ps 009309 04 Ps donio presudu zbog propuštanja kojom je obavezao apelantkinju da tužiocu isplati utuženi iznos sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
7. Dalje, Osnovni sud je rješenjem od 9. oktobra 2009. godine odbio kao neosnovan apelantkinjin prijedlog za povrat u pređašnje stanje, te je obavezao apelantkinju da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 32.204,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Viši privredni sud je rješenjem od 15. juna 2010. godine djelimično usvojio apelantkinjinu žalbu i preinačio prvostepeno rješenje u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka (smanjeni troškovi sa iznosa od 32.204,00 KM na iznos od 22.209,50 KM), dok je potvrdio prvostepeno rješenje u dijelu kojim je odbijen apelantkinjin prijedlog za povrat u pređašnje stanje. Rješenjem Vrhovnog suda od 14. decembra 2010. godine odbačena je kao nedozvoljena apelantkinjina revizija izjavljena protiv rješenja Višeg privrednog suda.
8. Tuženi je na osnovu izvršne isprave - presude zbog propuštanja (od 24. decembra 2007. godine) podnio prijedlog za izvršenje koji je usvojen (pod brojem 71 0 lp 096301 10 lp), te je na osnovu izvršnog naslova naplatio dosuđeno potraživanje na ime glavnog duga, kamate i troškova postupka u visini od 2.785.900,00 KM.
9. Odlučujući o apelantkinjinoj tužbi protiv Republike Srpske-Ministarstva pravde (u daljnjem tekstu: prvotužena) i tuženog radi naknade štete i neosnovanog bogaćenja, Okružni privredni sud je Presudom broj 57 0 Ps 100218 12 Ps od 22. juna 2016. godine odbio kao neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženu, dok je, u smislu odredaba člana 64 stav 1 tačka 4 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odbacio apelantkinjinu tužbu u odnosu na tuženog, te je obavezana apelantkinja da tuženim naknadi troškove postupka.
10. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 100218 16 Pž od 15. marta 2017. godine odbijena je kao neosnovana apelantkinjina žalba i potvrđena je prvostepena presuda.
11. Vrhovni sud je Presudom broj 57 0 Ps 100218 17 Rev od 21. septembra 2017. godine djelimično usvojio apelantkinjinu reviziju i ukinuo nižestepene presude u dijelu kojim je tužba odbačena u odnosu na tuženog, kao i u dijelu odluke o troškovima postupka, te je predmet u tom dijelu vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje, dok je u preostalom dijelu odbio kao neosnovanu apelantkinjinu reviziju.
Postupak u kojem su donesene osporene odluke
12. Odlučujući u ponovnom postupku, Okružni privredni sud je Presudom broj 57 0 Ps 100218 17 Ps 2 od 12. aprila 2018. godine odbio kao neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tuženi na plaćanje iznosa od 6.355.017,08 KM, od čega na ime neosnovanog bogaćenja (glavnica plus kamata) iznos od 5.611.800,00 KM i na ime naknade štete iznos od 743.217,08 KM (od čega na iznos od 399.821,53 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. februara 2018. godine do isplate, a na iznos od 312.514,92 KM počev od 20. januara 2018. godine do isplate). Istom presudom obavezana je apelantkinja da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 27.027,00 KM u roku od 15 dana, dok je odbijen kao neosnovan zahtjev tuženog za naknadu troškova preko dosuđenog iznosa.
13. Nakon ocjene izvedenih dokaza (brojnih materijalnih dokaza, saslušanja svjedoka B. R. i nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke) Okružni privredni sud je utvrdio da je Osnovni sud 24. decembra 2007. godine donio presudu zbog propuštanja kojom je obavezao apelantkinju da tuženom, po osnovu zaključenih ugovora o osiguranju, isplati iznos od 1.362.740.64 KM sa kamatom, kao i da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 8.048,00 KM. Apelantkinja je protiv navedene presude podnijela prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje u kojem je, između ostalog, navela da nije uredno primila tužbu na odgovor, kao i da obračun potraživanja tuženog nije pravilan, te je nakon sprovedenog postupka Osnovni sud odbio kao neosnovan apelantkinjin prijedlog. U postupku po apelantkinjinoj žalbi rješenjem Višeg privrednog suda je potvrđeno prvostepeno rješenje, dok je Vrhovni sud svojim rješenjem odbacio kao nedozvoljenu apelantkinjinu reviziju izjavljenu protiv drugostepenog rješenja. Takođe, utvrđeno je da je tuženi pokrenuo izvršni postupak u kojem mu je apelantkinja isplatila iznos od 2.785.900,00 KM.
14. Okružni privredni sud je naveo da se apelantkinjin tužbeni zahtjev u odnosu na tuženog zasniva na neosnovanom bogaćenju koje se ogleda u tome da se tuženi neosnovano obogatio u iznosu od 5.611.800,00 KM, što predstavlja iznos koji je tuženi naplatio od apelantkinje po osnovu pravosnažne presude zbog propuštanja zajedno sa troškovima parničnog i izvršnog postupka. Navedeni iznos predstavlja glavni dug u iznosu od 2.805.900,00 KM i isto toliko na ime kamata, kao i iznos od 743.217,08 KM koji se odnosi na kamatu na emitovane obveznice koje je apelantkinja emitovala, između ostalog, da plati obavezu po pravosnažnoj presudi. Dalje, sud je citirao odredbu člana 210 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), istaknuvši da sticanje bez osnova ne može postojati ako ne dođe do umanjenja imovine jednog lica, kao ni bez uvećanja imovine drugog lica, da, pored navedenog, treba postojati i međusobna veza između umanjenja i povećanja imovine dvaju lica, odnosno potrebno je da se umanjenje imovine jednog lica pojavljuje kao uvećanje imovine drugog lica i obrnuto, te da za to povećanje i umanjenje imovine ne postoji osnov, odnosno da je uvećanje i umanjenje imovine izvršeno mimo ili nasuprot pravnih normi. S tim u vezi, Okružni privredni sud je naveo da je u konkretnom slučaju osnov za plaćanje (apelantkinje prema tuženom) bila pravosnažna presuda suda na osnovu koje je tuženi pokrenuo izvršni postupak u kojem je naplatio potraživanje dosuđeno pravosnažnom sudskom presudom. Dakle, tuženi je imao osnov za naplatu dosuđenog potraživanja od apelantkinje (pravosnažnu sudsku odluku) iz čega proizilazi da se tuženi nije neosnovano obogatio na apelantkinjin račun, nego da je u konkretnom slučaju apelantkinja platila svoju obavezu u skladu sa pravosnažnom sudskom odlukom. Imajući u vidu navedeno, Okružni privredni sud je zaključio da apelantkinja nije dokazala da je tuženi neosnovano naplatio iznos od 2.805.900,00 KM (s obzirom na to da je osnov plaćanja iznosa bila pravosnažna sudska odluka) zbog čega je primjenom odredbe čl. 123 i 126 ZPP odbio kao neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev u ovom dijelu.
15. Okružni privredni sud je naveo da je neosnovan i dio apelantkinjinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila naknadu štete u iznosu od 743.217,08 KM, u vidu kamata na emitovane obveznice u dijelu koji se odnosi na iznos koji je plaćen tuženom. Naime, iz sprovedenih dokaza proizilazi da je apelantkinja radi poboljšanja likvidnosti i isplate dospjelih obaveza (u koje spada i predmetna obaveza po pravosnažnoj presudi) izvršila emisiju obveznica na period od 12 godina nominalne vrijednosti 100,00 KM po obveznici, te ugovorenom kamatom. Međutim, budući da je sud odbio dio apelantkinjinog tužbenog zahtjeva na ime neosnovanog obogaćenja, proizilazi da je neosnovan i drugi dio apelantkinjinog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu štete. Ovo zbog toga što način na koji će apelantkinja obezbijediti plaćanje obaveze iz presude predstavlja apelantkinjin izbor, tako da svi troškovi koji nastanu tim povodom ne mogu biti obaveza tuženog kao povjerioca iz presude, te se, takođe, ne može govoriti o šteti u vidu kamata na emitovane obveznice s obzirom na to da je osnov za plaćanje duga tuženom bila pravosnažna presuda. Okružni privredni sud je naveo da je prvostepena presuda (na osnovu koje je tuženi naplatio svoja potraživanja od apelantkinje) bila predmet preispitivanja neposredno višeg suda koji je u svojoj odluci naveo da postupanje prvostepenog suda nema elemenata nezakonitost ili nepravilnog postupanja, odnosno da je postupanje u svemu u skladu sa članom 182 ZPP koji je važio u vrijeme donošenja presude. Dakle, s obzirom na to da u konkretnom slučaju nema protivpravnosti, odnosno protivpravne radnje tuženog kao jednog od kumulativnih elemenata koji moraju biti ispunjeni da bi se moglo govoriti o odgovornosti za štetu, Okružni privredni sud je i ovaj dio apelantkinjinog tužbenog zahtjeva odbio kao neosnovan.
16. Takođe, Okružni privredni sud smatra da je apelantkinja (kao tužena u ranijem postupku) sve tvrdnje o pogrešnoj primjeni materijalnog prava (odredaba Zakona o visini stope zatezne kamate, odredaba ZOO koje se odnose na zabranu dosuđenja kamate na kamatu, primjene odredbe člana 913 stav 4 ZOO i odredaba o zastari) od prvostepenog suda mogla istaći da je blagovremeno i u roku propisanom zakonom dostavila odgovor na tužbu. Međutim, kao što je već navedeno, budući da je predmetna prvostepena presuda (odnosno rješenje kojim se odbija prijedlog za povrat u pređašnje stanje) bila predmet preispitivanja neposredno višeg suda (koji je potvrdio izraženo pravno mišljenje prvostepenog suda u toj presudi), proizilazi da je prvostepeni sud postupao u skladu sa odredbama tada važećeg ZPP. Dalje, Okružni privredni sud je naveo da iz odredaba čl. 6 i 7 Zakona o sudovima (koji je važio u kritičnom periodu) proizilazi i to da se zakonitost i pravilnost pravosnažnih sudskih odluka ne mogu preispitivati izvan sistema vanrednih pravnih lijekova na način da bi rezultati takvog postupanja mogli posredno ili neposredno demantovati pravne efekte pravosnažne odluke. S tim u vezi je istaknuto da neoboriva pretpostavka zakonitosti pravosnažne odluke, koja proizilazi iz navedenih odredaba Zakona o sudovima, postoji zbog razloga opšte pravne sigurnosti, pa se u tom smislu smatra da je jedan od osnovnih elemenata pravosnažnosti neoboriva pretpostavka da utvrđenje sadržaja prava ili pravnog odnosa u sudskoj odluci treba smatrati istinitim. Odluku o troškovima postupka sud je donio primjenom odredaba čl. 386 i 387 ZPP, Tarifom o nagradi i naknadi troškova za rad advokata i uspjehom stranaka u postupku.
17. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 100218 18 Pž 2 od 18. septembra 2018. godine odbijena je kao neosnovana apelantkinjina žalba i potvrđena je prvostepena presuda. U obrazloženju presude Viši privredni sud je kratko ponovio na čemu se zasniva apelantkinjin tužbeni zahtjev i ukazao u kojem slučaju postoji sticanje bez osnova, te je ponovio utvrđeno činjenično stanje i odlučenje prvostepenog suda. Dalje, istaknuto je da je prvostepeni sud pravilno odbio dio apelantkinjinog tužbenog zahtjeva u dijelu kojim je potraživala od tuženog isplatu iznosa na ime neosnovanog bogaćenja, odnosno da je pravilno utvrdio da je tuženi imao osnov za naplatu dosuđenog potraživanja, što potvrđuje da se tuženi nije neosnovano obogatio na apelantkinjin račun. Naime, apelantkinja je platila svoju obavezu u skladu sa pravosnažnom sudskom odlukom, odnosno u konkretnom slučaju tužilac nije dokazao da je tuženi neosnovano naplatio potraživani iznos. Takođe, Viši privredni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odbio i dio apelantkinjinog tužbenog zahtjeva koji se odnosio na naknadu štete (na ime kamate na emitovane obveznice kojima je, između ostalog, isplatila predmetnu obavezu), te je ponovio stav prvostepenog suda da način na koji će apelantkinja obezbijediti plaćanje obaveze iz presude predstavlja njen izbor, zbog čega svi troškovi koji nastanu tim povodom ne mogu biti obaveza tuženog, posebno kada se ima u vidu da je osnov za plaćanje duga tuženom bila pravosnažna presuda.
18. Dalje, Viši privredni sud smatra da je pravilan zaključak prvostepenog suda da u konkretnom slučaju nema protivpravne radnje tuženog s obzirom na to da je on postupao s ciljem naplate svog potraživanja koje je dosuđeno pravosnažnom sudskom presudom. Dakle, s obzirom na to da u konkretnom slučaju nema elemenata protivpravnosti, kao jednog od kumulativnih elemenata koji moraju biti ispunjeni da bi se moglo govoriti o odgovornosti za štetu, proizilazi da je prvostepeni sud pravilno odbio kao neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev. Suprotno žalbenim navodima, istaknuto je da se zakonitost i pravilnost pravosnažnih sudskih odluka ne mogu preispitivati izvan sistema vanrednih pravnih lijekova na način da bi rezultati takvog postupanja mogli posredno ili neposredno demantovati pravne efekte pravosnažne odluke, odnosno da je žalba neosnovana, a pobijana odluka pravilna i zakonita. Viši privredni sud je istakao da zbog razloga datih u obrazloženju prvostepene presude proizilazi da je prvostepeni sud pravilno ocijenio sve apelantkinjine prigovore, te da je uvjerenje tog suda o neosnovanosti žalbenih prigovora zasnovano na valjanim razlozima koje je prvostepeni sud dao u svom obrazloženju u kojem je detaljno raspravio sva pitanja činjenične i pravne naravi. S obzirom na to da sve činjenice proizilaze iz izvedenih dokaza i da imaju uporište u odredbama procesnog i materijalnog prava, to je i apelantkinjina žalba neosnovana zbog čega je odlučeno kao u izreci presude.
19. Vrhovni sud je Presudom broj 57 0 Ps 100218 18 Rev 2 od 15. januara 2019. godine odbio kao neosnovanu apelantkinjinu reviziju, kao i zahtjev tuženog za naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ukratko ponovio utvrđeno činjenično stanje i zaključke prvostepenog suda u odnosu na apelantkinjin tužbeni zahtjev (u dijelu koji se odnosi na neosnovano bogaćenje, dijelu koji se odnosi na naknadu štete, pogrešnu primjenu materijalnog prava - odredbe člana 91 stav 4. ZOO, zastari i zabrani anatocizma, te u vezi sa preispitivanjem pravosnažne odluke), koje je u cijelosti prihvatio drugostepeni sud, te je naveo da je drugostepena odluka pravilna.
20. Vrhovni sud je naveo da su u obrazloženjima nižestepenih sudova sadržani razlozi o odlučnim činjenicama na kojima su odluke zasnovane, u skladu sa izvedenim dokazima. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da član 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje odluke, ali se ta obaveza ne može shvatiti na način da se u presudi moraju iznijeti svi detalji i dati odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Naime, kada je u pitanju odluka višeg suda, dovoljno je da obrazloženje odluke sadrži slaganje sa utvrđenjem nižestepenog suda, tako što će viši sud u obrazloženje svoje odluke inkorporirati ili uputiti na razloge i obrazloženja nižestepenog suda, ili na neki drugi način ukazati da se slaže s njima. Kod odluke višeg suda suštinski zahtjev je da viši sud ukaže da je razmotrio pitanja istaknuta u žalbi koja su bila od suštinskog značaja (što sadrži pobijana odluka) i da žalbu nije odbio, a da je prethodno nije razmotrio u njenim bitnim navodima. Dalje, Vrhovni sud je naveo da se u reviziji fragmentarno navode dijelovi obrazloženja njegove ranije odluke iz iste parnice od 21. septembra 2017. godine, tako što se poziva na dio obrazloženja (na strani 4) u kojem se govori o karakteru presude zbog propuštanja, ali se izostavlja daljnji dio obrazloženja (posljednji pasus na strani 4, prvi i drugi pasus na strani 5) u kojem se govori o tome od kakvog je značaja pravosnažnost odluke, te da se odluka koja je pravosnažna može kako sa procesnog, tako i sa materijalnopravnog osnova preispitivati samo po vanrednim pravnim lijekovima.
21. Vrhovni sud je istakao da presuda zbog propuštanja koju je donio prvostepeni sud pod brojem 11 71 Ps 009309 04 od 24. decembra 2007. godine nije ukinuta, preinačena, poništena ili na drugi način stavljena van snage, odnosno da je ona za pravni sistem zakonita odluka, bez obzira na to da li su ili ne bile ispunjene procesne pretpostavke iz člana 182 ZPP za njeno donošenje. Dakle, sud u ovoj parnici nije mogao ni u formi tužbenog zahtjeva, ni kao prethodno pitanje utvrđivati materijalnopravnu valjanost presude zbog propuštanja (od 24. decembra 2007. godine). Stoga je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je tuženi kroz izvršni postupak ostvario prinudnu naplatu na osnovu rješenja o izvršenju koje je donio nadležni sud, tako da nije tačna apelantkinjina tvrdnja da na strani tuženog postoji neosnovano bogaćenje u traženom iznosu. Vrhovni sud je naveo da, kada bi se prihvatilo da je tuženi kroz izvršni postupak, zbog pogrešnog postupanja suda, naplatio više nego što mu je dosuđeno, u konkretnom slučaju nema neosnovanog bogaćenja na njegovoj strani (član 210 ZOO), jer za tu naplatu ima valjan pravni osnov, kao i da se ne radi o situaciji koju ima u vidu odredba člana 212 ZOO.
22. Takođe, prilikom usvajanja apelantkinjine revizije, odlukom od 21. septembra 2017. godine, Vrhovni sud je naveo da se izjasnio u vezi sa prigovorom presuđene stvari, ukazujući da je tužba pogrešno odbačena u odnosu na tuženog, jer nema identiteta zahtjeva, niti identiteta činjeničnog osnova. Na taj način je, kako dalje navodi Vrhovni sud, izraženo njegovo mišljenje da nije postojala procesna smetnja da se vodi ova parnica, ne prejudicirajući na bilo koji način konačnu odluku o osnovanosti zahtjeva. S obzirom na navedeno Vrhovni sud smatra pogrešnim zaključak apelantkinje da je stav Vrhovnog suda da je „otpao pravni osnov jer je ukinuo prvostepenu i drugostepenu presudu u kojima su nižestepeni sudovi raspravljali o presudi koja je, po njima, smatrana da je riječ o presuđenoj stvari“. Vrhovni sud je odbio kao neosnovan zahtjev tuženog za naknadu troškova na ime sastavljanja odgovora na reviziju zbog toga što on nije bio potreban za vođenje parnice (član 387 stav 1 ZPP), niti je od značaja za zaštitu prava tuženog. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
23. Apelantkinja smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja je navela hronologiju ranijeg postupka u predmetu broj 11 71 Ps 009309 04 Ps (koji je pokrenuo tuženi protiv nje radi naplate potraživanja po osnovu zaključenog ugovora o višegodišnjem osiguranju), kao i sve odluke donesene u tom postupku, te je istakla da je donošenjem presude zbog propuštanja u navedenom postupku pretrpjela štetu. Naime, apelantkinja smatra da u navedenom postupku, u kojem je donesena presuda zbog propuštanja (na osnovu koje je tuženi u izvršnom postupku od nje naplatio potraživanja), sudovi nisu pravilno primijenili materijalno pravo, odnosno da joj je krivicom sudova nanesena šteta zbog čega je podnijela tužbu protiv RS - Ministarstva pravde (zbog pričinjene štete krivicom organa-suda) i tuženog (zbog neosnovanog bogaćenja). Apelantkinja je navela hronologiju predmetnog postupka (po njenoj tužbi) u kojem sudovi nisu dali odgovore na pitanje rokova i primjene materijalnog prava, te je istakla da Vrhovni sud tumačenjem odredbe člana 182 ZPP štiti nezakonito donesene odluke iz ranijeg postupka u predmetu broj 11 71 Ps 009309 04 Ps, odnosno da ne tumači zašto smatra da nije došlo do neosnovanog bogaćenja tuženog. Apelantkinja je tokom postupka isticala da je prestao da postoji osnov (na osnovu kojeg se tuženi naplatio) po sili zakona, jer osnov prestaje istekom svih prekluzivnih rokova, te smatra da osnov ne predstavlja presuda zbog propuštanja koja nije rezultat suđenja i pravilne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, apelantkinja je ukazala na odredbu člana 182 ZPP za koji smatra da je podložan zloupotrebama i da se različito primjenjuje. S obzirom na to da sudovi nisu obrazložili i dali odgovore na njena pitanja (kako neko može da naplati potraživanje kada je naplata obaveze zastarjela, zatim, u pogledu pogrešno obračunatih kamata i primjene materijalnog prava), apelantkinja smatra da joj je uskraćeno pravo na obrazloženu odluku zbog proizvoljnosti sudova u primjeni propisa.
b) Odgovor na apelaciju
24. Vrhovni sud je u odgovoru naveo da je u svojoj odluci naveo pravnorelevantne činjenice na osnovu kojih je donio osporenu odluku, kao i da su činjenice dovedene u vezu sa odgovarajućim normama materijalnog prava i da su dati razlozi koji isključuju proizvoljnost u postupanju suda. Istaknuto je da su neosnovani apelantkinjini navodi o povredi prava navedenih u apelaciji, te je predloženo da se ona odbije.
25. Viši privredni sud je naveo da je za svoju odluku dao jasno i detaljno obrazloženje uz poziv na relevantno materijalno pravo, kao i da su neosnovani apelantkinjini navodi da je došlo do povrede njenih prava navedenih u apelaciji, te je predložio da se apelacija odbije.
26. Okružni privredni sud je ponovio apelantkinjine apelacione navode i istakao da u cijelosti ostaje kod navoda i razloga datih u svojoj odluci koju su potvrdili Viši privredni sud i Vrhovni sud. Sud je naveo da su neosnovani apelantkinjini navodi i da nije bilo povrede prava navedenih u apelaciji, te je predložio da se ona odbije.
27. Tuženi je u odgovoru ukazao na apelantkinjine navode iz apelacije za koje smatra da su neosnovani i paušalni, budući da su, uglavnom, bazirani na raniji postupak u kojem je donesena presuda zbog propuštanja kojom je apelantkinja obavezana na isplatu određenog novčanog iznosa. Dalje, tuženi je istakao da je pravilan stav Vrhovnog suda u osporenoj odluci (u pogledu utvrđivanja valjanosti presude zbog propuštanja) i da nisu povrijeđena apelantkinjina prava navedena u apelaciji, te je predložio da se apelacija odbaci, odnosno odbije.
V.Relevantni propisi
28. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS, 49/09 i 61/13) glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
g) Presuda zbog propuštanja Član 182.
Kad tuženi, kome je uredno dostavljena tužba u kojoj je tužilac predložio donošenje presude zbog propuštanja, ne dostavi pismeni odgovor na tužbu u zakonskom roku, sud će donijeti presudu kojom se usvaja tužbeni zahtjev (presuda zbog propuštanja), osim ako je tužbeni zahtjev očigledno neosnovan.
Tužbeni zahtjev je očigledno neosnovan:
1) ako je tužbeni zahtjev očigledno protivan činjenicama navedenim u tužbi;
2) ako su činjenice na kojima se zasniva tužbeni zahtjev u očiglednoj protivrječnosti sa dokazima koje je sam tužilac predložio ili sa činjenicama koje su opštepoznate.
Ako je zahtjev očigledno neosnovan, sud će donijeti presudu kojom se odbija tužbeni zahtjev.
Presuda zbog propuštanja neće se donijeti o zahtjevu ili dijelu zahtjeva kojim stranke ne mogu raspolagati.
29. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
STICANJE BEZ OSNOVA
Odsek 1.
OPŠTE PRAVILO
Član 210.
(1) Kad je neki deo imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće - da naknadi vrednost postignutih koristi.
(2) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.
30. Zakon o sudovima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 111/04, 109/05, 37/06, 17/08, 119/08, 58/09 i 116/09) glasi:
Preispitivanje sudskih odluka Član 6.
Sudsku odluku može preispitivati samo nadležan sud povodom pravnih lijekova u postupku propisanom ustavom ili zakonom.
VI.Dopustivost
31. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 100218 18 Rev 2 od 15. januara 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 11. februara 2019. godine a apelacija je podnesena 11. aprila 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
35. Apelantkinja smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
36. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
37. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
38. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju vodio po apelantkinjinoj tužbi protiv tuženog radi naknade štete i neosnovanog bogaćenja iz čega proizilazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa, stoga, apelantkinja u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
39. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelantkinja osporava odluku Vrhovnog suda kojom je, u konačnici, odbijen njen tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi isplati određeni iznos na ime stečenog bez osnova i na ime naknade štete, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka, dok iz navoda apelacije proizilazi da apelantkinja smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
40. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Takođe, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih sprovedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
41. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, odnosno da li je došlo do proizvoljne primjene prava.
42. Razmatrajući apelacione navode, Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom Vrhovnog suda, kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, odbijena kao neosnovana apelantkinjina revizija i time,, zapravo potvrđeno odlučenje nižestepenih sudova kojim je, primjenom relevantnih odredaba ZPP, ZOO i Zakona o sudovima, odbijen kao neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev (kojim je tražila da se obaveže tuženi da joj isplati određeni iznos na ime naknade štete i stečenog bez osnova). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženju presuda dali jasne i precizne razloge o tome zašto je neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev, te da su dali iscrpne razloge zašto apelantkinjini navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Ustavni sud zapaža da, suprotno apelantkinjinim navodima, iz obrazloženja osporenih odluka i dostavljene dokumentacije proizilazi da je Okružni privredni sud u postupku pred tim sudom na glavnoj raspravi sproveo dokaze koje su predložile stranke (brojne materijalne dokaze, saslušanje svjedoka B. R. i nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke), da je taj sud ocijenio sve sprovedene dokaze, te primjenom pravila o teretu dokazivanja i raspravnog načela (čl. 8, 123 i 126 ZPP) utvrdio odlučne činjenice na osnovu kojih je odbio kao neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev. U tom kontekstu Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, suprotno apelantkinjinim navodima, na temelju izvedenih dokaza, jasno i argumentovano obrazložili da apelantkinja nije dokazala da je tuženi neosnovano naplatio potraživani novčani iznos, niti da je postupao protivpravno, budući da je tuženi u izvršnom postupku naplatio potraživanje koje mu je dosuđeno pravosnažnom sudskom presudom zbog čega se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe člana 210 ZOO, jer se ne radi o neosnovanom bogaćenju. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, takođe, naveo da presuda zbog propuštanja (zbog koje je apelantkinja i podnijela predmetnu apelaciju) nije ukinuta, preinačena, poništena ili na drugi način stavljena van snage, tj. da je ona zakonita odluka (član 182 ZPP), te da se pravilnost i zakonitost pravosnažne sudske odluke mogu preispitivati samo u postupku po vanrednim pravnim lijekovima (član 6 Zakona o sudovima). Dakle, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u postupku koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda svoje odluke utemeljili na činjeničnom stanju koje je utvrdio prvostepeni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP, ZOO i Zakona o sudovima, a u datom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava zbog čega nema osnova da Ustavni sud, u smislu navedenih stavova, svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Vrhovnog suda u osporenoj odluci.
43. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak sproveden uz garancije koje pružaju član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
44. Apelantkinja smatra da je osporenom presudom povrijeđeno i njeno pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da se apelantkinjini navodi o kršenju prava na imovinu temelje na istim tvrdnjama koje je apelantkinja istakla u vezi s pravom na pravično suđenje (pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava) a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim.
45. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u konkretnom slučaju ne postoje elementi koji bi ukazivali na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni materijalnog prava redovnih sudova u konkretnom postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, koji je dao detaljne razloge zbog čega je odbijen u cijelosti apelantkinjin tužbeni zahtjev uz pozivanje na relevantne odredbe ZPP, ZOO i Zakona o sudovima, a dato obrazloženje ne ostavlja dojam proizvoljnosti u pogledu primjene materijalnog prava.
47. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantkinja tvrdnje o kršenju ovog prava zasniva na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
48. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević