Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2392/19 (H. Š.)
Odluka donesena 12. 01. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivična optužba - utvrđivanje
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- In dubio pro reo
- Pretpostavka nevinosti
- Krivični postupak
- Ispitivanje svjedoka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2392/19
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2392/19, rješavajući apelaciju Halima Šarančića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Halima Šarančića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 K 117183 15 Kžk od 9. maja 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Halim Šarančić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Tule Melča, advokat iz Mostara, podnio je 4. juna 2019. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 K 117183 15 Kžk od 9. maja 2019. godine. Apelant je u apelaciji naveo da traži donošenje privremene mjere kojom će Ustavni sud „obustaviti izvršenje kazne zatvora“ izrečene osporenom presudom do okončanja postupka pred Ustavnim sudom. Apelant je 4. novembra 2019. godine dopunio apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 2392/19 (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, zatraženo je 16. novembra 2020. godine od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kantonalnog tužilaštva Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) da dostave odgovor na apelaciju.
4. Kantonalni sud, Općinski sud i Kantonalno tužilaštvo su u periodu od 23. novembra do 10. decembra 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 K 117183 12 K od 7. marta 2013. godine apelant je proglašen krivim da je počinio krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav (1) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u stjecaju s krivičnim djelom teške tjelesne ozljede iz člana 172. stav (6) u vezi sa stavom (1) navedenog zakona, kao i krivično djelo teške krađe iz člana 287. stav (1) tačka b) KZFBiH u vezi s krivičnim djelom krađe iz člana 286. stav (1) navedenog zakona, pa je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Na osnovu člana 212. stav (3) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) oštećene I. D. i A. L. su upućene na parnicu radi ostvarivanja imovinsko-pravnog zahtjeva. Također je presudom apelant obavezan platiti troškove krivičnog postupka u označnom novčanom iznosu.
7. Rješenjem Kantonalnog suda broj 58 0 K 117183 13 Kz od 19. jula 2013. godine uvažena je apelantova žalba i prvostepena presuda od 7. marta 2013. godine ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje.
8. Presudom Općinskog suda broj 58 0 K 117183 14 K 2 od 24. novembra 2014. godine apelant je proglašen krivim za predmetna krivična djela, pa je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Na osnovu člana 212. stav (3) ZKPFBiH oštećene I. D. i A. L. su upućene na parnicu radi ostvarivanja imovinsko-pravnog zahtjeva. Također je presudom apelant obavezan platiti troškove krivičnog postupka u određenom novčanom iznosu.
9. Rješenjem Kantonalnog suda broj 58 0 K 117183 15 Kž 2 od 8. aprila 2015. godine apelantova žalba je uvažena i prvostepena presuda od 24. novembra 2014. godine ukinuta, te je određeno održavanje pretresa pred Kantonalnim sudom.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 K 117183 od 9. maja 2019. godine apelant je proglašen krivim da je u vrijeme (25. jula 2012. godine), mjestu i na način pobliže opisan u izreci presude počinio krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav (1) KZFBiH u stjecaju s krivičnim djelom teške tjelesne ozljede iz člana 172. stav (6) u vezi sa stavom (1) navedenog zakona (tačka I izreke presude u odnosu na oštećenu I. D.), kao i da je u vrijeme (15. jula 2012. godine, mjestu i na način pobliže opisan u izreci presude učinio krivično djelo teške krađe iz člana 287. stav (1) tačka
b) KZFBiH u vezi s krivičnim djelom krađe iz člana 286. stav (1) navedenog zakona (tačka II izreke presude u odnosu na oštećenu A. L.), pa je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Na osnovu člana 212. stav (3) ZKPFBiH, oštećene I. D. i A. L. upućene su na parnicu radi ostvarivanja imovinsko-pravnog zahtjeva. Također je presudom apelant obavezan platiti troškove krivičnog postupka u određenom novčanom iznosu.
11. U obrazloženju presude je, prije svega, navedeno da su uz saglasnost stranaka i branitelja preuzeti dokazi izvedeni u prvostepenom postupku (pobliže navedeni na str. 3. i 4. presude), uključujući i iskaze svjedokinje – oštećene A. L. (s glavne rasprave), te svjedokinje T. M. (s glavne rasprave i iz istrage), kao i svjedokinje – oštećene I. D.
12. Dalje je navedeno da stranke i apelantov branilac nisu prigovarali načinu izvođenja dokaza, dok je apelantova odbrana imala primjedbe na zapisnike o prepoznavanju jer je radnja obavljena prije otvaranja istrage, bez obavještavanja tužioca i prilikom prepoznavanja su ponuđena lica koja nisu imala istovjetne tjelesne karakteristike (ista visina, težina, boja kose). U odnosu na ovaj prigovor, Kantonalni sud je istakao da je odredbom člana 99. stav (3) ZKPFBiH propisano da će lice koje prepoznaje neko lice prvo opisati to lice, što je u oba slučaja i urađeno, pa će tek onda pristupiti činu prepoznavanja tako da će mu se to lice pokazati zajedno s drugim njemu nepoznatim licima, što je također učinjeno. U vezi s tim je ukazano da navedeni zakon nigdje ne propisuju da druga lica moraju biti istovjetnih tjelesnih karakteristika, što je u praksi, u pravilu, vrlo teško realizirati, već navedeni zakon zahtijeva da mu ta druga lica nisu od ranije poznata, koji uvjet je ispunjen u konkretnim slučajevima. Pritom je Kantonalni sud naveo da je važno istaći da je opis napadača, koji su tada navele svjedokinje, u svojoj suštini istovjetan opisu koje su one dale u svojim iskazima u istrazi i na glavnim pretresima. Kantonalni sud je dalje istakao da to što Tužilaštvo nije bilo obaviješteno o izvođenju radnje prepoznavanja i što je to urađeno prije donošenja naredbe o otvaranju istrage ne čini ovu radnju nezakonitom. U tom smislu Kantonalni sud je ukazao na sadržaj odredbi čl. 233. i 234. ZKPFBiH, iz čega proizlazi zaključak da su ovlaštena službena lica subjekt krivičnog postupka koji je ovlašten prikupljati dokaze, pa se to odnosi i na procesnu situaciju prepoznavanja lica. Istaknuto je da samo odredbe člana 92. stav (6) i člana 100. stav (5) ZKPFBiH izričito propisuju da je uslijed kršenja tačno pobrojanih obaveza ovlaštenih lica prilikom ispitivanja osumnjičenog i svjedoka (oštećenog) takav dokaz nezakonit jer je pribavljen povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima, odnosno bitnim povredama procesnog zakona. Međutim, Kantonalni sud je naveo da je sasvim jasno da odredba člana 234. stav (1) ZKPFBiH ne propisuje da bi zbog propusta ili povreda propisane procedure (prepoznavanje obavljeno prije otvaranja istrage i bez obavještavanja tužioca) taj dokaz bio nezakonit. Stoga je ukazano da propusti na koje ukazuje odbrana ne predstavljaju povredu ljudskih prava i sloboda optuženog propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratificirala. Dakle, istaknuto je da je riječ je o odredbama koje imaju isključivo procesni značaj i njihov cilj je osigurati eventualnu provjeru vjerodostojnosti i/ili identiteta dokaza i kontrolu rada ovlaštenih službenih lica od strane tužioca u smislu da su ona uradila sve što im je naloženo. Imajući to u vidu, Kantonalni sud je istakao da navedeni propusti nemaju karakter ni bitne (tj. osnovne) povrede odredbi krivičnog postupka u smislu člana 11. stav (2) ZKPFBiH, uslijed koje bi suštinski, zbog same povrede navedene odredbe, bila ozbiljno dovedena u pitanje objektivnost tog dokaza nezavisno od njegove konkretne pouzdanosti.
13. Zatim je Kantonalni sud naveo da je odbio i prijedlog apelantovog branioca za ponovno saslušanje svjedokinje T. M. i svjedokinje – oštećene A. L. U vezi s tim je istaknuto da se pažljivim čitanjem prvostepenog spisa – zapisnika s glavnih pretresa lako uočava da su apelant i njegov branilac ispitivali navedene svjedokinje, da su čak postavljali i pitanja u korist vlastitih tvrdnji, i to upravo na okolnosti pojedinih dijelova iskaza koji nisu bili potpuno identični, ali da ni u jednom trenutku nisu predlagali da te svjedokinje ispitaju direktno. Stoga je Kantonalni sud naveo da pravo odbrane na ispitivanje svjedoka nije bilo onemogućeno kako to neosnovano tvrdi apelantov branilac.
14. Zatim je Kantonalni sud ukazao na sadržaj iskaza apelanta, oštećene I. D. i T. M. koje su oni dali u svojstvu svjedoka (pobliže opisano na str. 6. i 7. presude) u odnosu na inkriminirani događaj iz tačke I izreke presude. U vezi s tim je, između ostalog, naveden opis događaja koji je dala oštećena I. D., u kojem je posebno izjavila kako je napadač bio visok, ali da mu nije vidjela lice jer se sve odigralo jako brzo, te da ne zna ko je to bio. Zbog toga je Kantonalni sud naveo da je iz pažljive analize iskaza svjedokinje T. M. zaključio da je ona vidjela napadača iz neposredne blizine tako da je mogla jasno vidjeti kako on izgleda, te da je prvi opis napadača svjedokinja dala prije prepoznavanja četrnaest dana nakon kritičnog događaja. U odnosu na kasnije opise koji su u svim iskazima identični, Kantonalni sud je naveo da je razlika jedino u boji kose, dok su ostale karakteristike (visina, te izrazita mršavost napadača) uvijek opisane. Također je, između ostalog, navedeno da je jako bitno da je ta svjedokinja prilikom ispitivanja od strane apelanta navela da je sve vrijeme tog muškarca (napadača) gledala iz profila i da ga je prepoznala po izgledu lica, dakle za svjedokinju je bio bitan izgled lica i ona ga je prepoznala upravo po licu. Iz svih navedenih razloga, Kantonalni sud je istakao da je svjedokinja T. M. prepoznala napadača po njegovom tjelesnom izgledu, prvenstveno licu, u osobi apelanta. Osim što je jasno prepoznala apelanta kao lice koje je počinilo djelo iz tačke I izreke presude, Kantonalni sud je naveo da ona nema nikakav interes za svjedočenja koja je dala, odnosno nema interes svjedočiti da je apelant nešto uradio nasuprot objektivnim motivima svjedoka odbrane da pomognu apelantu s ciljem njegovog izbjegavanja krivične odgovornosti.
15. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je istakao da je nesumnjivo zaključio da je apelant u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi za sebe, upotrebom fizičke snage napao oštećenu I. D. tako što se iznenada zatrčao prema oštećenoj koja se kretala prema igralištu, te je objema rukama snažno udario u predjelu desnog ramena i prsa, od kojeg udarca je navedena oštećena izgubila ravnotežu, a zatim joj je pri padu, upotrebom fizičke snage, rukom s vrata otrgnuo zlatnu pletenu ogrlicu, da bi onda pobjegao s lica mjesta s otuđenom zlatnom ogrlicom. Prilikom izvršenja krivičnog djela teške tjelesne ozljede iz člana 172. stav (6) u vezi sa stavom (1) KZFBiH Kantonalni sud je naveo da je apelant postupao iz nehata. Dakle, bio je svjestan da zbog njegovog činjenja može nastupiti zabranjena posljedica (teška tjelesna ozljeda), ali je olako držao da ona neće nastupiti.
16. Kada je u pitanju krivično djelo iz tačke II izreke presude, Općinski sud je prije svega ukazao na svjedočenje oštećene A. L., kao i na sadržaj zapisnika o prepoznavanju lica od 7. augusta 2012. godine, a u vezi s tim i na iskaz svjedoka I. S. kao ovlaštenog službenog lica koje je učestvovalo u navedenoj radnji prepoznavanja (sve pobliže opisano na str. 9. i 10. presude). S druge strane je ukazano i na sadržaj iskaza svjedoka odbrane S. B. i Đ. K. koji su tvrdili da je apelant od 20. jula 2012. godine s njima radio građevinske radove. U vezi s tim Kantonalni sud je istakao da navedeni svjedoci govore o periodu od 20. jula 2012. godine pa nadalje, a prema optužnici djelo je počinjeno 15. jula 2012. godine. Dakle, istaknuto je da navedeni svjedoci i ne tvrde da je apelant kritičnog dana (15. jula 2012. godine) sve vrijeme bio s njima, zbog čega sud nije mogao prihvatiti ni apelantovu odbranu da nikako nije mogao počiniti predmetno krivično djelo na štetu oštećene A. L. na način, na mjestu i u vrijeme kako to tvrdi optužnica. Stoga je Kantonalni sud naveo da je, ocjenom svakog dokaza samog za sebe i u njihovoj međusobnoj vezi, utvrdio da je apelant 15. jula 2012. godine, a u namjeri da sebi pribavi protivpravnu imovinsku korist, rukama uhvatio za torbu koju je nosila oštećena – pješakinja A. L., pa kada je nije uspio istrgnuti, uhvatio je za zlatnu ogrlicu koju je nosila oko vrata, nakon čega je ona pukla, a zatim je sa sobom odnio i pobjegao. Prilikom izvršenja krivičnog djela razbojništva i teške krađe (iz tačke II izreke presude), Kantonalni sud je naveo da je apelant postupao s direktnom namjerom jer je imao jasnu sliku o djelima i htio je njihovo počinjenje. U prilog tome je istaknuto i apelantovo ponašanje nakon počinjenja djela – bijeg s mjesta događaja, što potvrđuje njegovu svijest i volju da postupa protivzakonito.
17. Odluku o krivičnoj sankciji, Kantonalni sud je pobliže obrazložio na str. 12. i 13. presude, zaključujući da je sud uvjerenja da se izrečenom kaznom može ostvariti svrha kažnjavanja, da je dovoljna, ali i potrebna za ostvarenje svrhe kažnjavanja iz člana 42. KZFBiH. Konačno, Kantonalni sud je naveo da je na osnovu člana 212. stav (3) ZKPFBiH oštećene I. D. i A. L. uputio na parnicu radi ostvarivanja imovinsko-pravnog zahtjeva, obrazlažući to da podaci krivičnog postupka ne pružaju pouzdan osnov ni za potpuno ni za djelimično presuđenje.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
18. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
19. Naime, apelant, prije svega, ističe da činjenično-pravna utvrđenja i zaključci osporene drugostepene i prvostepene presude ne zadovoljavaju standarde, odnosno zahtjev iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da su one kontradiktorne same sebi i ne zasnivaju se na činjenicama koje su relevantne. Dalje se navodi da su redovni sudovi takvim presudama povrijedili načelo pretpostavke nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije jer su očigledno postupali s predubjeđenjem o apelantovoj krivici. Zatim, apelant ističe da je tokom postupka provedeno niz dokaza i saslušani su svjedoci, ali se da se presuda za krivično djelo iz tačke I (izreke osporene presude) zasniva isključivo na iskazu jednog svjedoka, tj. svjedokinje T. M. Dakle, apelant smatra da je sud pogrešno utvrdio odlučnu činjenicu „da li je optuženi uopće izvršilac djela iz tačke I presude“. Pritom, apelant navodi i da je odbrana, radi ispravnog utvrđivanja činjeničnog stanja, na pretresu predložila da se pred „vijećem“ sasluša navedena svjedokinja Tužilaštva, odnosno da nju direktno ispita odbrana. Nedozvoljavanjem direktnog ispitivanja navedene svjedokinje povrijeđeno je, prema apelantovom mišljenju, pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 3. Evropske konvencije. Time je, također prema apelantovoj ocjeni, povrijeđeno i načelo jednakosti strana u postupku jer je apelantu bilo onemogućeno da izvede željeni dokaz da bi se potpuno i ispravno utvrdilo činjenično stanje odlučno za donošenje presude. S obzirom na navedeno, a na osnovu kontradiktornih iskaza ove svjedokinje, apelant smatra da Kantonalni sud nije smio svoju odluku zasnivati na istom jer je morao primijeniti načelo in dubio pro reo. Ovakvom ocjenom dokaza, prema navodima apelacije, povrijeđen je i standard odlučivanja „van svake razumne sumnje“. Kada je u pitanju krivično djelo iz tačke II dispozitiva osporene presude, apelant navodi da nema nijedan dokaz, osim iskaza oštećene A. L., da je apelant počinio predmetno krivično djelo.
20. Dalje se navodi i da sud nije prihvatio prigovor odbrane da radnje prepoznavanja nisu učinjene u skladu s odredbom člana 233. stav (2) ZKPFBiH, te da su ovlaštena službena lica u smislu navedene odredbe bila dužna obavijestiti tužioca i pod njegovim nadzorom preduzeti potrebne mjere da se pronađe počinilac i obavljati druge dokazne radnje u vezi s rasvjetljavanjem krivičnog djela iz člana 289. KZFBiH. Kako, prema apelantovoj ocjeni, prepoznavanje nije izvršeno prema pravilima predviđenim u navedenoj zakonskoj odredbi, apelant smatra da isti dokaz ne može poslužiti kao dokaz u postupku.
21. Isto tako, apelant ističe i da je sud, prilikom odmjeravanja kazne, apelantu kao neosuđivanom licu izrekao previsoku kaznu. Konačno se navodi i da je sud prilikom odlučivanja o imovinsko-pravnom zahtjevu proizvoljno primijenio odredbu člana 212. ZKPFBiH, pogotovo u odnosu na oštećenu A. L., zato što je oštećene s njihovim imovinsko-pravnim zahtjevom uputio na parnicu iako one nisu pružile niti jedan dokaz za svoj zahtjev.
22. U dopuni apelacije apelant ponavlja tvrdnje (iznesene u prvobitno podnesenoj apelaciji) da je osporena presuda zasnovana isključivo na iskazu svjedokinje T. M. koja je „ciljano i lažno“ svjedočila protiv njega, a da je priča oštećene A. L. iskonstruirana protiv apelanta, te ponovno ukazuje na nezakonitost radnji prepoznavanja u konkretnom slučaju.
b)Odgovori na apelaciju
23. Kantonalni sud je naveo da tokom postupka pred tim sudom nije bilo prekršeno nijedno apelantovo ustavno pravo, niti je primjena zakona bila diskriminaciona ili proizvoljna, te da se to odnosi na sve aspekte postupka, kao i na samu prvostepenu presudu. U vezi s tim je navedeno da presuda tog suda sadrži sve odgovore u vezi s navodima apelacije, pa je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
24. Općinski sud je naveo da tokom postupka pred tim sudom nije bilo prekršeno nijedno apelantovo ustavno pravo, niti je primjena zakona bila diskriminaciona ili proizvoljna, te da se to odnosi na sve aspekte postupka, kao i na samu prvostepenu presudu. U vezi s tim je navedeno da presuda tog suda sadrži sve odgovore u vezi s navodima apelacije, zbog čega nema potrebe za detaljnijim odgovorom na apelaciju. Ovo zato što se nema reći ništa novo, a da nije sadržano u (prvostepenoj) presudi. Općinski sud je naveo da nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelaciji.
25. Kantonalno tužilaštvo je navelo da je u odnosu na svjedokinju T. M. netačna konstatacija iz apelacije o kontradiktornosti svjedočenja navedene svjedokinje (tokom predmetnog krivičnog postupka) zato što se iz njenog iskaza (koje je davala pred ovlaštenim službenim licima, u istrazi pred tužiocem i na glavnoj raspravi pred sudom) vidi da je precizno opisala događaj, naročito prilikom iskazivanja na glavnoj raspravi pred drugostepenim sudom. Stoga je navedeno da je opravdana i na zakonu zasnovana odluka Kantonalnog suda da se navedena svjedokinja (na prijedlog odbrane) ne poziva i ispituje direktno. Ovo zato i što je apelantova odbrana prethodno imala priliku unakrsno ispitati navedenu svjedokinju, kao i druge svjedoke. Kada se izjave svjedoka
– oštećene i svjedokinje T. M. povežu s izjavama policijskog službenika i prepoznavanjem počinioca, Kantonalno tužilaštvo je istaklo da nema nikakve sumnje da je Kantonalni sud ispravno utvrdio sve činjenice u vezi s opisanim događajem. Na kraju je navedeno da Kantonalni sud u ovom predmetu ni u jednom dijelu osporene presude, niti na glavnoj raspravi nije povrijedio apelantova prava na koja se ukazuje predmetnom apelacijom, slijedom čega je predloženo da se ona „odbaci“ kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
26. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine” br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) U konkretnom slučaju primjenjuje se Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH” br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10 i 42/11) koji je važio u vrijeme učinjenja krivičnog djela (2012. godine). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 42.
Svrha kažnjavanja Svrha kažnjavanja jeste:
a) da se izrazi društvena osuda učinjenog krivičnog djela;
b) da se utiče na učinitelja da ubuduće ne učini krivična djela i potakne njegovo prevaspitanje;
c) da se utiče na ostale da ne učine krivična djela;
d) i da se utiče na svijest građana o pogibeljnosti krivičnih djela i o pravednosti kažnjavanja učinitelja.
Član 172. st. (1) i (6.)
Teška tjelesna ozljeda (1) Ko drugoga teško tjelesno ozlijedi ili mu zdravlje teško naruši, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
(6) Ko krivično djelo iz st. od 1. do 3. ovog člana učini iz nehata, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.
Član 286. stav (1) Krađa (1) Ko tuđu pokretninu oduzme drugom s ciljem da njenim prisvajanjem pribavi sebi ili drugom protupravu imovinsku korist, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.
Član 287. stav (1) tačka b) Teška krađa (1) Kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina kaznit će se ko krađu (član 286. Krađa, stav 1.) učini
b) na naročito opasan ili naročito drzak način;
Član 289. stav (1) Razbojništvo (1) Ko upotrebom sile protiv neke osobe ili prijetnjom da će izravno napasti na njezin život ili organ oduzme tuđu pokretninu s ciljem da njenim prisvajanjem pribavi sebi ili drugom protupravnu imovinsku korist ili da je protupravno prisvoji, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
27. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 11. stav (2) Zakonitost dokaza (2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
Član 15.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.
(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 99. stav (3) (3) Ako je potrebno da se utvrdi da li svjedok poznaje lice ili predmet tražiće se od njega prvo da ih opiše ili da navede znakove po kojima se razlikuju, pa će mu se tek poslije pokazati radi prepoznavanja i to zajedno s drugim njemu nepoznatim licima odnosno ako je to moguće - zajedno s predmetima iste vrste.
Član 212. stav (3) Odlučivanje o imovinskopravnom zahtjevu (3) U presudi kojom optuženog proglašava krivim sud može oštećenom dosuditi imovinskopravni zahtjev u potpunosti ili mu može dosuditi imovinskopravni zahtjev djelimično, a za ostatak ga uputiti na parnični postupak. Ako podaci krivičnog postupka ne pružaju pouzdan osnov ni za potpuno ni za djelimično presuđivanje, sud će oštećenog uputiti da imovinskopravni zahtjev u potpunosti može da ostvaruje u parničnom postupku.
Član 233.
Nadzor tužioca nad radom ovlaštenih službenih lica (1) Ako postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo s propisanom kaznom zatvora od preko pet godina, ovlašteno službeno lice je dužno da odmah obavijesti tužioca i pod njegovim nadzorom preduzme potrebne mjere da se pronađe počinilac krivičnog djela, da se spriječi skrivanje ili bjekstvo osumnjičenog ili saučesnika, da se otkriju i sačuvaju tragovi krivičnog djela i predmeti koji mogu poslužiti kao dokazi, te da se prikupe sve informacije koje mogu biti korisne u krivičnom postupku.
(2) Ako postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo iz stava 1. ovog člana, ovlašteno službeno lice dužno je da u slučaju opasnosti od odgađanja preduzme neophodne radnje radi izvršenja zadataka iz stava 1. ovog člana. Prilikom preduzimanja ovih radnji, ovlašteno službeno lice dužno je da postupa po ovom zakonu. O svemu što je preduzeto ovlašteno službeno lice dužno je da odmah obavijesti tužioca i dostavi prikupljene predmete koji mogu da posluže kao dokaz. (3) Ako postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo za koje je zakonom propisana kazna zatvora do pet godina, ovlašteno službeno lice je dužno da obavijesti tužioca o svim raspoloživim informacijama, radnjama i mjerama koje je preduzela najkasnije sedam dana od dana saznanja o postojanju osnovane sumnje da je krivično djelo počinjeno.
Član 234. stav (1) Uzimanje izjava i prikupljanje drugih dokaza (1) Radi izvršenja zadataka iz člana 233. ovog zakona, ovlašteno službeno lice može: prikupljati potrebne izjave od lica; izvršiti potreban pregled prevoznih sredstava, putnika i prtljaga; ograničiti kretanje na određenom prostoru za vrijeme potrebno da se izvrši određena radnja; preduzeti potrebne mjere u vezi sa utvrđivanjem identiteta lica i predmeta; raspisati potragu za licem i stvarima za kojima se traga; u prisustvu odgovornog lica pretražiti određene objekte i prostorije državnih organa, javnih preduzeća i ustanova, obaviti uvid u određenu njihovu dokumentaciju, kao i preduzeti druge potrebne mjere i radnje. O činjenicama i okolnostima koje su utvrđene pri preduzimanju pojedinih radnji, kao i o predmetima koji su pronađeni ili oduzeti sastaviće se zapisnik ili službena zabilješka.
Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 305. stav (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
VI.Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 58 0 K 117183 15 Kžk od 9. maja 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu je apelant primio 11. maja 2019. godine, odnosno njegov branilac 13. maja 2019. godine, a apelacija je podnesena 4. juna 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
34. Član 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
[…]
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega; [...]
35. Naime, predmetni postupak se odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te, stoga, on u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
36. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant, u suštini, ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima.
37. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo proizvoljno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s tim proizvoljno primijenjenim pozitivnopravnim propisima kako u pogledu apelantove krivičnopravne odgovornosti tako i u pogledu izrečene krivične sankcije, kao i odluke o imovinskopravnom zahtjevu. Također, apelant ukazuje i da mu je u predmetnom krivičnom postupku prekršeno načelo presumpcije nevinosti, te načelo in dubio pro, kao i da je prekršeno načelo jednakosti stranaka. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je Kantonalni sud u predmetnom krivičnom postupku prilikom donošenja osporene odluke postupao proizvoljno u osiguravanju garancija u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
38. Kada je u pitanju način na koji su redovni sudovi u predmetnoj krivičnoj stvari proveli dokazni postupak i cijenili dokaze, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisutnosti okrivljenog na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka (vidi Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine stav 25).
39. Naime, u konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da je apelant za krivično djelo iz tačke I izreke osuđen, u suštini, na osnovu svjedočenja svjedokinje T. M. kao očevica inkriminiranog događaja u kojem je učestvovala oštećena I. D., a koja nije vidjela napadača, niti je mogla posvjedočiti da je upravo apelant bio taj napadač. S druge strane, iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da je navedena svjedokinja T. M. prepoznala apelanta kao napadača na oštećenu I. D. Isto tako, kada je u pitanju krivično djelo iz tačke II izreke presude, Ustavni sud zapaža da je osuđujuća presuda u tom dijelu zasnovana u suštini na svjedočenju same oštećene A. L. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da je u takvim situacijama (zasnivanje osuđujuće presude na iskazu jednog ključnog svjedoka) od esencijalne važnosti osigurati u konvencijskom smislu da prava odbrane budu ispoštovana, a što se prevashodno ogleda u tome da optuženom mora biti data adekvatna i pogodna prilika da se suoči s takvim svjedokom i ispita ga bilo u trenutku kada svjedok daje iskaz, bilo u kasnijoj fazi postupka (vidi Klimentyev protiv Rusije, broj predstavke 46503/99, presuda od 16. novembra 2006. godine, stav 124, i Ž. protiv Latvije, broj aplikacije 14755/03, presuda od 24. januara 2008. godine, stav 94). U tom smislu, Ustavni sud zapaža da je u predmetnoj krivičnoj stvari postupak proveden u dva navrata pred prvostepenim sudom, da bi zatim bilo određeno održavanje pretresa pred drugostepenim sudom koji je, uz saglasnost stranaka, preuzeo dokaze izvedene pred prvostepenim sudom. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke, također, proizlazi da je u ovom krivičnom postupku apelantu i njegovom braniocu bilo omogućeno da ispitaju (između ostalih svjedoka) i svjedokinju T. M., odnosno da pobijaju iskaze koje ona dala kako u fazi istrage tako i na glavnim pretresima pred prvostepenim sudom. Također, iz obrazloženja osporene odluke (a što ni apelant ne dovodi u pitanje) nesporno proizlazi i da je apelantova odbrana imala mogućnost pobijanja iskaza oštećene A. L. koji je ona dala u ovom krivičnom postupku. Posljedično navedenom, Ustavnom sudu se ne čini proizvoljnim stav Kantonalnog suda da odbije prijedlog apelantove odbrane da se na pretresu pred tim sudom ponovo saslušaju navedene svjedokinje, niti je na taj način apelantovoj odbrani uskraćeno pravo na ispitivanje svjedoka.
40. Zatim, Ustavni sud primjećuje da apelant, u smislu same ocjene dokaza, posebno problematizira zakonitost radnje prepoznavanja iz faze istrage u kontekstu osuđujuće presude, smatrajući da se radi o nezakonitom dokazu na kojem sudska odluka nije mogla biti zasnovana. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, ističe da korištenje dokaza iz faze istrage neće samo od sebe biti u suprotnosti sa st. 1. i 3.d) člana 6. Evropske konvencije, koji garantiraju da se prava odbrane moraju poštovati ukoliko je optuženom data adekvatna mogućnost da ih osporava (vidi Belevitskiy protiv Rusije, presuda od 1. marta 2007. godine, broj predstavke 72967/01, stav 117. i Krivoshapkin protiv Rusije, stav 54). Isto tako, član 6. Evropske konvencije, mada garantira pravo na pravično suđenje, ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza, već je to, prije svega, pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švicarske, 12. juli 1988. godine, st. 45–46, serija A, broj 140. i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar načela, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza, na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, može biti prihvatljiva ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. Stoga, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti” koja je u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, prirodu utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine). Kao što je Ustavni sud prethodno naglasio, u svjetlu osiguranja garancija prava na odbranu, mora se ispitati da li je apelantu bila data mogućnost da osporava zakonitost navedenog dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine).
41. Dovodeći u vezu navedene stavove, iz stanja spisa predmeta proizlazi prije svega da je apelantu bila osigurana mogućnost da se protivi izvođenju navedenog dokaza budući da je na pretresu održanom pred Kantonalnim sudom problematizirao pitanje korištenje zapisnika o prepoznavanju kao materijalnih dokaza u tom smislu. Kantonalni sud je navedeni prigovor na opširan način obrazložio u osporenoj presudi. Pritom, a budući da je Kantonalni sud na osnovu izvedenih dokaza raspravio okolnosti u vezi s (pre)poznavanjem apelanta od strane navedene svjedokinje T. M., Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji je taj sud tumačio i primijenio odredbu člana 99. stava (3) ZKPFBiH. Isto tako, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost ni u načinu na koji je Kantonalni sud tumačio i primijenio odredbu člana 234. stav (1) ZKPFBiH, zaključujući da propusti učinjeni tokom vršenja radnje prepoznavanja (neobavještavanje postupajućeg tužioca i nesastavljanje zapisnika) u okolnostima konkretnog slučaja ne dovode u pitanje samu radnju prepoznavanja kao dokaza u smislu člana 11. stav (2) ZKPFBiH, odnosno ne predstavljaju povredu ljudskih prava i sloboda optuženog propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratificirala. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je na okolnost vršenja same radnje prepoznavanja u fazi istrage izveden dokaz saslušanjem ovlaštenog službenog lica koje je vršilo tu radnju, a čiji iskaz je apelantova odbrana također imala mogućnost pobijati.
42. Dalje, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporene odluke Kantonalnog suda (koja je donesena nakon održanog pretresa pred tim drugostepenim sudom) nije izostala brižljiva i savjesna ocjena svih dokaza. Kantonalni sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvaća pojedine dokaze, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi s drugim provedenim dokazima. Pritom, Ustavni sud zapaža da su u obrazloženju osporene odluke sadržani svi apelantovi prigovori koje je isticao kako u toku postupka pred redovnim sudovima, tako i navodima predmetne apelacije, a koji se tiču primarno kvaliteta i zakonitosti pojedinih dokaza, a posebno iskaza svjedokinje T. M. kao očevica u odnosu na krivično djelo iz tačke I izreke osporene presude. Zatim, iz obrazloženja osporene presude ne proizlazi ni da je Kantonalni sud stav o vjerodostojnosti iskaza saslušanih ključnih svjedoka izveo paušalnim navođenjem i zaključivanjem, već upravo suprotno, dajući u tom pogledu (ocjena dokaza) detaljno obrazloženje koje se Ustavnom sudu ne čini očigledno proizvoljnim. Prepoznavajući bitnost vjerodostojnosti iskaza kako svjedokinje T. M. tako i oštećene A. L., upravo je i sam Kantonalni sud u obrazloženju osporene presude naglasak stavio na potrebu da se njihovi iskazi cijene s posebnom pažnjom kako bi se na pravilan i potpun način utvrdilo činjenično stanje u ovoj krivičnopravnoj stvari, odnosno otklonile sumnje u pogledu bilo kakvih protivrječnosti proizašlih iz sadržaja njihovih iskaza. Dakle, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u konkretnom predmetu ispoštovao obavezu koja se ogleda u omogućavanju apelantovoj odbrani da ravnopravno učestvuje u predlaganju i izvođenju dokaza, odnosno pružanju mogućnosti da apelant i njegov branilac pobijaju sadržaj iskaza svih svjedoka, datih kako na (glavnom) pretresu tako i onih u fazi istrage. S druge strane, Ustavni sud ponovo napominje da nije u njegovoj nadležnosti da cijeni sadržaj izvedenih dokaza, niti da se bavi utvrđivanjem njihove istinitosti, kao i same apelantove krivičnopravne odgovornosti, tj. krivice. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelant tokom trajanja predmetnog krivičnog postupka saslušan u svojstvu svjedoka i gdje je Kantonalni sud uvidom u apelantov iskaz imao mogućnost steći direktne impresije o apelantovom kredibilitetu i vjerodostojnosti njegovog iskaza. Dakle, Kantonalni sud je jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da je apelant počinio predmetna krivična djela iz tačke I i II izreke presude, a nezadovoljstvo ishodom postupka sagledanog u cjelini ne može dovesti samo po sebi do zaključka o proizvoljnosti u primjeni prava u tom smislu.
43. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud svoj zaključak o postojanju krivičnih djela koja su apelantu stavljena na teret u kontekstu apelantovih radnji izveo na način koji je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Također, Ustavni sud smatra neosnovanim i navode apelacije kojima se osporava način na koji je Kantonalni sud odlučio prilikom izricanja krivičnopravne sankcije apelantu, tj. jedinstvene kazne zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, te odluke o imovinskopravnom zahtjevu, jer je Kantonalni sud u tom smislu dao jasna i logična obrazloženja. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud ispoštovao svoju obavezu da na jasan način navede razumljive razloge na kojima je zasnovao osporenu odluku u odnosu na naprijed navedena pravna pitanja u smislu garancija obuhvaćenih članom 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na navedeni zaključak, Ustavni sud, također, smatra da Kantonalni sud nije imao i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza i da ga nije tumačio na način koji je bio povoljniji po apelanta, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja pretpostavke nevinosti, odnosno načela in dubio pro reo u smislu člana 6. stav
2. Evropske konvencije. Konačno, Ustavni sud smatra da apelant nije bio ni u konvencijskom smislu ograničen i doveden u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu i da mu je povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku u smislu člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije.
44. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak protiv apelanta, sagledan u cjelini, s aspekta primjene procesnog i materijalnog prava u odnosu na utvrđivanje apelantove krivičnopravne odgovornosti (uključujući i odluku o krivičnopravnoj sankciji i odluku o imovinskopravnom zahtjevu), nije bio pravičan u smislu poštovanja garancija člana 6. Evropske konvencije. VIII.Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije u predmetnom krivičnom postupku, sagledanom u cjelini, u kojem je apelant proglašen krivim za počinjenje krivičnog djela razbojništva iz člana 289. stav (1) KZFBiH u stjecaju s krivičnim djelom teške tjelesne ozljede iz člana 172. stav (6) u vezi sa stavom (1) navedenog zakona, odnosno krivičnog djela teške krađe iz člana 287. stav (1) tačka b) KZFBiH u vezi s krivičnim djelom krađe iz člana 286. stav (1) navedenog zakona jer je Kantonalni sud za svoje utvrđenje i odlučivanje u osporenoj odluci dao jasna i precizna obrazloženja iz kojih proizlazi da su tokom krivičnog postupka protiv apelanta poštovani svi standardi prava na pravično suđenje.
46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević